среда, 8. март 2017.

Emancipacija u rikverc

piše: Isidora Đolović

Koliko smo dobili modernošću, toliko je (pa možda i više) izgubljeno, ali, bojim se da posledica dugo nećemo biti svesni. Mlađe generacije, naviknute na ovakvo stanje stvari, uveliko ga prihvataju kao jedino normalno. Možda bi im na tome trebalo pozavideti. Kako drugačije negirati, ignorisati činjenicu da se svaki pokušaj progresa svede na “korak napred, nazad dva”.

Pukom slučajnošću, najnovija kolumna sredom “pada” na Dan žena. Logično bi bilo posvetiti je ovom uveliko obesmišljenom, izanđalom (ali još uvek) prazniku - ipak, kako sam se istom temom već dva puta bavila, postaviću vam samo linkove ka tim tekstovima: 


Naravno, to ne znači da se ni današnjim osvrtom na aktuelne paradokse neću dotaći pitanja statusa, samosvesti i mesta ženskinja u zbrci koja nas okružuje. Ona su, nažalost, uvek otvorena i svedoče o drugoj strani, mukotrpno i teško izvojevanih, a po svemu sudeći prividnih sloboda.

1. Kontrakultura i “kultura” kontriranja

Celoga života verujem u nepogrešivost principa zlatne sredine. Nije to nekakav moj izum, nisam do toga sama došla, već su ga ustanovili još mudri, stari Grci. Ničeg previše. Ni u čemu ne preterati, ne zastraniti. Ravnoteža, mera i balans, čine formulu koju lako previdimo, isključimo, u strahu da ne ispadnemo prosek. Istina je da zlatna sredina nema veze sa prosečnošću, niti je ova nužno nedostatak. Sva mudrost je u upoznavanju sebe, svojih sposobnosti i dometa, pa prema tome usklađivanju stavova i načela po kojima živimo.

Međutim, kako svet nije idealna zajednica, jasno je da smo od masovnosti ovakvog shvatanja sebe i postojanja miljama daleko. Ništa ne “peva” lepše nego zablude, da ukradem deo stiha Miljkoviću, a stanište im je neka od krajnosti, tu se najbolje razvijaju. U tami neznanja ili pod zaslepljujućim reflektorom samoljublja, raste korov zlonamernosti, isključivosti, zadrtosti. Preoblači se u slobodoumlje, toleranciju, širokogrudost - ali, ne dajte da vas zavara, jer to zapravo nije, ni blizu. I posledica je, očekivano, da u svetu koji deluje nikad otvorenije, bliže, povezanije, imamo sve manje strpljenja, želje i volje da čujemo bilo čiji glas osim sopstvenog. Možda “selfi”-manija deluje kao bezazlena zabava, ali njeno nekontrolisano širenje će uskoro pokazati da je u osnovi reč o savršenoj slici egocentrične, isključivo ličnom odrazu u ogledalu okrenute jedinke, koja kao vrhunski smisao i kriterijum ne priznaje više ništa do broja lajkova i laskavih komentara na svoje fotke, statuse i projekcije idiličnog života - a od strane istih takvih “odraza”.
Alisa je kroz ogledalo prošla na drugu stranu stvarnosti, romantičari i hipici tragali za “dverima percepcije”, ali modernost to više ne dozvoljava. Kao Narcisi bez momenta tragičnosti, u svet šaljemo svoju retuširanu sliku, po malo čemu različitu od drugih, tuđih “autoportreta sa telefonom”. Poruke se odbijaju o staklo displeja, ostajemo zarobljeni u svom malom, sujetnom svemiru, iako nam se čini da objave putuju ka drugima. Voajerski aspekt svega je takođe neporeciv, pa umesto inicijalne ideje ostvarivanja kontakta, društvene mreže to svode na licemerno, ispraznim formulama komplimenata (po principu “ja tebi - ti meni”) iskazano samopromovisanje. Ali, zabluda traje i eto prve velike krajnosti koja je početnu, možda plemenitu ideju, pretvorila u svojevrsnu klopku.

