недеља, 23. април 2017.

Šotrizacija Laze

komentariše: Isidora Đolović

Santa Maria della Salute je katolička bazilika u Veneciji, još jedan biser barokne arhitekture, koji krasi ovu jadransku luku jedinstvene lepote i intrigantnog istorijata.

Santa Maria della Salute je, od veka nešto starija, stihovana posveta-pokajanje Laze Kostića mladalačkim idealima i zreloj, zakasneloj ljubavi. S punim pravom slovi za najlepšu pesmu srpske književnosti, kojom se, sprat po sprat, istovremeno ovaploćuje i do nebesa uznosi, zanosima do smrti, ali i besmrtnosti, potresana duša. Njenu, ništa manje nadahnutu, analizu profesora Lompara, svi mi diplomci Filološkog fakulteta, verujem, pamtimo kao jednu od najlepših uspomena sa studija.
„Santa Marija dela Salute“ (poslednja reč, u promotivnom spotu, pročitana sa brđansko-napadnim, sasvim neprirodnim kratkouzlaznim akcentom!) takođe je i najnovije delo Zdravka Šotre. Serija koju svake subote imate priliku da pratite na RTS 1, proširena je verzija (poslednjih godina gotovo neizostavan trend kod domaćih filmadžija) donedavno na bioskopskim repertoarima aktuelnog dugometražnog ostvarenja. Dočekana prilično pompezno i sa mnogo očekivanja, ali i skepticizma, tematizuje burni život našeg razbarušenog pesnika, sa posebnim fokusom na nesrećnoj ljubavi prema mladoj, lepoj i obrazovanoj naslednici Dunđerskih, Jeleni „Lenki“. Ova priča već decenijama intrigira proučavaoce književnosti, ali i sve ostale, pružajući Kostićevoj - ionako više nego zanimljivoj, ekscentričnoj i svestranoj ličnosti, izrazitu auru tragičnog. Misterija koja obavija nedorečeni, neostvareni, brojnim društvenim konvencijama - ali i duševnim zaprekama zabranjen odnos, kao da ponekad i nepravedno zasenjuje objektivnu lepotu i grandioznost tvorevine kojoj duguje postojanje.

Tužna, romantična priča o Lazi i Lenki inspirisala je mnoge, ali do sada nije dobila svoju dramatizaciju, ne računajući poludokumentarni film „Doba Dunđerskih“ (sa Igorom Pervićem i Anđelom Jovanović u glavnim ulogama), koji pre nekoliko godina, nažalost, nije dobio adekvatnu medijsku promociju, pa je prošao takoreći neopaženo. 

Možda nije slučajnost što su dve subotnje premijere na RTS-u krenule iste večeri, jedna za drugom: nova serija „Santa Maria della Salute“ i jedna stara, ali za većinu mlađih zapravo nova - kultni „Sivi dom“. Iako su žanrovski različite, pa donekle i neuporedive, pružaju jasnu sliku o jazu koji zjapi između jugoslovenske i današnje inventivnosti, pristupa televizijskom programu, glume - sve u korist „Sivog doma“. Jedino zajedničko im je muzika Vojkana Borisavljevića, tada kao i sada odlična. Pošto o „Sivom domu“ već odavno planiram da pišem u okviru jedne iscrpnije analize ranih remek-dela Darka Bajića, danas ću se na ovu seriju samo osvrnuti kako bih istakla kontrast u odnosu na Šotrinu priču. Dok potonju, priznajem, posle treće epizode više nisam bila u stanju da pratim, jer mi uopšte ne drži pažnju, „Sivi dom“ jedva dočekam i istinski uživam. Napominjem kako nemam nameru da ovim ličnim zapažanjima bilo koga uvredim, naprosto, prvi utisci se na blog bacaju i moje viđenje Šotrine serije niti predstavlja, niti teži ka tome da bude na bilo koji način merodavan ili konačan sud o kvalitetu iste.

