komentariše: Isidora Đolović
U čemu se krije privlačnost
gusarskog načina života, romantizovane slike kojoj su vekovima doprinosili
različiti vidovi umetničkog izraza? Stvarajući, danas već sasvim određen, katalog karakteristika, oblikovali su našu predstavu o
ljudima opisivanim kao „strah i trepet na talasima“. Počev od Salgarijevih,
Vernovih i Stivensonovih romana; preko stripova o Korto Maltezeu i crtanog
filma „Petar Pan“; stila/imidža muzičkih grupa „Adam and the Ants“ i „Running
wild“; pa sve do franšize „Pirati sa Kariba“ ili Martinovih Grejdžoja, gusarska
ikonografija sa podjednakom snagom pleni, intrigira i inspiriše kroz decenije.
Verovatno se odgovor na uvodno pitanje krije u kombinaciji slobode,
neustrašivosti, neobuzdanosti i egzotike, kakvu zamišljamo da je gusarenje
podrazumevalo. Poput svih mitova prošlosti, faktografija i fikcija su se
vremenom do neraskidivosti ukrstile, te je danas kažnjeničko hodanje po dasci,
vratolomno veranje uz katarku, povez za nedostajuće oko ili zastava sa
ukrštenim kostima, nerazdvojivo od npr. papagaja na ramenu, uživanja u rumu i
konzumiranja usoljenog mesa. Pirati kao junaci literarnih ili filmskih
ostvarenja uvek će imati svoju interesnu grupu, a čini se da ih je poslednjih
godina pomalo zafalilo, u poplavi raznih superheroja i futurističkih akcionih
vizija. Možda je za sve “kriv” kapetan
Džek Sperou, tek, kao neka vrsta reakcije, pojavila se serija koja
vraća, mnogima možda i tek otkriva, fenomen čija intrigantnost ne zastareva.
Ostvarenje „Crna jedra“ (Black sails, 2014) izdanak je
već proverene (ali i ozloglašene!) mreže STARZ. Inspirisano klasikom Roberta Luisa Stivensona „Ostrvo sa
blagom“, vodi nas dvadeset godina pre svima poznate romaneskne radnje,
upoznajući sa predistorijom zbivanja. Pojedine ličnosti su, dakle, fiktivne -
ali uveliko poznate iz književne tradicije, dok su ostale istorijske i ništa manje čuvene. Prva epizoda je emitovana
besplatno na Youtube-u, da bi ostatak
sezone takođe bio stavljen na raspolaganje putem Interneta, kao svojevrsno
probno osluškivanje “pulsa” gledalaca, ali i tržišta. Nakon pozitivnih reakcija,
dato je “zeleno svetlo” za drugu sezonu i veći broj (jednočasovnih) epizoda,
što je maksimalno i više nego zahvalno iskorišćeno. Četvrti ciklus (nedavno
okončan) dostojna je završnica gusarske avanture, koja je u međuvremenu stekla
svoju vernu publiku i odobravanje dobrog dela kritike. Producent Michael Bay, režija Jonathana E. Steimberga, muzika
proverenog Beara McCreary-ja
(zaslužnog, između ostalog, za teme serija “Outlander”, “Walking dead” i “Da
Vincis demons”), a pre svega harizmatičnost i trud glumačke postave, najviše su
doprineli tome.
Priča
Godine 1715, bahamsko
ostrvo Nju Providens sa prestonicom Nasau, odoleva kolonizatorskoj sili kao
jedinstveno područje pod upravom gusarskih družina. Različiti klanovi ovih
otpadnika od imperijalističke prevlasti, svakodnevno ulaze u međusobne sukobe, prvenstveno
prkoseći britanskoj kruni. Izvor njihove
samouverenosti, bunta, opasne reputacije i nezavisnosti, leži u uspešnoj
trgovini opljačkanim sredstvima sa napadnutih i zauzimanih brodova. Svet
razbojništva, prljavštine, agresivnosti i neutoljive gladi za novcem, ali i
avanturizma, smešten je između palube brodovlja i rajskih plaža sa belim
peskom, plavetnilom svoda, palmama, te smenjivanjem neurednih krčmi i
bogataških zdanja pod tropskim suncem. Preplanuli, zverski pirati obeleženi
ožiljcima; zavodljive “prodavačice užitka” i njihove gazde; vlasnici krčmi,
trgovci, kapetani, čine ovaj šaroliki svet kojim odjekuju zvuci mačevanja, na
svakom uglu se bavi krijumčarenjem, prodajom tajni, ali i zamršenim odnosima
svake vrste.
