piše: Isidora Đolović
Tomas Pinčon je
zasigurno jedan od najcenjenijih, ali i najzagonetnijih savremenih američkih
književnika. Kao mladić je služio u
ratnoj mornarici, diplomirao književnost na Kornelu (gde mu je jedan od
predavača bio Vladimir Nabokov), da bi potom svoje iskustvo iskoristio za
stvaranje proze sasvim osobenog izraza kojoj, slažu se kritičari i publika, po
složenosti i gotovo baroknoj razigranosti, nema premca u okvirima svetskog
postmodernizma. Nakon velikog početnog uspeha, Pinčon se još sredinom
šezdesetih povukao iz javnosti, tako da je do danas misija dolaženja do
njegovih fotografija ili intervjua postala izazovna koliko i probijanje kroz
gusto tkanje njegovih tekstova. U izuzetno brižljivom čuvanju privatnosti i
nastojanju da stvaralaštvo govori umesto samog autora, prilično podseća na
kolegu Selindžera, koji je takođe za života predstavljao pravu enigmu i time
nezanemarljivo doprineo brzo stečenom kultnom statusu svojih knjiga. Već
debitantski roman „V.“ (1963)
ovenčan je Foknerovom nagradom i svrstava se među najbolja prozna dela XX veka.
Kod nas ga je, baš kao i kasnija dela “Urođena mana” i “Objava broja 49”,
objavila Čarobna knjiga.
Za početak, vredi
napomenuti kako je Pinčon zahtevan pisac i neophodno je unapred se, prilikom
susreta sa njegovim romanom, naoružati strpljenjem, koncentracijom i velikom
usredsređenošću. Ali, koliko od nas traži, toliko i pruža zauzvrat, jer se pred
ozbiljnim čitaocem ubrzo otvara raskošni svet u kome se svojevoljno i rado
gubimo. Osobenosti proze ovog autora su: pokretanje više uporednih tokova
priče, koji naizgled nikuda ne vode; aktiviranje brojnih glasova i omogućavanje
uvida u različite svesti; znakovita imena likova i aluzije koje podrazumevaju
pratnju mnoštva fusnota sa objašnjenjima (zbog čega podjednako priznanje moramo
odati prevodiocima!); uspešno predstavljena panorama više decenija u
preplitanju. “V.” je delo kakvo, uprkos odjecima pojedinih autora koje inače
volim, ne mogu uporediti ni sa čim konkretnim i kao takvo predstavlja izuzetno
uzbudljivo otkriće.
Na Badnje veče 1955,
Beni Profejn - samozvani šlemil (“tupan”,
komičan lik), lutalica otpušten iz mornarice, obilazi zemlju od Virdžinije do
Njujorka. Tom prilikom se susreće se sa pripadnicima svoje generacije, ništa
manje konfuznim ličnostima zamršenih težnji i sudbina. To su, pre svega,
njegova stara i nova ljubav - Rejčel i Paloma, te pseudoboemski krug zvani
„Čitava bolesna družina“. U njemu dominiraju avanturista Herbert Stensil
(opsednut potragom za misterioznom ženom pod inicijalom V, za čiji neobjašnjivi nestanak saznaje iz dnevnika pokojnog oca),
slikar Slab, Ester, ali i niz ličnosti sa kojima posredno ili neposredno dolaze
u kontakt. Tako npr, Ester operiše nos kod izvesnog doktora Šenmejkera, čija
sećanja na iskustvo iz Prvog svetskog rata motivišu odabir profesije, ali
predstavljaju i značajnu dopunu Stensilovom istraživanju. U potrazi za
zaposlenjem, Beni će jedno vreme stanovati
kod porodice Mendoza, sa čijim sinovima (Džeronimo i Anhel) radi, dok im
je kći (Džoze)Fina, dobrodušna devojka upetljana u sporove uličnih bandi,
zapravo neka vrsta Profejnove dobre vile. Njen šef je Vinsan, gazda „Outlandish
records“-a, oženjen nesnosnom, polupismenom autorkom bestselera Mafijom. Vinsan
je, opet, u potrazi za aferom, kao najboljim povodom razvoda, te predmet
njegovog interesovanja postaje mlada imigrantkinja, već pomenuta Paloma
Maijstral.