Najpre, šta su dobre strane „Santa Marije“? Pre svega, za mene je to gluma Vojina Ćetkovića.  Iznenađujuće (s obzirom da smo ga navikli gledati u savremenijim, „mačo“ ulogama) dobro i sa lakoćom, ušao je u karakter „ma’nitog Laze“, te umesto prenaglašenog (što se vrlo lako moglo desiti) deluje simpatično, uprkos afektiranju. Zatim, valja im odati priznanje za enterijere, kostime, ambijent, jer sve skupa deluje zaista prelepo. Ništa manje vredna jeste činjenica da je ovo jedinstvena prilika da širi auditorijum uopšte čuje za mnoge ličnosti, događaje i dela. Meni lično, predstavlja i fino podsećanje na gradivo sa studija i predavanja o Lazi. Borisavljevićeva muzika je jedan od jačih aduta serije, naročito u uvodnoj špici, gde zaista zvuči bajkovito i setno, dok u kontekstu ostalih scena suviše pojačava (nepredviđenu) komičnost. Naposletku, iako fizički nimalo ne liči na pravu Lenku, Tamara Aleksić je zaista lepa, nežna i ljupka - opet, po mom skromnom mišljenju, uz Ninu Janković verovatno najlepša srpska glumica mlađe generacije. Njena dikcija je besprekorna, a portret Lenke kao inteligentne, osećajne devojke zaista je uverljiv i solidan. Zapravo, glavni glumački par je na nivou, ali nažalost, okružen mahom izveštačenim interpretacijama ostalih kolega. Čak i veoma simpatični Aleksandar Đurica, u ulozi Lenkinog oca, ne uspeva da prevaziđe ograničenja scenarija.
Slabosti: generalno, iako najpre „oči bode“ gluma, ovaj utisak ipak proizilazi iz primarne manjkavosti scenarija i same priče, pa tek potom (iako nikako nevažnog) kastinga. Naprosto, sve deluje kao veliko karikiranje iliti spuštanje istorijske, životne priče na interpretativni nivo „limunadica“ Mir Jam, po čijim je televizijskimm adaptacijama Šotra poslednjih godina i najpoznatiji. Uzmimo za primer sitnice poput grozomorne izvedbe „Maksima Crnojevića“ i Katarine Žutić koja urla Filetin tekst, što je čak i za ironični prikaz ondašnjih glumačkih „tehnika“ jednostavno previše. Odmah zatim sledi katastrofalan odabir i postavka lika Julijane Palanački, Lazine dugogodišnje verenice i naposletku supruge - ovde svedene na opsednutu bedeviju, čije su jedine replike:“Ovaj mora biti moj! Mora biti moj!“ 
Udavača Julka
Pojedine scene su do blama naivne, dok namontirane sličice Lazinih „špartanja“ po Pragu, Parizu i Beču izgledaju zaista jeftino, providno i smešno. Skupovi iz prve epizode naročito naivno i banalno izgledaju, a mladež je neuverljiva i glumački „tanka“, posebno dečko u ulozi mladog Laze (obavezno uporediti sa Aleksom Šantićem, koga u istoimenoj televizijskoj seriji igra, tada takođe golobradi Boris Milivojević). Uz rizik da ispadne kako previše sitničarim, moram skrenuti pažnju i na to što je mladi Laza smeđokos i plavook, dok odrasli ima crnu kosu i oči. Jovan Jovanović Zmaj, koga glumi Tihomir Stanić, uopšte nije bio mnogo stariji od Kostića, ali je u prvoj epizodi prikazan kao takav - naravno, za narednih dvadesetak godina ostaće isti, što je svakako jedan od propusta.

Uvek šarmantni, ali ovde gotovo identičan svom liku iz npr. "Montevidea", Nebojša - Cile Ilić, kao narator (dr Milan Savić, Kostićev najbolji prijatelj), putem svojih sećanja vodi nas kroz priču. Uvod prve epizode je, u tom smislu, zaista lepo upoznavanje publike sa pesmom Dužde se ženi, prethodnicom one koja je seriji „pozajmila“ naslov (i zbog koje Kostić kasnije moli oprost „što naših gora požalih bor“). Hronologija Lazine mladosti po nuždi je malo „pretrčana“, ali je lepo što su se dotakli brojnih glasovitih epizoda iz njegovog života, uključujući čuvenu „golu gimnastiku“ pred prozorom i pripremu Šekspirovog jubileja. Međutim…
Tad moja vila preda me granu...
Vizija Koste Ruvarca i nastanak pesme „Među javom i med’ snom“ primeri su trivijalizovanja stvaralačkog procesa, sa sve „hipnotišućom“ muzičkom podlogom (kakva je u „Srećnim ljudima“ pratila Čarlija!). Naratorski komentari, jasno je, objašnjavaju i gledaocu približavaju Lazinu motivaciju - ali, nekako lišeno spontanosti, suviše veštački (poput Diklićeve nalepljene brade!) i pomalo kao da se obraćaju (da se izrazim učtivo) ne naročito inteligentnoj publici. Recimo, u sceni sa sadnicama je suviše napadno nametnuto da je „Jelena, koju zovemo Lenka“ obožavano, najmlađe čedo Dunđerskih; a prozivanje imena takođe deluje preterano deklarativno i veštački (iako je, ako ništa drugo, malecka sa „lilijadendronom“ preslatka). Kolektivni smeh tek ne bih komentarisala - ukapirali smo, Laza je ekscentrik, pametna glava, umetnička duša. U ovoj seriji, naprosto, kao da se sve crta usled nepoverenja u dovoljnost glume da dočara karaktere u situacijama.

