piše: Isidora Đolović
Jedan od najznačajnijih
predstavnika romantizma, Viktor Igo je, slobodno možemo primetiti, imao mnogo
sreće sa adaptacijama svojih dela. Već za života popularan kao dramski pisac,
kasnije je (p)ostao više nego inspirativan za adaptiranje romana. Usled mnoštva
mračnih i grotesknih elemenata, kao izazovnih za publiku i reditelje, često su
ekranizovani ili postavljani na scenu - doduše, sa različitim rezultatima. Dva
najprivlačnija obeležja njegovog proznog stvaralaštva, pre svega su: 1.
groteskni/mračni/turobno-tragični kontekst (vizuelno i značenjski); 2. snažna
politička angažovanost, društvena kritika i ukazivanje na surovost,
nepravednost poretka. Naravno, prati ih, često patetična, ljubavna priča.
Od svih Igoovih romana,
Jadnici ubedljivo prednjače po broju
filmskih verzija, opera, mjuzikl-ostvarenja, mini-serija. Bogorodičina crkva u Parizu nipošto ne zaostaje po broju
adaptacija, kao izvanredan primer „gotske“ priče, u kojoj su idejno i
vizuelno neraskidivo povezani. Na
primeru prilagođavanja ovog romana sedmoj umetnosti, dolaze do izražaja dve
krajnosti, između kojih oscilira savremena, naročito holivudska,
kinematografija: 1. ublažavanje, sentimentalizovanje, izbegavanje osetljivih
mesta u tekstu i preinačavanje završetka romana; 2. pojačavanje, sklonost ka
što brutalnijem i neuvijenom prikazivanju sveta.
Već u (engleskom) prevodu, drugačiji naslov romana (Zvonar Bogorodičine crkve) u prvi plan smešta lik, a ne katedralu. Ovakvo se preinačenje samom Igou nije dopalo, baš kao što ni njegovim potomcima nije bio po volji najveći broj adaptacija ovog romana. Kuriozitet predstavlja i činjenica da nijedna filmovana varijanta Bogorodičine crkve u Parizu nije apsolutno verna romanu u onome što je, možda i najvažnije - upečatljivom završetku, ali, ne može se reći ni da ih je to učinilo promašenim. Kao najreprezentativnije verzije, uglavnom se navode ona iz 1939. (u kojoj glavnu žensku ulogu tumači Morin O'Hara) i televizijska iz 1982. sa bardovima engleskog glumišta, Entonijem Hopkinsom (Kvazimodo) i Derekom Džejkobijem (Frolo). Ja sam se opredelila za četiri potpuno različite adaptacije, koje u veoma dugom vremenskom opsegu i na vizuelno, dramaturški i idejno često sasvim suprotne načine, tretiraju isti pisani uzor - sa uglavnom jednakim efektom. Radi preglednosti, hronološki ću se osvrnuti na svaku ponaosob, pogotovo nivo prilagođavanja, osobenosti u odnosu na film, kao i svrsishodnost opredeljenja za svedeniji broj likova i tip njihove interakcije.
Danas čitate o najstarijoj - nemoj verziji, a za mesec dana o tri znatno poznatije i (meni) zanimljivije - od toga dve animirane i jednoj igranoj. Naravno, najpre i ponešto o samoj knjizi.
“Bogorodičina crkva u Parizu” (Notre Dame de Paris, engl. The Hunchback of Notre Dame, 1831)
Slavno Igoovo delo po
svakom je aspektu monumentalan roman, baš kao i građevina oko koje se plete ova
mračna, romantičarska povest sa primesama gotske priče. Smešten u
srednjovekovni ambijent, doba vladavine Luja XI, u središtu ima temu
raznovrsnih strasti u sukobu, a kroz nju problematizovana pitanja odanosti,
razarajućih sklonosti i naklonosti antičkim tragizmom obeleženih ljudi, koji
vole pogrešne ili - pogrešno. Radnja
počinje 6. januara 1482. godine, izvođenjem mirakula
u Domu pravde, istovremeno sa odvijanjem karnevalske svečanosti izbora „ludog
pape“ ispred crkve. Time je državna svetkovina suprotstavljena narodnoj, a ovaj
će kontrast sve vreme biti prisutan na pozadinskom planu, kao sukob
neposrednosti/istinitosti sa lažnim/nametnutim, slobode sa konvencionalnošću.
