субота, 15. април 2017.

Subota sa knjigom: „Džonatan Strejndž i gospodin Norel“

piše: Isidora Đolović

Barem povremena, detinja potreba za neobičnošću i uplivom čarolije u svakodnevnicu ne jenjava, koliko god bili stari, čime god se bavili. Najbolji dokaz za to je veliki uspeh žanra fantastike. Opet, simbolički repertoar kojim raspolaže ne svedoči samo o detinjstvu duha već i njegovoj rešenosti da iznova odgovara na pitanja ŠTA možemo menjati, u kojoj se meri natprirodnom dozvoljava mešanje i gde se nalazi zamišljena granica. Džoan Rouling je, svojim serijalom koji se razvijao i sticao ozbiljnost zajedno sa vernim čitaocima, možda najviše doprinela popularisanju ovakve literature, pa su usledili mnogobrojni “čarobnjački” romani različitog obima, ozbiljnosti i kvaliteta. Iako već dugo dostupan publici, čak i u srpskom prevodu (izdanje Narodne knjige, zbog obimnosti raspodeljeno na tri toma), izuzetni prvenac Suzane Klark, pod zvučnim naslovom “Džonatan Strejndž i gospodin Norel”, nekako je ostao u senci mnogo manje vrednih, maštovitih i simbolikom, narativnim eksperimentima, poigravanjem zapletima i živopisnim junacima bogatih knjiga. Pre par godina je, napokon, dobio i svoju odličnu ekranizaciju, takođe propraćenu sa upadljivo manje senzacionalnosti od nekih drugih televizijskih serijala, pa ipak ništa manje spektakularnu po priči, efektima i ukupnom dojmu. Zbog toga je današnje predstavljanje, zapravo, dvostruki osvrt - na knjigu i seriju (iz koje su sve fotografije korišćene u nastavku) - s obzirom na redak primer uspešnog vizuelnog odgovora na rečima stvorenu čaroliju.

