piše: Isidora
Đolović
Čini se da o romanu „Svila“ (Seta),
čiji je autor italijanski pisac Alesandro
Bariko, obično vlada neko od dva isključiva mišljenja. Jedni oduševljeno
hvale delo (poput moje koleginice Aleksandre Mihajlović, na čiju sam ga
preporuku, pretprošle godine, prvi put i pročitala), ističući njegovu
delikatnost, prefinjenost i lirični minimalizam. Drugi se, razočarani, iščuđuju
„pretencioznosti, precenjenosti ove besmislice“. Jasno je da spadam u prvu
grupu, inače ne bih ni pisala o romanu i njegovoj ekranizaciji. No, činjenica
je da knjiga pred nama zaista ne odgovara svačijem ukusu, niti je od onih koje
izazivaju nepodeljene reakcije. Tražite li jasan tok radnje, određenost i
minucioznu produbljenost likova, razvijene pasaže, ostaćete „kratkih rukava“.
Opšta nedorečenost, umetnost sažimanja i neuobičajena kompoziciono-stilska
„iscepkanost“ zapravo savršeno prate samu priču. Kao što su sudbine junaka
poprilično apsurdne, životi prazni, odnosi uvijeni u tajnovitost, nedohvatnost
i ćutanje, tako nam ni roman ne
raskriljuje širom svoje dveri, ne dozvoljavajući da bujica reči ili previše
objašnjenja poremete njegov tajnoviti ritam.
Alesandro Bariko,
zastajkuje i na nevidljivom tasu odmeravajući, potom ih „na kašičicu“
pružajući, ispreda kao svila (iz naslova) tanane niti pripovesti. Do nas dopiru
fragmenti, život u osnovnom, kao strogo regulisan tok misli čoveka koji zna,
sluti opasnost od gubitka kontrole nad sopstvenim željama. Zbog toga je i sama fabula
krajnje jednostavna: Erve Žonkur,
trgovac iz malog mesta na jugu Francuske (varošica Lavildje), sredinom XIX veka
postaje međukontinentalni krijumčar jaja svilene bube. Kriva je nestašica,
nastupila usled epidemije nepoznatog porekla, koja zahvata uzgajališta larvi
širom Evrope, ali i na dotadašnjem, afričkom izvoru sigurnih nabavki. U godini
kada Flober piše „Salambo“, a Linkoln preko okeana vodi revoluciju (1861),
Žonkur će se, po nalogu vlasnika svilare, Baldabjua,
zaputiti „na kraj sveta“ - u Japan, čija ostrva skrivaju tajnu budućeg napretka
svilarske industrije. Njegov je poduhvat, koliko prvi tog tipa, avanturistički
i otkrivalački, toliko i visokorizičan. Dok ga kod kuće strpljivo čeka supruga Elen, Erveov poduhvat u carstvu izlazećeg sunca zavisi od
zagonetnog gospodara Hara Keja, čija
ga konkubina sudbinski zanosi. Ostaće
doživotno zarobljen između ta dva sveta i iskustva, a neizgovorene čežnje i
strepnje bespovratno menjaju sve protagoniste.
Uočićete često
ponavljanje rečenica, koje vrši funkciju isticanja i predstavlja faktor
ritmičnosti. Poglavlja su srazmerno kratka, osobena po krajnjoj jednostavnosti
predočavanja, u maniru starih legendi i bajki - tonom koji je miran, skoro
bezličan, ravnodušan, bez kitnjastih detalja, ravan. O junacima dobijamo vrlo
malo podataka, a fizički opisi su još oskudniji. Tako odmah saznajemo da Erve u
tom trenutku ima trideset i dve godine, te da se osam leta ranije, boraveći na
odsustvu (naime, otac ga je pripremao za vojničku karijeru u Parizu), gotovo
preko noći okrenuo drugoj profesiji. Preduzimljivi Baldabju, pionir svilarstva
u tom kraju, praktično ga „za ruku“ odvlači i preusmerava ka egzotičnom i
pustolovnom pozivu. Njegov zadatak postaje kupovina, prodaja i uzgajanje jaja
svilene bube, do larve, pa dragocenog materijala, u sasvim jasno propisanim
uslovima. Nabavke su se prvobitno odvijale po Sredozemlju (Sirija i Egipat), a
putovanja traju od januara do aprila, sa dodatne dve nedelje pakovanja robe.