Uporedo sa neskriveno
karikaturalnom svakodnevnicom Benija i “Bolesne družine”, odvija se isprekidana
i zjapećih praznina prepuna priča o V.
Ona se ukazuje kao preteći, neuhvatljivi arhetip, mnogoliki ženski princip:
možda ljubavnica, možda nikad upamćena majčinska figura. Putuje kroz vreme,
plovi kroz snove, dok potraga za ovim fantazmom nejasnog pola, uloge, čak i
izvesnosti samog postojanja, lagano prerasta u traganje za identitetom.
Zahvaljujući svojevrsnoj stvaralačko-identitetskoj mimikriji, Stensil kroz
svoju misiju predočava (čitaocu i sebi) sve nijanse, perspektive, čulne
senzacije i zagonetni splet odnosa prisutnih tokom, npr, nekoliko užarenih dana
u Egiptu/Aleksandriji. Imitacija i snoviđenje čine osnovu zadivljujućeg
postupka kojim se služi da rekonstruiše prošlost na osnovu parcijalnih
dnevničkih zabeležaka. Sa svakom Stensilovom posetom mogućem svedoku,
poznavaocu ili čuvaru tajne za kojom traga, otvara se i „hodnik“ u novo
poglavlje priče, koji umesto očekivanog rešenja, dodatno komplikuje sve. S
obzirom da o sebi uvek govori u trećem licu, dobija dozvolu za domaštavanje
pripovesti i (u procesu rekonstruisanja na osnovu detalja) preuveličava je,
proširuje, u hodu menja. Time podstiče jačanje i grananje opsesije.
jedna od retkih autorovih fotografija, iz mornarskih dana |
Primera radi, pripovest
se seli sa kontinenta na kontinent, iz decenije u deceniju, ali i tačke
gledišta prisutnih lica. U aleksandrijskom delu radnje, svojim perspektivama su
zastupljeni jedan hotelski potrčko, konobar, glumac u ilegali (zbog zavođenja
maloletnice), kondukter, trgovac, ulični zabavljač i noćni provalnik, nemačka
konobarica, uz engleske turiste u središtu njihovih nagađanja, a sve tokom
trajanja pustinjske zapare koja sama po sebi priziva fatamorgane. Potom se
mreža špijunaže i revolucionarnih zavera seli u Firencu, akteri su joj Evan
Godolfin i njegov otac, Mantis i Čezare (koji planiraju da opljačkaju galeriju
Ufici i odnesu „Rađanje Venere“), špijun Gaučo, britanski konzulat u kome
službuje Sidni Stensil (tragačev otac), te ista ona mlada Engleskinja Viktorija
Ren iz prethodne priče (pustolovka kojoj stari Godolfin poverava svoju ispovest
o polučudesnom mestu Vajsu).
Uključena je i priča iz
mladosti inženjera Mondaugena (još jedan u nizu primera simbolike imena, u ovom
slučaju znači „mesečevo oko“), smeštena u jugozapadnoj Africi 1922. Figura
fatalne žene je ponovo prisutna, ovoga puta u ličnosti Vere Meroving, a tu je i
stari Godolfin. Madam V. vaskrsava i u dekadentnom pariskom teatru, gde veza sa
mladom balerinom Melani D’Ermodi dobija tragičan epilog; nazire se i kroz
stranice pronađenog rukopisa „Ispovest Fausta Maijstrala“. Taj nesvakidašnji
dnevnik Palominog oca i nesuđenog umetnika sa Malte, situiran tokom Drugog
svetskog rata u Valeti, sadrži dragocene legende o glavnom gradu, njegovoj
prošlosti i jednoj tajanstvenoj čarobnici.
Šta sve može značiti
ili biti V? Mlada devojka Viktorija;
Vera Meroving; Veronika Manganeze; umiruća žena pod ruševinama bombardovane
Malte, “pokvareni sveštenik”; Valeta; Vajsu. Znaci prepoznavanja su uvek isti:
češljić od slonovače sa povezanim raspećima i stakleno oko - međutim, istom
brzinom kojom se ukazuju, već narednog trenutka iščeznu i ostave čitaoca da
luta u magli nagađanja. Naposletku, inicijal V našao se na kraju romana, kao potpis i moguće priznanje autorstva
nad pričom, ali pre svega izvor nedoumice. Da li V zapravo kreira mit? Knjiga nam ne daje odgovor, niti ikakvo
razjašnjenje.
