субота, 25. март 2017.

Subota sa knjigom: Majkl Kaningem

piše: Isidora Đolović

Priznati američki romanopisac i univerzitetski profesor, Majkl Kaningem je ovdašnjoj publici  dobro poznat po romanima “Sati”, “Dom na kraju sveta”, “Krv i meso” (svi su objavljeni u Narodnoj knjizi) i „Dok ne padne noć“ (Arhipelag). Na osnovu prvog, inače nagrađenog PEN Fokner i Pulicerovom nagradom, snimljen je istoimeni film, priča o čuvenoj književnici Virdžiniji Vulf, ali i neobičnim vezama i uticajima koji je spajaju sa dve žene iz kasnijih decenija XX veka. Za recenziju “Sati”, pogledajte odličan Sandrin tekst. U ostatku svog opusa, Kaningem se uglavnom bavi sudbinama ljudi u postmodernom dobu, krizom vrednosti i obesmišljenošću američke svakodnevnice, ali i poigravanjem, prekrajanjem i kritičkim preispitivanjem određenih klasičnih obrazaca pisane ili usmene tradicije. Kako se njegova dva najskorija dela, roman Snežna kraljica i zbirka pripovedaka Divlji labud, mogu opisati upravo tim rečima (što je, doduše, vidljivo već iz naslova), predstavljam vam ih današnjim tekstom. Izdavač je, u oba slučaja, Arhipelag

“Divlji labud”

O prvobitnoj nameni, arhetipskom poreklu, značenju i izvorno “odrasloj” upotrebi bajki (koje su se isprva pisale i u salonima čitale za razonodu i pouku gospode, a ne njihovog potomstva), prilično dugo se istražuje i mnogo zna. Preispitivanje funkcija likova i njihovog delokruga, simbolike, logike, intrigira daleko prevazilazeći uobičajeno ograničavanje (istina, ne i uprošćavanje!) na štivo za decu, imaginarni i besmisleni svet. Parodiranje, modernizovanje, iščitavanje i svakovrsno preoblikovanje bajkovnog sižea uopšte nije novotarija, a rezultati su različite težine i uspelosti. Posebno su inspirativna pitanja u stilu “Šta je bilo posle?”, kojima se inicira dopisivanje uobičajenog hepi-enda i zavirivanje u tamni vilajet budućnosti, više ili manje izuzetnih heroja i heroina.

Upravo takav izbor čini Kaningem za svoju skorašnju zbirku, sačinjenu od deset pripovedaka koje predstavljaju varijacije na poznate teme (autorskih, umetničkih) bajki, a ukrašenu sjajnim grafikama čiji je autor Juko Šimizu. Uvrstivši u nju neke od najčuvenijih, ali i najbizarnijih klasičnih bajki (čak i u detinjstvu smo, čitajući ih, osećali nelagodu i strah), pozicionirao je njihove polumitske žitelje u moderni, a zapravo bezvremeni svet, motivišući ih na savremen, psihološki razrađen, neuobičajen način. Time se ujedno ispunjava praznina koju sam žanr bajke zahteva, a reč je o odsustvu individualizacije, pa samim tim i razvijanja karaktera junaka (u skladu sa tim, često bezimenih). Autor se ovde svesrdno poigrava formulativnošću, stvarajući parodijske verzije dobro poznatih priča, razarajući mitove (ili barem drugačije usmeravajući tok njihovog tumačenja) i prevodeći ih u kolokvijalni, svakodnevni pripovedni manir.
Prološkim tekstom pod nazivom “Raščinjeni”, Kaningem obrazlaže svoju nameru kroz neposredno obraćanje nama, “svakidašnjim” bićima bezbednim od kletvi, gneva bogova, uroka i usuda, magičnih zamki (“Na većinu nas se može računati da sami sebe upropastimo.”). Aludirajući na provokaciju kakvu savršena, uzvišena stvorenja (a bajke su takoreći njihovi životopisi), budući retkost i čak anomalija prirode, predstavljaju za svakodnevni svet, pita se koliko je time opravdana usmerenost opšteg gneva iz koga proizilaze čini, bajalice, vradžbine. “Da li vas njihov oreol sreće i napretka, njihovo beskonačno obećanje, nervira makar malo? Da li vas ponekad ljuti?” To je svet u kome se prepliću humor i stereotipi, drevnost i modernost, zamkovi i brzi automobili, lomače i samački klubovi. U njegovom apsurdu  začinjenom groteskom, svakoga časa iznikne dvor sa ludama i žonglerima, dok uporedo postoje preduzeća, džins i dolari; na jednom kraju grada je udžerica koju ponekad posete putnici iz kolonija, a nešto dalje se nižu fabričke hale i punom parom rade agencije za usvajanje. Preispitivanje sižea i preusmeravanje njihovih rešenja je komično i često nemilosrdno, s obzirom da kao pod skener izlaže ljudski moral, pobude, pohlepu ili lakovernost, premeštajući stare obrasce u novi kontekst. 

