piše:
Isidora Đolović
Pored
toga što je zvanični, kalendarski početak leta, današnji datum (dvadeset prvi
jun) obeležava se i kao međunarodni dan muzike – a leto i muzika nekako prirodno
dolaze jedno sa drugim. Dodajmo tome još i, kao u mom slučaju, leto koje
provodite u gradu, uz činjenicu da (za one koji znaju da osluškuju) ovakve
sredine imaju i te kako specifičnu, sopstvenu buku/melodiku/ritmove i eto
pogodne teme za povratničku raspevanu listu. Još od prošlogodišnje serije
„sezonskih“ predloga (koje možete pogledati i poslušati OVDE), vrebam dobru priliku da muzici vratim značajan prostor na
svojoj stranici, pa slušalačku priču otvaram odavno planiranom temom.
Krenulo
je najtoplije godišnje doba, uveliko su pred nama brojni muzički festivali –
najpre kragujevački „Arsenal fest“, odmah slede Zaječarska gitarijada i EXIT,
pa zatim svi ostali, manji i veći. Ukoliko nameravate da posetite neki od njih,
unapred vam želim sjajan provod, a svi ostali uvek imaju radio poput proverene,
kultne „dvestadvojke (202)“ i neograničenu slobodu izbora. Uostalom, nedavna
istraživanja pokazala su da, od svih modernih mreža, Instagram najviše škodi psihičkom zdravlju, dok je uticaj Youtube-a, nasuprot tome,
najpozitivniji. Razmislite zašto, pustite omiljenu pesmu, širom otvorite
prozore i pozdravite svoju ulicu u koju je upravo ušetalo vreme slobode,
odmora, sladoleda i dugih dana.
Dakle,
grad! Bez obzira koliko generacija brojali unazad, svaki su, u nekom trenutku,
izgradili preci iz provincije. Priču o došljacima
mnogi od nas su i lično iskusili, neki se izborivši za o(p)stanak u većoj
sredini, a drugi ne, usled različitih okolnosti. Jednima se grad uvuče u krv,
druge potpuno odbije i natera na bekstvo glavom bez obzira, mada su najčešće
osećanja pomešana. U mladosti nam gradovi uglavnom više prijaju, brzi i
dinamični kao što smo i sami u najvećem naponu snage i kreativnosti. Danas,
kada više od polovine svetske populacije živi u gradovima, nastavljajući bespoštednu
borbu i ostavljajući pastoralni mit o idiličnom selu za neke buduće,
penzionerske godine, opravdano je zapitati se koliko njih, zapravo, s pravom
možemo i nazvati građanima? Ali, to
je već neka druga priča...
Iako
sam se rodila i odrasla u gradu, pravi doživljaj urbanog života sa svim
pripadajućim, nepreglednim mogućnostima, stekla sam po dolasku na studije u
našu jedinu metropolu. Tek je prestoničko iskustvo zbilja učinilo da, nadam se,
prepoznam u sebi GRADSKI mentalitet i osetim se u nekoj sredini „kao riba u
vodi“, shvativši da mi je velegrad suđen, najbolji i najprirodniji ambijent.
Nažalost, zbog stvari koje nisu bile u mojoj moći, kao i, pretpostavljam, lične
nesposobnosti, već nekoliko godina više ne živim u Beogradu i sve manje je nade
da ću ikada ponovo pobeći sa svoje provincijske, a odavno otuđene zavičajne
grude. To me, svejedno, ne sprečava da gradove (prave, pošto je Čačak to samo
teritorijalno, a mentalitetom, moralno i duhovno, učmala malograđanska kaljuga) volim, sanjam i
o njima, još uvek, pišem.
Zanimljivo
je što, kako izgleda, najlepše posvete našoj prestonici nisu ostavili
(isključivo) rođeni Beograđani. Pojedini ljudi koji su je najviše obožavali,
osećali, najbolje poznavali i razumeli, zapravo su svet ugledali negde drugde.