Svestan da mu, usled dužeg
perioda bez većeg plena, uprava ozbiljno izmiče iz ruku, ambiciozni i
beskrupulozni kapetan Džejms Flint (Toby
Stephens) predvodi još jedan pohod sa neizvesnim ishodom. Posada je
nezadovoljna malom zaradom, usled toga podložna huškanju kako je vreme za smenu
slabog zapovednika nekim novim, odlučnijim. Dok se priprema glasanje (a na
brodu vlada, barem prividna demokratija, uz ravnopravno uzimanje učešća u
donošenju odluka), Flint se uzda u ključni argument na svojoj strani: poduhvat
potrage za basnoslovnim bogatstvom španskog ratnog jedrenjaka Urca de Lima. Ova ponuda da ih učini
“prinčevima mora”, pod sigurnim zapovedništvom njega kao “kralja”, trebalo bi
da mu obezbedi nastavak strahovlade i povrati poljuljani autoritet. Jedini
problem predstavlja nedostatak presudnog papira iz brodskog dnevnika bivšeg
kapetana. Istrgnutog ga, slučajno, pronalazi i prisvaja novopečeni kuvar, Džon
Silver (Luke Arnold). Kukavički se,
u potpalublju, skrivajući od borbe, ovaj mladić se odmah po završetku okršaja
stavlja na raspolaganje zauzimačima broda, ali, bez jasne predstave o stepenu
buduće privrženosti novoj družini.
Više u pohlepi, manje u
neznanju, Silver će po iskrcavanju ponuditi isti dokument (čiju dragocenost za
sada samo naslućuje) na prodaju, uortačivši se sa egzotičnom prostitutkom-mulatkinjom
Maks (Jessica Parker Kennedy), što
ih oboje dovodi u ozbiljnu nevolju. Za to vreme, Flint traži finansijsku
potporu od trgovca Ričarda Gatrija i njegove samosvesne, otresite kćeri Elenor
(Hannah New), koja praktično drži u
rukama najveći deo uticaja nad ostrvom. U trku za nedostajućim papirom,
uključuje se i trojac: kapetan Čarls Vejn (Zach
McGowan) - Džek Rakham (Toby Schmitz)
- En Boni (Clara Padget), jer, novac
garantuje prednost i vlast, ali i raznovrsne „sitnije“ privilegije. Silver,
čija perspektiva novajlije isprva dominira radnjom, polako povezuje konce i
shvata značaj papira koji je nepromišljeno prosledio dalje. Pošto se njegova
krađa otkrije, zaključiće kako mu je jedina šansa za preživljavanje - učiniti
sebe neophodnim bilo kome od zainteresovanih rivala. Zbog toga uništava
dokument, prethodno zapamtivši sadržaj, te ga Flint po nuždi stvari mora ne
samo poštedeti, već i zadržati u svojoj službi do daljnjeg.
Već na početku se
naslućuju brojni zamršeni odnosi iz prošlosti. Maks je razočarana što Elenor
između ljubavi prema njoj i posla u službi održavanja prosperiteta zajednice,
bira potonje. „Puritanka koja voli da čita knjige“, gospođa Miranda Barlou/Hamilton
(Louise Barnes), Flintova je
ljubavnica, sa kojom ga veže saučesništvo u zločinu iz prošlosti. Vejn
očajnički pokušava da se pokaže vrednim Elenor i ponovo zadobije njenu ljubav.
Dok se njegovi pajtaši, još jedan neobičan par - Džek i En Boni, bore da
istraju u lojalnosti, iste brige muče Silvera - ali i Bilija „Bouns“-a (Tom Hopper), nesigurne kako se
postaviti prema surovom, zagonetnom Flintu. Iskusni Hal Gejts (Mark Ryan), njegov prvi savetnik i
brodski glas razuma, ne deli u potpunosti mišljenje saboraca, godinama
nastojeći da pokriva kapetanove nepodopštine, opravdavajući ga i pružajući
podršku čak i kada je svestan da mu potezi nisu u redu. Ipak, njegovom
strpljenju se takođe bliži kraj.
