piše: Isidora
Đolović
Koliko
smo dobili modernošću, toliko je (pa možda i više) izgubljeno, ali, bojim se da
posledica dugo nećemo biti svesni. Mlađe generacije, naviknute na ovakvo stanje
stvari, uveliko ga prihvataju kao jedino normalno. Možda bi im na tome trebalo
pozavideti. Kako drugačije negirati, ignorisati činjenicu da se svaki pokušaj
progresa svede na “korak napred, nazad dva”.
Pukom slučajnošću,
najnovija kolumna sredom “pada” na Dan žena. Logično bi bilo posvetiti je ovom
uveliko obesmišljenom, izanđalom (ali još uvek) prazniku - ipak, kako sam se
istom temom već dva puta bavila, postaviću vam samo linkove ka tim tekstovima:
Naravno, to ne znači da se
ni današnjim osvrtom na aktuelne paradokse neću dotaći pitanja statusa,
samosvesti i mesta ženskinja u zbrci
koja nas okružuje. Ona su, nažalost, uvek otvorena i svedoče o drugoj strani,
mukotrpno i teško izvojevanih, a po svemu sudeći prividnih sloboda.
1.
Kontrakultura i “kultura” kontriranja
Celoga života verujem u
nepogrešivost principa zlatne sredine.
Nije to nekakav moj izum, nisam do toga sama došla, već su ga ustanovili još
mudri, stari Grci. Ničeg previše. Ni u čemu ne preterati, ne zastraniti.
Ravnoteža, mera i balans, čine formulu koju lako previdimo, isključimo, u
strahu da ne ispadnemo prosek. Istina
je da zlatna sredina nema veze sa
prosečnošću, niti je ova nužno nedostatak. Sva mudrost je u upoznavanju sebe,
svojih sposobnosti i dometa, pa prema tome usklađivanju stavova i načela po
kojima živimo.
Međutim, kako svet nije
idealna zajednica, jasno je da smo od masovnosti ovakvog shvatanja sebe i
postojanja miljama daleko. Ništa ne “peva” lepše nego zablude, da ukradem deo
stiha Miljkoviću, a stanište im je neka od krajnosti, tu se najbolje razvijaju.
U tami neznanja ili pod zaslepljujućim reflektorom samoljublja, raste korov
zlonamernosti, isključivosti, zadrtosti. Preoblači se u slobodoumlje, toleranciju,
širokogrudost - ali, ne dajte da vas zavara, jer to zapravo nije, ni blizu. I
posledica je, očekivano, da u svetu koji deluje nikad otvorenije, bliže,
povezanije, imamo sve manje strpljenja, želje i volje da čujemo bilo čiji glas
osim sopstvenog. Možda “selfi”-manija deluje kao bezazlena zabava, ali njeno
nekontrolisano širenje će uskoro pokazati da je u osnovi reč o savršenoj slici
egocentrične, isključivo ličnom odrazu u ogledalu okrenute jedinke, koja kao
vrhunski smisao i kriterijum ne priznaje više ništa do broja lajkova i laskavih komentara na svoje
fotke, statuse i projekcije idiličnog života - a od strane istih takvih
“odraza”.
Alisa je kroz ogledalo
prošla na drugu stranu stvarnosti, romantičari i hipici tragali za “dverima
percepcije”, ali modernost to više ne dozvoljava. Kao Narcisi bez momenta
tragičnosti, u svet šaljemo svoju retuširanu sliku, po malo čemu različitu od
drugih, tuđih “autoportreta sa telefonom”. Poruke se odbijaju o staklo
displeja, ostajemo zarobljeni u svom malom, sujetnom svemiru, iako nam se čini
da objave putuju ka drugima.
Voajerski aspekt svega je takođe neporeciv, pa umesto inicijalne ideje
ostvarivanja kontakta, društvene mreže to svode na licemerno, ispraznim
formulama komplimenata (po principu “ja tebi - ti meni”) iskazano
samopromovisanje. Ali, zabluda traje i eto prve velike krajnosti koja je
početnu, možda plemenitu ideju, pretvorila u svojevrsnu klopku.
Ne razmenjuju se na
društvenim mrežama samo fotke - katkad su tu i stavovi, pa neću da budem
nepoštena: ima pametnih misli, velikodušnih gestova, značajnih akcija...ali i,
mnogo više, ozbiljnih budalaština. One,
kao i “selfi”, hrane ego svojim tvorcima. Rezonuje se, otprilike, na sledeći
način: “OK, napravio sam profil, odlična prilika da nešto prokomentarišem, da
svet čuje. To što nemam ništa pametno da kažem - ne mari, moje je demokratsko
pravo da se oglasim. Nema veze ni što su moje izjave prilično raspaljive,
opasne čak, to je moja sloboda i vid borbe za istu.” Eto još jedne zablude.