Ali, čini se da je istina kako nas stanovnikom bilo koje naseobine ne čini tek
taj sitni podatak iz lične karte, već se za pripadnost sredini, za GRAĐANSTVO
samo po sebi, valja izboriti. „Dođoši“ su, nažalost, u većoj meri zagadili
gradove nedostatkom manira, iskrivljenim govorom, lošim navikama i odsustvom volje
da ih menjaju, a nasuprot tome veoma agresivnim nametanjem sopstvenih
prostakluka. Međutim, generalizaciju na stranu, ima nas i drugačijih! Mnogi su
u istoj meri doprineli, obogatili dušu velegrada, pružili joj njenu današnju
širinu i lepotu, tako da je jedina istina sledeća: grad nam daje onoliko koliko
smo spremni da mu ponudimo, odnos je uvek uzajaman. Nije dovoljno biti „rođen
na asfaltu“, niti vas to čini pripadnikom građanskog društva – baš kao što ni
sa završenim fakultetom nećete automatski biti intelektualac.
Uvek
sam, doduše, u izvesnoj meri žalila što nisam privilegovana poreklom iz „kruga
dvojke“. Nisam sigurna koliko bi mi to, možda, olakšalo život i pružilo više
mogućnosti. S druge strane, iako ga ne volim, nikada se ne bih postidela ili
odrekla Čačka. Bežanje od svojih korena je, najblaže rečeno, jadno. Da, prva
sam u kritikovanju svih čačanskih mana, od odvratnog „zapevanja“ pri govoru, do
primitivne kolektivne naravi, ali, to je moj rodni grad i ovu činjenicu ne mogu
da izmenim. Odrasla sam na njegovim ulicama, uz Moravu, parkove, Trg, Gimnaziju
i mada zavičaj koji pamtim odavno više, praktično, ne postoji, sećam ga se po
lepim stvarima. Sada, posle deset godina, iz dana u dan koji tavorim na staroj
adresi (a da ste me ranije pitali, ni u ludilu ne bih mogla da pretpostavim
kako ću ponovo biti u Nemanjinoj), uviđam sve više koliko se grad promenio –
kao i ja sama. Odavno se ne prepoznajemo, niti se uopšte možemo sporazumeti,
spojiti pokidane veze. Nasuprot tome, Beograd „na ušću dveju reka ispod Avale“,
jednako mi sija kao tužni simbol neostvarenih šansi i želja. Ali, gde je
muzika, tu nije mesto ličnim žalopojkama i već sam poprilično odlutala. Da
vidimo, kojim to melodijama i dalje bruje koraci na njegovim ulicama, svaki put
kada ga posetim?
5. Madame Piano – „Na dokovima
Beograda“
Čačak
ima Moravu, Beograd Savu i Dunav, čak se i u Guči kuća moje babe nalazi na
obali Bjelice – celoga života, u koje god mesto da odem, tražim reku. Bez nje,
ili više njih, grad mi je nekako sputan, bez otvorenosti i povezanosti sa
svetom (onim van industrijske gungule,autoputeva i zastoja). Vode nad kojima se
jedno naselje prostire, omogućavaju mu da diše, a sa njime i njegovi žitelji. O
projektu „Beograd na vodi“, doduše, nemam ništa lepo da prozborim...U svakom
slučaju, ono najvrednije što Beograd ima svakako su njegove dve moćne,
prekrasne reke. Nije uzalud ušće Save u Dunav mnogima omiljena tačka, na koju
puca pogled sa Kalemegdana ili nekog od mostova.
