piše: Isidora Đolović
U martovskom izdanju rubrike “Ekranizacije”, započela sam priču o
pokušajima prenošenja Igoovog klasika “Bogorodičina crkva u Parizu” na veliko
platno, pozabavivši se samim romanom i jednom od njegovih prvih filmovanih
verzija. Danas se selimo među njene zvučne parnjake, a odabrana su tri po mnogo
čemu različita viđenja literarnog uzora.
Animirana
verzija, “The Hunchback of Notre-Dame”, Disney, 1996.
Režija: Gary Trousdale / Kirk Wise; muzika: Alan Menken / Stephen Schwartz, likovi:
Kvazimodo (Tom Hulce), Esmeralda (Demi Moore), Frolo (Tony Jay), Febus (Kevin Kline), Klopen kao narator, kipovi „gargojla“: Viktor, Igo i
Lavern, arhiđakon, kozica Džali. Trajanje: 107 min.
Iz korpusa tzv.
„mračnog Diznija“ (u koji se još svrstavaju, npr. „Pokahontas“ i nešto stariji
„Crni kotao“), ovaj dugometražni crtani film se obično smatra ili potcenjenim
ili višestruko kontroverznim, ali svakako nesvakidašnjim i neprikladnim za
podrazumevanu ciljnu grupu gledalaca „crtaća“. S obzirom na složene teme koje
nisu prijemčive najmlađoj publici (ali su i te kako upitne za religijska i
društveno-boračka udruženja), kao i znatna - a opet, zbog pomenutih
recipijenata nužna - odstupanja od izvornog predloška, još od premijernog
prikazivanja izaziva raznovrsne polemike.
Od prvog kadra, koji
čini možda i najbolji uvod u crtani film ikada, nudi publici pravu zvučnu i
vizuelnu raskoš. Otvaranje prati „plovidba“ kroz oblake i postepeno spuštanje
iz ptičje perspektive do podnožja znamenite katedrale i ulica Pariza, praćeno
lajtmotivskom temom „Hellfire“ koja neosetno prelazi u „The Bells of Notre
Dame“ („Zvona Notr-Dama“). Time su dva veoma bitna aspekta Igoovog romana, na
koje smo ranije ukazali - vizuelni (katedrala,
panorama) i zvučni (zvona), od
početka izražena. Uvodna numera savršeno zarobljava suštinu koju je Igo
nastojao da pocrta: zvona su „duša grada“, sugestivna, sveprisutna, raspričana.
Ona zanose ili opominju. Kroz stihove koji opisuju grmljavinu velikih, a
šaputavu nežnost malih („kao psalmi“) zvona, koja bude grad iz sna i „priča se“
da u sebi sadrže njegovu veliku dušu, prepoznajemo piščevu veličanstvenu odu:
„Kad
slušate žubor koji se danju diže iz Pariza, to varoš govori; noću, to varoš
diše; ovde, varoš peva. Slušajte, dakle, zvuke sa ovih zvonika; dodajte tome
žagor pola miliona ljudi, večito tugovanje reke, neprestano zviždanje vetra,
ozbiljan i udaljen kvartet šuma koje se dižu po bregovima na horizontu kao
četiri ogromne orgulje; sručite u sve to promukle i oštre zvuke zvona, pa
recite ima li na ovome svetu čega bogatijeg, veselijeg, čarobnijeg, umilnijeg
od ovog brujanja zvona, od ovog vrela muzike, od ovih deset hiljada glasova od
tuča koji u jedan mah pevaju u kamenim sviralama tri stotine stopa visokim, od
ove varoši, koja je sad pravi orkestar, od ove simfonije koja grmi kao bura.“
Uopšte, muzičke numere
predstavljaju nezaobilazan i važan deo Diznijevih dugometražnih ostvarenja, a
poznato je da „muzika stvara dodatnu emociju i sugeriše nam kako da gledamo
scenu“, iako poneko „namerno iniciranje patetičnosti“ istovremeno može izazvati
odbojnost kod zahtevnijih gledalaca. Panorama sa vrha katedrale takođe će se
više puta naći u fokusu. Kroz priču nas vodi narator, Klopen. U crtanoj
verziji, on sjedinjuje uloge lakrdijaškog vođe i lutkara-pričaoca. Od samog
uvoda su jasno postavljene uloge, iznenađenja nema: izrazito dobro stoji
nasuprot izrazitog zla; stereotipa je mnogo, ali u službi su pouke da
različitost, prijateljstvo i milosrđe jesu osnovne vrednosti.
