субота, 4. фебруар 2017.

Subota sa knjigom: „Muzej nesvakidašnjih bića“

piše: Isidora Đolović

Nisam imala prilike da se ranije upoznam sa delom Alis Hofman, tako da je slučajan susret sa njenim romanom “Muzej nesvakidašnjih bića” za mene u pravom smislu bio pozitivno iznenađenje. Knjigu sam spazila na polici, u okviru nedavne “Lagunine” akcije 3 za 999, pa su me sve zajedno privukli naslov, dizajn i prikaz na zadnjoj korici. Oduvek gajim neku neobjašnjivu sklonost ka cirkusima, misticizmu, iluzionarstvu i decenijama koje su ih posebno uspešno razvijale, tako da nije trebalo mnogo da se odlučim i uvrstim je u svoju kolekciju. Čitanju sam pristupila sa mešavinom strahovanja i znatiželje, ali ispostavilo se da je u pitanju zaista dobro napisana, živa i intrigantna priča. Usput sam saznala da je sirena neka vrsta autorkinog opsesivnog motiva, s obzirom da je na osnovu jednog od njenih ranijih romana, pisanih za decu, snimljen igrani film “Aquamarine” (sa Emom Roberts), koji sam davno gledala.

U proleće 1911. godine, Njujork - preciznije, njegovo ostrvo Koni, uveliko je popularno stecište ljubitelja cirkusa, zabavnih parkova, najrazličitijih čudnovatosti i vidova zabave karakterističnih za ovu prelaznu deceniju. U samom njegovom srcu, a ipak “daleko od  razuzdane gomile”, živi osamnaestogodišnja Korali Sardi. Odrasta u bizarnom, zatvorenom “kraljevstvu” kojim neprikosnoveno vlada njen distancirani, surovi otac - bivši mađioničar i naučnik, poznat jedino kao Profesor, navodno Francuz poreklom, čovek tajanstvene prošlosti, vlasnik “Muzeja nesvakidašnjih bića”. Epoha oduševljavanja “čudima prirode” i cirkuskim nakazama, iako na izmaku, još uvek svakodnevno zahteva nove i veće senzacije. Profesor Sardi s visine gleda na obične “galerije fenomena”, ističući prirodnjački, istraživački pokretački impuls kao opravdanje za svoje jezive eksperimente. Korali, od malena izolovana od dodira sa svetom (izuzev unakažene kućne pomoćnice Morin, oca i zaposlenih: čovekovuka, devojke-leptira, braće od gume, itd.), delimično i usled urođenog deformiteta (u vidu plovnih kožica između prstiju na rukama; poput devojke Leni u Kafkinom “Procesu”, ukoliko se sećate tog detalja!) i sama postaje deo očevog velikog plana. Od puberteta nastupa kao “sirena”, iza kulisa trenirana, do granice izdržljivosti, da bude vrhunska plivačica. Sa odrastanjem svesnija kako je tek oruđe očeve uvrnute ambicije i borbe za opstanak “Muzeja” među rastućom konkurencijom, jedino sanja o normalnom životu i onome čega nikada nije bilo dovoljno - ljubavi. Za osobu naviklu da boravi okružena neobičnostima, one nikada nisu predstavljale ni najmanji kuriozitet. Istinski je zapanjuje i intrigira, kao nepoznanica, upravo svakidašnji svet.

Rođen kao Ezekilj Koen, Jevrejin Edi (23) odrekao se vere i napustio zajednicu, pošto je slučajno posvedočivši očevom pokušaju samoubistva, mladalački osiono rešio da se kroz život bori drugim sredstvima. Nakon strašnog pokolja sunarodnika u rodnoj Ukrajini, Edi je, kao mali, sa ocem izbegao u Ameriku, gde se teško izdržavaju od mukotrpnog rada u fabrici. Rano razvijajući otpor i mržnju prema vlasnicima koji izrabljuju svoje zaposlene, dečak je usled zaslepljenosti gnevom prezreo oca, poštenog krojača, smatrajući ga kukavicom. Beži od kuće, do najmračnijih ćoškova upoznaje ulični život, postaje “potrčko” lažnog proroka i mističara Abrahama Hohmana, sve dok ga otkrovenje u vidu fotografskog zanata ne zadesi i opije svom silinom. Pronašavši sebe, kao šegrt slavnog umetničkog fotografa Mojseja Levija, Edi uči da postepeno otkriva istinsku lepotu svega postojećeg, gledanu kroz oko objektiva.