Ne razmenjuju se na društvenim mrežama samo fotke - katkad su tu i stavovi, pa neću da budem nepoštena: ima pametnih misli, velikodušnih gestova, značajnih akcija...ali i, mnogo više, ozbiljnih budalaština.  One, kao i “selfi”, hrane ego svojim tvorcima. Rezonuje se, otprilike, na sledeći način: “OK, napravio sam profil, odlična prilika da nešto prokomentarišem, da svet čuje. To što nemam ništa pametno da kažem - ne mari, moje je demokratsko pravo da se oglasim. Nema veze ni što su moje izjave prilično raspaljive, opasne čak, to je moja sloboda i vid borbe za istu.” Eto još jedne zablude. Današnje “slobode” vode netoleranciji, a otkako je SVE dopušteno, buja nekritička “misao”. Primera radi, ukoliko ne podržavaš neku od novopečenih “liberalnih tekovina”, nazivaju te zatucanim i tvrdokornim tradicionalistom; ako se, opet, zalažeš za manje ograničeno poimanje stvari, proglasiće te za izdajicu i izrod. Ukoliko nisi fasciniran Novakom i Jelenom Đoković, te njihovim “life-coach” savetima, odmah ispadaš frustriran i ljubomoran; kada kažeš da ne pratiš tabloide i da te takvi sadržaji ne zanimaju, ponećeš etiketu isfoliranog snoba. Svetu se ne može ugoditi, jer i samo javno mnjenje kao da pati od šizofrenije.
U prostoru krcatom tim i takvim “slobodama”: govora, delanja, mišljenja, propovedanja, savremenog čoveka svakodnevno stavljaju u okove, a da toga nije ni svestan. Ovo svojevoljno ropstvo izbegnu samo dovoljno jaki da odole zovu manipulantskih razonoda, koje nam obećavaju stvaranje utiska značaja i veličine, makar i u okviru virtuelne zajednice. Naše doba raspolaže nebrojenim vidovima oglašavanja, televizijskim kanalima, portalima, novinama, ali je ljudska svest sve zamagljenija, misao sputana, diskusija obesmišljena. Od najbanalnijih do najozbiljnijih tema, u prvom planu je laičko, šarlatansko podizanje tenzija i podilaženje najnižim strastima. Ne zavaravajmo se da iza ovog naleta „stručnjaka“ za sve i sajber-bundžija ne stoji velika praznina, koja polako usisava svaki ostatak prave osvešćenosti.

A biti „kontraš“ ne znači biti buntovnik s razlogom, znalac, opozicija bezumlju. Ne znači biti autentičan i misliti isključivo SVOJOM glavom. Lično, nekako sam celoga života bila u tom taboru, ali ne sa svesnom namerom - naprosto se dešava da mi uverenja večito idu „protiv struje“. Međutim, kontriranje samo radi sukoba, kao poza ili navika, spada u domen patološke tvrdoglavosti, ništa bolje, ni uzvišenije od ukalupljenosti. Čak mislim da je bolje i nemati nikakav stav, nego biti po svaku cenu „dežurni kontraš“. Jedino što se računa, što ima smisla, jeste prirodnost. Ali danas kao da su je osudili na doživotno progonstvo. Što nam je više omogućeno, manje smo željni slobode - što više imamo mogućnosti da naučimo, znanje nam je oskudnije i površnije. Emancipacija nailazi na prvi kamen spoticanja.

2. Život se preselio na društvene mreže…

Jer, što nije bilo na Fejsu/Tviteru/Instagramu nije ni postojalo! Od javnih ličnosti, do vaših komšija ili tetki, osećaju potrebu da izveštavaju univerzum o svakom trenutku svog dana (od ulaska u GSP, preko stavljanja šerpe na ringlu, do odlaska u toalet). Nije li to bolesno? Stručnjaci su ustanovili i to da preterano gledanje tuđih, kao po pravilu afirmativnih i slavodobitnih postignuća, vodi u depresiju, potištenost i osećanje lične nedovoljnosti. Da ne govorimo o transferu blama koji, verovatno, čak ni u svoje sličice najzaljubljenije osobe ne zaobilazi, pošto se u komentarima na neku „izazovnu“ profilnu nađe i ono:“Ljubi te strina, lepoto!“ ili nostalgično podsećanje na doba kad su je „na nošu navikavali, a vidi je sad!“