Na neki način, zaokružiće ga i naslovi dva poslednja poglavlja: „Ženidba
Febusova“ (uz samo jednu, ironijom poentirajuću konstataciju: „i on je završio
tragično“ - stupivši u brak) i „Ženidba Kvazimodova“ (čime pesimizam, koji prožima
delo u celini, trijumfuje).
Arhiđakon
Klod Frolo, faustovski je tip junaka, posvećen bezgraničnom
znanju - uvek na ivici okultnog, kao i mlađem bratu Žanu, koga je odgajio i
predstavlja mu više od očinske figure. Plemićkog porekla, dostojanstven i hladan,
iznutra je mučen potiskivanom čulnošću, koja dostiže demonske razmere nakon što
ugleda cigansku plesačicu Esmeraldu. Iskušenje vodi u zločine i postepeni
gubitak svega, a Frolo je jedan od najkompleksnije izgrađenih književnih
junaka, čija se unutrašnja borba gradi postepeno, istančano i dramatično. Njegova
želja za Esmeraldom preobraća se u mržnju i odlučnost da je, ako već sam ima
zabranu, ni bilo ko drugi ne poseduje. Stoga neprestano dovodi devojku u
opasnost, potom iz nje izbavlja, samo da
bi je iznova prokazao (najpre je to slučaj sa napadom na Febusa, prvo suđenje,
pa drugo hapšenje).
Kvazimodo
je
danas prva asocijacija na Igoovo delo, arhiđakonov „verni pas“. Deformisani
zvonar je svojevremeno, kao nakazno četvorogodišnje nahoče, po ustaljenom običaju
izložen u katedrali. Jedino se, tada mladi sveštenik u kome je još bilo
milosrđa, Frolo, sažalio na nesrećno stvorenje, usvojio ga i vaspitao.
Kvazimodo, imenovan po prazniku na koji je pronađen, ali i donekle bizarnom
igrom reči obeležen kao „otprilike čovek“(quasi
modo - aluzija na nesavršenost), na mnogo načina je prirodom uskraćen.
Grbav, hrom, krivonog, ružan, poluslep i (od zvonjave) s vremenom potpuno gluv,
on je navodni porod đavola i Ciganke (riđa kosa upućuje na demonsko poreklo).
Od malena odbačen, vezivaće se jedino za retke osobe koje mu ukažu samilost. To
su Frolo i Esmeralda.
Esmeralda
je
šesnaestogodišnja Ciganka, koja sa dresiranom kozom-ljubimicom Džali pleše i
izvodi trikove pred crkvom. Detinje naivna i zaslepljena kapetanom Febusom,
zbog svoje površne, sebične fascinacije izgubiće slobodu i život. Predmet
čežnje trojice potpuno različitih muškaraca, ona je i davno ukradeno dete
polulude isposnice Gudule, što u njenu sudbinu unosi kobni element tragičke
krivice neznanja.
Pjer
Grengoar, pisac i filozof, spletom okolnosti Esmeraldin
formalni suprug, predstavlja neku vrstu naratora u dobrom delu romana, a
svakako mu pripadaju ironijski i komični aspekt dela. Sa druge strane, Febus od Šatopera, gordi i površni
konjički kapetan, izraziti je antagonist, ali lišen Frolove složene motivacije
i bilo kakvog „iskupljujućeg“ kvaliteta. Iako veren sa bogatom naslednicom Fler
de Lis, ne odriče se terevenki, društva uličnih dama i bludničenja; emocije su
mu nepostojane i kratkotrajne, a hrabrost se takođe može ozbiljno dovesti u
pitanje. Nema ni govora o bilo kakvoj romantičnoj ljubavi između njega i
Cigančice, koju kapetan posmatra isključivo kao predmet trenutne razonode, te
nije u stanju da joj upamti čak ni ime.
