субота, 22. април 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - “The Hunchback of Notre Dame”, deo 2

piše: Isidora Đolović

U martovskom izdanju rubrike “Ekranizacije”, započela sam priču o pokušajima prenošenja Igoovog klasika “Bogorodičina crkva u Parizu” na veliko platno, pozabavivši se samim romanom i jednom od njegovih prvih filmovanih verzija. Danas se selimo među njene zvučne parnjake, a odabrana su tri po mnogo čemu različita viđenja literarnog uzora.

Animirana verzija, “The Hunchback of Notre-Dame”, Disney, 1996.
Režija: Gary Trousdale / Kirk Wise; muzika: Alan Menken / Stephen Schwartz, likovi: Kvazimodo (Tom Hulce), Esmeralda (Demi Moore), Frolo (Tony Jay), Febus (Kevin Kline), Klopen kao narator, kipovi „gargojla“: Viktor, Igo i Lavern, arhiđakon, kozica Džali. Trajanje: 107 min.

Iz korpusa tzv. „mračnog Diznija“ (u koji se još svrstavaju, npr. „Pokahontas“ i nešto stariji „Crni kotao“), ovaj dugometražni crtani film se obično smatra ili potcenjenim ili višestruko kontroverznim, ali svakako nesvakidašnjim i neprikladnim za podrazumevanu ciljnu grupu gledalaca „crtaća“. S obzirom na složene teme koje nisu prijemčive najmlađoj publici (ali su i te kako upitne za religijska i društveno-boračka udruženja), kao i znatna - a opet, zbog pomenutih recipijenata nužna - odstupanja od izvornog predloška, još od premijernog prikazivanja izaziva raznovrsne polemike. 

Od prvog kadra, koji čini možda i najbolji uvod u crtani film ikada, nudi publici pravu zvučnu i vizuelnu raskoš. Otvaranje prati „plovidba“ kroz oblake i postepeno spuštanje iz ptičje perspektive do podnožja znamenite katedrale i ulica Pariza, praćeno lajtmotivskom temom „Hellfire“ koja neosetno prelazi u „The Bells of Notre Dame“ („Zvona Notr-Dama“). Time su dva veoma bitna aspekta Igoovog romana, na koje smo ranije ukazali - vizuelni (katedrala, panorama) i zvučni (zvona), od početka izražena. Uvodna numera savršeno zarobljava suštinu koju je Igo nastojao da pocrta: zvona su „duša grada“, sugestivna, sveprisutna, raspričana. Ona zanose ili opominju. Kroz stihove koji opisuju grmljavinu velikih, a šaputavu nežnost malih („kao psalmi“) zvona, koja bude grad iz sna i „priča se“ da u sebi sadrže njegovu veliku dušu, prepoznajemo piščevu veličanstvenu odu:

„Kad slušate žubor koji se danju diže iz Pariza, to varoš govori; noću, to varoš diše; ovde, varoš peva. Slušajte, dakle, zvuke sa ovih zvonika; dodajte tome žagor pola miliona ljudi, večito tugovanje reke, neprestano zviždanje vetra, ozbiljan i udaljen kvartet šuma koje se dižu po bregovima na horizontu kao četiri ogromne orgulje; sručite u sve to promukle i oštre zvuke zvona, pa recite ima li na ovome svetu čega bogatijeg, veselijeg, čarobnijeg, umilnijeg od ovog brujanja zvona, od ovog vrela muzike, od ovih deset hiljada glasova od tuča koji u jedan mah pevaju u kamenim sviralama tri stotine stopa visokim, od ove varoši, koja je sad pravi orkestar, od ove simfonije koja grmi kao bura.“ 
Uopšte, muzičke numere predstavljaju nezaobilazan i važan deo Diznijevih dugometražnih ostvarenja, a poznato je da „muzika stvara dodatnu emociju i sugeriše nam kako da gledamo scenu“, iako poneko „namerno iniciranje patetičnosti“ istovremeno može izazvati odbojnost kod zahtevnijih gledalaca. Panorama sa vrha katedrale takođe će se više puta naći u fokusu. Kroz priču nas vodi narator, Klopen. U crtanoj verziji, on sjedinjuje uloge lakrdijaškog vođe i lutkara-pričaoca. Od samog uvoda su jasno postavljene uloge, iznenađenja nema: izrazito dobro stoji nasuprot izrazitog zla; stereotipa je mnogo, ali u službi su pouke da različitost, prijateljstvo i milosrđe jesu osnovne vrednosti. 