Duže
od godinu dana, stanovala sam u Studentskom gradu i svakodnevno prelazila
Brankov most, uglavnom autobusom do Zelenog venca. Za mene, taj most bio je
spona sa pravom teritorijom snova,
jer Novi Beograd, sterilnu betonsku džunglu, zaista nikada nisam uspela da
zavolim. Kao neumorni „ulični hodač“, više puta sam (pogotovo za toplih dana i
nakon prebrođenih višesatnih stresova od polaganja ispta) znala da peške
„zapucam“ od fakulteta do Studenjaka. Sve to, naravno, preko mosta koji,
ironije li, ipak ne nosi ime po nesrećnom Ćopiću (čiji se život baš tu okončao,
skokom na beton), već onom drugom, a takođe ubogom velikanu naše književnosti,
imenjaku mu Radičeviću (baš kao i ulica na koju se nadovezuje). Ukoliko vetar
nije previše jak, kao što beogradski uglavnom jesu, prošetajte jednog popodneva
– ili, još bolje, kada se smrkne. Okrenite leđa jurnjavi vozila, zagledani u
luku, obale, tvrđavu, vodu koja se mreška ispod vas. Pratite pažljivo svetla
grada, brodiće uz kej, igru odsjaja na krovu Patrijaršije, sićušne figure
prolaznika, tramvajske šine koje zaokreću oko Kališa, kulu Nebojšu, „Čorba
kafe“...i osetićete neku čežnju, neizbežnu samoću pod nebom. Pesma Madam Piano,
volim da verujem, nastala je upravo u jednom takvom trenutku. Svaki put me u
mislima odnese na most, u neko svitanje, dok se grad oporavlja od svog čuvenog
noćnog života i, nikad mamuran, širi krilo da pospanima bude uzglavlje.
4. Ana Stanić – „Grad“
Stari
grad, baš kao i Vračar, Slavija, Crveni krst, uz dobar deo Bulevara (nekada Revolucije,
sada Kralja Aleksandra Obrenovića) i sve one uličice koje su mu paralelne, moji
su omiljeni, pravi BEOGRADSKI delovi. Uživam da prolazim ovim četvrtima,
posmatram stare zgrade, drvorede, slušam zvuke koji dopiru sa terasa, iz
kafića, nedalekih raskrsnica i pomišljam koliko su srećni svi oni ljudi koji tu
provode život. Dok šetam, osećam kako i mene obavija, nosi reka progresa,
neuzastavljivi talas šansi i obećanja koje prestonica nudi. Tada napunim
baterije i malo obmanem sebe nasušnom urbanošću, pre povratka u kolotečinu.
Pesma Ane Stanić, prvi hit iz njene solo-karijere (nakon napuštanja dens-dua
„Moby Dick“, 1998. se predstavila u iznenađujuće modernom i kvalitetnom stilu,
kao domaća Šeril Krou, sa akustičnom gitarom hodajući upravo opisanim
tragovima), uvek mi je bila draga, tako pevljiva, poletna i zarazna – ali,
potpuno mi je prirasla za srce pošto je i sama doživeh, u autentičnom okruženju
o kome se peva. I dalje mi se uvek, uz prvoplasiranu numeru (do koje ćemo tek
doći), razvije u glavi kada sam tamo.
3. Bajaga – „Grad“
Isti
naziv, sasvim drugačiji šmek. Svaka od pesama odgovara, rekla bih, određenom
dobu dana (ili noći) u Beogradu, te se ova mini-lista komotno može pretvoriti u
svojevrsni dnevni vodič kroz prestonicu.
Kada sam se predvečerima vraćala sa fakulteta ili iz izlaska, dok se zavesa od
magle i kiše spuštala na Trg Slavija (okretnicu sve tri vrste gradskog prevoza)
i prekrivala stanice do moje zgrade na Učiteljskom naselju; dok je kasnije noć
obavijala ulice i svojom tišinom unosila pomalo strepnje, uglavnom bi mi iz
sećanja iskrsla ova Bajagina numera. Istina je da u (Beo)gradu, zapravo, nikada
i niste sami. Uvek, negde, nešto sija, potmulo bruji - uspešno ili preteći, ali
bez prestanka. Inače, Bajagu sam jednom prilikom, dok smo sedele u troli 29 i
čekale da krene sa Slavije, na nekoliko sekundi ugledala kako ulazi u taksi –
nedovoljno dugo da bi ga i Ana primetila. Nije mi verovala, ubeđivala me da mi
se učinilo, sve dok neko vreme potom nismo čule kako u jednom intervjuu
objašnjava da ne vozi, pa je zato verovatno najčešća mušterija taksista...