Današnje “slobode” vode netoleranciji, a otkako je SVE dopušteno, buja nekritička
“misao”. Primera radi, ukoliko ne podržavaš neku od novopečenih “liberalnih
tekovina”, nazivaju te zatucanim i tvrdokornim tradicionalistom; ako se,
opet, zalažeš za manje ograničeno poimanje stvari, proglasiće te za izdajicu i izrod. Ukoliko nisi fasciniran Novakom i Jelenom Đoković, te
njihovim “life-coach” savetima, odmah ispadaš frustriran i ljubomoran;
kada kažeš da ne pratiš tabloide i da te takvi sadržaji ne zanimaju, ponećeš etiketu isfoliranog
snoba. Svetu se ne može ugoditi, jer
i samo javno mnjenje kao da pati od šizofrenije.
U prostoru krcatom tim
i takvim “slobodama”: govora, delanja, mišljenja, propovedanja, savremenog
čoveka svakodnevno stavljaju u okove, a da toga nije ni svestan. Ovo svojevoljno ropstvo izbegnu samo dovoljno jaki da odole
zovu manipulantskih razonoda, koje nam obećavaju stvaranje utiska značaja i
veličine, makar i u okviru virtuelne zajednice. Naše doba raspolaže nebrojenim
vidovima oglašavanja, televizijskim kanalima, portalima, novinama, ali je
ljudska svest sve zamagljenija, misao sputana, diskusija obesmišljena. Od
najbanalnijih do najozbiljnijih tema, u prvom planu je laičko, šarlatansko
podizanje tenzija i podilaženje najnižim strastima. Ne zavaravajmo se da iza
ovog naleta „stručnjaka“ za sve i sajber-bundžija ne stoji velika praznina,
koja polako usisava svaki ostatak prave osvešćenosti.
A biti „kontraš“ ne znači biti buntovnik s razlogom, znalac, opozicija
bezumlju. Ne znači biti autentičan i misliti isključivo SVOJOM glavom. Lično,
nekako sam celoga života bila u tom taboru, ali ne sa svesnom namerom -
naprosto se dešava da mi uverenja večito idu „protiv struje“. Međutim,
kontriranje samo radi sukoba, kao poza ili navika, spada u domen patološke
tvrdoglavosti, ništa bolje, ni uzvišenije od ukalupljenosti. Čak mislim da je
bolje i nemati nikakav stav, nego biti po svaku cenu „dežurni kontraš“. Jedino
što se računa, što ima smisla, jeste prirodnost. Ali danas kao da su je osudili
na doživotno progonstvo. Što nam je više omogućeno, manje smo željni slobode -
što više imamo mogućnosti da naučimo, znanje nam je oskudnije i površnije.
Emancipacija nailazi na prvi kamen spoticanja.
2. Život se preselio na
društvene mreže…
Jer, što nije bilo na Fejsu/Tviteru/Instagramu
nije ni postojalo! Od javnih ličnosti, do vaših komšija ili tetki, osećaju
potrebu da izveštavaju univerzum o svakom trenutku svog dana (od ulaska u GSP,
preko stavljanja šerpe na ringlu, do odlaska u toalet). Nije li to bolesno?
Stručnjaci su ustanovili i to da preterano gledanje tuđih, kao po pravilu
afirmativnih i slavodobitnih postignuća, vodi u depresiju, potištenost i
osećanje lične nedovoljnosti. Da ne govorimo o transferu blama koji, verovatno,
čak ni u svoje sličice najzaljubljenije osobe ne zaobilazi, pošto se u
komentarima na neku „izazovnu“ profilnu nađe i ono:“Ljubi te strina, lepoto!“
ili nostalgično podsećanje na doba kad su je „na nošu navikavali, a vidi je
sad!“
3. …i u estradni košmar
Osim tuđih ili pak providno namontiranih, ulepšanih ličnih, počeli smo da
živimo i estradne živote. Mnogi se baš ovih dana „polomiše“ komentarišući zašto
Novak slabije igra i je li se upleo u sektu, koja pevaljka nosi blizance, ima
li Jelisaveta Orašanin stvarno „najbolje noge u Beogradu“, a s kim se trenutno
zabavlja Miloš Teodosić. Dalje, san im narušavaju nedoumice oko iskrenosti
Milice Dabović povodom nasilja koje je trpela od svog imućnog verenika, ili
možda broja estetskih zahvata izvršenih na beznadežno odbojnom licu kakve starlete.