Što se izmena tiče, krenimo od postavke likova. Frolo je u ovoj verziji sudija (zvanično saopštenje autora glasi da se nisu želeli zamerati crkvi), koji strastvenom i ničim izazvanom mržnjom progoni Cigane. Odgovoran za hapšenje porodice i smrt Kvazimodove majke, želeo je da u bunaru utopi čudovišno novorođenče, ali ga u tome sprečava dobri arhiđakon crkve. Štaviše, nalaže mu da dete odgaji i time se iskupi za zlodelo. Njegova izopačenost je, ipak, neupitna i pojačana fiksacijom rasizma, fanatizma, arogancije i neutoljene strasti. Njegov konj je jednako naglašeno zlokoban, veliki i crn.
Kvazimodo odrasta izolovan, u visokom zvoniku, odakle čežnjivo posmatra svet u podnožju. Dobrodušan je, inteligentan i izrazito kreativan, o čemu svedoči izrada makete grada, te osmišljavanje učešća u igri figuricama, kada već biva uskraćen za sudelovanje u svakodnevnom životu.
Esmeralda je drska, koketna, energična, borac za pravdu. Ciganka (nema zamene porekla) izrazito zelenih očiju (što je verovatno neizgovoreno objašnjenje simbolike njenog imena, jer, emerald znači „smaragd“), osim što pleše sa kozom Džali, zna i poneki trik iščezavanja. Potonjim umećem nadmudruje polovinu žitelja grada, okupljenih na trgu, stajući u odbranu ismevanog zvonara i sklanjajući se u katedralu pred poterom. Ni jednog trenutka ne zazire od Kvazimodovog izgleda i zbližavaju se od samog početka, ali, emotivnu naklonost pridobija kapetan Febus. On je, pak, ne fascinira odjednom, već tek nakon dokazivanja svoje vrednosti i časnih namera. Dele odvažnost i snagu da se suprotstave autoritetima, pri čemu prednjači Esmeralda. Mada je fokus priče nesumnjivo na Kvazimodu, ONA je istinska heroina i pokretač akcije. Vrlo samosvesna, za onovremenu ženu, pa makar i izopštenicu, pokazuje preterano progresivna shvatanja.
Febus je ovde hrabri mladi zapovednik, koji štiti slabije (npr. mlinarevu porodicu) i suprotstavlja se Frolovom teroru. Pošto je ranjen, Kvazimodo će ga čuvati i tako se razvija još jedno prijateljstvo, a ovo „pranje“ moralnog profila književnog uzora neminovno nagoveštava „hepi-end“. Naime, Kvazimodo će spojiti zaljubljeni par, dostojanstveno izgubivši u ovom fingiranom ljubavnom trouglu, ali zato bivajući uveden u zajednicu građana. Naravno, prethodno se odigralo ubistvo zlog sudije, ali tek nakon priznanja da je odgovoran za smrt „Kvazijeve“ majke.
Amajlija koju Esmeralda nosi postoji i ovde, ali nema veze sa njenim (jasnim) poreklom. Zapravo, reč je o „mapi grada“, pomoću koje će Kvazimodo i Febus pronaći „Dvor čudesa“, pošto Frolo u potrazi za Cigankom, u besu samoinicijativno zapali Pariz. Drugi put odbeglu, sa lomače je odnosi Kvazimodo, u obaveznoj „Sanctuary!“ sekvenci. 