Čega sve tu ima? Za početak, dvanaesti kraljev sin sa labudovim krilom umesto ruke (sigurna sam da znate tu Andersenovu priču, koja je i “pozajmila” naslov čiravoj zbirci). Ono mu na toliko načina otežava svakodnevni život, jer pre nego poluanđeoski, takav atribut deluje nezgrapno i ometajuće. Ipak, koliko god sputavalački, deo je njegovog bića - kako sam junak nešto drugačijeg “Divljeg labuda” kaže - “i teret i drug”. Zatim, tu je “Matora lujka”, istorija (današnjim žargonom) kuguarke što, nakon sedam decenija prilično raspusnog života, gradi kuću od slatkiša duboko u šumi, ne bi li probudila novo interesovanje mladih, naivnih momčića. Avaj, nabasaće na dvoje psihotičnih tinejdžera - prepoznajete li uzor? Sledi “Napasuljeni”, gde Momčilo (moram napomenuti, sjajan prevod ogleda se i na planu prilagođavanja ličnih imena!), mamin sasvim nekritički obožvani lezilebović, krade preko čarobnog pasulja i uz asistenciju frustrirane džinove žene. “Otrovani” je ispovest princa, koji moli Snežanu da povremeno odglumi pokojnicu u staklenom kovčegu, s obzirom da je jedino tada u njegovim očima predstavljala savršen, netaknut i apsolutno očaravajući predmet ljubavi. Teškoće su, naime, krenule od životvornog poljupca! “Majmunska šapa” proverava održivost stare maksime Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari - oslikavajući porodičnu agoniju Vajtovih, centriranu na dve pogrešne i jednoj neiskorišćenoj želji. Prva polovina zbirke je nešto ubedljivija i svakako duhovitija, a zaista koncizne i dobro poentirane priče pružaju sasvim nov ugao gledanja i tumačenja starih.
jedna od ilustracija
U priči “Čovečuljak”, sredovečni kepec/goblin/Ramplstilskin/dopišite dalje po želji, iz najplemenitijih pobuda bi da usvoji dete. Međutim, silne administrativne zamke i prepreke su čudo. Kada se konačno ukaže prilika, putem pružanja pomoći bezazlenoj devojci, na umu ima i spasavanje budućeg kraljevskog potomka od očevog naslednog ludila (“Naučiću ga magiji, velikodušnosti i opraštanju”), ali, neće sve ići po planu, jer vlast kvari i najzastrašenije. “Kalajisani” je savremena verzija pričice o olovnom vojniku i njegovoj balerini, data kroz vizuru supružnika sa skoro pola veka iskustva suživota, prihvatanja, odanosti i dvoumljenja. “Zveri” na vrlo interesantan način proverava koliko su u zabludi sve lepojke koje misle da će bez problema, čistom emocijom promeniti Zverke i da zle čini po pravilu skrivaju dobrotu srca. Ali, koliko je tek zverki u raznim oblicima uvek prisutno tu, oko nas? Posledice bekstva obogaljenog princa i ošišane princeze, sa odsečenom zlatnom pletenicom kao spomenom i zabludom koja teši, tematizuje se u (poprilično bizarnoj) “Njenoj kosi. I naposletku, “Zauvek/potom” je prilično slaba epiloška crtica o savršenom paru krajnje nesavršenih kraljevskih supružnika, koji predstavlja primer preokrenutih tradicionalnih uloga: pasivni, nejaki kralj i korpulentna, napadna kraljica, ali u više nego neočekivanom skladu. Ovo je verovatno najotvorenije parodiranje dinastičkih modela, ali ujedno najmanje ubedljivo izvedeno.