„Čudotvorna
ma(ha)la“ iliti Dvor čudesa, legendarna četvrt Pariza i
takoreći (donji) svet za sebe, boravište je lažnih bogalja, prosjaka, lopova,
jednom rečju - ljudi sa margine društva. Ovo velegradsko podzemlje predstavlja
„začarani“ prostor i glavni izvor naglašene groteske, svet zastrašujuć i
fantastičan, kroz koji nas najpre provodi Grengoar - samim tim je opravdano i
doživeti ga kao najčešćeg fokalizatora.
Istaknuti pojmovi su,
između ostalog: milost (Kvazimodo je
odan malobrojnima spremnim da mu je ukažu; Frolo se ispoveda Esmeraldi u
tamnici, stavljajući joj tako savest i dušu na milost i nemilost; Pjer Grengoar
biva oslobođen devojčinim zalaganjem - Esmeralda ga „otkupljuje“ prihvatanjem
za muža, itd.), utočište (ovo je
crkva, za sve koji se sklone pod njen svod, pa makar bili i teški osuđenici.
Zakon, čak ni vlast samoga kralja, nemaju nikakvog uticaja na teritoriji
Bogorodičine crkve), krivica neznanja
(na antički način, po modelu prepoznavanja - najpoznatije primenjenom u
tragediji o kralju Edipu. Mahnita isposnica iz tzv. „mišje rupe“, poznata kao
sestra Gudula, neprestano izdaleka proklinje Esmeraldu. Ona je, ispostaviće se,
bivša prostitutka kojoj su članovi putujuće ciganske trupe davno oteli
kćerkicu, zamenivši je monstruoznim detetom koje će odrasti u zvonara Kvazimodoa.
Znak raspoznavanja će biti amajlija koju devojka uvek nosi oko vrata -
smaragdna vrećica sa cipelicom, čiji par čuva i sama „Gudula“), zabuna (uzrokovana je gluvoćom zvonara;
naime, pošto „šatrovci“ napadnu katedralu, radi izbavljanja Esmeralde, Kvazimodo
će to potpuno pogrešno protumačiti. Preduzima odbranu crkve, pri čemu mnogi
stradaju, život gubi i Frolov bezazleni brat Žan, a Esmeraldu nenamerno „baca“
u ruke svom mentoru i novoj pogibelji), veštičarenje
(optužba koja, uz onu za pokušaj ubistva plemića - Febusa, najteže tereti mladu
Ciganku. Dva puta završava pod vešalima, prethodno podrvgnuta čak i mučenju
zloglasnom „španskom čizmom“ ne bi li joj iznudili lažno priznanje), sebičnost (povezana sa opsesivnom
strašću. Esmeraldina naklonost prema Febusu čini joj druge potpuno nebitnim i
potrebnim isključivo kako bi joj pomogli da se poveže sa svojim „božanstvom
sunca", što Phoeb(us) etimološki i
jeste. Adolescentski površna, ona ceni jedino fizičku lepotu. Sa druge strane,
kako bi spasio Esmeraldu, Frolo od Pjera traži da žrtvuje svoj „bezvredni“
život i pristane na ideju zamene kroz prerušavanje).