Svaka potraga je
uzaludna, pa tako pojam šlemil povezuje
Profejna, Stensila i V, ali na širem
planu i sve ostale aktere kao lutalice, uzaludnih nastojanja da se
(zapadnjački) rasuti identiteti iznova spoje u jedno, u celinu. Roman čini niz
povezanih paranoičnih vizija u otuđenom svetu, obeleženih dominirajućom sumnjom
u granice između stvarnosti i privida. Delići slagalice koji, naprotiv, ne vode
konačnom rešenju, tek su odblesci smisla i u osnovi im je pesimistično viđenje
istorije, savremenosti, težnje pojedinca da ih obuhvati i razume. Apokaliptični
strahovi, egzistencijalna nestabilnost, sveprožimajuće osećanje pretnje i
prismotre, prepliću se sa često više nego jasnim prizorima dehumanizacije, uz
znatan udeo crnog humora.
Njujork, pedesetih godina prošlog veka |
Ono što takođe premrežava
stranice romana i doprinosi njegovom mnogočulnom doživljaju, jeste zaista mnogo
muzike. U njenom ritmu pulsira velegradska džungla u prazničnoj noći, zvukovna
je pratnja lelujavom tumaranju bez određenog cilja. U spletu su visoka i niska
kultura, raznovrsna razdoblja i atmosfere - a svi podjednako verno dočarani.
Dvostrukost obuhvata nekolike relacije: svet iznad i ispod površine
(kanalizacioni tuneli - ulica), san - java, trezvenost - pijanstvo. Na primer,
jedno od Benijevih zaduženja biće tada aktuelni lov na aligatore u njujorškoj
kanalizaciji i ova epizoda predstavlja vrhunsko opovrgavanje i podsmevanje
urbanim mitovima. Dekonstrukcija modernih opsesija odigrava se na više nivoa:
pomama za plastičnom hirurgijom je predmet jednog od njih, a za cilj ima
ukidanje distinktivnih crta (naročito onih koje upućuju na obeležja rase ili
naciona, kao jevrejske kod Ester). Opsednutost artificijelnim reprezentuje doktor
Šenmejker, estetski hirur, koji bi da menja delove tela ženama, dok ne stvori
jednu savršenu; a do krajnosti zaoštrenu problematiku nalazimo kod jedne od
poslednjih inkarnacija V, razmontirane
poput veštačke lutke. Špijunaža, pobune i zavere u srcu istorijskog dela
radnje - čiji je nosilac V, suprotstavljeni su posleratnom svetu
medija, zaludnosti, inercije - sa Benijem kao (većinskim) fokalizatorom.
Pokušava da ih pomiri Stensil, izgubljen negde između datih krajnosti.
U svakoj
vremensko-prostornoj dimenziji, pisac uspešno prisvaja mirise, boje i duh datog
podneblja, trenutka, stvarajući tako čudesni spoj uticaja Lorensa Darela,
Henrija Milera i psihodelije. Karakterišu ga zamršene, voluminozne rečenice,
sjajni prelazi sa slike jedne epohe na drugu, dočaravanje „doba džeza“ u
Americi, beznađa njujorškog posleratnog proleća, firentinskog lahora,
apokaliptičnih opsesija u revoluciji ili, pak, surovosti vršenih nad crnačkim
plemenima. Svi su, na neuhvatljiv i neobičan način, povezani u kovitlacu
vizija, poluhalucinantnih asocijativnih niti koje spajaju različita područja,
razdoblja i stanja svesti. U tom smislu, Pinčonovo je pripovedanje istinski
BOŽANSTVENA KONFUZIJA. Složenošću i spletom zaumnog, zatamnjene logike, ono iziskuje
nepodeljenu čitalačku usredsređenost, strpljenje i punu pažnju, ne nudeći bilo
kakvu odgonetku. Pred nama je slika jednog zbrkanog veka, ispunjena
anti-junacima, promašenim egzistencijama, ćorsokacima, ali i zadivljujućim
bojama, neodoljivim tajnama. Ukratko, pravi psihodelično-dekadentni delirijum
(u) reči.