U Engleskoj, zime 1807, magija postoji (barem se tako čini) još samo u legendi i teoriji. Dva malo odvažnija i upornija gospodina, Hanifut i Segundus, članovi udruženja iz Jorka koje sebe naziva čarobnjačkim (iako, naravno, nikada nisu izveli ništa ni nalik čaroliji!), usudiće se da postave nepoželjno i nedopustivo pitanje: gde se to dela praktična magija i zašto je više niko ne upražnjava? Ispravka - skoro niko. Jer, u obližnjem gradu živi sredovečni naučnik, Gilbert Norel, mrzovoljni i povučeni vlasnik legendarne bogate biblioteke, znanja o drevnoj (prognanoj) veštini i, kako sam tvrdi, njenoj primeni. Pošto Norel dokaže svoje umeće (oživljavanjem kamenih statua iz mesne katedrale), time nateravši džentlmene da se odreknu svojih (ionako bez pokrića prisvojenih) zvanja, odlučiće da se preseli u London i pokuša dopreti do što više ljudi. Krajnji cilj mu je pronalaženje pokrovitelja u samom vrhu vlasti, koji bi mu omogućio sredstva za konačno vraćanje magije na velika vrata.
Avaj, ne snalazeći se najbolje među ljudima, pogotovo pripadnicima visokog društva, siroti Norel ubrzo odbacuje savete svog vernog pomoćnika Džona Čildermasa i potpada pod uticaj, zatim i vođstvo, novih poznanika, Kristofera Drolajta i Henrija Lasela. Njima je u interesu da ga, poput pomodne atrakcije, pokazuju po salonima, sa malim kućnim predstavama za dokonu aristokratiju. Nasuprot tome, on bi samo da se osami, stvara, ali i uspostavi kontakt sa ministarstvom, nudeći pomoć u aktuelnom ratnom sukobu sa Francuskom. Prilika se ukazuje tek pošto bude iz mrtvih vratio mladu i bogatu naslednicu Emu Vintertaun, verenicu uticajnog ser Voltera Poula. Preko noći postaje enigma elite, heroj nacije i tvorac iluzije brodova u evropskim lukama. Međutim, cena izvedenog vaskrsenja je skupa, samo njemu i novopečenoj ledi Poul znana - s obzirom da je magiju sproveo uz pomoć prizvanog vilenjaka, prvog nakon više stotina godina, u ljudski svet je pustio neslućenu napast. Takođe, strašno ga uznemiruje poseta uličnog opsenara Vinkulijusa, koliko zbog saopštenih fragmenata proročanstva mitskog kralja Gavrana/Džona Askglasa (koga Norel, kao i većinu drugih, stvarnih ili legendarnih kolega, prezire), toliko i njegovim delom koji se odnosi na pojavu DVA čarobnjaka-rivala, čijim će se sadejstvom magija napokon vratiti na svoje izvorište. Norel svakako nema nameru da deli svoje znanje, a ni buduće poduhvate (što, npr, jasno pokazuje uređujući jedan teorijski časopis, u kome bespoštedno pobija sve suparničke teze).
Za to vreme, negde u unutrašnjosti Engleske, Džonatan, zanemareni sin sebičnog lorda Lorensa Strejndža, ostaje bez oca, iznenada slobodan da preuzme odluke o budućnosti u svoje ruke. Najpre će zaprositi devojku koju voli, Arabelu Vudhoup, a na dilemu o budućem zanimanju odgovor dobija pošto slučajno susretne istog onog Vinkulijusa i čuje njegova predviđanja. Ionako ničemu određenom naklonjen, Džonatan Strejndž se samostalno prihvata izučavanja magije i u narednih par godina brzo napreduje. Novopečeni supružnici se doseljavaju u London, gde susret sa Hanifutom i Segundusom pribavlja već prilično usamljenom Norelu prvog ozbiljnog sledbenika. Uprkos neusaglašenosti mnogih stavova, pobeđuje obostrana zainteresovanost i saradnja se uspostavlja uprkos Drolajtovom i Laselovom negodovanju. Istina, Norelu je pomalo nejasno zašto je njegov novi štićenik oženjen (lepom i pametnom Arabelom), kada iz ličnog iskustva jemči da jedino samotnički rad daje rezultate? Ipak, počinje da Strejndžu spremno ustupa čak i svoje dragocene knjige, konsultujući se povodom političkih misija koje su mu upravo dodeljene. Njegov saradnik se znatno više zanima drevnim, opskurnim aspektima magije, naročito vilenjacima i pretpostavkama o njihovom izgubljenom kraljevstvu.
Nije ni svestan koliko je blizu otkrića, jer upravo u domaćinstvu ser Voltera Poula, univerzum koji je Norel slučajno otvorio počinje da uvlači u svoj kovitlac jednog po jednog člana. Stiven Blek, tamnoputi glavni poslužitelj, otkriva postojanje čitavog paralelnog sveta uz dom Poulovih. Reč je o tzv. Izgubljenoj nadi, kraljevstvu kojim vlada misteriozni vilenjak znan samo kao „Džentlmen paperjaste kose i u zelenom odelu“, a gde je nesrećna ledi Ema zarobljena još od svog čudesnog povratka u život. Njena svakodnevnica je od tada prava agonija, s obzirom da u sklopu nagodbe spasitelja, mora svaku noć (dakle, tačno pola svog života) provoditi na vrtoglavim, avetinjskim Džentlmenovim balovima, plesati do zore, a sutradan potpuno iscrpljena, depresivna i (što je najgore) čarolijom onemogućena da traži pomoć poveravanjem svojim bližnjima, kopni, dok je okolina smatra poludelom. Svakodnevno „kradeni“, izgubljeni između dve svarnosti, Stiven i Ema prisustvuju čudnovatim svečanostima, dok Volter brine, a Norel se uplašeno ograđuje od slučaja, zainteresovan isključivo za svoje planove. (Ara)Belino poznanstvo sa ledi Poul, Strejndžova radoznalost i naslućivanje misterije, kao i smelost u nameri da pomera granice korišćenjem svojih veština, ubrzo će odmotati klupko zbivanja. Gospođa Strejndž zapada za oko Džentlmenu, dok Ema pokušava da putem tapiserije saopšti problem u kome se našla. Istovremeno, ljubomorni Drolajt i Lasel počinju da spletkare protiv došljaka, Čildermas je odlučan u nameri da rastumači Vinkulijusove zagonetke i dokaže gazdi odanost, a lord Velington traži Strejndžovu pomoć u predstojećoj bici kod Vaterloa - da ne pominjemo očekivane zađevice između čarobnjačkog dvojca, rastrzanog između međusobne zavisnosti i želje za samostalnošću…
Ovo je samo početak izuzetno uzbudljive priče, koja se veličanstveno prostire na nekoliko prostornih, stvarnosnih i simboličkih planova, uključujući mnoštvo zanimljivih junaka, napetih epizoda, duhovitih predaha od vrtoglave jurnjave i, naravno, čudesa u izobilju. Prisustvo brojnih  citata i fusnota, kao pozivanja na (fiktivne) teoretičare i istoričare magije, ličnosti, sporove, stvara utisak autentičnosti i potpuno „uvlači“ čitaoca u celoviti, čarobni svet nalik onom u „Hariju Poteru“. Duh magije, ukratko, biva prisutan svuda oko nas! Izuzetno je interesantan sam način vođenja priče, između ironije, groteske, fantastike, dikensovskog oslikavanja društva i britkih komentara istog u stilu Džejn Ostin.