Ponegde se čitava radnja ponavlja iz dobro poznatih verzija, ali na uprošćeniji i svakako drugim očima sagledan način. Drugde se sve već odigralo, pa prisustvujemo onome što sledi iza spuštene zavese idile i dvorskog sjaja. Dominira ideja da su bajke donekle kao i istorija: verzije događaja prilagođene potrebi aktera da ih prošlost ne podseća, kompromituje, niti na bilo koji način proganja.

 “Snežna kraljica”

Jedne njujorške noći, Beret Miks je ugledao neobičnu svetlost na nebu iznad grada. Da li je to bila aurora borealis ili božanski znak, ostaje pitanje koje mu zasenjuje dotadašnju preokupaciju - čime je to zaslužio da ga dečko ostavi putem više nego šturog SMS-a? Novembar je 2004. i Beret (fakultetski obrazovan tridesetosmogodišnjak, koji još uvek bez mogućnosti ili želje da se skrasi menja gradove, poslove, partnere) deli stan sa pet godina starijim bratom Tajlerom (privlačni barmen i muzičar, frustriran što mu ne polazi za rukom da impuls briljantnosti. koji oseća da poseduje, izrazi kroz pesmu - svadbeni dar umirućoj nevesti; frustracije utapa u strastvenoj mržnji prema aktuelnom predsedniku Bušu i tajnom konzumiranju kokaina) i njegovom verenicom Bet. Bolesna od karcinoma jetre, izmučena hemoterapijom, ona vreme uglavnom provodi spavajući, pa se njena soba tako pretvara u kraljevstvo tišine, gde snežna kraljica (dok i napolju počinje da veje) sneva na granici svetova.
Hipnotišuća atmosfera predgrađa i introspektivnih uvida u ličnosti troje cimera obeležava opšti ton romana. Beret je uveren kako svetlost koju je video predstavlja svojevrsno čudo, ali upravo usled neobjašnjivosti okleva da se bilo kome poveri. Tek, od tada Bet polako ustaje, a do naredne novogodišnje noći (koju isti protagonisti, u istom stanu, slave sa malom grupom ekscentričnih prijatelja) potpuno je izlečena. Pa, ipak, prestankom bolesničke, smrtne hitnosti, njihovi životi bivaju sasvim poremećeni, može se čak reći da su izgubili boju. Kao da tuga i praznina, a ne ozdravljenje i stabilnost, predstavljaju neophodni uslov za inspirisanost i obećavajući potencijal, ili barem san o ispunjenju Tajlerove karijere, Betin vitalistički impuls i osećanje pripadnosti  svetu, te Beretov lutalački nagon koji ga, na kraju krajeva, podstiče da opsesivno prigrli motiv zagonetne svetlosti. Niko od glavnih junaka nije religiozan ili sujeveran, ali zato neprekidno traga za individualnim oblikom duhovnosti, odgonetkom pitanja transcendencije i večnosti.