Uzgred,
ne mogu da odolim, a da ne stavim i ovu njegovu pesmu, koja mi je takođe
neodoljivo beogradska – „Zmaj od Noćaja“:
2. Riblja čorba – „Dobro jutro“
Jedna
od najilustrativnijih pesama, stvara atmosferu baš tada-baš tu, u rano jutro iz tašmajdanskog parka. Zar ne? Ako
ste ikada, dok počinje dan – ali još nisu krenule saobraćajne gužve - prolazili
Bulevarom, uhvatili prvi cvrkut ptica, razvedravanje neba nad crkvom Svetog
Marka i žice prvih tramvaja koje „presecaju“ vidik na paperjaste oblake,
složićete se da je Bora Đorđević (još jedan rođeni Čačanin) dušu Beograda
uhvatio, skapirao i opevao bez greške. Albumi „Čorbe“ iz najboljih dana sadrže
mnoštvo slika i sličica, kao svedočanstva o prestoničkom životu i najverniju
alternativnu istoriju.
1. Crni bombarder – „Svečane bele
košulje“
Nestvarno
lepa, za mene – a usudiću se da zaključim, i uopšte gledano – ultimativna himna
našeg glavnog grada i svega što simbolizuje. Svega što je bio i, ponekad sa
nadom i ohrabrenjem pomislim, kakav još uvek jeste, negde, ispod slojeva
površnog „kosmopolitizma“, splavarskog primitivizma i onih, najbrojnijih, koje
usled sveopšte krize više i nije briga. Buntovni polet, rokenrol, urbani duh
koji živi u legendama iz osamdesetih, još uvek lebdi nad gradom i, kunem se,
možete ga osetiti. Recimo, pustite ovu pesmu dok sedite na nekom od bedema Kalemegdana
ili šetajući od Terazija prema Hramu – pod uslovom da nova nakaradna fontana nije
zaklonila taj dragoceni, dugogodišnji putokaz. Ne dajte se teroru primitivaca i
laži. Beograd živi.
Bonus:
Ne
nužno beogradske, ali bez imalo sumnje MELODIJE GRADA, jedino tamo stiču smisao
i pravu doživljajnu vrednost.
5. Scorpions – “Big city nights”
Rokenrol
je pretežno gradski žanr, a ovaj zvučni
udar nemačkih veterana predstavlja savršen „soundtrack“ za sparno letnje
popodne, dok planirate večernji izlazak. Danju smo održavale promaju, kačile
mokre peškire na prozore bez roletni i svako malo otvarale frižider radi rashlađivanja
vazduha u maloj kuhinji-trpezariji-čitaonici (višenamenskoj prostoriji
studentskog stančića). A uveče, kada temperatura popusti i može da se iole
prodiše, pravac centar grada i neki od, tada aktivnih, klubova: „Living room“,
bašta KST-a, „Akademija“, „Vrtoglavica“...
4. Osmi putnik – “Ulična molitva”
Tek
punoletni Džiboni, najveći deo prva dva albuma svog benda “Osmi putnik” (mnogi
možda ne znaju da je počeo sa hard-rok
sastavom, o kome sam pisala OVDE)
posvetio je rodnom Splitu, energičnim, prkosnim notama ovekovečivši život
omladine sklone “teškom zvuku” s kraja osamdesetih. Svaki grad poznaje neke
problematičnije kvartove, kao i načine na koji njihova mladež, stasavajući,
potone ili pobegne iz okruženja punog zamki. Setite se toga kada sledeći put
opazite kakvu grupu klinaca dok “gluvare”na uglu. U Čačku više nema legendarnog
“Kultora” na Tehničkom fakultetu, trg je renoviran i niko se ne okuplja u ćošku
kraj žutog gelendera, a ni pojas uličice pred dragstorom zvani „bedak“ nije
aktuelan, ali, sećanja još uvek plove.