Teme: masovna ubistva i progoni Roma (što Frolo slikovito predstavlja na osnovu mrava pod pločom), seksualne privlačnosti kao izvora iskušenja prema Esmeraldi (njen veoma sugestivni ples na početku sadrži i elemente „igre uz šipku“; tu je i Frolova izvanredna ispovest kroz muzičku deonicu „Hellfire“ - „Vatra pakla“), groteska (vrlo ubedljivo dočaran ulični metež; svetkovima i šestojanuarski - hronologija je ispoštovana - izbor „ludog pape“; podzemlje i „Dvor čudesa“).
Spoljna naracija: Grengoar kao lik ovde ne postoji, ali je u velikoj meri utkan u figuru Klopena, lutkara, uličnog pripovedača i kralja podzemlja. Od početka je jasna poruka, a retoričko pitanje „Ko je tu čovek, a ko čudovište?“ priča u daljem toku treba samo da potvrdi.
Crkva: Esmeraldina deonica „God save the outcasts“ („Bože, spasi izgnanike“) i molitva u katedrali, pokazuju naglašenu svest o identitetu i socijalnom miljeu kome pripada, ali i neravnopravnosti koja se kosi sa hrišćanskim učenjem. Dok peva, ona hoda u suprotnom smeru od povorke plemića, sa njihovim sebičnim i ovozemaljskim „potraživanjima“ od Boga (moć, ugled, posedovanje ljubavi, slava). 
Sekvenca odbrane katedrale/pobune Parižana, drugačije je motivisana i osmišljena, ali u konačnom verna opisu iz romana - crkva kao da je živa, njena fasada i dominirajuća ruža su poput otvorenih čeljusti: „Tada je, govorahu susetke, ta crkva imala u sebi nečeg fantastičnog, natprirodnog, strašnog, oči i usta otvaraju se na njoj ovde-onde; čuo se lavež pasa, šištanje guja i krik kamenih čudovišta koja, opružena vrata i razjapljenih čeljusti, dan i noć bde oko džinovske katedrale…“
Odluka da se broj likova svede na minimum za posledicu ima postignutu ekonomičnost priče. Iako Frolo ovde nije svešteno lice, ni višedimenzionalan karakter, njegova hladna ambicija i surovost, te zastrašujući utisak koji ostavlja, potpuno su verno izraženi. Isto važi i za Febusa, ovde pozitivca, ali podjednako kaćipernog i površnog kao u romanu. Esmeralda, za promenu, nije naivni i zaneseni devojčurak, već vrlo osvešćena i izrazito drugima okrenuta, unapređena ženska figura - pokretačka snaga radnje.
„Diznijeva“ adaptacija, izvesno je, unosi mnoge radikalne izmene u karakterizaciju i priču, uprostivši likove i njihove odnose. To je razumljivo sa stanovišta prijemčivosti određenom uzrastu kao pretežnoj ciljnoj grupi - sa druge strane, već samo pokretanje vrlo teških i ozbiljnih pitanja udaljava ga od iste, čineći likove i stereotipnim s jedne, ali nekonvencionalnim sa druge strane (po prvi put se kao protagonisti i modeli pojavljuju Ciganka, „grbavac“, „uličari“, pobunjenici). Uspeva da iznese krajnju poruku i posluži svrsi, a posebna prednost je u očaravajućoj vizuelizaciji i muzičkoj podlozi, koje na predivan način oživljavaju atmosferu srednjovekovnog Pariza, njegov „mrak“ i zlokobnost, ali i šarenilo pokretnih praznika, karnevalsku zbrku, klasne razlike…Znatan udeo ima karakterističan humor u sprezi sa intermedijalnošću (Kvazimodu je zabranjeno da napušta toranj, pa njegova tri kamena prijatelja imaju funkciju pomoćnika iz bajke. Ovi kipovi dobijaju imena „Viktor“ i „Igo“ u slavu autora romana, dok je treći nazvan Lavern. Prisutne su i aluzije na „Čarobnjaka iz Oza“, npr.), a u službi plemenitog zaključka.

Animirana verzija, „The Hunchback of Notre Dame“, 1986.