Večita glad morskih vukova
U zaista bogatoj i
raznovrsnoj ponudi televizijskih serija, nije se lako naprečac “nametnuti” i
izdvojiti. Potrebno je odmah pružiti gledaocu razlog da ostane uz predstavljenu
priču. U ovom slučaju su prva dva uslova uspešno ispunjena: sjajna uvodna špica
i glavni junak. I sama radnja nastavlja da drži pažnju, mada, poput „Igre
prestola“, obilato - a često krajnje nepotrebno, koristi golotinju, nasilje i
brutalnost scena. Istovremeno vešto uvodi i raspoređuje centralne figure u
priči, otkrivajući taman dovoljno da zagolica maštu gledalaca i podstakne na
dalje praćenje. Vizuelizacija deluje autentično i „nenašminkano“, ispunjavajući
baš sve što se od gusara očekuje, a ipak više od pukog stereotipa. Izvrsno je
uveden i obuhvaćen istorijsko-politički kontekst.
Tragajući za blagom Urca de Lime, Flint ne preza ni od kakve
(lične ili tuđe) žrtve, istovremeno u nemogućnosti da se odluči između
garantovane sigurnosti i daljeg prkošenja starim protivnicima, oličenim u
britanskom sistemu i zakonu. S jedne strane je povratak mirnom životu, za koji
se svim silama zalaže Miranda, a s druge nestabilnost - ali istovremeno
opijajuća čar bitisanja i
upravljanja na pučini. Elenor i Vejn su prinuđeni da se prilagode novonastalnom
odnosu snaga i funkcija, a situaciju dodatno komplikuju njihove nerazrešene
veze iz prošlosti. Između centralnih ličnosti je od početka prisutna upadljiva
tenzija, unakrsno „streljanje“ polukoketnim - poluzbunjenim pogledima, tako da
je iskliznuće u neku od krajnosti na širokoj liniji ljubav-mržnja, u svakom
trenutku moguće i očekivano za bilo koga od njih.
„Crna jedra“ su često
upoređivana sa „Vikinzima“, kao vekovima mlađa braća, što svakako nije bez
osnova. I „STARZ“-ova tvorevina (sa podrazumevanim činiocima koji su
karakterisali „Spartaka“, „Kamelot“, „Belu kraljicu” - često izlišna golotinja
i krvoproliće) isprva iziskuje gledaočevo strpljenje, s obzirom na usporenu dinamiku
većeg dela prve sezone. Neophodno je izvesno vreme da se razgraniči
„ko-šta-kome-s kim“ sklapa pogodbe, uz punu pažnju posvećenu bogatom dijalogu, često zamršenom i pretrpanom
nalik onim književnim. Taj pseudočitalački utisak neposredno sugeriše i
činjenica da su epizode označene rednim brojevima, po uzoru na poglavlja
romana. Zatim, gusari su istovremeno neuredni, ali ima i (najisturenijih)
primera sa blistavim svetlim očima a-la-Ragnar
Lotbrok, bisernim osmesima i savršenim „pločicama“ na stomaku. Vejn je bundžija
sirove harizme, baš kao Rolo, Džek luckastošću ponekad asocira na Flokija, dok
Elenor poseduje mnogo sličnosti sa jakom, samostalnom Lagertom. Prisutne su
brojne scene eksplicitnog (i lezbijskog) seksa, uličnih napada, silovanja,
amputacije udova: ali, tu su i uzbudljive pomorske bitke, prizori živopisne
kafanske gungule, užurbanosti na molu, udruženih akcija mornara prilikom
izvlačenja broda.
Glumačka ekipa je, bez
sumnje, jedan od vodećih nosilaca vrednosti serije. Iz epizode u epizodu sve
uigraniji, nakon početne nepovezanosti, kako je prva sezona odmicala, postepeno
su učinili da publika zaista počinje mariti za protagoniste, ugradivši distinkciju
i pojedinačne boje u svakoga od njih. Unose neophodnu ozbiljnost u svoju
interpretaciju, nipošto uvek strogih ili tragičnih, već komplikovanih ljudi
kojima upravljaju različiti vidovi manifestovanja “volje za moć”, ali i požuda,
strahovi, nesigurnost, demoni minulih godina, promenljivost želja i interesa. Naročito
se izdvaja beskrajno šarmantni Stephens kao ambivalentni (anti)junak Flint, a
odmah u stopu ga prate McGowan i New-ova, vrlo strastveno i temperamentno
dočaravajući mešavinu uzajamne animalne privlačnosti, ogorčenosti i besa, a iznad svega dugogodišnje pouzdanosti.