njujorški "Dreamland"
Pošto se u rano prolećno predveče dogodi stravični požar (očekivana posledica neljudskih uslova rada u tekstilnom postrojenju), a jedna devojka netragom nestane, sudbine Korali i Edija će se gotovo magnetskom silom povezati, a događaji stati da se odvijaju “bez kočnice” i sa ozbiljnim posledicama po sve protagoniste. Edijev život se menja nakon što je bespomoćno posmatrao kako devojke zaposlene u fabrici skaču u smrt, ne bi li izbegle još gore stradanje u vatrenoj stihiji, dok se industrijalci za to vreme sklanjaju sporednim izlazima. Tragom njegovog nekadašnjeg zanimanja, iz bivše zajednice ga jedan očajni otac angažuje da mu pronađe kći, prelepu Hanu Vajs, koje nije bilo ni među žrtvama, ni preživelima, mada je bila deo kolektiva i ozbiljno umešana u radničke proteste. Za to vreme, Korali na svoj užas slučajno otkriva šta se nalazi u očevoj tajnoj radionici i kakvi su mu planovi za otvaranje predstojeće sezone. Jedan slučajni svedok noćnog pohoda profesora Sardija na obalu Hadsona, pustinjak koji živi sa pripitomljenim vukom, može biti ključ za rešenje zagonetke koja vodi otvaranju niza još strašnijih. Na tom putu, spoznaćemo da svaki čovek u sebi nosi mnogo više nego što mu spoljašnost otkriva - neslućeni kovitlac osećanja, iskustava, briga i nada.
Sve u čemu je “Noćni cirkus” omanuo, ovaj roman višestruko nadoknađuje. Pre svega, tema dvoje mladih, srodnih duša u više nego burnim okolnostima, obrađena je i (što je bitnije) zaokružena znatno uspešnije. Korali i Edi povezuje odrastanje bez majčine ljubavi, a uz ozbiljno problematičan odnos prema ocu - samo što je Koralino strahopoštovanje u Edijevom slučaju bilo nipodaštavanje. Kod oboje se, vremenom, ta situacija preokreće. Njihova rana iskustva su podjednako drastična - devojka je bila prezaštićena, a istovremeno najstrašnije izrabljivana; dečak izložen svim surovostima sveta. Jednom doneta odluka da preuzmu sudbinu u svoje ruke, vodi ih jedno drugome u susret, ali, bez brige, ni jednog trenutka nema patetike, niti eksplicitnosti. Elementi vode i vatre čine vezivnu građu priče - ako svet nastaje iz vode, a nestaje u vatri, istovremeno se kao ptica-feniks baš tu ponovo stvara. Korali od početka prati voda, Edija vatra, a samo je u njihovom susretu (kroz spektakularnu završnicu!) sadržan spas i spokoj. 
fabrika "Triangle" i arhivska svedočanstva o vatrenoj stihiji
Okvire radnje (koja aktivno obuhvata vremenski raspon od svega dva-tri meseca) čine dva istorijska događaja, oba katastrofalni požari: u fabrici ženske konfekcije „Triangle“ i velikom zabavnom parku „Zemlja snova“. Obuhvaćeni su delatnost i uticaj pokreta za radnička prava, život njujorške zajednice Jevreja, tehnološki napredak i razvoj prvih oblika šou-biznisa. Slika epohe je ubedljiva i jasna, likovi živopisni, njihova karakterizacija veoma dobra. Istina, ovde NEMA magije ni natprirodnosti, što samo čini dešavanja upečatljivijim i tužnijim - jer, sve je delo isključivo čoveka, njegovih pokušaja da se igra božanstva, upravljajući sudbinom i silama prirode. Ispitivanje granica do kojih seže ono što je ljudsko biće u stanju da učini onom drugom, izvedeno je vešto i zanimljivo, kroz tri narativna toka i dva glasa. Uvod u svako poglavlje predstavljaju naizmenične ispovesti/sećanja Korali ili Edija, praćene prebacivanjem naracije u treće lice (perspektivu tzv. “sveznajućeg pripovedača”), koje povezuje dva kraja priče. Neobični, zatvoreni svet “Muzeja” opisan je sa mnogo topline, zahvaljujući dobroti i ljubavi njihovog fokalizatora, glavne junakinje. Koralina duboka čežnja za pravim, ispunjenim životom; Edijev stečeni cinizam i očajnička samopotraga; obostrana pobuna protiv nepravdi različite vrste, dočarane su vešto i empatiji dostupno. Slika društvenog trenutka (obeleženog štrajkovima radnika, užasavajućim požarima, klasnim nejednakostima i socijalnim nepravdama, te katarzičnom potrebom za svetom zabave u Njujorku koji se širi i cveta) očarava koliko i slike vode, neba, prirode.

Pred vama je odlična mešavina teme neobičnosti (uz pitanje šta je ona, zapravo?) sa sveljudskom dramom pronalaženja smisla. Kroz zbilja nesvakidašnje prizore, širi se lepeza od surovosti do plemenitosti, a sve to je obasjano „novotarijom“ u vidu električnog osvetljenja senzacionalnih zabavnih parkova, ulica Menhetna i Bruklina u osvit novog doba. Počev od načina vođenja radnje, preko likova, jednostavnog - a privlačnog i zanimljivog stila, do svih nivoa zahvaćene problematike, Hofmanova je uspela da napiše odličan, uzbudljiv, emocijama koliko i zapletom bogat roman. Životnije od „Prestiža“, dovršenije od „Noćnog cirkusa“, inteligentnije od „Vode za slonove“ - vredno čitanja.