недеља, 22. јануар 2017.

“Vikings”: Kad drakari odu niz vodu (2)

...ili  Zašto sam posle četiri sezone i mnogo oduševljavanja, očekivanja , nade, prestala da pratim ovu seriju

komentariše: Isidora Đolović

Kao što sam prošle nedelje pisala, nastavak četvrte sezone bio je zaista optimističan i delovao interesantno. Međutim, neki loš vetar vrlo brzo je sve vratio na stranputicu, dobili smo nove “Televisa presenta” momente i tu je bila granica izdržljivosti, kraj strpljenju.
Mnogo mi je žao što se sve ono na šta sam se poslednje dve sezone žalila potvrdilo i što, budući da me serija poodavno više smara nego zabavlja, a o nerviranju i da ne govorim, definitivno dižem ruke od "Vikinga". Inače nemam običaj da bilo šta ostavljam nedovršeno, tako da svaku knjigu, koliko god mi se u međuvremenu ne svidela, obavezno "izguram" do kraja, ali serije ili filmovi su druga stvar i tu već nisam baš TOLIKI mazohista da bih iz bilo kog razloga mučila sebe. Uglavnom, sa žaljenjem moram da zaključim kako su pukli (nadam se da grešim!). Realno, druga sezona je bila vrhunac koji više ne mogu dostići, sve i da žele. Još ne znam za primer da se nakon sjajne 2-3 sezone i prirodnog pada kvaliteta usled razvlačenja radnje, neki serijal vinuo do starih visina. Najavljeno angažovanje Jonathana Rhys Meyersa za 5. sezonu, koliko god ga volela, nekako mi potvrđuje da Hirst planira još više skrenuti linijom sapuničarskog manira "Tjudorovih" ili katastrofalnog učinka inače vrlo obećavajućeg "Kamelota". OK, počinjemo.

Epizoda 14: In the uncertain hour before the morning

Mislim da odavno nisam gledala veći, da 'prostite, šit od epizode, kada su "Vikinzi" u pitanju. Hirst je definitivno prevazišao sebe. Počelo je dobro, ali su do kraja uspeli da upropaste svaku scenu, bespotrebnim razvlačenjem, očajnim dijalozima, patetičnom pričom i muzikom, vraćanjem na određene delove zapleta koji su provereni promašaj (zaista, uzimaju li u obzir reakcije gledalaca?!?). Silno su mi nedostajali Bjorn, Rolo i ekipa, dok sam još verovala kako je kod njih veća zabava i nadala se da je ovo najniže što se može pasti do kraja četvrte sezone, ali o tom-potom. Jedina misao mi je bila: aman, eutanazirajte već jednom Ragnara zmijskim otrovom, s njime i oplakivanje Atelstana, pa se fokusirajmo na VIŠE VIKINGA!
ispod ovog "perja", još uvek sam divlji paganin, časna vikinška!
Svidelo mi se:

- dijalog Aslaug i Lagerte. Ragnar je baš imao, sa ženama, više sreće nego pameti. Solidna gluma, obe dostojanstvene, posebno mi se dopalo kako je Aslaug zaklučila da "obe imaju večito mesto u Ragnarovoj sagi", kao i Lagertine emocije: od suznih očiju do gorčine i osvetoljubivosti na licu, vrlo dobro dočarana unutrašnja bura.
- pogreb kraljice; vikinški rituali su oduvek najjači adut serije.
- Etelvulf, koji beleži verovatno najkompletniji razvoj lika od početka do sada, čime predstavlja najpozitivnije iznenađenje, svetlu tačku podzapleta u Veseksu. Pre svega mislim na energičnost, frustraciju i ljubomoru koja izbija kroz iživljavanje na zarobljenom Ragnaru, nezadovoljstvo očevim tretmanom, kao i evociranje čuvene replike iz druge sezone:"I don't like you!", ovoga puta nekako zajedljivo, a zabavno.
- susret Ragnara i Ekberta, u prvih deset minuta, pravi spoj komike (svečani ručak u kavezu! Magnusovo "čudo rođenja" - između ostalog, razrešena dilema da li je zaista bilo odnosa između Kventrit i Ragnara; doduše, kad videh klinca onako plavog, pomislila sam:"Pravi Viking!". Znamo da je Kventrit inače bila slaba na nordijske muškarčine, nema sumnje da je Magnus vikinške krvi, iako ne baš kraljevske) i onako sjajne interakcije iz druge sezone, dvojice ravnopravno ambicioznih i lukavih kraljeva-takmaca.
- Ivar the Clueless!  Ono malo što se pojavio, pokazao je odlično susprezanje emocija i besa dok gleda kako mu muče oca. 