U tome „običnima“ prolazi vreme i vek. Marks je govorio da je religija opijum
za narod, danas su mediji taj anestetik namenjen masama, bez sumnje i konkurencije.
Razbolim se čim uključim televizor. U moru sadržaja, retki su oni stvarno
vredni pažnje, pa se često zapitam je li bilo bolje u vreme kada su postojala
svega dva kanala, ali odabrana i kada uticaj „žute štampe“ nije bio ovako
napadan, ni hipnotišući. To što moj izbor nisu ovakve trice, ne znači da ih
smemo ignorisati kao benigne. Kamen broj dva na putu nekakve savremene
osvešćenosti.
4. Hajde da razgovaramo!
Daleko od toga da spadam u „ćutologe“. Volim da pričam, ne mogu protiv toga
- valjda mi je urođeno. Mama tvrdi kako sam i pre prvih artikulisanih reči,
sama sa sobom nešto „brbljala“ u krevecu. Posle me već nisu mogli „ugasiti“:
žudela sam za sagovornikom i tražila ga neumorno, svuda. Po babinoj priči,
znala sam ući u kuhinju, sa neke četiri godine, sva ozbiljna i malko uvređena
stati u ćošak, pa reći:“Baba, ostavi te sudove i dođi da nas dve RAZGOVARAMO.“
Tome se u familiji i dalje smeju. U školi sam još od strane učitelja opominjana
jer „meljem k’o vodenica“, a kao Gimnazijalku me čak i maksimalno ležerna
profesorka muzičkog, Mira Janevska, jednom najozbiljnije pitala:“Isidora,
pričaš li i u snu?“ Zeko, drugar iz klupe ispred i moj kasniji pratilac za
maturu, znao je tih jutara da mi, krmeljajući, zavapi:“Čoveče, pola osam je,
većina nas ni oči još nije otvorila, a ti već pričaš. KAKO MOŽEŠ ovako rano?“
(uzmite u obzir i moj visokofrekventni „glasić“!)
Naposletku, svaka cimerka je
znala - ni posle gašenja svetla nema spavanja barem još sat-dva, nađe li se
interesantna tema za razgovor. Ana (moja najbolja drugarica sa kojom sam tri
godine stanovala, do prelaska u studentski dom) i ja smo pre Jelice Greganović uvele
parolu „Priči nikad kraja!“, još u
prvim danima poznanstva. Ćaskanje, razglabanje nadugačko i naširoko, debate i
diskusije, za mene su oduvek bile najbolji način da nekoga upoznam, zbližim se,
naučim novo. Rezervisana sam i povučena, na prvi pogled hladna, samo u početku.
Naravno, koliko sam uživo raspričana, toliko mi se i olovka razleti, a
tastatura uposli, što dokazuje i ovaj blog.
Otuda nije neobično što mi smeta današnja otuđenost, pa se svakodnevno
zapitam (mada naslućujem odgovor) gde se to izgubio prirodni poriv za
neposrednim kontaktom, za pričom? Mogu li je zameniti poruke, tvitovi, SMS,
statusi...? Jesu li aplikacije, stikeri i smajlići, koliko god raznovrsni i
živopisni bili, dovoljna alternativa izrazu lica, prijateljskom osmehu, šaljivoj
grimasi, saosećajnom pogledu? Smeta li i vama utisak da polagano ostajemo bez
bogatstva rečnika, prostranstva misli, komunikacijske veštine, potrebe za
drugim, oči-u-oči? Emancipacijo ili vasiono, ako me čuješ, odgovori! Ili si
možda i ti zanemela?
5. Kult Velike Majke…
I evo nas na polju „ženskog pitanja“. Slavljenice su se danas, takođe
izmanipulisane obećanim slobodama i nezavisnošću, našle u nebranom grožđu. Adam
i Eva se, degustacijom jabuke sa drveta saznanja, počeše stideti svoje nagote,
postavši je SVESNI. Moderna „osvešćenost“ ide u suprotnom smeru, pa se, primera
radi, oslobođeni savremenici diče golotinjom i ističu njenu prirodnost (ne
sporim, ali, čemu onda moda i stil, oblačenje i pristojnost?). Jedna od
skorašnjih, dopisanih tačaka u „manifestu feminzma“, jeste zalaganje da, kad
već muškarci mogu ići goli do pojasa, toples bude odobren i ženama. Sve u ime
ravnopravnosti. Ne toliko ekstremno, ali jednako bizarno, deluje pomama za
fotografisanjem golih ili u pripijene haljinice utegnutih trudničkih stomaka,
kao i inicijativa za afirmisanjem dojenja na javnom mestu, čiji su promoteri
postale čak i pojedine ovdašnje manekenke i estradne pojave.