Esmeralda, koju „šatrovci“ poštuju kao plemensku princezu, sa Grengoarom će živeti u nekoj vrsti bratskog „ortakluka“ (u poslovnom smislu). Takođe, ona nije hrišćanka, ali oseća duboku zahvalnost boraveći u crkvi. Izražava i želju da, zbog Febusa, bude „naučena njegovoj veri“ - mada su u pitanju još uvek površne pobude, svakako su iskrenije od kapetanovog odnosa prema bilo čemu, pa i religijskoj pripadnosti. Baš kao i Frolo, u destruktivnoj strasti, ona srlja do samog ponora i nijedan udarac nije dovoljan da je osvesti, otrgne od pogubnih misli, delanja na svoju štetu. Amajlija joj, primera radi, pored obećanja roditeljskog zaveta i rešenja tajne identiteta, garantuje i dobru sreću - uspe li samo da sačuva čednost. Međutim, devojka je spremna da sve to odbaci zbog Febusa, samim tim se i svesno, a nepromišljeno, lišavajući svake zaštite.
Esmeralda, koju „šatrovci“ poštuju kao plemensku princezu, sa Grengoarom će živeti u nekoj vrsti bratskog „ortakluka“ (u poslovnom smislu). Takođe, ona nije hrišćanka, ali oseća duboku zahvalnost boraveći u crkvi. Izražava i želju da, zbog Febusa, bude „naučena njegovoj veri“ - mada su u pitanju još uvek površne pobude, svakako su iskrenije od kapetanovog odnosa prema bilo čemu, pa i religijskoj pripadnosti. Baš kao i Frolo, u destruktivnoj strasti, ona srlja do samog ponora i nijedan udarac nije dovoljan da je osvesti, otrgne od pogubnih misli, delanja na svoju štetu. Amajlija joj, primera radi, pored obećanja roditeljskog zaveta i rešenja tajne identiteta, garantuje i dobru sreću - uspe li samo da sačuva čednost. Međutim, devojka je spremna da sve to odbaci zbog Febusa, samim tim se i svesno, a nepromišljeno, lišavajući svake zaštite.
Opisi:
Esmeralda
je crnomanjasta, vitka, sitnijeg stasa, „andaluzijske“ kože i „krupnih crnih
očiju“. Frolo je u srednjim tridesetim godinama, rano oćelavio i izboran, ali
sa „neobičnom mladošću, bujnim životom i dubokom strašću“ u očima. Ponikao iz
sitnog plemstva/buržoazije, od detinjstva namenjen svešteničkom redu, „vaspitan
je da gleda u zemlju i govori tiho“. Brzo usvajajući znanja i napredujući
lestvicu po lestvicu, izučio je teologiju, prirodne nauke, medicinu i kanoniku.
Njegova erudicija, koja više nagoveštava čoveka dolazeće renesanse nego
„mračnog veka“, dopunjena je tajnim interesovanjima za mistično, onostrano,
zabranjeno i gotovo jeretičko. Tajna učenja mu kasnije i pribavljaju mračnu
reputaciju „čarobnjaka“, iako se spolja jednako strastveno bori protiv svojih
zabranjenih sklonosti. Posle smrti roditelja (posledica epidemije kuge), odgaja
mlađeg brata i time po prvi put čini iskorak iz sveta knjiga, dopustivši da mu
srce obuzme osećanje bezuslovne i bezgranične ljubavi. S vremenom, ipak,
postaje sve sumorniji, uviđajući nedovoljnost nauke da samostalno ispuni i
učini smislenim čovekovo postojanje.
Kvazimodo je riđokos,
krive kičme, ispupčene grudne kosti, oka poluzatvorenog velikom bradavicom,
krivih nogu. Usled svoje nesreće i ružnoće, kao odgovor na ljudski prezir,
razvija divljačnost i zlobu. Njegov jedini vid komunikacije sa svetom
uspostavlja se preko zvona, a omiljena razonoda je - penjanje uz fasadu crkve.
Katedrala je Kvazimodov svet, a on - duh života kojim je „ova ogromna
građevina, takoreći, disala“:„Ostale statue, statue čudovišta i demona, nisu ga
mrzele, jer je i suviše ličio na njih“. Odnos zvonika i hrama sažima
konstatacija: „srednji vek je mislio da je on njegov demon; on beše njegova
duša”. Takođe, on je dobri duh još nekome - svom „taocu“ iz milosrđa,
Esmeraldi, u jednakoj meri u kojoj joj je Frolo njen zli duh.