Što se izmena tiče,
krenimo od postavke likova. Frolo je
u ovoj verziji sudija (zvanično saopštenje autora glasi da se nisu želeli
zamerati crkvi), koji strastvenom i ničim izazvanom mržnjom progoni Cigane.
Odgovoran za hapšenje porodice i smrt Kvazimodove majke, želeo je da u bunaru
utopi čudovišno novorođenče, ali ga u tome sprečava dobri arhiđakon crkve.
Štaviše, nalaže mu da dete odgaji i time se iskupi za zlodelo. Njegova
izopačenost je, ipak, neupitna i pojačana fiksacijom rasizma, fanatizma, arogancije
i neutoljene strasti. Njegov konj je jednako naglašeno zlokoban, veliki i crn.
Kvazimodo
odrasta izolovan, u visokom zvoniku, odakle čežnjivo posmatra svet u podnožju.
Dobrodušan je, inteligentan i izrazito kreativan, o čemu svedoči izrada makete
grada, te osmišljavanje učešća u igri figuricama, kada već biva uskraćen za
sudelovanje u svakodnevnom životu.
Esmeralda
je drska, koketna, energična, borac za pravdu. Ciganka (nema zamene porekla)
izrazito zelenih očiju (što je verovatno neizgovoreno objašnjenje simbolike
njenog imena, jer, emerald znači
„smaragd“), osim što pleše sa kozom Džali, zna i poneki trik iščezavanja.
Potonjim umećem nadmudruje polovinu žitelja grada, okupljenih na trgu, stajući
u odbranu ismevanog zvonara i sklanjajući se u katedralu pred poterom. Ni
jednog trenutka ne zazire od Kvazimodovog izgleda i zbližavaju se od samog
početka, ali, emotivnu naklonost pridobija kapetan Febus. On je, pak, ne
fascinira odjednom, već tek nakon dokazivanja svoje vrednosti i časnih namera.
Dele odvažnost i snagu da se suprotstave autoritetima, pri čemu prednjači
Esmeralda. Mada je fokus priče nesumnjivo na Kvazimodu, ONA je istinska heroina
i pokretač akcije. Vrlo samosvesna, za onovremenu ženu, pa makar i izopštenicu,
pokazuje preterano progresivna shvatanja.
Febus
je ovde hrabri mladi zapovednik, koji štiti slabije (npr. mlinarevu porodicu) i
suprotstavlja se Frolovom teroru. Pošto je ranjen, Kvazimodo će ga čuvati i
tako se razvija još jedno prijateljstvo, a ovo „pranje“ moralnog profila
književnog uzora neminovno nagoveštava „hepi-end“. Naime, Kvazimodo će spojiti
zaljubljeni par, dostojanstveno izgubivši u ovom fingiranom ljubavnom trouglu,
ali zato bivajući uveden u zajednicu građana. Naravno, prethodno se odigralo
ubistvo zlog sudije, ali tek nakon priznanja da je odgovoran za smrt
„Kvazijeve“ majke.
Amajlija
koju Esmeralda nosi postoji i ovde, ali nema veze sa njenim (jasnim) poreklom.
Zapravo, reč je o „mapi grada“, pomoću koje će Kvazimodo i Febus pronaći „Dvor
čudesa“, pošto Frolo u potrazi za Cigankom, u besu samoinicijativno zapali
Pariz. Drugi put odbeglu, sa lomače je odnosi Kvazimodo, u obaveznoj
„Sanctuary!“ sekvenci.
Teme:
masovna ubistva i progoni Roma (što Frolo slikovito predstavlja na osnovu mrava
pod pločom), seksualne privlačnosti kao izvora iskušenja prema Esmeraldi (njen
veoma sugestivni ples na početku sadrži i elemente „igre uz šipku“; tu je i
Frolova izvanredna ispovest kroz muzičku deonicu „Hellfire“ - „Vatra pakla“),
groteska (vrlo ubedljivo dočaran ulični metež; svetkovima i šestojanuarski -
hronologija je ispoštovana - izbor „ludog pape“; podzemlje i „Dvor čudesa“).
Spoljna
naracija: Grengoar kao lik ovde ne postoji, ali je u velikoj
meri utkan u figuru Klopena, lutkara, uličnog pripovedača i kralja podzemlja.
Od početka je jasna poruka, a retoričko pitanje „Ko je tu čovek, a ko čudovište?“
priča u daljem toku treba samo da potvrdi.