3. …i u estradni košmar

Osim tuđih ili pak providno namontiranih, ulepšanih ličnih, počeli smo da živimo i estradne živote. Mnogi se baš ovih dana „polomiše“ komentarišući zašto Novak slabije igra i je li se upleo u sektu, koja pevaljka nosi blizance, ima li Jelisaveta Orašanin stvarno „najbolje noge u Beogradu“, a s kim se trenutno zabavlja Miloš Teodosić. Dalje, san im narušavaju nedoumice oko iskrenosti Milice Dabović povodom nasilja koje je trpela od svog imućnog verenika, ili možda broja estetskih zahvata izvršenih na beznadežno odbojnom licu kakve starlete. U tome „običnima“ prolazi vreme i vek. Marks je govorio da je religija opijum za narod, danas su mediji taj anestetik namenjen masama, bez sumnje i konkurencije. Razbolim se čim uključim televizor. U moru sadržaja, retki su oni stvarno vredni pažnje, pa se često zapitam je li bilo bolje u vreme kada su postojala svega dva kanala, ali odabrana i kada uticaj „žute štampe“ nije bio ovako napadan, ni hipnotišući. To što moj izbor nisu ovakve trice, ne znači da ih smemo ignorisati kao benigne. Kamen broj dva na putu nekakve savremene osvešćenosti.

4. Hajde da razgovaramo!

Daleko od toga da spadam u „ćutologe“. Volim da pričam, ne mogu protiv toga - valjda mi je urođeno. Mama tvrdi kako sam i pre prvih artikulisanih reči, sama sa sobom nešto „brbljala“ u krevecu. Posle me već nisu mogli „ugasiti“: žudela sam za sagovornikom i tražila ga neumorno, svuda. Po babinoj priči, znala sam ući u kuhinju, sa neke četiri godine, sva ozbiljna i malko uvređena stati u ćošak, pa reći:“Baba, ostavi te sudove i dođi da nas dve RAZGOVARAMO.“ Tome se u familiji i dalje smeju. U školi sam još od strane učitelja opominjana jer „meljem k’o vodenica“, a kao Gimnazijalku me čak i maksimalno ležerna profesorka muzičkog, Mira Janevska, jednom najozbiljnije pitala:“Isidora, pričaš li i u snu?“ Zeko, drugar iz klupe ispred i moj kasniji pratilac za maturu, znao je tih jutara da mi, krmeljajući, zavapi:“Čoveče, pola osam je, većina nas ni oči još nije otvorila, a ti već pričaš. KAKO MOŽEŠ ovako rano?“ (uzmite u obzir i moj visokofrekventni „glasić“!) 
Naposletku, svaka cimerka je znala - ni posle gašenja svetla nema spavanja barem još sat-dva, nađe li se interesantna tema za razgovor. Ana (moja najbolja drugarica sa kojom sam tri godine stanovala, do prelaska u studentski dom) i ja smo pre Jelice Greganović uvele parolu „Priči nikad kraja!“, još u prvim danima poznanstva. Ćaskanje, razglabanje nadugačko i naširoko, debate i diskusije, za mene su oduvek bile najbolji način da nekoga upoznam, zbližim se, naučim novo. Rezervisana sam i povučena, na prvi pogled hladna, samo u početku. Naravno, koliko sam uživo raspričana, toliko mi se i olovka razleti, a tastatura uposli, što dokazuje i ovaj blog. 
Otuda nije neobično što mi smeta današnja otuđenost, pa se svakodnevno zapitam (mada naslućujem odgovor) gde se to izgubio prirodni poriv za neposrednim kontaktom, za pričom? Mogu li je zameniti poruke, tvitovi, SMS, statusi...? Jesu li aplikacije, stikeri i smajlići, koliko god raznovrsni i živopisni bili, dovoljna alternativa izrazu lica, prijateljskom osmehu, šaljivoj grimasi, saosećajnom pogledu? Smeta li i vama utisak da polagano ostajemo bez bogatstva rečnika, prostranstva misli, komunikacijske veštine, potrebe za drugim, oči-u-oči? Emancipacijo ili vasiono, ako me čuješ, odgovori! Ili si možda i ti zanemela?

5. Kult Velike Majke…

I evo nas na polju „ženskog pitanja“. Slavljenice su se danas, takođe izmanipulisane obećanim slobodama i nezavisnošću, našle u nebranom grožđu. Adam i Eva se, degustacijom jabuke sa drveta saznanja, počeše stideti svoje nagote, postavši je SVESNI. Moderna „osvešćenost“ ide u suprotnom smeru, pa se, primera radi, oslobođeni savremenici diče golotinjom i ističu njenu prirodnost (ne sporim, ali, čemu onda moda i stil, oblačenje i pristojnost?). Jedna od skorašnjih, dopisanih tačaka u „manifestu feminzma“, jeste zalaganje da, kad već muškarci mogu ići goli do pojasa, toples bude odobren i ženama. Sve u ime ravnopravnosti. Ne toliko ekstremno, ali jednako bizarno, deluje pomama za fotografisanjem golih ili u pripijene haljinice utegnutih trudničkih stomaka, kao i inicijativa za afirmisanjem dojenja na javnom mestu, čiji su promoteri postale čak i pojedine ovdašnje manekenke i estradne pojave. 