Sa gubilišta, čuvenog
Grevskog trga, Esmeraldu prvi put izbavlja Kvazimodo - drugi put, spasa nije
bilo. Potonja izmena je ključna, s obzirom da adaptacije uglavnom izostavljaju
ovakvav završetak. Ove ideje će, na različite načine, pronaći barem delimičan
odjek u određenim delovima filmskih adaptacija priče.
Dragocenu dopunu romanu
čine dve naročito razvijene digresije, karakteristične za Igoa, u vidu
poglavlja posvećenih arhitekturi, minucioznoj analizi izgleda crkve i samog
grada („Pariz sa visine“). Veoma je bitno istaći i to kako, u zaplašenoj ili
začuđenoj svesti junaka, predmeti i kameni kipovi kao da oživljavaju - statue
sa zidina i balkona katedrale pred Kvazimodom (doživljava ih kao živa bića i
često u potaji „razgovara“ sa njima), ali i „šatrovcima“; sprave za mučenje
pred Esmeraldom. Takođe, nije suvišno primetiti kako scena u kojoj se suočavaju
Frolo i Febus izuzetno podseća na prizor iz Molijerovog „Don Žuana“, a tu je i
direktno poređenje sa pojavom „kamenog gosta“. Među ključnim motivima su lepota
pogleda sa katedrale na panoramu
Pariza, zvuk zvona Notr-Dama i vatra (spolja i iznutra) - dominirajući
na metaforičkom, idejnom i vizuelno-auditivnom planu dela, kreiraju jedinstveni
splet simfonije i destrukcije, lepotu prokletstva.
„The
Hunchback of Notre-Dame“, Universal
Pictures, 1923.
Američki nemi film,
veoma uspešan, poznat po upotrebi autentičnog eksterijera i šminke, pionirski
poduhvat i uzor za buduću ekspanziju horor-žanra. Režija: Wallace Worsley; glavne uloge: Lon
Chaney (Kvazimodo), Patsy Ruth
Miller (Esmeralda), Norman Kerry
(Febus), Brandon Hurst (Žan), Nigel de Bruller (Dom Klaudio) Ostali
likovi: madam de Gondelorije, Fler de Lis, Klopen, Grengoar, Luj XI, sestra Gudula.
Trajanje: 109 min.
Vreme najvećeg procvata
nemog filma su dvadesete godine prošlog veka i tada se velika pažnja pridavala
„temama sna, fantasmagoričnom, imaginarnom, ali i kosmičkoj dimenziji ljudi i
njihovih sudbina“ (Žan Omon/Alen Bergala/Mišel Mari - Estetika filma, “Clio”, 2006).
Usled odsustva zvuka, samim tim posredništva muzike i dijaloga, montaža
je imala primarno narativnu funkciju , a film razvijao svoje narativne
sposobnosti „delimično i zato kako bi bio priznat kao umetnost“ . Uloga dekora
postaje dramaturška i simbolička, u zavisnosti od upotrebe kadriranih predmeta
(kadriranje je podela na sekvence, kao osnovne kontinuirane jedinice -
otprilike, ono što je u drami scena, ili u knjizi poglavlje/odeljak), dok je
pokret glavna dimenzija filma.
Naročito početak
predstavlja povlašćenu vrstu fragmenta , često određujući režim fikcije ili vršeći „preobražaj bioskopskog u gledaoca
fikcije“, radikalni prelaz „sa instance stvarnosti (…) na instancu imaginarnog“
. U ovom slučaju, koristi se uvodna fotografija katedrale, uz napomenu da je
pod njenim krovom utočište. Dan oduška - „The Festival of Fools“, dočaravaju
komika, mimika, veselo-razuzdana pantomima.