Crkva:
Esmeraldina deonica „God save the outcasts“ („Bože, spasi izgnanike“) i molitva
u katedrali, pokazuju naglašenu svest o identitetu i socijalnom miljeu kome
pripada, ali i neravnopravnosti koja se kosi sa hrišćanskim učenjem. Dok peva,
ona hoda u suprotnom smeru od povorke plemića, sa njihovim sebičnim i
ovozemaljskim „potraživanjima“ od Boga (moć, ugled, posedovanje ljubavi,
slava).
Sekvenca odbrane
katedrale/pobune Parižana, drugačije je motivisana i osmišljena, ali u konačnom
verna opisu iz romana - crkva kao da je živa, njena fasada i dominirajuća ruža
su poput otvorenih čeljusti: „Tada je,
govorahu susetke, ta crkva imala u sebi nečeg fantastičnog, natprirodnog,
strašnog, oči i usta otvaraju se na njoj ovde-onde; čuo se lavež pasa, šištanje
guja i krik kamenih čudovišta koja, opružena vrata i razjapljenih čeljusti, dan
i noć bde oko džinovske katedrale…“
Odluka da se broj
likova svede na minimum za posledicu ima postignutu ekonomičnost priče. Iako
Frolo ovde nije svešteno lice, ni višedimenzionalan karakter, njegova hladna
ambicija i surovost, te zastrašujući utisak koji ostavlja, potpuno su verno
izraženi. Isto važi i za Febusa, ovde pozitivca, ali podjednako kaćipernog i
površnog kao u romanu. Esmeralda, za promenu, nije naivni i zaneseni
devojčurak, već vrlo osvešćena i izrazito drugima okrenuta, unapređena ženska
figura - pokretačka snaga radnje.
„Diznijeva“ adaptacija,
izvesno je, unosi mnoge radikalne izmene u karakterizaciju i priču, uprostivši
likove i njihove odnose. To je razumljivo sa stanovišta prijemčivosti određenom
uzrastu kao pretežnoj ciljnoj grupi - sa druge strane, već samo pokretanje vrlo
teških i ozbiljnih pitanja udaljava ga od iste, čineći likove i stereotipnim s
jedne, ali nekonvencionalnim sa druge strane (po prvi put se kao protagonisti i
modeli pojavljuju Ciganka, „grbavac“, „uličari“, pobunjenici). Uspeva da iznese
krajnju poruku i posluži svrsi, a posebna prednost je u očaravajućoj
vizuelizaciji i muzičkoj podlozi, koje na predivan način oživljavaju atmosferu
srednjovekovnog Pariza, njegov „mrak“ i zlokobnost, ali i šarenilo pokretnih
praznika, karnevalsku zbrku, klasne razlike…Znatan udeo ima karakterističan humor
u sprezi sa intermedijalnošću (Kvazimodu je zabranjeno da napušta toranj, pa
njegova tri kamena prijatelja imaju funkciju pomoćnika iz bajke. Ovi kipovi
dobijaju imena „Viktor“ i „Igo“ u slavu autora romana, dok je treći nazvan Lavern. Prisutne su i aluzije na
„Čarobnjaka iz Oza“, npr.), a u službi plemenitog zaključka.
Animirana
verzija, „The Hunchback of Notre Dame“, 1986.
Pomalo opskurna
australijsko-američka adaptacija, u režiji Edija
Grejema (Eddy Graham), ujedno je i najkraća (svega 52 minuta). Uprkos tome,
predstavlja pozitivno iznenađenje, s obzirom da je u znatno većoj meri od
mnogih igranih, raskošnijih ekranizovanja, ispoštovala tekst, unela dosta
ozbiljne delove, postigla dovoljno snažan efekat. Animacija je adekvatno
sirova, mračna, oštrih poteza - muzika dramatična u sasvim dovoljnoj meri,
glasovi junaka izraženi i jasni. Uvodna scena donosi postavku ključnog sukoba:
Kvazimodo sa jednog (smešten među nezaobilaznim statuama), a Frolo sa drugog
kraja balkona katedrale, posmatraju Esmeraldu dok igra na trgu.
U ovoj verziji vraćen
je bitan motiv Frolovog bavljenja alhemijom (što dodaje zlokobnost njegovom
liku, ovde ponovo sveštenom licu), kao i Grengoarove tragikomične
zaljubljenosti u Esmeraldu. S obzirom da zbog opčinjenosti ne može da se
skoncentriše na svoje eksperimente, Frolo traži od sluge da mu dovede devojku.