Konkretno, moda dojenja u javnosti (restoranu, kafiću, parku, gradskom prevozu), predstavljena kao čin feminizma, dostigla je vrhunac pokušajima dotičnih žena da se, kačenjem fotografija koje pokazuju njihovu „hrabrost“ i „prkos“, predstave kao progresivne i slobodoumne. Zgroženošću na ukazivanje da je takvo postupanje, ipak, degutantno i vulgarno, pokazuju jednaku netoleranciju kao i oni koje su optužile da im „uskraćuju njihovo pravo“. Nazivaju „bolesnicima“ one koji smatraju da je čin dojenja ipak nešto privatno i intimno, a „sevanje“ obnaženim grudima i te kako ume da zasmeta nekome ko se, ni kriv ni dužan, našao u blizini i poželeo da na miru popije kafu ili porazgovara sa prijateljima. Nemojmo se zavaravati da grudi nisu erotski objekat u očima muškaraca. I ne zloupotrebljavajte decu, kako bi izborile nekakve „slobode“, iza kojih možda leži pritajeni egzibicionizam. Još jedan bizaran trend predstavlja zagovaranje da deca što duže sisaju, uz hvalisanje da na taj način hrane četvorogodišnjake. Sem što zaista može ostaviti ozbiljne posledice po već razvijenu psihu nesrećnih potomaka, nisam sigurna kakva je obostrana korist od raznih „Liza Erin“, što decu kojima su već odavno nikli zubi, jedu čvrstu hranu, govore, možda i čitaju ili pišu, sa popodnevne igre pozivaju da im se, da ’prostite, „okače o dojku“. 
Idemo dalje - uz ovakvo promovisanje majčinstva kao polubožanskog postignuća (što se može dovesti u vezu sa brigom zbog nikad niže stope nataliteta, samo da ne služi, opet, samopromociji određenih, medijski nametnutih spodoba), neizostavno dolaze nakardani modeli govora i razmišljanja. Suprotno pokušajima da one koji ih izgovaraju pokažu kao „diskriminisane“, ovakve izjave zapravo diskriminišu pripadnice lepšeg pola sa drugačijim prioritetima i željama. Samouvereno zaključujući kako „samo majka zna šta je prava ljubav“, „imam dva prelepa anđela“, „po zanimanju sam mama; životni uspeh - udata“ ili „oni su se ostvarili kao roditelji“, nimalo se ne razlikuju od prababa koje su sažaljivo komentarisale neudate komšinice ili „jalove“ rođake. Zalud pokušaji da  se predstave kao „seksi mame“ koje do duboko u devetom mesecu „furaju“ minjake i izlaze u provod, a slikaju svoja zategnuta tela dva meseca nakon porođaja, kako bi dokazale da nisu „zapuštene i aljkave mučenice“. Njihove predrasude ih vraćaju vekovima unatrag, kada su „bezdetne“ i previše „drugačije“ žene spaljivali na lomači. Imam koleginicu koja je u profesionalni CV stavila stavku „udata i majka jednog deteta“, a ambiciozne „solistkinje“ smatra sebičnim, defektnim vampiricama.
Neko bi rekao da nemam prava na donošenje bilo kakvih zaključaka, s obzirom da nisam „iskusila čari majčinstva“ ili da su me od rođenja (ot)hranili na flašicu. Uopšte ne sumnjam da je u pitanju nezamislivi intenzitet ljubavi, ali isto tako ne mogu da shvatim kako je u pitanju jedini uslov za dostizanje celovitosti bića i životnog smisla. Baš naprotiv! Eto, kada govorimo o brakovima i ljubavima bez potomstva, padaju mi na pamet primeri koji svedoče o najsrećnijim i najispunjenijim mogućim zajednicama: Miloš i Vida Crnjanski, Lenard i Virdžinija Vulf, Josipa Lisac i Karlo Metikoš, Milena Dravić i Dragan Nikolić. Kažete, „nisu se ostvarili kao roditelji“, ali, zaboga, OSTVARILI su se u svemu ostalom, što većini nikada neće poći za rukom. Malograđani, slobodno se tešite kako je jedini istinski podvig imati decu. Kolko god zvučala surovo, moram reći da se razmnožavati mogu i životinje. Najlakše je (i danas najčešće, sudeći po iskustvu ljudi oko mene) bezglavo i u zanosu prolazne požude napraviti dete, pa se iz obaveze venčati i za godinu-dve razvesti. Ali, prihvatiti odluku partnera da potomstvo nije u opticaju, da neke druge veze moraju da vas spoje i održe skupa, ispoštovati izbor ili možda nedostatak (bolest, sterilitet, trauma iz prošlosti, aseksualnost), najveća je proba i ujedno dokaz ljubavi. Takve zajednice su, po pravilu, dugovečne i uspešne. 
Jer, voleti znači poštovati i prihvatati bližnjeg, bezuslovno. Isto važi i za odnos prema usvojenom detetu ili nećacima. Imam tri brata i naprosto znam da ću, jednoga dana, biti super-tetka, kao što je i meni moja Dragana (žena koju su osuđivali zbog udaje na pragu četrdesete i još uvek je sažaljevaju zbog toga što nikad nije rodila dete, a ona je obrazovana, otmena, puna duha i, kako uvek kaže bratu i meni - „naravno da imam decu! Imam vas, vi ste MOJI.“). Da ne pričam kako me razume bolje od majke, oduvek. Poenta je: ako smo već toliko progresivni, poštujmo tuđi izbor, jer nemamo svi iste prioritete, a ni razloge. Neki, jednostavno, ne osećaju potrebu da se pravdaju bilo kome, niti imaju vremena. Ako vas već toliko ispunjava lična „ostvarenost“, ne bi trebalo ni vi da traćite vaše na osude.