Klarkovoj polazi za rukom da vešto prepliće čisto fiktivnu  sa, u njegovoj uvrnutoj prizmi izobličenom, istorijskom dimenzijom, te se tako na jednom mestu mogu susresti velikani britanske istorije: vladari, vojni zapovednici, umetnici. S obzirom da celokupna radnja obuhvata desetak godina, naši junaci će se za to vreme seliti na različita mesta (posebno Džonatan, koji dobar deo priče provodi u Portugaliji i Italiji) i dolaziti u kontakt sa više ličnosti, od toga nezanemarljivim brojem veoma poznatih. Najznačajniji je svakako lord Velington, kome će Džonatan biti poslat kao pripomoć u aktuelnom ratu, a koji će kraljevskog čarobnjaka zvati „Merlin“. Meni lično, posebno je bila zanimljiva vrlo razvijena epizoda Strejndžovog poznanstva sa najozloglašenijim engleskim pesnikom tog doba, započet upravo susretom na Ženevskom jezeru. Reč je o istorijski čuvenoj avanturi društvanceta koje su još činili bračni par Šeli i doktor Polidori, a iz koje je proistekao roman „Frankenštajn“. U romanu Klarkove, Strejndž i lord Bajron se, pismima upućenim zajedničkom izdavaču, isprva neprekidno žale jedan na drugog, mada će tokom kasnijeg boravka u Italiji, ovaj prvi loš utisak biti ublažen. Štaviše, čuveni književni junak Manfred, kako se ovde objašnjava, nastaje  mešavinom Strejndža i svog autora! Sam portret Bajrona, uglavnom dat iz perspektive doktora Grejstila, nakon susreta u jednom pomodnom venecijanskom salonu, više je nego zabavan, a ujedno ironizacija legende:
„U blizini prođe jedna ljupka mlada Italijanka. Bajron nakrivi glavu pod veoma čudnim uglom, napola zatvori oči i udesi crte lica kao da će izdahnuti od hronično loše probave. Doktor Grejstil je jedino mogao da pretpostavi da on mladu ženu izlaže uticajima bajronovskog profila i bajronovskog držanja.“
Osim sudara (alternativne) istorije i izmaštanog sveta, uspešno je oslikano prestoničko visoko društvo, od političara do članova njihovih domaćinstava. Tako je, recimo, odličan kontrast  postignut kroz duhovita prepucavanja između londonskih i seoskih slugu u kući Poulovih. Na njih se uglavnom nadovezuje pitanje višestrukosti sveta oko nas, odnosno, postojanja nevidljivih dimenzija stvarnosti koje okružuju nesvesne žitelje ove naše, smatrane jedinom. Bulgakovljevski elementi dolaze do izražaja u punom sjaju upravo kroz takve odlomke, poput čudnovatog slučaja ukletog novca u bakalnici udovice Brendi. Kao snom hipnotisani, Stiven i ledi Poul posmatraju preobražavanje svog okruženja (npr. Pikadilija u šumu), tačnije, proboj drevnog u sadašnjicu. Svemu tome dodatno intrigantnu crtu pružaju glasovita misterija kralja Gavrana, mogućnosti periodičnih šetnji kroz tuđe snove, zlokobna atmosfera vilin-sveta, staze iza ogledala, te odjeci proročanstva koje preteći lebdi nad svima. S druge strane, sukob knjiškog (teorijskog) i primenjenog rukovanja magijom u osnovi je „ovozemaljskog“ zapleta, čiji su nosioci Norel i Strejndž. U svojoj prvoj čini ikada, izvedenoj sa papira koje je kupio od Vikulija, Džonatan priziva lik svog „neprijatelja“, isprva misleći da je čovek koji mu se ukazao - bankar! Sam Norel je komično škrt, sebičan po pitanju svoje profesije i znanja, knjiga o magiji, što naročito ilustruje epizoda aukcije. Njegov odnos sa Strejndžom prožet je istovremenošću prijateljstva i zavisti, pa ponajviše asocira na interakciju iz  knjige/filma „Prestiž“.
Trenutak razdora i najvećih iskušenja nastupa pošto se Džonatan vrati iz rata, pa biva angažovan za pomoć ludom kralju Džordžu. Iza vladareve bezumnosti stoji - pogodite ko? Neobično srebrnokoso biće, koje ne može svako da vidi, a misija uspostavljanja komunikacije sa njime je više nego rizična. Naravno, ortak je Strejndžu prećutao svoju avanturu prizivanja vilenjaka. Sem toga, otvoreno je pitanje nastavka njihove saradnje - Norel bi voleo da ostane u ulozi tutora, ujedno ne izgubivši jedinog zbilja kompetentnog sagovornika, dok Strejndž razmišlja o osamostaljivanju. U bici kod Vaterloa, Džonatan dobija priliku da slučajno oproba tamnu stranu moći, što ostavlja snažan utisak. Od tada se sve više zanima za mračnu, razorniju magiju, usled čega dolazi do Norelovog neodobravanja i predloga mlađeg da svako krene svojim putem. Po povratku u Englesku, jasno se deklariše protiv Norelovih teorijskih stavova i okreće istraživanju za potrebe sopstvene knjige, a veoma brzo se pojavljuju i sledbenici jednog ili drugog čarobnjaka, formirajući tako dve suprotstavljene „škole“. 