Konkretno, moda dojenja u javnosti (restoranu, kafiću, parku, gradskom
prevozu), predstavljena kao čin feminizma, dostigla je vrhunac pokušajima
dotičnih žena da se, kačenjem fotografija koje pokazuju njihovu „hrabrost“ i
„prkos“, predstave kao progresivne i slobodoumne. Zgroženošću na ukazivanje da
je takvo postupanje, ipak, degutantno i vulgarno, pokazuju jednaku
netoleranciju kao i oni koje su optužile da im „uskraćuju njihovo pravo“.
Nazivaju „bolesnicima“ one koji smatraju da je čin dojenja ipak nešto privatno
i intimno, a „sevanje“ obnaženim grudima i te kako ume da zasmeta nekome ko se,
ni kriv ni dužan, našao u blizini i poželeo da na miru popije kafu ili
porazgovara sa prijateljima. Nemojmo se zavaravati da grudi nisu erotski
objekat u očima muškaraca. I ne zloupotrebljavajte decu, kako bi izborile
nekakve „slobode“, iza kojih možda leži pritajeni egzibicionizam. Još jedan
bizaran trend predstavlja zagovaranje da deca što duže sisaju, uz hvalisanje da
na taj način hrane četvorogodišnjake. Sem što zaista može ostaviti ozbiljne
posledice po već razvijenu psihu nesrećnih potomaka, nisam sigurna kakva je
obostrana korist od raznih „Liza Erin“, što decu kojima su već odavno nikli
zubi, jedu čvrstu hranu, govore, možda i čitaju ili pišu, sa popodnevne igre pozivaju
da im se, da ’prostite, „okače o dojku“.
Idemo dalje - uz ovakvo promovisanje majčinstva kao polubožanskog
postignuća (što se može dovesti u vezu sa brigom zbog nikad niže stope
nataliteta, samo da ne služi, opet, samopromociji određenih, medijski
nametnutih spodoba), neizostavno dolaze nakardani modeli govora i razmišljanja.
Suprotno pokušajima da one koji ih izgovaraju pokažu kao „diskriminisane“,
ovakve izjave zapravo diskriminišu pripadnice lepšeg pola sa drugačijim
prioritetima i željama. Samouvereno zaključujući kako „samo majka zna šta je
prava ljubav“, „imam dva prelepa anđela“, „po zanimanju sam mama; životni uspeh
- udata“ ili „oni su se ostvarili kao roditelji“, nimalo se ne razlikuju od
prababa koje su sažaljivo komentarisale neudate komšinice ili „jalove“ rođake.
Zalud pokušaji da se predstave kao
„seksi mame“ koje do duboko u devetom mesecu „furaju“ minjake i izlaze u
provod, a slikaju svoja zategnuta tela dva meseca nakon porođaja, kako bi
dokazale da nisu „zapuštene i aljkave mučenice“. Njihove predrasude ih vraćaju
vekovima unatrag, kada su „bezdetne“ i previše „drugačije“ žene spaljivali na
lomači. Imam koleginicu koja je u profesionalni CV stavila stavku „udata i
majka jednog deteta“, a ambiciozne „solistkinje“ smatra sebičnim, defektnim vampiricama.
Neko bi rekao da nemam prava na donošenje bilo kakvih zaključaka, s obzirom
da nisam „iskusila čari majčinstva“ ili da su me od rođenja (ot)hranili na
flašicu. Uopšte ne sumnjam da je u pitanju nezamislivi intenzitet ljubavi, ali
isto tako ne mogu da shvatim kako je u pitanju jedini uslov za dostizanje
celovitosti bića i životnog smisla. Baš naprotiv! Eto, kada govorimo o
brakovima i ljubavima bez potomstva, padaju mi na pamet primeri koji svedoče o
najsrećnijim i najispunjenijim mogućim zajednicama: Miloš i Vida Crnjanski,
Lenard i Virdžinija Vulf, Josipa Lisac i Karlo Metikoš, Milena Dravić i Dragan
Nikolić. Kažete, „nisu se ostvarili kao roditelji“, ali, zaboga, OSTVARILI su
se u svemu ostalom, što većini nikada neće poći za rukom. Malograđani, slobodno
se tešite kako je jedini istinski podvig imati decu. Kolko god zvučala surovo,
moram reći da se razmnožavati mogu i životinje. Najlakše je (i danas najčešće,
sudeći po iskustvu ljudi oko mene) bezglavo i u zanosu prolazne požude
napraviti dete, pa se iz obaveze venčati i za godinu-dve razvesti. Ali,
prihvatiti odluku partnera da potomstvo nije u opticaju, da neke druge veze
moraju da vas spoje i održe skupa, ispoštovati izbor ili možda nedostatak
(bolest, sterilitet, trauma iz prošlosti, aseksualnost), najveća je proba i
ujedno dokaz ljubavi. Takve zajednice su, po pravilu, dugovečne i uspešne.
