piše:
Isidora Đolović
Postoje
određeni romani koji vas naprosto preplave svim mogućim utiscima, na onom
sinestezijskom planu satkanom od zvukova i boja, pa vas takvom sugestivnošću
lako prenesu u svoj svet. Ukoliko već niste upoznati sa delom i likom (što,
istina, nije toliko teško, s obzirom da je autor preko četiri decenije u
svojevoljnoj medijskoj ilegali) Tomasa
Pinčona, trk na prikaz njegovog romana „V.“ (OVDE), tek da steknete predstavu o tome kakvo vas pripovedno obilje
očekuje. Nakon tzv. izgubljene generacije,
američku književnost sredine minulog veka obeležilo je stvaralaštvo lutajuće generacije Džeka Keruaka i
njegovih „bitnika“, te Džeroma Selindžera i pomenutog Pinčona. Njihova
literarna misija mogla bi se sažeti u znakoviti naslov Keruakovog najpoznatijeg
romana – „Na putu“. Glavni likovi (neću reći junaci, pošto je diskutabilno koliko su im ovi ljudi zapravo
suprotnost!) zgubidani, tragači za neznano čime, lutalice su sa kojima i mi
prelazimo kilometre i kilometre duž severnoameričkog kontinenta, obijamo
pragove, susrećemo neke neobične individue, upadamo u nezamislive nevolje.
Svojim novijim delom, nazvanim „Skrivena
mana“ (Inherent Vice, kod nas u
izdanju „Čarobne knjige“), Pinčon čitaoce vraća u šezdesete, doslovno
hipnotišući i time više nego verno prenoseći duh nezaboravne dekade.
Ekranizacija je, uz roman, savršen predlog za upravo otpočele letnje dane, s
obzirom da se priča odigrava pod suncem ili u hladu palmi sa obala Kalifornije.
Pinčonova
„Skrivena mana“ donosi karakterističnu raspričanost, stilsku raskoš, na tone
psihodelije i muzičkog doživljaja, autentično dočaran prelaz iz revolucionarnih
šezdesetih u vesele sedamdesete. Poprište zbivanja je Los Anđeles, u vrelim
kalifornijskim danima koji omamljuju potpomognuti različitim halucinogenim
supstancama. Kroz zapetljancije u policijsko-dilerskim krugovima i na klupskoj
sceni, kuda defiluju hipici, sumnjivi biznismeni, cinkaroši i doušnici,
surferi, grupi-cure, plaćene ubice, CIA, vojnici na odsustvu, vodi nas Lari „Dok“ Sportelo, uglavnom naduvani
(što pojačava specifični ton i perspektivu) privatni detektiv. Kada mu se bivša
i neprežaljena devojka, Šasta Fe Hepvort,
posle dužeg vremena pojavi na vratima, uznemirena i zabrinuta za tajkuna Mikija Vulfmana, sa kojim se zabavlja –
pa kada isti ubrzo bude kudnapovan, a sa njim nestane i Šasta, Dok se upušta u
zamršeni slučaj čiji akteri i svedoci kao da izniču na svakom uglu. Između
ostalih, kao neophodni faktori saradnje ili ometanja rada, nameću mu se stari
znanac iz policijskih krugova - Kristijan
„Bigfut“ Bjornsen, navodno preminuli (od predoziranja) saksofonista Koj Harlingen i Pak, bivši robijaš sa istetoviranom „svastikom“ na lobanji. Svi brojni takmaci povezani su
neobičnim pojmom Zlatnog očnjaka,
pretpostavljenog fantomskog broda u internacionalnoj dilerskoj mreži, koju
prikrivaju Vulfmanove „Channel view“ nekretnine i banda Arijevsko bratstvo u ulozi telohranitelja.
Zbunjeni
ste? Ni manje, ni više od samog protagoniste! Proničući u ovu mrežu zavera, Dok
plovi kroz vrtoglavu atmosferu epohe. Vijetnamski rat je i dalje gorući
problem, L.A. još uvek potresaju nedavni zločini ekipe Čarlsa Mensona, zbog
čega paranoični strah, podozrenje ili pak opsednutost kultovima, jačaju kod
svih. Vožnja uličicama, autoputevima, opskurni klubovi, televizijske serije
(uredno pobrojane „sapunice“, na osnovu čijeg bi se spiska komotno mogao
sastaviti pregled decenije!), umetnuti stihovi pesama koje izvode poluamaterski
bendovi, korupcija i raskol unutar same policije, podmetačine i zločini iz
prošlosti, sve to vas očekuje u pomalo crnohumornom ruhu. Umnoženi identiteti,
tajni zadaci, zamršene veze između organa vlasti i kriminalnih faktora,
paravan-udruženja iza kojih se vode raznorazni „mutni“ poslovi, inače su
prepoznatljivi elementi Pinčonovih imaginarnih svetova. Ono što je, ipak,
najupadljivije i najubedljivije, jeste izrazita atmosferičnost i to što nam
autor omogućava da OSETIMO, DOŽIVIMO Los Anđeles iz ere psihodelije: njegove
vetrove, žegu, talase, melodije i kolorit.