„Ostatak godine se odmarao“, u društvu Elen, sa kojom - istaknuto je - iako su
to oboje želeli, nije imao dece. Prema sopstvenom životu, ovako ujednačenom i ustrojenom,
Erve se oduvek odnosio kao posmatrač, bez ambicije da u njemu zaista uzme
učešća.
Formulativnost,
karakteristična za (već pomenuti) manir narodnih priča o zadacima, podvizima
koje junak mora da izvrši, posebno je uočljiva kod nabrajanja stanica na
Erveovom putu za Daleki Istok. Tako je potonji određen kao „nevidljiv“,
japanska svila izaziva osećaj „kao da držiš oblak“, a Bajkalsko jezero je svaki
put drugačije nazivano (more, demon, kraj
svih krajeva…). Sve skupa, ukazuje na variranje dela jedne te iste formule,
poput obeležja sile koja vuče nazad, bez mogućnosti odupiranja. Odlasci se
periodično ponavljaju punih pet godina, uprkos svakom riziku, a jednako
uzaludno, bez izgleda da ponište jednom stvoreni nemir ili razreše nejasnu
situaciju. Ono što naročito osvaja jesu sitni detalji, poput činjenice da Erve
voli Eleninu boju glasa - kojom će biti opijena i madam Blanš. Ova je, pak,
vlasnica javne kuće u Nimu, kojoj se Žonkur obraća zarad dešifrovanja ideograma
jedne obavezujuće poruke. Njena se „poslovnica“ nalazi na spratu tekstilne
radnje, sve devojke su mlade Francuskinje, muzika „podseća na Rusiju“ - iako je
sama vlasnica japanska udovica. Moć neizgovorenog, simbolika nerazjašnjenog,
počiva i u plavim cvetićima sa revera mušterija, Hara Kejovom kavezu sa
pticama, konkubininom „licu devojčice“ sa „neistočnjačkim očima“, govoru
gestova (okretanje šolje čaja, rukavica ispuštena na obali) iz pojedinih
nezaboravnih epizoda.
Poslednje, ustaničke
godine, sve je u znaku propasti, pa i neizvršen krijumčarski zadatak. Erve i
Elen su podjednako nemoćni pred zagonetnošću njegove opsesije, apsurdom strasti
prema istočnjačkoj ženi kojoj „ne zna ni boju glasa“, čije su oči „savršeno
neme, vekovima udaljene“. Još više zbunjuje ravnopravno postojanje dva zanosa
različite vrste u istom srcu, koji jedan drugog ne nadvladavaju, niti
potiskuju. Postoje uporedo, kao japanska zemlja na ivici rata i projektovanje varoškog
parka u pokušaju da se zaokupi potištena svest - plove kao i nemi kontakt
pogleda dvoje stranaca, „poput tužnog valcera, tajnog i uzaludnog“.
Čudan je to bol. Umreti
od nostalgije za nečim što nikada nećeš proživeti. (str. 83)
Sada biva jasnija svrha
ponovljivosti rečenica i odlomaka - to je melodija jednoličnosti života, uvek
istog, sezonskog, „ritualnog“ kruga zbivanja, što ne vode nikuda konkretno i
ničemu sem produžetka nade. Radi se o, u osnovi, uobičajenoj staroj povesti,
kojoj nisu potrebna dodatna tumačenja i romantizovanja. Kao što napominje i sam
autor, ciljalo se na utisak čudnovate muzike, od one vrste što se „svira sporo,
a pleše lagano“. Sasvim je starinska
i služi da bude izgovorena, umesto
uzaludnih pokušaja da imenujemo stvari kojima je ispunjena. Otuda i pismo,
nosilac završnog obrta, jeste pokušaj da se „ustalasa“ svakidašnja monotonija,
na kratko izrazivši nemoguću ćežnju žene i poremeti poredak kojim se odvija
muškarčev život. Sećanje na te „talase“ metaforično je iskazano junakovom
zagledanošću u rad vetra na površini vode („koja beše kao njegov život“) -
završna, stišana, bespomoćna tuga za neuhvatljivošću.
********
Ekranizacija „Silk“ (2007) za sobom „vuče“
nepravedno slabu ocenu i loše reakcije kritike. Pregledom većine tih recenzija,
stiče se nedvosmislen utisak da nešto - ili NIŠTA - ipak nije dobro shvaćeno.