A jeste li znali da se glavni junak serije zove Laza Kostić? I da je poželjni neženja u Novom Sadu? Da ima bujnu kosu (pa, kako bi to istakao, svako malo pa trese glavom, kao Čola u fazi kada su ga pratile Lokice)? Jeste li? Autori serije očigledno smatraju kako to nije bilo dovoljno, pa ni u četvrtoj epizodi (poslednjoj koju sam uspela da odgledam u celini) ne odustaju od isticanja tih činjenica, naizmenično ili odjednom, na svakih pet minuta - što je, u proseku, svaka druga scena. Između najavljenih „160 glumaca“ koji će prodefilovati malim ekranom, podrazumeva se i Mirka Vasiljević (i dalje glumeći na nivou Sofije iz nastavka „Mi nismo anđeli“, dakle, beznadežno amaterski, ali, barem prošetavši ono lepo šeširče u svojoj jedinoj sceni) ili sramotno promašen kasting za mladi kraljevski par, Milana i Nataliju Obrenović (koju igra - iznenađeni ste? - sestra Slobode Mićalović). Šotra NIJE Kadijević, pa pokušaj da stvori dramsku panoramu društva pre je smešan nego za divljenje. Navika da angažuje jedne te iste glumce nimalo mu nije pomogla, jer je već postalo zamorno gledati Slobodu Mićalović kao večitu (serijsku) kćer (ovde je Olga, starije dete Dunđerskih), a tek mi Bosiljčić kao Tesla nije nikakva motivacija, naprotiv.
Videste li, braćo moja mlada, na šta liči Miletića brada?
Čak ni ja, koja zaista iskreno volim romantizam i Lazu (a možda baš zato?), zaista NE MOGU  više da gledam. „Na preskoke“ sam izdržala do famoznog pojavljivanja odrasle Lenke i, ponovo, jedno veliko ništa. Osim Tamarine lepote, nisam uopšte imala doživljaj te sudbonosne ljubavi koja „pomera zemlju i nebesa“. Nijedna epizoda mi ne drži pažnju do kraja, sve mi je suviše patetično, nategnuto, gotovo na nivou amaterske školske predstave. Da ne pominjem polu-cirkusku, polu-hipnotizersku muziku u svim scenama Lazinog kreativnog zanosa! Nadam se da nisam jedina koja vidi pre karikiranje nego (evidentno uložen, ali ne i uspešno sproveden) napor da se gledaocima približi više nego interesantna, ličnostima i događajima bogata epoha. Šteta, jer jasno je da su se potrudili, prostudirali, obuhvatili sve značajne pojedinosti iz Lazine biografije i kulturno-istorijskog života doba, ali „šotrizacija“ na svakom nivou, banalizovala je i svela to na neuverljivo, dosadnjikavo, povremeno i šturo deklamovanje.

Nasuprot svemu tome, na početku spomenuti „Sivi dom“ od uvodne špice, do prvih scena, postavke aktera, dijaloga, muzičke podloge, kadriranja…neodoljivo prenosi duh vremena, kroz teskobnu, tešku-pretešku temu. Gluma je sjajna čak i kod naturščika, svaka pojedinačna drama mnogobrojnih domskih štićenika i njihovih staratelja dobija znalačku obradu. Mini-ispovesti, njihovi snovi i nade, različite vaspitne metode, oblici zlostavljanja i trpljenja, teškoće da se obeskorenjena mladost integriše bilo gde u životu, izvanredno uverljivo i efektno se nižu pred gledaocima. Autorski tandem Darko Bajić - Gordan Mihić, postavlja primer prave serije!
„Santa Maria“ joj zaista nije ni prići, kao ni „Aleksi Šantiću“ (o Kadijevićevom „Vuku Karadžiću“ da i ne govorimo!), te bi bilo zanimljivo da neko od znalaca uradi komparativni tekst o obe dramatizacije života velikih pisaca. „Aleksa“ (više o seriji OVDE) poseduje kvalitet i emociju, dostojanstveno iznoseći priču o piscu i njegovom dobu. Lazina filmska priča je lagana, pomalo duhovita, sentimentalna i poučna, ali sve to na prilično trivijalan način i bez dostojanstva koje iziskuje okretanje gigantu naše kulture i njegovom ništa manje fascinantnom dobu. Bez sumnje intenzivna emocija i tragična ljubav prema Lenki, koja je jedino i mogla iznedriti onako silnu, grandioznu pesmu, ovde je (premda s plemenitom namerom i dugogodišnjim, ozbiljnim pripremama u vidu istraživanja predmeta) dobro izreklamirana, ali naposletku svedena na „mehur-zabavu za tetke“. Ne isključujem mogućnost da se do kraja dogodi čudo, što znači da ću sama biti kriva zbog „kukavičkog odustajanja“ - ali, zaista nemam strpljenja da zbog eventualne valjane poslednje četvrtine, silim sebe da budna ispratim prethodeće maratonsko „natezanje“. Pohvale ekipi na trudu, ali, ostaje utisak da je Laza zaslužio više.