субота, 11. март 2017.

Subota sa knjigom: „Klub Vezuv“

piše: Isidora Đolović

Krimi-priče spadaju među one koje, uprkos blagom utisku arhaičnosti (a možda i baš zato), bez obzira na epohu i vladajuće čitalačke trendove, ne zastarevaju, niti gube na popularnosti. Detektivski romani su takođe redak, ako ne i jedini, primer literature koja uspešno balansira na granici između ozbiljne književnosti i lake zabave. Naime, čak se ni najstroži profesori ili kritičari neće usuditi da ospore stvaralačku umešnost legendama žanra, poput Agate Kristi ili Artura Konana Dojla, a mnogima su njihova dela neskrivano „grešno zadovoljstvo“. Uostalom, nije li neodoljiva privlačnost krimića sadržana upravo u zadatku da „uposle“ naše sive ćelije, zaokupe i zaintrigiraju tako da smo tokom čitanja, možda neposrednije nego u bilo kom drugom tipu romana, uključeni u radnju? Naravno, nezaobilazan (ako ne i obavezan) element dobre i upečatljive detektivske priče svakako je glavni junak. Bez Herkula Poaroa, Šerloka Holmsa, mis Marpl - ili, u novije vreme, Harija Hulea, Mikaela Blomkvista ili Dirka Pita, teško bi bilo postići (svakom serijalu neophodni) kontinuitet, vezati čitaoca za delo, a autorskom opusu  obezbediti distinkciju. Mada je, što svi mi koji smo odrastali uz „Kluedo“ (društvenu igru zasnovanu upravo na premisi krimi-priče) odlično znamo, „caka“ u već spomenutom pretvaranju čitaoca u aktivnog učesnika, nije suvišno pronaći i pravog, dovoljno harizmatičnog vodiča kroz misteriju.
Zahvaljujući reputaciji Poaroa i Holmsa, sinonim za dobru, uspelu zagonetku postala je bilo koja smeštena u britanski milje iz neke od prvih decenija XX veka, ili neposredno im prethodeću viktorijansku epohu. Maglovit i tajanstven, London iz tih godina savršeno je pogodovao svemu traženom, pa se zbog toga brojne ekranizacije opusa Dojla, Kristijeve, ali i sasvim posebne (poput odlične serije „Ripper street“), oslanjaju na već spremne uzore i takoreći prirodan ambijent. Ali, podjednako kao i originalni sižei, privlači njihovo parodijsko reinterpretiranje. Kada se za jedno takvo pobrine tvorac osavremenjene verzije Šerloka, zabava je zagarantovana - dalje možete i morate sumnjati u sve, osim te činjenice.

Mark Getis je glumac, scenarista, autor najpoznatiji po televizijskim serijama „Šerlok“ (pomenuta moderna varijanta, u kojoj je čuvenog detektiva otelotvorio Benedikt Kamberbač) i „Doktor Hu“, ali i šaljivdžija kome, uz teatralnost, nipošto nije nepoznat romaneskni žanr čijom se prefiguracijom tako zaigrano bavi. Naravno, u pitanju je planirani serijal, od koga su za sada objavljena tri nastavka - ali, kod nas svega jedan (zašto li me to ne čudi? Pogledajte prikaz romana„Staklene knjige gutača snova“), u izdanju „Narodne knjige“. U pitanju je „Klub Vezuv“, početak avantura Lucifera Boksa (ime je aluzija na retro-pakovanje cigara), u sažetku na poleđini knjige opisanog kao edvardijanskog Džejmsa Bonda - “špijuna u službi Njegovog veličanstva”, sa izgledom i moralom Dorijana Greja, a metodama svog slavnijeg suseda, Šerloka Holmsa. Priznajte da ste već zaintrigirani! Knjigu je, u britanskom originalu, pratila grafička novela sa ilustracijama Ijana Basa, koje su se našle i u ovdašnjem štampanom izdanju, namah doprinoseći njegovoj opštoj slici. Tako spojeni, utisak i očekivanja vas pre upuštanja u čitanje pripremaju za urnebesnu pustolovinu, bez razočarenja ili mnogo iznenađenja. Naprosto, autor nameravanu zabavu uspešno i pruža - a reč je o prvoklasnoj parodiji, vrlo duhovitom poigravanju žanrom krimi-romana, kao stvorenom za smejanje naglas.