Nije mi se svidelo:

-ubistvo Aslaug strelom, s leđa. Koliko god opravdano, jer, znalo se da je Lagerta neće pustiti tek tako, ovaj postupak je kukavički, nešto što bi uradio npr. Erlendur, nikako Lagerta kakvu  znamo.
-Margret, koju u svakoj epizodi neko davi, a ona sva isprepadana i bezličnija od Torvi, što je teško postići!
-Ube i Sigurd, tupi i glupi, a brzopleti i iskompleksirani. Razumem da je trauma za dečju psihu videti mamu u preljubi i trpeti neravnopravnost kroz favorizovanje najmlađeg brata, ali, preboli to, zaboga!

Katastrofa:

-Astrid! Treba li uopšte komentarisati onaj promašaj od scene razgovora sa Ragnarovim sinovima? Ko si ti, ženo, šta hoćeš i jel' ono trebalo da bude smešno? Zanimljivo?

- Otprilike sve u Veseksu. Da su završili scenu susreta Ragnara i Ekberta na vreme, nakon što je Ivar izveden iz dvorane, bilo bi u redu, zadržali bi nivo, ali ne...čim su poluraspojasani zanoćili uz trpezu, razvezli praznu priču, pa još kad je Ekbert otključao i oslobodio sužnja, "ode mast u propast". Ne znam šta bih pre izdvojila iz ovog, preko svake mere razvučenog laprdanja dva izlapela starca, recimo da su najniži od najnižih udaraca na logiku i intelekt sledeći:

1. Ekbert, dok zaneseno govori o "budućnosti za mog unuka, Alfreda". Konstantno se zaboravlja da postoji i prvi, stariji dečak. Nije ni čudo što je Etelvulf onako gnevan!
Ne samo što je Džudit protofeministkinja, nego je i Ekbert skoro pun milenijum preduhitrio Voltera, izjavom:"Da nema bog(ov)a, trebalo bi ga/ih izmisliti!"  Ne kažem da nije mogao i pre francuskog racionalizma i prosvetiteljstva neki veliki um doći na istu, nešto drugačije formulisanu misao, ali, ovo doslovno preuzimanje....ZAISTA, gospodine Hirst!
2. prisećanje na Atelstana i prepucavanje oko toga "ko ga je više voleo". O, BOŽE!
3. patetična muzička podloga. Srećom, radoznalost me sprečila da isključim, jer bih ostala uskraćena za vrhunac debilnosti - scenu svečanog predstavljanja Alfreda počasnom gostu!
4.  A ona izgleda ovako: Ragnar i Ekbert dele tron. Prilazi Alfred, koga i bez reči Viking prepoznaje kao "Atelstanovog sina", što ponosni "deda" i mama potvrđuju. Džudit se krajičkom usana, u svom histeričnom maniru, smejulji od ponosa - jer, ona zaista "nije kao mnogi Saksonci", s obzirom da je u Hirstovom alternativnom univerzumu preljubnica još uvek na dvoru, a njen vanbračni sin prestolonaslednik, budući Alfred the Great! Sevaju ponosni pogledi, iskrice u očima, suzice, Ragnar prilazi i, takođe "vlažna oka" grli plod grešne ljubavi svog neprežaljenog, ljubi ga, a dečak takođe ponosan, očigledno svestan da je sin velikomučenika-monaha, a ne princa Etelvulfa....još mu i uvce ispalo, tunjav pogled, Hirst je jednu važnu i veliku istorijsku ličnost na najsmešniji način srozao, nemam reči. TO će da ratuje sa Ivarom?!?
5. I za kraj, onako slabo motivisana nagodba između Ragnara i Ekberta. Jasan mi je plan, ne i kako ga je "lukavi" Ekbert progutao. Realno, zašto bi neko napao, poštedevši jednog, a usmerivši se na drugog vladara?!? I ono "pustio bih te, ali moram da te ubijem...." Blablabla, bljuc. Ne moramo se uopšte složiti, ali meni je onaj Ekbert iz druge, pa i dobrog dela treće sezone, neuporediv sa ovim sad. I ne mogu to da opravdam staračkim propadanjem, niti svesnom namerom pisaca da ga k'o i Ragnara degradiraju, nego je u pitanju loše pisanje lika.