Izraz “šekspirijansko”
se često neumesno koristi (pa se već poprilično izlizao od pogrešne upotrebe),
ali u ovom slučaju - koliko god možda delovalo nespojivo - zaista ima smisla.
Ako ništa drugo, razlog su istinski brza menjanja tabora i premeštanje pozicija
“igrača” pre nego što im čestito možemo ući u trag ili “pohvatati” očigledniju
logiku njihovih postupaka. Čovek ukotvljen između interesa i nužde, zapravo je
krajnje nestabilna figura na uzburkanom vodenom polju, što čini punu dinamiku,
zbunjivost, ali i uverljivost likova i zapleta pred nama.
Podzapleti su takođe
uspešno uklopljenu u osnovnu liniju radnje, npr. scena sa robovima u
potpalublju ili peripetije između starog (zanimljivi Rendal) i novog kuvara.
Udeo humora je sasvim dovoljan da, kada zatreba, opusti tenziju, a ipak ne
banalizuje tok priče. Prepoznaćete izrazit feministički podtekst, s obzirom da
su malobrojne HEROINE radnje to u pravom smislu, ne zaviseći gotovo nimalo od
volje pripadnika jačeg pola - ali istovremeno ćutke podnoseći neminovnosti svog
položaja. Previše se, doduše, insistira na biseksualnosti, ali verovatno je to
neminovni danak savremenim “političkim korektnostima”. Dok uvodna muzička tema
izaziva momentalnu privlačnost, celokupno izdanje uspeva da “dovrši posao” i
probudi interesovanje za piratsku supkulturu. Čak i sa modnog aspekta, vraća
(polu)steampunk garderobu u žižu
interesovanja (preko korseta, košulja, kožnih pojaseva i čizama, neobičnog
nakita).
Najbolje
1. muzika (uvodna špica) – U većini prethodnih prikaza televizijskih
serija, trudim se da skrenem pažnju na temu koja ih najavljuje, s obzirom da je
uglavnom reč o veoma važnom podsticaju i “mamcu” za buduće gledanje. Kada je
vizuelno-zvukovno saglasje u tih par minuta ubedljivo uspostavljeno, može se sa
sigurnošću tvrditi kako je gledalac već upola pridobijen za sadržaj koji sledi.
Postoji nekoliko serija koje se mogu pohvaliti intro sekvencom čija vrednost ponekad prevazilazi i samu epizodu. Te melodije, koje obavezno “odvrtimo” do kraja i pored nestrpljenja da saznamo šta
je bilo dalje u priči, čak su se i osamostalile u odnosu na svoje
polazište. Takva je muzička tema iz “Game of Thrones” ili “Vikings”, takvo
otvaranje ima i “Black sails”. Uključivanjem egzotičnih instrumenata,
postepenim pojačavanjem dinamike, svedenim – a simboličnim kadrovima koji je
prate, najavljujući mrak, opscenost, neulepšanost radnje, postiže se efekat u
smislu da slušalac/gledalac mislima biva i sam prebačen u dati ambijent, pa na
najbolji način pripremljen za ono što ga očekuje. Čak i ukoliko do sada niste
pratili seriju, pustite ovu muziku, garantovano će vas poneti sa sobom!
2. scene borbe – Mnogo je aktuelnih ostvarenja koja se oslanjaju na
„seks, drogu, nasilje i strah“, ali u većini „epskih“ priča (smeštenih u
prošlost i oslonjenih na većih broj akcionih deonica), okršaji između učesnika
deluju neubedljivo, smešno, u svakom slučaju nedovoljno. U „Crnim jedrima“ to
nije slučaj, bez obzira da li je reč o dvobojima ili masovnijim bitkama, koliko
god nekad poželeli da prevrnete očima kada npr. Vejn izroni iz močvare u
„Rambo“ fazonu, mora se priznati da je akcioni deo možda i ravnopravan sa
dramskim.