„Jonathan Strange and Mr. Norell“ (2015)

Što se tiče mini-serije iz sedam epizoda, za čiju je realizaciju zaslužan BBC 1, pobrala je izuzetno dobre reakcije kritike, o čemu svedoče četiri BAFTA nominacije, kao i pohvale od strane iskusnog Džordža R.R.Martina. Režiju potpisuje Toby Haynes, a glumačku ekipu čine, po ulogama: Gilbert Norel (Edie Marsan), Džonatan Strejndž (Bertie Carvel), Arabela Vudhoup/Strejndž (Charlotte Riley), Džentlmen (Marc Warren), ledi Ema Vintertaun/Poul (Alice Englert), ser Volter Poul (Samuel West), Džon Čildermas (Enzo Cilenti), Stiven Blek (Ariyon Bakare), Henri Lasel (John Heffernan), Kristofer Drolajt (Vincent Franklin), lord Velington (Renan Vibert), Vinkulius (Paul Kaye), Džon Segundus (Edward Hogg), Hanifut (Brian Pettifer), Flora Grejstil (Lucinda Dryzek). 
Pre svega, neophodno je skrenuti pažnju na zaista odličan kasting i do detalja vernu adaptaciju priče iz knjige (od dijaloga, preko najbitnijih scena, do samih likova). Pojedinci fizički nisu baš onakvi kako sam ih zamišljala čitajući, ali je srž njihovog karaktera više nego uspešno uhvaćena. Odmah se uspostavlja paralela po kontrastu, između niskog, uštogljenog, povučenog Norela i stasitog, samouverenog, vickastog Strejndža. Najbolji i najubedljiviji izbor glumaca, ipak, odnosi se na Čildermasa i Vinkulijusa. U prvoj epizodi, dominiraju i odlične scene oživljavanja kipova, gatanja kartama na tržnici, prva pojava vilenjaka (ovde nazvanog samo „Džentlmen“) i završnog oživljavanja Eme Vintertaun. Ubedljivo i intrigantno je uveden motiv proročanstva, dok upadljivi humor i satira prate prikaz društva džentlmena iz Jorka. Stiven Blek i Arabela su sjajni, Segundus harizmatičniji nego u knjizi, a kroz Drolajtovo afektiranje uspostavljen je balans između karikature i žanrovskog uklapanja. Zdanja, sobe, garderoba i uniforme; polumračni enterijeri, prigušena osvetljenja; scena vejavice pred katedralom; muzička podloga, stvaraju osnovu za kompletno vizuelno-zvukovno uživanje.