Kada
sam pre nekoliko dana saznala da postoji ekranizacija „Skrivene mane“, nastala 2014. u režiji Pola Tomasa Andersona, upravo sam bila pod svežim utiscima od čitanja iste knjige,
pa odmah potražih film. Za početak, valja skrenuti pažnju na večitu dilemu:
adaptacija ili knjiga, odnosno, koliko je gledanje uslovljeno prethodnim
čitanjem? Da li je neophodno upotpuniti prvi doživljaj drugim, kako bi sprečili
da nam promakne smisao, celoviti užitak ili bilo koja presudna nijansa dela?
Kada se radi o adaptacijama detaljnim poput Andersonove, najlakše bi bilo
zaključiti kako su one same po sebi dovoljne – ipak, iz ugla nekoga ko je
najpre PROČITAO roman, savetovala bih upravo suprotno. Naime, znajući unapred
koliko je Pinčonov stil zapetljan, krcat namernim nedorečenostima i utiskom
konfuznosti, nećemo biti začuđeni, niti razočarani njegovim igranim pandanom.
Ali, primetila sam mnogo komentara gledalaca, prethodno neupućenih, koji
ostvarenju zameraju “nejasnoću, zbrkanost i krajnju nelogičnost”. Sa druge
strane, kritika se uglavnom nepodeljeno slaže u pohvalama glumačkim
performansima, postizanju autentične atmosfere i vizuelno-zvukovnog štimunga, o
čemu najbolje svedoče dve nominacije za Oskara, u kategorijama muzike i adaptiranog
scenarija. Uzevši sve napisano u obzir, smatram da je, za svaki slučaj, ipak
najbolje prvo se upoznati sa pisanim uzorom.
A
onda će vam biti jasno: Anderson se potrudio da pruži maksimalno vernu
adaptaciju Pinčonovog teksta, pri čemu je u najvećoj mogućoj meri i uspeo.
Ovo je jedan od retkih primera zaista dobre i dosledne ekranizacije inače
prilično komplikovanog i konfuznog romana, te uspešne borbe sa njegovim gusto
spletenim dijalozima, nizom epizoda iz krajnje nepouzdane tačke gledišta,
velikim brojem likova koji prođu kroz kadar, pa još sve to iz perspektive Doka
što neprekidno ili halucinira, ili pokušava da se razabere u posledicama svojih
“kontuzija”. Sve je to reditelju pošlo za rukom da “spakuje” u (za njegov opus
uobičajenih) dva ipo sata, uprkos izvesnih neophodnih skraćivanja i preskoka na
pojedinim mestima, te svega par izmena. Težnja ka apsolutnoj vernosti tekstu u
potpunosti je ispunjena.
Od
dijaloga, preko sleda epizoda, sve je bukvalno preslikano: ženski aktovi na
Mikijevim kravatama, Dokove “maske” i šok koji ispoljava kada mu Houp Harlingen,
Kojeva „udovica“ pokaže izvesnu fotografiju, čokoladne banane na štapiću i
druge bizarne navike Kristijana Bjornsena...Sam ambijent, što je možda i
najbitnije, apsolutno odše psihodelijom, slobodom, zvucima i nijansama epohe, a
sve to je postignuto koliko garderobom, frizurama, šminkom, tako i muzikom,
enterijerima, vremeplovom preobraženim ulicama. Anderson nas lako katapultira
na sam početak sedamdesetih i smešta u središte priče jednog neobičnog čoveka.
Mada je Dok Sportelo u mojoj mašti izgledao nešto drugačije, pri saznanju da ga
je na velikom platnu otelotvorio maestralni Hoakin Finiks, istog trenutka mi se lik „složio“ u glavi kao
logičan, najbolji mogući izbor. Provereno predan svakoj ulozi, Hoakin je kao
stvoren da odigra Doka, čoveka koji ne može da započne dan – a kamoli rešavanje
novog poslovnog slučaja – bez malo „stimulansa“ za maštu, vijuge i svest. Dok
je od onih dobronamernih gunđala, prilično neuredan i mrzovoljan tip kome
svašta u životu nedostaje – ali ništa katastrofalno i pogubno. Ležeran je čak i
pri opasnostima, namerno zaboravan kada je reč o javljanju brižnim roditeljima
(detalj izostavljen iz filma), setan i željan izgubljene ljubavi, ali lišen
patetične nesposobnosti da bez nje preživi. On je, ukratko, hipik sa detektivskim
sklonostima i, kao takav, „retka zverka“, predmet zafrkavanja svog „friend or
foe“ saradnika Bigfuta, uvek na granici između lakrdije i ozbiljnosti. On je
istovremeno društveni autsajder i savršeno uklopljen u zbunjujući, uvrnuti svet
kojim se kreće.