Pomalo opskurna australijsko-američka adaptacija, u režiji Edija Grejema (Eddy Graham), ujedno je i najkraća (svega 52 minuta). Uprkos tome, predstavlja pozitivno iznenađenje, s obzirom da je u znatno većoj meri od mnogih igranih, raskošnijih ekranizovanja, ispoštovala tekst, unela dosta ozbiljne delove, postigla dovoljno snažan efekat. Animacija je adekvatno sirova, mračna, oštrih poteza - muzika dramatična u sasvim dovoljnoj meri, glasovi junaka izraženi i jasni. Uvodna scena donosi postavku ključnog sukoba: Kvazimodo sa jednog (smešten među nezaobilaznim statuama), a Frolo sa drugog kraja balkona katedrale, posmatraju Esmeraldu dok igra na trgu.
U ovoj verziji vraćen je bitan motiv Frolovog bavljenja alhemijom (što dodaje zlokobnost njegovom liku, ovde ponovo sveštenom licu), kao i Grengoarove tragikomične zaljubljenosti u Esmeraldu. S obzirom da zbog opčinjenosti ne može da se skoncentriše na svoje eksperimente, Frolo traži od sluge da mu dovede devojku. Kvazimodo je i ovde potpuno gluv, sporazumevaju se zahvaljujući veštini čitanja sa usana, a prilikom pokušaja otmice, Febus dovršava nevešti Grengoarov pokušaj odbrane. Esmeralda je, baš kao i u kasnijoj Diznijevoj verziji, energična i samosvesna - ali, kapetan je više kavaljerski, viteški predstavljen i ne pokušava da je zloupotrebi. Takođe, vraćen je motiv Džaline veštine sastavljanja reči od slova (magična formula imena „Phoebus“) i imitiranja gluvog sudije.
Grengoarov slučajni „upad“ na teritoriju „Dvora čudesa“ gotovo je do detalja preslikan sa stranica Igoovog romana, uključujući raskalašnost zajednice, scenu inicijacije (sa zvoncima) i Esmeraldine pomoći (razbijanje krčaga, obavezivanje na četiri godine braka). Klopen je prikazan sa papagajem na ramenu, zakrpljenim plaštom i trorogom kapom sa praporcima, u maniru istinskog „kralja lakrdijaša“, a razgovor o predrasudama koje visoko društvo gaji prema njihovom soju, relativno je veran pisanom predlošku, što ponovo prijatno iznenađuje.
Sarkofazi i retorte upotpunjuju izgled Frolovog tajnog kabineta, u kome dočekuje nadbiskupa, sa upozorenjem da se na suđenju Kvazimodou ne sme čuti ništa potencijalno kompromitujuće po crkvu. Upozorava ga, doduše, i na „alhemičarski hobi“. Dijalog dvojice gluvih na saslušanju verno je rekontruisan, a postavka izvršenja kazne i Esmeraldinog ukazivanja milosti identična kao u ostalim pogledanim verzijama. Ovoga puta, Esmeralda namerno otkriva naklonost prema Febusu, preuzima inicijativu i zakazuje sastanak. Frolovo ispitivanje nesrećno zaljubljenog „supruga“, presretanje para u gostionici i napad s leđa, kao i optužba, saslušanje, mučenje (doduše, izostavljen je direktni prikaz, jedino je saopštena gotova odluka) - takoreći opšta mesta iz romana, redom se, dosledno, ponavljaju.
Umesto na vešanje, Esmeralda je zbog stavke o „veštičarenju“ osuđena na lomaču, Džalini trikovi su u osnovi dokaznog postupka, a Kvazimodo uzvraća uslugu u već legendarnoj sekvenci. Tokom njihovog prvog dijaloga, kasnije u zvoniku, jasno se naglašava svest o nesaglasnosti između pitanja duševne lepote i prazne, a blistave spoljašnosti.
Frolov pronalazak Cigankinog skrovišta i strastvena ispovest, ovde su dopunjeni pokušajem ubistva koje sprečava Kvazimodo, rastrzan između dva osećanja zahvalnosti i dužnosti. Napad na katedralu sada je motivisan željom besne rulje za linčovanjem „veštice“, a scene odbrane su identične, ali ne toliko efektne kao u kasnijoj „Diznijevoj“ varijanti. Ubistvo mentora dogodilo se u odbrani prijateljice, nakon čega Febus smiruje pobunjenike i svedoči u devojčinu korist. Završetak je pomirljiv, srećan, sa porukom da je spoljašnost nebitna naspram čovečnosti u postupcima - i završnim kadrom panorame grada.

„The Hunchback“, 1997.