3. garderoba i lokacije (vizuelno) – Da ima ulepšavanja, ima, ali opet
ne preteranog. Atmosfera epohe i mesta odvijanja radnje dočarana je
besprekorno, vodilo se računa o detaljima koliko i krupnom planu, pa je teško
poverovati kako NISU snimali na nekom od bahamskih ostrva, čak ni u neposrednoj
blizini mora!
4. likovi i gluma – Kao što sam već spomenula, ekipi je bilo potrebno
neko vreme da se istinski uigra i složi, a kada se to desilo, sve je počelo da
se odvija baš kako treba. Postoje bolji i slabiji kasting-izbori, ali kao
celina, serija funkcioniše neometano, jer su najisturenije figure, uz
pojedine zaista više nego ubedljive epizodiste (npr. Gusar Ned Lou, koji je kao
uragan “uleteo” u priču i uneo dragocenu dinamiku; ili Ebigejl Eš, čija
perspektiva osvetljava nove aspekte gusarskog života i bića), njena noseća
snaga.
Na prvom mestu je, pre
svega kapetan Flint, jedan od
najkomplikovanijih i najharizmatičnijih likova koje smo dobili na malim
ekranima. Od samog početka ambivalentna figura, takav ostaje i čak još više
postaje u nastavku, dok se fragmenti njegove prošlosti jedan po jedan odmotavaju
pred nama. Znamo da je veoma ozloglašen, daleko obrazovaniji nego što se
očekuje od njegovih saboraca, surov i dostojanstven, ali njegova motivacija
uvek ostaje kolebljiva, neuhvatljiva i izmiče sa obelodanjivanjem svakog novog
podatka iz prošlosti ovog misterioznog čoveka. Da je u pitanju „Game of
thrones“, bio bi po složenosti pandan Džejmiju, a intelektu i emocionalnosti
Tirionu Lanisteru. Tobi Stivens ga igra besprekorno, pa je
dovoljno reći da se meni lično pogled „zalepio“ za njega od prvog kadra i jasno
pokazao ko će ostati junak u fokusu.
Sledi kapetan Vejn, kome je trebalo par
epizoda više da me osvoji, ali kada se to jednom desilo, povratak postaje
isključen. Isprva će vam se verovatno učiniti kao odbojni, zapušteni divljak,
ali dalja priča ga otkriva kao čoveka sa možda jedinim zaista postojanim i
razvijenim kodeksom časti na ostrvlju. Naravno da okolini često deluje
brzopleto, kao rob osećanja i impulsa, ali u trenucima kada je potrebno stupiti
u akciju, malo ko je spreman da pokaže sličnu srčanost i odlučnost. Iako sušta
suprotnost Flintu, ovaj tandem začuđujuće sjajno funkcioniše kada se silom
prilika udruže. Čarls Vejn je nemilosrdan kada zatreba, iskren u svemu što
preduzima, lišen ljigave proračunatosti koja čak ni Flinta nekad ne uspeva
zaobići, srce i duša gusarske republike.
Na kraju krajeva, to je čovek koji će devojci koju voli na kocu doneti glavu
onoga koji joj zapreti, ali se, s druge strane, neće ustručavati da se
najstrašnije osveti za izdaju.
Sa njim “u paketu”
nekako logično dolazi Elenor, s
obzirom da je on/off odnos ovog para
jedna od najzanimljivijih strana priče. Gospođica Gatri je prava heroina kakvu
na velika vrata vraća Lagerta iz “Vikinga” – samostalna, snažna, lepa i hrabra.
Uprkos zaleđu i zaštiti najmoćnijih muškaraca u okolini, ona je i te kako u stanju
da se stara o sebi bez ičije podrške, donosi odluke – često nepromišljene i
blesave, održava autoritet u surovom, pretežno muškom svetu. Uz to, ima i, moguće, najbolji nadimak u serijama ikada – da ‘prostite, the cunt! I mada se (baš kao i Lagerta) s vremenom njen lik
pogoršava u svakom smislu, pa već pred kraj druge sezone postaje ne samo
razočaranje, nego i omražena osoba, ovaj tip junakinje je bio preko potreban i
pravo je osveženje.