Kvazimodo je i ovde potpuno gluv, sporazumevaju se zahvaljujući veštini čitanja
sa usana, a prilikom pokušaja otmice, Febus dovršava nevešti Grengoarov pokušaj
odbrane. Esmeralda je, baš kao i u kasnijoj Diznijevoj verziji, energična i
samosvesna - ali, kapetan je više kavaljerski, viteški predstavljen i ne
pokušava da je zloupotrebi. Takođe, vraćen je motiv Džaline veštine
sastavljanja reči od slova (magična formula imena „Phoebus“) i imitiranja
gluvog sudije.
Grengoarov slučajni
„upad“ na teritoriju „Dvora čudesa“ gotovo je do detalja preslikan sa stranica
Igoovog romana, uključujući raskalašnost zajednice, scenu inicijacije (sa
zvoncima) i Esmeraldine pomoći (razbijanje krčaga, obavezivanje na četiri
godine braka). Klopen je prikazan sa papagajem na ramenu, zakrpljenim plaštom i
trorogom kapom sa praporcima, u maniru istinskog „kralja lakrdijaša“, a
razgovor o predrasudama koje visoko društvo gaji prema njihovom soju, relativno
je veran pisanom predlošku, što ponovo prijatno iznenađuje.
Sarkofazi i retorte
upotpunjuju izgled Frolovog tajnog kabineta, u kome dočekuje nadbiskupa, sa
upozorenjem da se na suđenju Kvazimodou ne sme čuti ništa potencijalno
kompromitujuće po crkvu. Upozorava ga, doduše, i na „alhemičarski hobi“.
Dijalog dvojice gluvih na saslušanju verno je rekontruisan, a postavka
izvršenja kazne i Esmeraldinog ukazivanja milosti identična kao u ostalim
pogledanim verzijama. Ovoga puta, Esmeralda namerno otkriva naklonost prema
Febusu, preuzima inicijativu i zakazuje sastanak. Frolovo ispitivanje nesrećno
zaljubljenog „supruga“, presretanje para u gostionici i napad s leđa, kao i
optužba, saslušanje, mučenje (doduše, izostavljen je direktni prikaz, jedino je
saopštena gotova odluka) - takoreći opšta mesta iz romana, redom se, dosledno,
ponavljaju.
Umesto na vešanje,
Esmeralda je zbog stavke o „veštičarenju“ osuđena na lomaču, Džalini trikovi su
u osnovi dokaznog postupka, a Kvazimodo uzvraća uslugu u već legendarnoj
sekvenci. Tokom njihovog prvog dijaloga, kasnije u zvoniku, jasno se naglašava
svest o nesaglasnosti između pitanja duševne lepote i prazne, a blistave
spoljašnosti.
Frolov pronalazak
Cigankinog skrovišta i strastvena ispovest, ovde su dopunjeni pokušajem ubistva
koje sprečava Kvazimodo, rastrzan između dva osećanja zahvalnosti i dužnosti.
Napad na katedralu sada je motivisan željom besne rulje za linčovanjem
„veštice“, a scene odbrane su identične, ali ne toliko efektne kao u kasnijoj
„Diznijevoj“ varijanti. Ubistvo mentora dogodilo se u odbrani prijateljice,
nakon čega Febus smiruje pobunjenike i svedoči u devojčinu korist. Završetak je
pomirljiv, srećan, sa porukom da je spoljašnost nebitna naspram čovečnosti u
postupcima - i završnim kadrom panorame grada.
„The
Hunchback“, 1997.
Novozelandska
produkcija, osmišljen kao televizijski film; režija: Peter Medak; uloge: Richard
Harris (Frolo), Salma Hayek (Esmeralda), Mandy Patinkin (Kvazimodo), Edward Atterton (Grengoar), Nigel Terry (kralj Luj XI). Ostali
likovi: Klopen, Febus, kraljica, kraljev ministar. Trajanje: 98 min.