Novozelandska produkcija, osmišljen kao televizijski film; režija: Peter Medak; uloge: Richard Harris (Frolo), Salma Hayek (Esmeralda), Mandy Patinkin (Kvazimodo), Edward Atterton (Grengoar), Nigel Terry (kralj Luj XI). Ostali likovi: Klopen, Febus, kraljica, kraljev ministar. Trajanje: 98 min.
Već uvodnom napomenom, ističe se na čemu će biti naglasak  - problem štampe i progresivnih ideja, koje su se kosile sa crkvenim učenjem i vodile u smrt. Prvi kadrovi pokazuju kišu, bebu ostavljenu na stepeništu ispred crkve i Froloa koji uzima dete, doživevši sve kao čudo i upirući pogled u nebesa. Sledeći kadar predstavlja „skok“ od 25 godina, sa kapetanom Febusom koji goni lopova - a utočište beguncu upravo je katedrala. Nešto dalje, Grengoar se obraća okupljenima, govoreći o nedavnoj Kolumbovoj misiji, a protiv kraljeve represije i crkvenih knjiga koje sputavaju moć znanja. Slušaoci tome suprotstavljaju želju za muzikom i igrom. Najavljena istom formulativnom upotrebom imena, kao u romanu, pristiže senzualna Esmeralda, plešući uz orijentalne zvuke. Febus i Grengoar su opčinjeni, a negde duboko u svojoj ćeliji, Frolo je iskušavan.
Lascivnost svetkovine je dosta dobro „zarobljena“ u pokretima, zvucima i dijalogu. Za promenu, prisutno je i plemstvo, a Kvazimodo, dovučen iz prikrajka, uprkos neveštoj maski (zbog koje više podseća na „Fantoma iz opere“ ili Frankenštajnovo čudovište u ekranizaciji Keneta Brane), po mimici, govoru i opštem utisku glume, nekultivisan je, skoro kao životinja, ali istovremeno neiskvaren i dobronameran. Frolo ga odvodi dalje od iskušenja vašarišta, a kasnije u tajnosti, pred raspećem sebe kažnjava bičevanjem (eksplicitnost kao novitet). Paralelno sa tim, odvija se Kvazimodova zvonjava - reč je o „odušcima“ različite vrste.
Ulični prepad je drugačije opravdan - Frolo nije poslao Kvazimodoa, već se grbavac tu slučajno zadesio i zaštitio Esmeraldu od nasrtaja prolaznika. Usled nesporazuma, uhapšen je. Na „Dvoru čudesa“, odvija se Grengoarova inicijacija. Kao i u knjizi, kazna za prestup na tuđu teritoriju je smrt vešanjem, a simboliku upotpunjuju ponuđene opcije ženidbe/dokazivanja/prepuštanja izbora okupljenima. Sve skupa, simulira drevne obrede prelaza. Brak sklopljen između Esmeralde i njega neograničen je, neuslovljen rokom - nema ni simboličnog razbijanja krčaga, a Esmeraldino poreklo je neupitno. Otuda nije ni čudno što se ubrzo uspostavljaju ljubav i privlačnost između pesnika i zabavljačice, jer očigledna logika postoji i biva sve jasnija sa glavnim tokom priče. Naime, Grengoar i Esmeralda postaju nosioci ideje bunta i društvene osvešćenosti, težnje za slobodom (Ciganka i pesnik-pamfletist). U osnovi je, baš kao i kod ostalih adaptacija, angažovana borba za toleranciju, otvorenost i uklanjanje krutih, a opasnih i nehumanih uverenja. 
Esmeralda lično svedoči pred kraljem u Kvazimodovu korist, što postaje povod da se problematizuje obespravljenost osobe njenog staleža i pola. Frolo sa vladarem raspravlja o presi, dok se Esmeraldi ispoveda anonimno, a to su takođe novi i relativno interesantno izvedeni dodaci. Protivnik je humanizma, npr. Marsilia Fičina, čija dela čita upravo kraljev ministar. Podmetnuto političko ubistvo potonjeg postaće povod za lažnu optužbu i mučenje Esmeralde.