Ostatak radnje odigrava se u pravilnim razmacima od po dve godine, sve do kasne jeseni 2008. Neću vam otkrivati na koje su se sve načine sudbine braće, Bet, Liz i ostalih sasvim okrenule naglavačke. Dolazi do različitih, prilično neobičnih i neočekivanih povezivanja, ispovedanja, kao i par zanimljivih epizoda koje u Beretu iniciraju raznovrsne asocijacije (od sećanja na detinjstvo sa neodgovornom majkom, do susreta u prodavnici, sa riđokosom devojkom “kao sa fra-Anđelikovih slika” koja traži odgovarajući talisman pred udaju za, po svemu sudeći, pogrešnog tipa). Za sve to vreme, junaci prilično letargično tragaju za ispunjenjem, iako nisu sasvim sigurni ni kako bi trebalo da ono izgleda, niti da li ga je uopšte moguće (i potrebno) pronaći. Kaningem se, što je po naslovu očigledno, iznova obraća Andersenovoj čuvenoj bajci kao neposrednom nadahnuću, ali istovremeno kombinuje svoje dosadašnje tematske preokupacije (traganje za smislom u otuđenom, prilično depresivnom i onespokojavajućem svetu modernosti) sa dosta filmičnim stavljanjem u fokus ličnosti i tokova misli troje protagonista, te povremenim “upadima” njihovih živopisnih prijatelja u istovremeno hermetičan i neobično otvoren svet.
Jedna od najvećih vrednosti piščeve proze svakako je sam stil, liričan i vešt, skladan i melodiozan. Otuda je sa stranica njegovih dela redovno moguće izdvojiti zaista dobro poentirane, a istovremeno estetski zadovoljavajuće citate, poput sledećih: “Ljudi su više od onoga što misliš da jesu. Takođe su i  manje od toga. Veština je u tome da nekako nađeš putanju između to dvoje.” Tajlerovu agoniju zbog neodoljivog osećanja da mu život prolazi bez mogućnosti ispoljavanja onoga što zasigurno nosi u duši kao klicu kreativnog, izražava navod: “Neće da se osvesti. To je pesma sirena koju pevaju poodmakle godine. On ne može, neće, da se odrekne tog čvora u svom srcu...” Autor uspeva da nas u potpunosti “umota” u sanjivu, luminoznu atmosferu, koja se ne da toliko prepričati, koliko je u nju moguće (i poželjno) naprosto utonuti. Da je ovaj roman film, svakako bi bio neka od njujorških drama o grupi cimera u srednjim godinama, koji se svakodnevno bore sa ličnim krizama i izazovima velegrada. A njujorška zima je, koliko god usputno i pozadinski prisutna, još jedan bitni “junak”, baš kao i sam velegrad: “Ako živite na izvesnim mestima, na izvestan način, bolje da naučite da uživate u malim radostima.”

Svaka snežna kraljica, kao da nam rasplet poručuje, mora ostati u svom usnulom kraljevstvu, kako bi moglo biti uspostavljeno nekakvo “blagostanje”, ravnoteža, emotivni spokoj. Dominira i najduže od svega se pamti pomenuta omamljujuća, sumorna atmosfera grada - praćena intenzivnim osećanjem usamljenosti u vrevi koja nas okružuje, uzaludnim traganjem za smislenošću dana i postojanja usred “košnice” glasova, pokreta, sudbina. Stalna zapitanost, ruku pod ruku sa sanjivošću, usmerava našu plovidbu kroz svet romana. U tom smislu, Tajlerova pesma (sa stihom o “komadiću stakla u oku”, koji više nego jasno predstavlja intertekstualni motiv-spojnicu sa naslovom) je isto što i Beretovo “Božje oko” na nebu iznad Central parka. Svaki pokušaj da je objasnimo, pretočimo u reči, opredemetimo, vodi ka istom zaključku: “Ko bi poželeo zvezdu koja je blizu? Ko bi poželeo nešto što se može dosegnuti?” Iako nezanemarljiv deo publike, pa i kritike, nije “mazio” ovaj roman, smatram ga i te kako zadovoljavajućim književnim izletom, samim tim najiskrenije preporučujem.