Ekranizacija bira i koristi ono najvažnije, poštujući pisani predložak i u stopu prateći radnju. Sažimanje pojedinih scena izvršeno je veoma dobro, sve je jasno poentirano uprkos skraćivanju. Primera radi, kod okolnosti smrti Džonatanovog oca, iako nije tako podrobno (kao u romanu) predstavljen karakter mrskog starca, sve postaje jasno na osnovu izraza lica smrznutog čoveka. Brzo je, rečito i kvalitetno osmišljeno, nadasve detaljno - očigledno, mislilo se na svaku pojedinost. Posebno je dobro sugerisano Emino postepeno utonuće u ludilo (posedeli pramen kose, npr.), a dramatičnošću oduševljavaju: vizije, Strejndžovo oživljavanje mrtvih napuljskih vojnika, otkriće „kraljevskih staza“ i paralelnih svetova iza ogledala ili moćna scena prizivanja konja od peska.
Po nuždi trajanja i ograničenosti formata, izvestan broj epizoda je morao biti izostavljen, pa tako i pomenuto drugovanje sa lordom Bajronom. U igranoj verziji, on se samo pominje; s druge strane, pojedine scene su unete isključivo za potrebe serije (u knjizi ih nema), ali sa opravdanim ciljem da pojasne, ubrzaju i učine motivaciju određenih ličnosti jasnijom.

 Najbolje:

- Vilin-bal (vrtoglavo, groteskno, kao u filmu „Lavirint“, pa Džentlmen čak stavom i podseća na Bouvijevog Džaspera-kralja Goblina!) iz Stivenove perspektive; jeza prašnjavog zvonceta; 
- Simpatično Norelovo škrtarenje nad knjigama, ali i oduševljenost (kroz neskrivani sjaj u oku) veštinama novog saradnika.
- Tandem Lasel-Drolajt, koji  priziva u sećanje Pinokiove zle savetnike. 
-Odlične nijanse u Eminom ponašanju i odnos supružnika Poul. 
-Čildermas - pronicljiva, cinično naherena/o zid oslonjena figura, rezoner sa strane. 
-Malobrojni, ženski deo glumačke ekipe briljira, posebno lepa Šarlot Rajli (inače, supruga Toma Hardija).

- Dijalozi, poput:
Velington: „Gospodine Noris?“
Džonatan: „Norel. Ali, to je drugi. Ja sam Strejndž (strange = čudan).“
Velington: „Zaista jeste (čudak)!“

Raspleti su brži i jasniji nego u romanu, izvršeno je veoma dobro sažimanje i postignuta ekonomičnost, pri odabiru delova priče prenetih u ekranizaciju, tako da joj se ne oduzme ništa od suštine. Završetak, neznatno različit po načinu realizacije, upravo je u skladu sa prirodom magije, koja bi trebalo da ostane nedokučiva, do kraja neprozirna, baš kao i sudbina glavnih junaka. Žrtvovanje za slobodu i ljubav, kompleksnost prijateljstva, dinamika, ambijent, vizuelizacija, gluma, sve je perfektno. Sjajna u svakom pogledu, serija oduševljava koliko i knjiga, tako da ih od srca preporučujem svima koji bi da uz provereno dobar, uzbudljiv izlet u svet mašte provedu predstojeće praznike. Vrednosna ocena: 9,50/10