Već uvodnom napomenom,
ističe se na čemu će biti naglasak -
problem štampe i progresivnih ideja, koje su se kosile sa crkvenim učenjem i
vodile u smrt. Prvi kadrovi pokazuju kišu, bebu ostavljenu na stepeništu ispred
crkve i Froloa koji uzima dete, doživevši sve kao čudo i upirući pogled u
nebesa. Sledeći kadar predstavlja „skok“ od 25 godina, sa kapetanom Febusom
koji goni lopova - a utočište beguncu upravo je katedrala. Nešto dalje,
Grengoar se obraća okupljenima, govoreći o nedavnoj Kolumbovoj misiji, a protiv
kraljeve represije i crkvenih knjiga koje sputavaju moć znanja. Slušaoci tome
suprotstavljaju želju za muzikom i igrom. Najavljena istom formulativnom
upotrebom imena, kao u romanu, pristiže senzualna Esmeralda, plešući uz
orijentalne zvuke. Febus i Grengoar su opčinjeni, a negde duboko u svojoj
ćeliji, Frolo je iskušavan.
Lascivnost svetkovine
je dosta dobro „zarobljena“ u pokretima, zvucima i dijalogu. Za promenu,
prisutno je i plemstvo, a Kvazimodo, dovučen iz prikrajka, uprkos neveštoj
maski (zbog koje više podseća na „Fantoma iz opere“ ili Frankenštajnovo
čudovište u ekranizaciji Keneta Brane), po mimici, govoru i opštem utisku
glume, nekultivisan je, skoro kao životinja, ali istovremeno neiskvaren i
dobronameran. Frolo ga odvodi dalje od iskušenja vašarišta, a kasnije u
tajnosti, pred raspećem sebe kažnjava bičevanjem (eksplicitnost kao novitet). Paralelno sa tim, odvija se
Kvazimodova zvonjava - reč je o „odušcima“ različite vrste.
Ulični prepad je
drugačije opravdan - Frolo nije poslao Kvazimodoa, već se grbavac tu slučajno
zadesio i zaštitio Esmeraldu od nasrtaja prolaznika. Usled nesporazuma, uhapšen
je. Na „Dvoru čudesa“, odvija se Grengoarova inicijacija. Kao i u knjizi, kazna
za prestup na tuđu teritoriju je smrt vešanjem, a simboliku upotpunjuju
ponuđene opcije ženidbe/dokazivanja/prepuštanja izbora okupljenima. Sve skupa,
simulira drevne obrede prelaza. Brak sklopljen između Esmeralde i njega
neograničen je, neuslovljen rokom - nema ni simboličnog razbijanja krčaga, a
Esmeraldino poreklo je neupitno. Otuda nije ni čudno što se ubrzo uspostavljaju
ljubav i privlačnost između pesnika i zabavljačice, jer očigledna logika
postoji i biva sve jasnija sa glavnim tokom priče. Naime, Grengoar i Esmeralda
postaju nosioci ideje bunta i društvene osvešćenosti, težnje za slobodom
(Ciganka i pesnik-pamfletist). U osnovi je, baš kao i kod ostalih adaptacija,
angažovana borba za toleranciju, otvorenost i uklanjanje krutih, a opasnih i
nehumanih uverenja.
Esmeralda lično svedoči
pred kraljem u Kvazimodovu korist, što postaje povod da se problematizuje
obespravljenost osobe njenog staleža i pola. Frolo sa vladarem raspravlja o
presi, dok se Esmeraldi ispoveda anonimno, a to su takođe novi i relativno
interesantno izvedeni dodaci. Protivnik je humanizma, npr. Marsilia Fičina,
čija dela čita upravo kraljev ministar. Podmetnuto političko ubistvo potonjeg
postaće povod za lažnu optužbu i mučenje Esmeralde.
Ova verzija gradi
zaplet na temi protivljenja novom, sprezi crkve i države, nasuprot duhu naroda.
Kvazimodo, primera radi, odnosi Grengoaru i prosjacima štampani pamflet, što
izaziva Frolov bes. Kraljev ministar je, kao progresivac, stajao arhiđakonu na
putu. Esmeralda gotovo momentalno uspostavlja prijateljstvo i saosećanje prema
zvonaru, bez nepremostive odbojnosti iz knjige. Njihov razgovor je dosta
razvijen, od priče o imenima („smaragd“ i Kvazimodova nedelja - prva nakon
Uskrsa), roditeljima…do njenog priznanja da je nepismena, kao povoda za
uvođenje sasvim novog momenta, a to je
Kvazimodova načitanost.