Svaka zamerka ukazuje na nepopravljivo „zapadnjački“ (američki) način gledanja
na svet, film, umetnost i pitanje je koliko bi poznavanje pisanog uzora
popravilo sve. Uglavnom, ne dozvolite da vas ponesu ovako obeshrabrujući
komentari, pre nego što sami pogledate ostvarenje i donesete svoj sud. Snimano je
u Japanu i Italiji, potpisuje ga kanadsko-francuski režiser Francois Girard. Filmska ekipa je
internacionalna, a glavne uloge pripadaju Majklu
Pitu, Kiri Najtli i Alfredu Molini.
Počnimo od izmena: sam početak se neznatno
razlikuje od onog romanesknog, s obzirom da je Erveov prvi susret sa Elen predstavljen
kao inicijalna motivacija za napuštanje vojske. Uostalom, Erve je i pripovedač,
dok Elen dobija proširen delokrug učiteljice, a važan deo njihove svakodnevnice
(i figura slušaoca) je dečak Ludovik, sin udovice koja im povremeno pomaže.
Hronološki niz se pomalo razlikuje, baš kao i pojedine ključne epizode: prvi
(ovde Ervea dočekuje devojka, dok je u
knjizi on zatiče kako leži u gospodarevom krilu, u ključnom trenutku otvorivši
oči), i drugi susret sa Hara Kejom (scena pred jezerom, u filmskoj verziji
dopunjena njenom siluetom kao budućim opsedajućim prizorom), a najupadljivije
završetak (gde se Helenina i konkubinina figura stapaju, s obzirom da Erve,
gubitkom supruge, uviđa kako je “ONA bila ta žena” - što u knjizi ne postoji).
Kako god bilo, suštinski neznatne promene ne utiču na uspelu adaptaciju. Film
je vizuelno divan, suptilan, sa veoma dobrom glumom (npr. u sceni posete madam
Blanš, ovoga puta pozicioniranoj u Lionu) i sjajno prenetim ambijentom,
pogotovo kroz ređanje etapa putovanja. Dijalozi su doslovce verno preslikani,
svaka dopuna je isključivo u službi radnje - kako ne bi bilo eventualnih
nejasnoća. Pejzaži, kadrovi prirode, muzika i boje, kreiraju setni i starinski
ugođaj. Dočarani su: prostranstvo, dva suprotna sveta koja polažu pravo na
junaka između njih, supružnička sloga i tuga. Jasna je paralela između dve
žene, koje svojevoljno Erveu pribavljaju surogat (Azijatkinja
drugu ljubavnicu, Elen “tuđi” glas), ne bi li barem na taj način iživele ono
što im je samima bilo zabranjeno.
Neke od najčešćih zamerki
kritike i publike bile su sledeće, parafraziram: sporo odvijanje radnje,
besmislenost priče, kvazi-artizam, loš kasting, “soft-porn”, slabo razvijeni
likovi. Kada sam sve to pročitala, zapitala sam se jesmo li gledali isti film i
da li je moj ukus postao toliko
alarmantno loš - ili gledaoci jednostavno nisu ukapirali poentu (a možda i
njeno namerno odsustvo!)? Jer, kao primarni čitalac Barikovog romana, nalazim
da je ovo sasvim solidna ekranizacija. Film nije savršen, ali sasvim sigurno
nije ni promašaj. Sa jednostavnim, pa i oskudnim tekstualnim materijalom,
učinjeno je zaista mnogo i svrsishodno. Tamo gde u romanu fali objašnjenja, na
velikom platnu je nadoknađeno većim razvojem likova. Neizgovoreno, tuga i
čežnja, sugerisane su svim raspoloživim sredstvima. Na vizuelnom planu,
ostvaren je, takođe, pun pogodak i kadrovi zaista izgledaju prelepo,
sofisticirano, umetnički probrano.
Morali bismo biti pošteni govoreći i o kastingu. Iako sam najpre mislila da
je Majkl Pit suviše mlad(olik) za ulogu Ervea, uzmimo u obzir da naš junak na
samom početku (filmske) priče ima 24 godine, a i kasnije se (primera radi,
prilikom posete madam Blanš) pominju njegove „oči kao u deteta“, mladićski sjaj
na licu. Tu bezazlenost i izgubljenost u nejasnom snu, između dva sveta, Pit
sasvim dobro predstavlja. Kira je i inače kao stvorena za kostimirane drame,
zahvaljujući svom „starinskom“ tipu lepote, pa ni ovde nije bio drugačiji
slučaj. Kao par, funkcionišu uspešno. Alfred Molina je takođe uverljiv u ulozi
lokalnog preduzetnika i entuzijaste-zanesenjaka, dok azijski deo ekipe (Koji Yakusho kao Hara Jubej,
preimenovan u igranoj verziji; Sei
Ashina kao konkubina; Miki Nakatani
kao madam Blanš) odgovara predstavi egzotičnosti i neprozirnosti svoga
podneblja za Evropljane. Naročito je madam Blanš misteriozna i prelepa, a ništa
manje nisu očaravajuće njene toalete.