3. Dejan Cukić & Spori ritam bend– “Zvuci ulica”
Kažu
mi pojedini kako im je Cukić “gnjava”, ali, ljudi, on je ne samo vrsni
kantautor i rokenrol-novinar, već i jedan od vodećih BG likova! Kada ugledam
njega, Acu Seltika ili Blažu, npr, pomislim da su to hodajuća svedočanstva
opstanka slobodne (muzičke) misli i osmeh mi ozari lice. A pesma koju navodim
je dobar pandan već spomenutoj „noćnoj himni“ bivšeg mu kolege iz benda,
Bajage, odličan i pritom potpuno bezopasan saveznik protiv nesanice. Prijatan
ženski vokal pripada, prepoznaćete je, Mariji
Mihajlović.
2. Idoli – “Zašto su danas devojke
ljute”
Svojevremeno
je novi talas iznedrio različite, a
podjednako moćne i ubedljive predstavnike scene u Beogradu, Zagrebu i
Ljubljani. Pripadali su u osnovi istom pokretu, ali svako sa specifičnim
izrazom i šmekom. Perjanice ove kreativne, subverzivne struje kod nas postaju
„VIS Idoli“, svesno gradeći imidž najtraženijih prestoničkih momaka – sa lepim
Vladom Divljanom u prvom planu, dabome. Dok je početkom osamdesetih studirala u
glavnom gradu, moja tetka ga je često viđala u centru i još uvek se nostalgično
priseća njegove fascinantne pojave. Jednopotezna, efektna stvar koju sada
slušamo, zagarantovala je da Divljan zauvek bude među onih „sto senki nad
Beogradom“, dok neke nove devojke prolaze Njegoševom ulicom i u zvižduku vetra
naslućuju poznatu melodiju. Beograd nikada nije oskudevao u lepoti mladosti,
obnavlja je sa svakom sezonom iz nekog svog, lagumskog vrela.
1. Nikola Čuturilo i braća Jelić (YU grupa) –
“Beograd”
Nisam
zaboravila boemsku odu Beogradskog
sindikata, nazvanu “Balada disidenta”,
ali mi se čini da ipak u skorije vreme nije snimljeno ništa lepše, iskrenije, a
ni emotivnije od pesme kojom zatvaram današnje muzičko druženje. Udruženim
snagama, Čutura, Žika i Dragi Jelić spevali su i odsvirali suštinu beogradske
velike dopadljivosti, šarma i duše o kojoj stalno slušate, a možda ipak niste
sigurni u čemu se konkretno sastoji. Njegovo poslovično gostoprimstvo,
otvorenost, veština opstajanja u smutnim vremenima, kao i beskrajna ljubav
kojom ga obasipamo, činiće ga još dugo, dugo
neoborivom kapijom Balkana i
istinskom inspiracijom. Spot lagodno prolazi kao vrhunska turistička reklama.
Uz reči, neuvijeni dar srca znalaca, otkriva čari prestonice viđene očima
zaljubljenika - i razloge što ga nosimo u srcu, gde god krenuli, koliko god
daleko bili.
Za
čitanje uz slušanje:
Objavljen
1910. godine, debitantski roman Milutina Uskokovića objedinjuje osobine
tradicionalnog realističkog sa modernim pripovednim postupkom, temu
obeskorenjenog pojedinca sa temom gradske sredine u kojoj se on gubi, a
elemente epistolarnog sa nagoveštenom tehnikom toka svesti. Priča prati Miloša
Kremića, mladog Užičanina koji, nakon sticanja diplome pravnika, nastoji da se
izbori za svoje mesto i pesničku slavu u prestonici. Miloš je zanesenjak, rastrzan
između patrijarhalnog sveta detinjstva i moderne svesti koju želi da u
potpunosti prihvati i životom posvedoči, naročito kroz "slobodnu",
ali nesrećnu ljubav sa Beograđankom Zorkom, mirnom i racionalnom devojkom na
pragu tridesetih. Pored složenog odnosa glavnog para, izdvaja se treći
"protagonista" - sam velegrad, koji obuhvata, prožima i naposletku
"mrvi" pojedinačne sudbine svojih žitelja. Uskokoviću dugujemo
uvođenje (Beo)grada na velika vrata u srpsku književnost, te prvi sloj boja na
njegovom nezaboravnom, živom portretu.