Da je ova knjiga film, bila bi mešavina „Arsena Lupena“, „Ostina Pauersa“ i „Pink Pantera“, pri čemu protagonista spaja u sebi šarm prvog, banalizovanje svega i karikaturalnost drugog „kolege“, a trapavost i komiku inspektora Kluzoa. Uostalom, šta drugo i očekivati od dela u kome se glavni lik zove - Lucifer Boks?! Od početka je jasan humoristično-parodijski diskurs, pojačan pripovedačkim glasom samog glavnog lika: samouverenim, ležernim i nonšalatnim. Prva neobičnost su svakako crteži koji prate radnju, a čija izrazita dekadentnost i pečat „bel epok“-a, uz znatno vizuelno, makar i daleko, srodstvo sa Tuluz-Lotrekovim plakatima za „Mulen Ruž“, rečito prati najavu iz kratkog prikaza. Tu su cilindar, elegantna ruka u beloj rukavici koja drži muštiklu, izvijena slova kao sa reklame za novo opskurno sastajalište „uživalaca opijuma“, pištolj i ostatak nezaobilaznog repertoara jednog džentlmena opasnih namera.
autor
Sledi uvodna epizoda sa krajnje neobičnim i u najmanju ruku šokantnim  ishodom, nakon čega postaje jasno da ovo neće biti konvencionalna istražiteljska zavrzlama. Naprotiv, jer primeri kršenja ustaljenih narativnih i stilskih normi praktično istog trenutka  „iskaču“ pred nas. “Lucifer Boks se predstavlja” - i to tako što, nakon još jedne seanse poziranja izrazito mu antipatične mušterije (ali u društvenom pogledu “krupne zverke”), izvodi svog gosta na večeru i po završetku iste mu, hladnokrvno, ispali metak u čelo! Pošto likvidiranom izvadi stakleno oko “kao suvenir”, zamoliće svoju saradnicu (korpulentnu Dalidu, koja, dakle, NIJE polupismena vlasnica restorana) da “počisti” za njim, pa se zaputiti u noćni život. Kako bi uživanje u provodu bilo kompletno, usput će “odvojiti” jednu koketnu lepoticu i to ležerno joj opisujući svoju malenkost. Po tim  rečima: izgleda kao anđeo, ali daleko skloniji padu i nazori su mu pre bliski imenjakovim! 

U nastavku otkrivamo da Lucifer Boks stanuje u Dauning stritu 9, neposrednom susedstvu Vlade. Izdržava se kao portretista, uz basnoslovno nasledstvo koje mu je ostalo od roditelja. Izuzetno mnogo izmišlja i laže, zavodnik je, slatkorečivac. Ima ozbiljnih problema sa pronalaženjem batlera, s obzirom na svoju istinsku profesiju koja ga izlaže neprestanom riziku. Njegova, možda jedina mana je, na stranu lenjost i preterana ležernost, to što - pati od morske bolesti. A sve pobrojane poroke i nedostatke moraće da privremeno potisne kako zna i ume, s obzirom da mu podnevni mamurluk biva propraćen novim zadatkom. O tome ga obaveštava gnevni šef, prilikom prvog narednog sastanka njihove službe - inače, održavaju se na klozetskim šoljama u tajnom delu Akademije umetnosti.