Kao što sam već napisala, izuzev nekoliko izmena, scenario i radnja su
veoma verni književnoj. Naratorska „palica“ predata je Erveu, što je bilo dobar
potez, baš kao i uvođenje najpre dečaka, potom mladića Ludovika - jer, on je
slušalac, ali i neka vrsta nastavljača, kompenzacije za dete koje bračni par
Žonkur nikada nije dobio. Očaj zbog nemogućnosti da imaju potomstvo jeste
naglašeniji nego u romanu, međutim, nije presudan - Elen kao lik dobija
jasnije određenje, ima konkretno zanimanje, aktivno sugeriše mužu kako urediti
vrt i da li se upuštati u dalje poslovanje. Ona je žena koja čeka, čiju strpljivu samoću ne ispunjava ništa sem čudne
nade, fiksacije gotovo bliske onoj koja Ervea goni na prelaženje prostranstava.
Najuspelije su upravo scene
putovanja (reče li neko „Sedam godina na Tibetu“? Iili „Povratnik“?) kroz
daleke krajeve, preko čitavog ogromnog kontinenta, na samu granicu
civilizacije. Smenjuju se predeli, lica, priroda i raznolikost koja pleni.
Istina, sam doživljaj Haraovog doma i okoline u knjizi mi je bio drugačiji,
raskošniji, ali film i tu nastavlja linijom kontrastiranja. Tako je npr. u
Evropi proleće u znaku cvetanja Eleninih ljiljana, ozvučeno tihim žamorom na
kamenom stepeništu malog trga; u Japanu, sneg prekriva kedrovo drveće, a
minimalizam enterijera i ljudskih pokreta, enigmatičnost postupaka, opsedaju
došljaka. Tu su i paralele zaključaka „bilo je to dobro/loše leto“.
Što se „nejasnoća“ tiče, određena pitanja zapravo i nemaju adekvatan odgovor.
Zbog čega je Erveu najpre (sa više različitih strana) savetovano, pa
eksplicitno (pred nišanom) naređeno da se vrati kući i zaboravi na sve viđeno?
Zašto nije u mogućnosti da se poveri Elen? Čemu hamletovski dugo oklevanje da
otvori pismo? Osećanja uglavnom nisu lako prevodiva u objašnjenja, ali je
njihov uticaj na duše ovde i te kako vidljiv.
Zamerke o „pornografskoj“ prirodi filma još manje su mi shvatljive. Šta bi
tek ovi „brižni puritanci“ rekli za „The Lover“ (analiziran prošli put, OVDE)? Za društvo opsednuto sveopštom seksualizacijom (pogledajte samo
najčešće vidove fotki na društvenim mrežama, kao i serije ili filmove koji su
aktuelni, masovno popularni), nešto smo mnogo postali osetljivi…Golišavih scena je svega par, traju
kratko, ne otkrivaju skoro ništa, niti imaju presudan značaj za poentu priče.
Ono što JESTE bitno su:
dočarana rastrzanost običnog, pasivnog čoveka, čak ne naročito avanturistički
nastrojenog, ali sticajem okolnosti stavljenog u procep između dva drastično
drugačija podneblja, kulture, osećanja, tipa vezanosti. Podeljenost postojanja,
koja nije rezultat nezadovoljstva onim što se već ima (naprotiv: ljubav prema
supruzi nijednog trenutka se ne dovodi u pitanje; zarada je dobra, dom
formiran, ne postoji svesna želja za izlazom i promenom), već iracionalnog
nemira koji nastaje u samoj dubini bića, nedostupnoj razumu, zaintrigiranoj bez
pristanka. Raspon priče, ponavljanje putešestvija, znakovitost krajolika i
privlačna snaga nedohvatnog, nesaznatljivog; vizuelna i zvukovna svežina
odgovarajuća svilinoj; postavke ljudi u središte širokih prostora (divljine,
bašte, jezera); smirena, elementarna osećajnost - prednosti su ovog filma i
razlog da mu pružite šansu. (Prethodno) Čitanje knjige se podrazumeva - uostalom, ima manje od sto strana, nedovoljno za bilo kakve izgovore.