Kvazimodo je najavljen
kao legendaran i izmešten lik. Zum na njegovu figuru, koja sa zidina prati
dešavanja na trgu, pokazuje nam izobličeno, karikaturalno (tu je čak i velika
bradavica na oku, zatim „ćuba“ od kose, kosmatost od šaka do ramena, plaženje
jezika), gluvo i poluslepo biće. U pravom smislu reči, on je gnusan. Ispoljava
prezir prema narodu, kao odgovor na njihovu mržnju, rugajući se putem izvođenja
akrobacija po fasadi. Detinju radost oseća jedino dok zvoni, a hod, maska i
kretanje glumca danas se smatraju najuspešnijim dočaravanjem knjiškog zvonara.
Društveni
ambijent: Kralj Luj XI strahovladom izaziva nezadovoljstvo
naroda, a oponent mu je Klopen, „kralj prosjaka“, predvodnik paralelnog sveta
Pariza. Ovaj moćni, neumoljivi čovek ima samo jednu slabost - svoje usvojeno
dete, Esmeraldu. Njeno poreklo je misteriozno, a kletve i psovke mahnite
isposnice duboko potresaju, uznemiruju devojku. Gudulina prošlost,
predstavljena putem fleš-bek
sekvenci, otkriva da su joj devojčicu od tri-četiri godine, iz bogatog doma
oteli Cigani, dok je (majka) bila odsutna. Dete je oko vrata nosilo medaljon, a
jedini trag je cipelica.
Slučaj antagoniste je
ovde po prvi put izmenjen kroz „udvajanje“ Frolovog lika. Naime, od jednog su u
„nemoj“ verziji nastala dva junaka - pozitivan i negativan. Arhiđakon
katedrale, dom Klod - mršav, suv, u beloj mantiji sa brojanicama koje vise za
pojasom, prikazan je kao „saintly archbishop“ (živi svetac) i zaštitnik
nemoćnih (već u svom prvom kadru brani jednu ženu od nasilnika). Njegov brat,
Žan, podlac je (tipično komedijaško lice
iz ere filmova bez zvuka), protivnik autoriteta (pre svega brata i crkve), Kvazimodov gospodar (naime, zvonar je njegov
rob - „useful freak“).
Febus je vizuelno
naglašeno „gizdave“ spoljašnosti, ljubimac žena, veren sa Fler čija je tetka
ugledna madam de Gondelorije. Dok se na balkonu udvara mladoj plemkinji, oboje
primećuju plesačicu sa kozom. Esmeralda poseduje nevinost i naivnost svog
književnog pandana i za nju je kapetan odavno predmet sanjarija. Naravno, želi
je i Žan, pa stoga i, praćen grbavcem, presreće u mračnoj uličici. Kao i u
romanu, Febus priskače u pomoć, Kvazimodo biva uhapšen, dok gazda beži i
ostavlja štićenika na cedilu.
Febus i u ovom slučaju
odvodi Esmeraldu kod podvodačice, sa jasnom namerom da je zavede. Prenošenje
direktnog, samo u različitom kontekstu, detalja iz romana, jeste kadar muve u
paukovoj mreži, u krupnom planu. Time se ilustruje devojčina pozicija, dok je u
knjizi reč o sceni u kojoj Frolo odlučuje da pusti „sudbinu“ da učini svoje u
Esmeraldinom slučaju. U ekranizaciji, medaljon će ispuniti svoju zaštitničku
namenu, budući da Febus nakon što čuje priču o njegovom poreklu i značaju,
odustaje od plana, pokriva i učtivo prati devojku kući.
Pjer Grengoar, ulični
pesnik zalutao na „Dvor čudesa“, ovde biva optužen da je „špijun u službi
aristokrata“. Svojim autoritetom ga u poslednji čas izbavlja Esmeralda, koja
među „otpadnicima“ uživa višestruko povlašćen status. Sa druge strane, suđenje
Kvazimodou za gospodarev zločin (pokušaj otmice), obuhvata javno bičevanje i
motiv peščanog sata - preslikane iz knjige, ali i dopunu u vidu višestrukog,
direktnog ukazivanja na dejstvo kraljeve „pravde“. Esmeraldinoj milosti (jedina
odgovara na vapaje izloženog kažnjenika i pruža mu vodu) pridružuje se Klodova
- sveštenik ga oslobađa i smiruje.