S obzirom na pripovedanje iz prvog lica jednine, naš beskrajno egocentrični junak bez ustručavanja koristi priliku da se poigrava i stavlja na probu čitalačku pažnju, pa ćete više puta naići na uzgredne obrte u priči, sa zaključkom „naravno, to se nije desilo baš tako…ali, vi me ionako pratite!“ O sebi govori: „…graciozno skočih“, „moje izuzetno gipko telo“, „bele elegantne ruke“ i slično. Naglašena je komika detalja, recimo, prethodni sluga Poplar je „popio metak u leđa na železničkoj stanici u Srbiji (pošto nije imao pri sebi tabakeru da ga spase)“.  Pominjanje naše zemlje u ovakvom kontekstu biće svakako zanimljivo čitaocima sa ovog područja, ali ne i neobično, s obzirom na sliku Balkana kakvu razvija angloamerička literatura na prelazu vekova (za više detalja, preporučujem odličnu studiju “Izmišljanje Ruritanije” Vesne Goldsvorti). Dok priprema stan za lažne privatne časove slikanja (koji mu služe kao paravan), za mlade buržuje, enterijeru je dodao i „stakleno oko Everarda Sapla, tek da malo zamiriše i gotika!“ Prilikom kasnijeg prerušavanja u novinara, a u sklopu tajnog zadatka, ovako objašnjava svoj izbor odeće: „dovoljno je obući neko stravično odelo, staviti polucilindar i lažne brkove“. Evo kako izgleda njegova reakcija na zgodnu damu, ali i erotski nadražaj uopšte:“Osetio sam neko komešanje ispod pojasa. Možda se radilo o lošoj probavi…“
jedna od propratnih ilustracija
Imena likova takođe presudno doprinose humoru, s obzirom da često više govore o njima, nego (očekivano) krajnje svedena karakterizacija i fizičko portretisanje. Između ostalog, pojavljuju se: Džoslin Pup („kaka“), Kristofer Mirakl (najbolji prijatelj, slikar), major Strejndžvejs Pag, zavodljiva gospođica Bel Epok, mladi Kreda Anmen (čiji je otac bio zaluđen praistorijom - otuda ime, dok prezime referiše na pravog „ženskog Petka“ = unman); zatim, profesor Emanul Kvibl („zakeralo“), gospođa Midsamer Najt, ledi Konstans Tut-Hafenšaft (pogađate, sredovečna plemkinja sa germanskog govornog područja!), ambiciozni sluga Čarls Džekpot...

Ništa se ovde (zahvaljujući neprekidnom parodijskom tonu) ne može shvatiti ozbiljno, a ipak sadrži svaki element krimi-romana u Agatinom stilu. Sve počinje misterioznim nestankom kraljevskog ambasadora Pupa, najavom slučaja trojice, navodno ubijenih, uglednih naučnika. Trag vodi ka nekadašnjem tajnom udruženju i osnovanoj sumnji u zaveru kao deo strategije sređivanja neraščišćenih računa iz prošlosti. Imamo izrežirano ubistvo i zamenu identiteta žrtve; noćnu poteru kočijama; pokušaj atentata otrovnom stonogom u pisanoj pošiljci; jurnjavu po Evropi; tajanstvenu „damu sa velom“, unakaženog lica i misteriozne prošlosti; njenog italijanskog ljubavnika (motiv sumnjivog stranca); lepoticu kao pomagača; zgode i nezgode u sauni, na prijemima visokog društva, u boemskim okupljalištima; te ishodište u napuljskom „klubu Vezuv“ (čija unutrašnjost najviše priziva atmosferu iz spota „Relax“ grupe Frankie goes to Holywood) i hodnicima drevne Pompeje. Očekuju vas i pojedini, isprva zaista šokantni obrti, a ipak sasvim u skladu sa prikazanom epohom: dekadentnom, ekstravagantnom, sklonom okultizmu i neopaganskom duhu, te eksperimentima različite vrste. Njihov deo su svakako pušionice opijuma - „jazbine“ kakve, po pravilu, drže Azijati; ali i nailaženje na morbidni plan osvete u samom srcu vulkana.
dosadašnji nastavci
Prisutno je mnoštvo referenci na epohu, počev od čestog pominjanja slikara savremenika (Obri Birdsli, Volter Sikert, Džon Singer Sardžent), vladajućih moda i njihovog ismevanja, pa do direktnog pozivanja na „slučaj (hapšenja) Oskara Vajlda“, kao nedvosmislenu opomenu na opasnost raskrinkavanja biseksualnosti mladog gospodina Boksa. Uzglobljenost radnje u društveno-istorijski kontekst znatno doprinosi njenoj verodostojnosti i sprečava da priča potpuno sklizne u grotesku. Apsurd u prvom planu, neozbiljnost naratorskog glasa i pozicija autoironičnog pripovedača, sjajno su podržani komentarima i zaključivanjem u službi dominirajuće posprdnog tona. I možda bi sve, znatno bolje od bilo kog zaključka, objasnio jedan od opisa glavnog junaka: „Po danu proslavljeni slikar i gizdavi dendi ili šta ti ja znam, a noću ženskaroš, homoseksualac i ubica!“ Ostajemo u (uzaludnoj) nadi da će neka od izdavačkih kuća ponovo izraziti interesovanje za  ovaj neobični serijal i objaviti barem jedan od dva nastavka (“The devil in Amber” i “Black buttefly”) pre najavljene ekranizacije - jer, Getis je vredan, to mu se svakako mora priznati.