Izdvojila bih još i tandem En Boni – Džek Rakam, likove
preuzete direktno iz istorije, čija je biografska avantura bila ništa manje
zanimljiva i potresna. Spasivši je od nasilnog supruga, kao
petnaestogodišnjakinju, Džek je na neki način iznova stvorio En, učinivši je
svojom “poslovnom” i životnom saputnicom. Uz samu činjenicu da je time njegova
posada upisana u udžbenike, kao prva i retka družina sa ženskim članom, ovo je
neraskidivo, doživotno vezalo dvoje odmetnika. U seriji, ta će veza biti
dodatno zakomplikovana uvođenjem Maks u neku vrstu (moram priznati, bespotrebnog)
ljubavnog trougla, ali jedno je uvek sigurno. Džek i En ispod i nakon svih
surovih “slojeva” gusarskog života nose dirljivu, beskrajnu ljubav jedno prema
drugom, svesni da ne mogu da se odvoje, jer nije samo emocija ili strast ono
što ih je udružilo. Izraz na licu En, kada pomisli kako će morati da se oda
prostituciji, maestralan je primer slike koja govori više od reči.
Moje simpatije od početka je pridobio Bili
– možda usled toga što istog glumca pamtim iz drage mi serije “Merlin”.
Uglavnom, iako je često ukočen i zna da deluje „priglupo“, on je možda
najmoralniji član posade. S druge strane, apsolutne antipatije
gajim prema Maks!
Njen lik je izgrađen po modelu “prostituke dobrog srca”,
izmučene, izvređane, a ipak sa snagom da se uzdigne i započne nove poduhvate ka
uspehu, ali meni je beznadežno odbojna i to se nije promenilo ni nakon dve
sezone. U tom smislu, odličan je par sa podjednako “ljigavim” Džonom Silverom,
koga sam tek nakon što je udružen sa Flintom, pa time dobio na humoru i
dopadljivosti, počela da iole podržavam.
Ipak, to je još uvek nedovoljno i
smatram da su od čitave glavne postave, Maks i Silver najbespotrebniji ili
barem najlošije osmišljeni likovi. Takođe bi, kad smo već kod uloge i
statusa prostitutki, bilo zanimljivo uporediti ih sa koleginicama u “Game of Thrones”. Devojke iz bordela koji
pohode ostrvljani znatno su delatnije, kao bitan faktor u “izvlačenju” i
prenošenju ključnih informacija kojima Maks potom “trguje”. Za razliku od Maloprstićevih
marioneta, “prodavačice ljubavi” iz Nasaua nisu tu samo radi povećanja broja
scena golotinje i krevetskih igrarija, već u pozadini svega toga ipak postoji
vidljiva svrha.
5. boja
glasa Čarlsa Vejna – Jer, da se ne lažemo, način na koji Zach McGowan (i
inače afirmisani voice over artist) interpretira
svoj lik umnogome dobija na kvalitetu upravo zahvaljujući tom dubokom, dubokom
„brundanju“!
Završetak prve sezone
donosi prvoklasni “cliffhanger”, otvarajući prostor za vidljivi napredak u
drugom ciklusu. Prevashodno je reč o razvijanju glavnog lika putem fokusiranja
pažnje uvođenjem “flešbek” sekvenci. Na širem planu, tok priče vodi ka
posledicama brojnih izdaja i daljem pojašnjenju nagoveštenih pozadinskih
zapleta. Zbog ljubavi i moći se ubija, ali i vaskrsava, otima i krši svako
postojeće načelo, izlazi na megdan nemogućim izazovima. Ambicija je jedina
konstanta i vodilja, a postojanost tek apstraktni pojam, budući da ništa nije
sigurno, niti nepodložno skretanju prema potrebi i okolnostima. Tako se,
iznenađujuće, jedna u osnovi avanturistička priča obogaćuje i širi, pružajući
zabavu daleko od trivijalne, eskapizam iole različit od preovlađujućeg - do
predivnih lokacija i ništa manje nemilosrdnih ličnosti.
Vrednosna
ocena: 9,40/10
Tekst posvećujem našoj Ivani sa bloga The stuff dreams are made of,
zahvaljujući čijim sam upornim preporukama i pohvalama konačno pružila šansu
seriji. Kao što se da primetiti, nisam se pokajala – nadam se da nećete ni vi!