Od tog trenutka,
prelazi se na sentimentalni zaplet. Febusova buduća tašta priređuje bal u čast
proglašenja novog kapetana kraljeve garde. On dovodi Esmeraldu, obezbedivši joj
adekvatnu odeću, predstavivši je kao „princezu Egipta“ - što nije daleko od
istine, barem u kontekstu činjenice da je ona usvojenica „šatrovačkog“ kralja,
dakle, princeza za koju se smatra da je Ciganka (kod Igoa, Gudula proklinje
„Misirku“, dok je Frolo zove „Jeđupkom“). Istovremeno, pošto je od uhode saznao
za svečanost, Klopen predvodi prosjake koji upadaju na bal, tražeći kavgu.
Komični kontrast prekida sama Esmeralda, opredelivši se za svoj narod, iako je
Febus upravo javno obelodanio svoju ljubav i ženidbene namere! Odstupanje od
romana nastavlja se pošto Grengoar nedugo potom uruči Febusu poruku kojom mu
devojka zakazuje sastanak u crkvi.
Za to vreme, Klopen
uspostavlja savez sa Žanom, koji nudi „polovinu blaga Notr Dama“ u zamenu za
Esmeraldinu ruku u bračnoj zajednici - izgovor za planirani pljačkaški napad
trebalo bi da bude njena namera da se zamonaši i time pređe pod okrilje
svešteničkog reda. Prilika se ipak javlja ranije - u neveštom, zbrzanom
nastojanju da se narativni tokovi uzora i adaptacije nanovo spoje, Febus je
prilikom susreta u vrtu napadnut s leđa, Žan beži, a Esmeraldu hapse. Iako na
sudu identifikuje svog progonitelja kao pravog napadača, on je istom prilikom
optužuje za veštičarenje (?), bez jasnih argumenata. Sledi mučenje „španskom čizmom“,
te poseta u tamnici i ispovedanje „zločina iz ljubavi“, sasvim kao u romanu.
Međutim, Žan će posetiti i ranjenog Febusa, sa saopštenjem o predstojećem
vešanju, dok Klopen traži Esmeraldu u crkvi i obećava da će je vratiti „makar
morao da sruši zdanje, kamen po kamen“.
Na dan egzekucije,
Gudula pritrčava i napada devojku na kažnjeničkim kolima, ali joj u ruci ostaje
medaljon, nakon čega - uverivši se da se kletva obistinila - umire, u času
prepoznavanja. Kvazimodo otima Esmeraldu sa gubilišta i u potpuno vernoj sceni,
sa povicima „Sanctuary!“ dolazi do
vrata crkve, potom se uspinjući sprat po sprat do zvonika. Dom Klod zabranjuje
vojci da pristupi, pozivajući se na nepovredivi zakon svetog utočišta. Nakon
početnog užasa, Esmeralda ispoljava jedino zahvalnost prema spasiocima.
Masovne scene odbrane
crkve od organizovanog napada sa namerom da se devojka izbavi, veoma su uspešno
realizovane. Tokom borbe, Žan pokušava da napastvuje Esmeraldu, ali je brani
Kvazimodo. Pobuđen ugroženošću njenog života, baca gospodara sa zidina crkve,
ali prethodno biva smrtno ranjen. Pošto pristigne Febus i postane jasno da će
dvoje zaljubljenih konačno imati mirnu, idiličnu budućnost (kojoj se iz
prikrajka raduju Gregoar i Klod), Kvazimodo odlazi da oglasi svoje posmrtno zvono.
(naredna rubrika "Ekranizacije", trećeg vikenda u aprilu, donosi nastavak: podrazumeva se, jedna od analiziranih verzija biće i Diznijeva)