Ova verzija gradi zaplet na temi protivljenja novom, sprezi crkve i države, nasuprot duhu naroda. Kvazimodo, primera radi, odnosi Grengoaru i prosjacima štampani pamflet, što izaziva Frolov bes. Kraljev ministar je, kao progresivac, stajao arhiđakonu na putu. Esmeralda gotovo momentalno uspostavlja prijateljstvo i saosećanje prema zvonaru, bez nepremostive odbojnosti iz knjige. Njihov razgovor je dosta razvijen, od priče o imenima („smaragd“ i Kvazimodova nedelja - prva nakon Uskrsa), roditeljima…do njenog priznanja da je nepismena, kao povoda za uvođenje sasvim novog momenta, a to je  Kvazimodova načitanost.
U noći uoči egzekucije, Kvazimodo dolazi do prozora Esmeraldine ćelije i najavljuje joj sutrašnju spasilačku nameru, mada ona u tom trenutku ne razabira ko je tajanstveni pomoćnik. Prvi napad naroda na katedralu momentalno sledi Esmeraldinu otmicu i sekvencu „Sanctuary!“; predvodi ih Febus (ovde sasvim skrajnut i donekle spojen sa likom Grengoara), a sprečava Frolo, pozivajući se na autoritet Božije kuće. Drugi napad dešava se uoči ponovnog suđenja vešanjem, kada Grengoar i Klopen insistiraju na izvođenju pravog krivca pred lice zakona. Frolova ponuda Esmeraldi da je izbavi, ako mu se preda, identična je u svakoj verziji.
Odnos između Froloa i Kvazimodoa ovde je nešto produbljeniji. U jednom trenutku, Kvazimodo ga čak i zove „ocem“, dok Frolo tek njegov kontakt sa Esmeraldom smatra izdajom, pa ga odbacuje i naziva „nakazom“. S druge strane, u odnosu na ostale ekranizacije, Frolo je melanholičniji, a kompleksniji, tim pre što se zaista ponaša kao da veruje u to da je opsednut demonskom silom, vatrom ploti u Esmeraldinom liku. On iskreno veruje kako će agonija prestati njenim pridobijanjem ili uništenjem, a zločinima koje čini zaista je zabezeknut, kao u bunilu (mimo volje i van svesti). U jednom trenutku, objašnjava Kvazimodou kako je sam najviše zaslužio sažaljenje, budući da je prokleti „božji čovek, koji više voli jednu ženu nego Boga“ - na šta mu zvonar odgovara da „ipak nije sveti Agustin“. Frolo vidi dve opasnosti - u Ciganki i štamparskoj presi; obe pokušava da otkloni lažnom optužnicom. Odjek Igoove teze o tome kako će „knjiga ubiti arhitekturu“, prepoznajemo upravo u problematici pojave štamparije.

Nasuprot njemu, Kvazimodo je uvek pun samilosti, prašta, podstiče ga na pokajanje - i tek pošto sveštenik uporno nastavi da preti Esmeraldinom životu, odlučuje se da digne ruku na jedinu znanu očinsku figuru. U okršaju (baca ga sa zida crkve), biva ranjen, a umire u prisustvu Esmeralde i Grengoara, koji u njegovu čast pokreću voljena zvona. Ovo je verzija koja nosi izvesnu živost i toplinu, pa je uprkos nedostacima, to suštinski čini uspelijom i efektnijom od ostalih.

Zaključak

Uporednim pregledom četiri različita vida adaptiranja Igoovog znamenitog romana, izdvaja se nekoliko zanimljivih utisaka. Pre svega, bez obzira na to da li je reč o igranoj verziji namenjenoj „ozbiljnijoj“ publici ili crtanim filmovima za decu i mlade, priča ostaje jednako sumorna i „osetljiva“ čak i pošto se (obavezno) u najvećoj meri ublaži višestruko tragičan završetak. Na vizuelnom planu, najveći izazov predstavlja maskiranje Kvazimodoa, koje uglavnom podrazumeva određene ustaljene atribute (grba, deformisano lice, kartakterističan hod, neartikulisanost glasa, pokreta, gestova). Esmeralda je u svim navedenim verzijama „uozbiljena“ i pošteđena tragične sudbine, ali i naivne zaslepljenosti - njena samosvest time opravdava rešenje  da junakinja preživi, s obzirom da je eliminisana mogućnost lične odgovornosti (usled pogreške) za kobni rasplet. Lik Ciganke u tumačenju Selme Hajek naročito je dobio na egzotičnosti, ali i najpribližnijoj srodnosti sa Igoovom junakinjom, barem što se pojavnosti tiče.
Sva preinačenja i dopune uglavnom su, u kontekstu same radnje, opravdana i povezana sa osnovnom zamisli. Bez obzira na puteve kojima se do zaključka dolazilo, kao i sredstva i detalje koji su iz originalne priče preuzimani ili odbacivani, konačna po(r)uka je jednoglasna i verna prvobitnoj ideji. Time su, mada nijedan ne uspeva da na umetničkom i kreativnom stupnju dosegne roman na kome se zasniva, svi ponuđeni filmovi odgovorili izazovu i samostalno predstavljaju gledljive, prepoznatljive, šarolike primere fleksibilnosti jedne (književne) vizije u dodiru sa sredstvima druge umetničke sfere.