Jer,
voleti znači poštovati i prihvatati bližnjeg, bezuslovno. Isto važi i za odnos
prema usvojenom detetu ili nećacima. Imam tri brata i naprosto znam da ću,
jednoga dana, biti super-tetka, kao što je i meni moja Dragana (žena koju su
osuđivali zbog udaje na pragu četrdesete i još uvek je sažaljevaju zbog toga
što nikad nije rodila dete, a ona je obrazovana, otmena, puna duha i, kako uvek
kaže bratu i meni - „naravno da imam decu! Imam vas, vi ste MOJI.“). Da ne
pričam kako me razume bolje od majke, oduvek. Poenta je: ako smo već toliko
progresivni, poštujmo tuđi izbor, jer nemamo svi iste prioritete, a ni razloge.
Neki, jednostavno, ne osećaju potrebu da se pravdaju bilo kome, niti imaju
vremena. Ako vas već toliko ispunjava lična „ostvarenost“, ne bi trebalo ni vi
da traćite vaše na osude.
6. ...i Velikog Vođe
Poražavajuća predviđanja pokazuju da se Vučiću, pa odmah za njim Šešelju, daju
najveće šanse na prolećnim predsedničkim izborima. Time postaje jasno da je
narodu, osim Velike Majke (ne zaboravimo onu sa predznakom „Srpska“, Cecu),
očajnički potreban i Veliki Otac. Mada slovimo za veoma religiozne, kolektivna
vera nam više liči na sujeverje, a od apstraktnog i dalekog Boga ipak više
„štujemo“ neke zemaljskije figure. Posle se, kao i svaki adolescent, žestoko
opiremo starateljskoj čvrstoj ruci koja nas „hrani i brani“, ali ipak ne možemo
bez njenog vođstva…u ponor, kao kod Domanovića. Hoće li, ukoliko se obistine
predizborne prognoze, od naredne godine ponovo biti uvedeno proslavljanje
rođendana predsednika, sa sve predajom štafete i sletom? Jel’ Arena od pre neki
dan prvi korak ka učvršćivanju kulta Velikog Vođe, a po uzoru na Tita (čiji
status ne krije da bi voleo dostići, u očima plebsa)? Gde se tu uklapa povratak
Bogoljuba Karića i da li će, možda, iznova biti aktuelna pesmica koju su
njegove naslednice odavno snimile, samo sa prikladno izmenjenim refrenom:
„Srbijo, najlepša bajko…Vučiću, oče i majko“?!
Aktuelni premijer je, sećate li se, onaj isti čovek što „ne da“ Gašića,
Lončara i Malog, iako prvi najviše voli „žene koje odmah kleknu“ (tu se
uključuje i Žika Šarenica sa udavačama, „čavkama“ i „graktanjem“, tek da ih
počasti za Osmi mart), a poslednjeg je bivša supruga već raskrinkala po pitanju
slučaja Savamala i još čega sve ne. Premijer je čovek koji i bez čitanja „zna“
da Stefanovićev doktorat nije plagijat - ma, nema šanse, a univerzitetsko veće
„lupa gluposti“. Uostalom, intelektualcima je već pokazao nenaklonost
srozavanjem zarada i statusa, zabranivši zapošljavanje u javnom sektoru i
učinivši normalnim da neko sa doktoratom strpljivo konkuriše za posao u pekari
ili kiosku. I još bude zahvalan na minimalcu!
Ironija je što su, dok se biračka mesta ne otvore, na Internetu prisutni sve
bundžija do bundžije, a na kraju ipak izglasaju iste. Kada je stvarno vreme da
se „udari kontra“, nigde nikog. Ostrašćeno se borimo protiv slane „Plazme“ (što
je već tema za neki naredni tekst), a ćutke i ponizno trpimo realne nedostatke sistema.
KAKO TO?! Nisam pametna.