U noći uoči egzekucije,
Kvazimodo dolazi do prozora Esmeraldine ćelije i najavljuje joj sutrašnju
spasilačku nameru, mada ona u tom trenutku ne razabira ko je tajanstveni
pomoćnik. Prvi napad naroda na katedralu momentalno sledi Esmeraldinu otmicu i
sekvencu „Sanctuary!“; predvodi ih Febus (ovde sasvim skrajnut i donekle spojen
sa likom Grengoara), a sprečava Frolo, pozivajući se na autoritet Božije kuće.
Drugi napad dešava se uoči ponovnog suđenja vešanjem, kada Grengoar i Klopen
insistiraju na izvođenju pravog krivca pred lice zakona. Frolova ponuda
Esmeraldi da je izbavi, ako mu se preda, identična je u svakoj verziji.
Odnos između Froloa i
Kvazimodoa ovde je nešto produbljeniji. U jednom trenutku, Kvazimodo ga čak i
zove „ocem“, dok Frolo tek njegov kontakt sa Esmeraldom smatra izdajom, pa ga
odbacuje i naziva „nakazom“. S druge strane, u odnosu na ostale ekranizacije,
Frolo je melanholičniji, a kompleksniji, tim pre što se zaista ponaša kao da
veruje u to da je opsednut demonskom silom, vatrom ploti u Esmeraldinom liku.
On iskreno veruje kako će agonija prestati njenim pridobijanjem ili uništenjem,
a zločinima koje čini zaista je zabezeknut, kao u bunilu (mimo volje i van
svesti). U jednom trenutku, objašnjava Kvazimodou kako je sam najviše zaslužio
sažaljenje, budući da je prokleti „božji čovek, koji više voli jednu ženu nego
Boga“ - na šta mu zvonar odgovara da „ipak nije sveti Agustin“. Frolo vidi dve
opasnosti - u Ciganki i štamparskoj presi; obe pokušava da otkloni lažnom
optužnicom. Odjek Igoove teze o tome kako će „knjiga ubiti arhitekturu“,
prepoznajemo upravo u problematici pojave štamparije.
Nasuprot njemu,
Kvazimodo je uvek pun samilosti, prašta, podstiče ga na pokajanje - i tek pošto
sveštenik uporno nastavi da preti Esmeraldinom životu, odlučuje se da digne
ruku na jedinu znanu očinsku figuru. U okršaju (baca ga sa zida crkve), biva
ranjen, a umire u prisustvu Esmeralde i Grengoara, koji u njegovu čast pokreću
voljena zvona. Ovo je verzija koja nosi izvesnu živost i toplinu, pa je uprkos
nedostacima, to suštinski čini uspelijom i efektnijom od ostalih.
Zaključak
Uporednim pregledom
četiri različita vida adaptiranja Igoovog znamenitog romana, izdvaja se
nekoliko zanimljivih utisaka. Pre svega, bez obzira na to da li je reč o
igranoj verziji namenjenoj „ozbiljnijoj“ publici ili crtanim filmovima za decu
i mlade, priča ostaje jednako sumorna i „osetljiva“ čak i pošto se (obavezno) u
najvećoj meri ublaži višestruko tragičan završetak. Na vizuelnom planu, najveći
izazov predstavlja maskiranje Kvazimodoa, koje uglavnom podrazumeva određene
ustaljene atribute (grba, deformisano lice, kartakterističan hod,
neartikulisanost glasa, pokreta, gestova). Esmeralda je u svim navedenim
verzijama „uozbiljena“ i pošteđena tragične sudbine, ali i naivne
zaslepljenosti - njena samosvest time opravdava rešenje da junakinja preživi, s obzirom da je
eliminisana mogućnost lične odgovornosti (usled pogreške) za kobni rasplet. Lik
Ciganke u tumačenju Selme Hajek naročito je dobio na egzotičnosti, ali i
najpribližnijoj srodnosti sa Igoovom junakinjom, barem što se pojavnosti tiče.
Sva preinačenja i
dopune uglavnom su, u kontekstu same radnje, opravdana i povezana sa osnovnom
zamisli. Bez obzira na puteve kojima se do zaključka dolazilo, kao i sredstva i
detalje koji su iz originalne priče preuzimani ili odbacivani, konačna po(r)uka
je jednoglasna i verna prvobitnoj ideji. Time su, mada nijedan ne uspeva da na
umetničkom i kreativnom stupnju dosegne roman na kome se zasniva, svi ponuđeni
filmovi odgovorili izazovu i samostalno predstavljaju gledljive,
prepoznatljive, šarolike primere fleksibilnosti jedne (književne) vizije u
dodiru sa sredstvima druge umetničke sfere.