Dobivši
svoj nadimak zbog izvesnih metoda koje primenjuje u radu, Dok (skraćeno od
„doktor“, a u našem prevodu bi možda rešenje „Doca“ izazvalo manje konfuzije,
jer, verujte, često mi je bilo teško da odmah razdvojim da li je u pitanju
imenica ili veznik!) zaista i posluje u nekoj vrsti ordinacije, gde prima
različite „fele“ klijenata. Hoakin Finiks je savršeno ušao u kožu zapuštenog,
neobrijanog hipi-detektiva sa grozomornim zulufima. Nije čudno što je njegov
lik, uz eventualno Bigfuta (Džoš Brolin),
najrazrađeniji i najistureniji. S obzirom da se svi ostali tek sporadično
pojavljuju, ulećući u njegovu „orbitu“ – ponekad nedovoljno i da ih pošteno
zapamtimo, stiče se nameravani utisak zbunjenosti samog junaka pri
razjašnjavanju ko je tu šta kome skrivio.
nekoliko alternativnih plakata za film |
Naravno, ovo ne znači da epizodisti nisu takođe sjajni, makar bili prisutni i tek u
jednom kadru: poput bogataške kćeri Džaponike, smušenog Dokovog pomoćnika
Denisa, Azijatkinje „za zadovoljstvo“ Džejd, tetke Rit, doktora Rudija
Blajtnoda ili sekretarice Petunije. Ovo bi naročito važilo za u odsustvu vazda prisutnog Mikija
Vulfmana, koga igra Erik Roberts.
Velika zvezda osamdesetih, danas uglavnom poznat kao Džulijin stariji brat i
Emin tata, s vremena na vreme nas sličnim „kambek“ epizodama podseti na svoj
zaboravljeni talenat. Oven Vilson
je, u ulozi klupskog saksofoniste i policijskog doušnika Koja, prepoznatljiv –
a ubedljiv, dok njegovu suprugu Houp simpatično glumi Džena Maloun. Ovoga puta u ulozi Peni Kimbol, pomoćnice tužioca i
Dokove povremene „šeme“, Riz Viterspun se
ponovo udružuje sa Hoakinom, nakon partnerstva u odličnoj biografskoj priči
Džonija Keša, „Walk the line“. Uz ovaj dokazano dobar tandem, izdvajaju se Benisio Del Toro kao Sančo, Dokov
nadriadvokat i, naravno, nezaobilazna Šasta (Ketrin Voterstoun), centralna ženska figura, sa kojom sve i
započinje.
Sam početak na dva načina uokviruje radnju,
ujedno sadržeći dve (ako se ne varam, jedine upadljive) izmene u odnosu na
roman: prva je prisustvo spoljašnjeg naratora, a druga unekoliko proširena
uloga Šaste Fe. Pre svega, pripovedanje je ovde prepušteno Dokovoj prijateljici
Sortilež (Džoana Njusom), u samom
zapletu nedelatnoj. Nisam baš sigurna koliko je ovakvo rešenje bilo neophodno,
jer smatram da bi i bez njenog „vođstva“ gledalac sasvim dobro povezao sve niti
priče, ali, svejedno nije bilo suvišno. Njena naracija svakako dobro usmerava
priču i čuva je od rasipanja. Šasti je, s druge strane, kroz završetak koji se
neznatno, ali (možda) presudno razlikuje od knjiškog, pružen malo veći značaj u
budućnosti junaka.
Njenim
pojavljivanjem na pragu Dokove kućice, smeštene na kalifornijskoj plaži
Gordita, u narandžastoj haljini, sa dramatičnom šminkom i frizurom a-la-Lana del Rej, kao i efektnim
uvodnim razgovorom koji je usledio, odlična postavka problema prethodi
šljaštećem naslovu koji se potom prostire ekranom. Sve to, naravno, uz izuzetnu
muzičku podlogu. Pored primarno sjajno prilagođenog scenarija, vrhunske
režije, očaravajuće mode (naročito ženske – jarke boje, ekstravagantna
vamp-šminka i ajlajneri), muzike, pojedinih prelepih scena (poput one iz
sećanja, na kiši), najveći utisak svakako ostavljaju glumački performansi.
Finiks (sa tim izražajnim, dubokim zelenim očima!) i Voterstounova naročito dirljivo i moćno dočaravaju odnos između Doka i Šaste. Sve u svemu, ovaj film je za mene bio višestruko
opravdano očekivanje, vrlo pozitivno gledalačko iskustvo, realizovan veoma
detaljno i sa mnogo uloženog truda.