6. ...i Velikog Vođe

Poražavajuća predviđanja pokazuju da se Vučiću, pa odmah za njim Šešelju, daju najveće šanse na prolećnim predsedničkim izborima. Time postaje jasno da je narodu, osim Velike Majke (ne zaboravimo onu sa predznakom „Srpska“, Cecu), očajnički potreban i Veliki Otac. Mada slovimo za veoma religiozne, kolektivna vera nam više liči na sujeverje, a od apstraktnog i dalekog Boga ipak više „štujemo“ neke zemaljskije figure. Posle se, kao i svaki adolescent, žestoko opiremo starateljskoj čvrstoj ruci koja nas „hrani i brani“, ali ipak ne možemo bez njenog vođstva…u ponor, kao kod Domanovića. Hoće li, ukoliko se obistine predizborne prognoze, od naredne godine ponovo biti uvedeno proslavljanje rođendana predsednika, sa sve predajom štafete i sletom? Jel’ Arena od pre neki dan prvi korak ka učvršćivanju kulta Velikog Vođe, a po uzoru na Tita (čiji status ne krije da bi voleo dostići, u očima plebsa)? Gde se tu uklapa povratak Bogoljuba Karića i da li će, možda, iznova biti aktuelna pesmica koju su njegove naslednice odavno snimile, samo sa prikladno izmenjenim refrenom: „Srbijo, najlepša bajko…Vučiću, oče i majko“?!
Aktuelni premijer je, sećate li se, onaj isti čovek što „ne da“ Gašića, Lončara i Malog, iako prvi najviše voli „žene koje odmah kleknu“ (tu se uključuje i Žika Šarenica sa udavačama, „čavkama“ i „graktanjem“, tek da ih počasti za Osmi mart), a poslednjeg je bivša supruga već raskrinkala po pitanju slučaja Savamala i još čega sve ne. Premijer je čovek koji i bez čitanja „zna“ da Stefanovićev doktorat nije plagijat - ma, nema šanse, a univerzitetsko veće „lupa gluposti“. Uostalom, intelektualcima je već pokazao nenaklonost srozavanjem zarada i statusa, zabranivši zapošljavanje u javnom sektoru i učinivši normalnim da neko sa doktoratom strpljivo konkuriše za posao u pekari ili kiosku. I još bude zahvalan na minimalcu!
Ironija je što su, dok se biračka mesta ne otvore, na Internetu prisutni sve bundžija do bundžije, a na kraju ipak izglasaju iste. Kada je stvarno vreme da se „udari kontra“, nigde nikog. Ostrašćeno se borimo protiv slane „Plazme“ (što je već tema za neki naredni tekst), a ćutke i ponizno trpimo realne nedostatke sistema. KAKO TO?! Nisam pametna.