"Vikinzi" generalno nisu serija sa mnogo kompleksnosti, ni karaktera ni radnje, ali imaju ono nešto zabavno i uzbudljivo, autentično, zbog čega ih uglavnom i gledamo. Iz tog razloga mi smeta preterano zadržavanje na besmislenim i nelogičnim "rukavcima" radnje, kad je sasvim dovoljno pratiti glavnu liniju. Jidu i Astrid, npr. - čemu? Alfredovo poreklo - najgori deo do sada. Ne dopada mi se to što rade sa Lagertom, ne dopada mi se način na koji je Ragnar degradiran. Ne vidim nikakvu budućnost za Lagertu kao kraljicu Kategata, kao što nisam videla ni logiku u njenom uzurpiranju, sem nekakve zakasnele reakcije na preotimanje muža. Kao da je svesno vode u ćorsokak, da bi smorila publiku, pa da je lakše maknu kad dođe vreme.
Lik Aslaug je zaista odlično zaokružen. Ispunila je svoju ulogu, ni manje ni više.
Ragnar pokušava da proda klasično "kiselo grožđe", najlakše je optužiti ženu da te "omađijala" jednom kad strast presuši i osetiš žal za mladost, starom ljubavi i farmom....to je tako Henri VIII fazon, ako smem da primetim. On još hajde-de, nego mi nije jasno kako sinovi olako prihvataju tu verziju priče. Jasno, bilo je proročanstva, al nije baš ni Aslaug toliko neprijatna da bi joj bilo teško privući muškarca. Bezveze mi je svođenje Ragnarove tuge, umora i propadanja isključivo na bol zbog izgubljenog prijatelja....mnogo je nategnuta i isforsirana ta verzija, nije sad da su oni Ahil i Patroklo, čovek je pretrpeo još značajnih gubitaka i lomova, pa mu se sve to skupilo - prvo Gida, pa Lagerta i jedno vreme Bjorn, pa Pariz i Rolo, Atelstan je bio deo niza, mada svakako važan. Stekla sam utisak da su mnogi, pa i ja, omrzli Atelstana zbog preforsirane opsesije drugih likova njime, kao i iritantne veseške sapunice izgrađene tokom treće sezone oko, realno, jednog od najboljih likova. Atelstan je stavljanjem u bizarni trougao sa Ekbertom i Džudit sveden na nebulozu. I onda su čak i ljudi koji ne simpatišu Flokija jedva dočekali da ga ovaj ubije. 

Epizoda 15: All his angels

U poređenju sa prethodnom, ova epizoda nije TOLIKI pad, čak je bilo i nekoliko veoma moćnih trenutaka i dobrih scena, ali, one su isključivo u vezi sa Vikinzima, što mi je opet potvrdilo definitivni pravac u kome bih volela da nastave. Jer, zaista, ponovo sam došla u iskušenje da u jednom trenutku stopiram snimak i isključim se...Ukoliko se neko, slučajno, još uvek pita zašto su mnogi od nas omrzli Atelstana, posle ove epizode je valjda jasno...mada, razvih još jednu skoro alergijsku reakciju, ovoga puta sem na bolesnike iz Veseksa reagujem i na Astrid.

Nadala sam se, stvarno, da je ovo bio KRAJ kukanja za Atelstanom, takođe se nadala i iskreno radovala pokolju koji će Ragnarovi sinovi prirediti u Engleskoj, naročito i dalje navijam da zatru sve do bola iritantne likove sa dvora (OK, nek poštede Etelvulfa i njegovog sina, ili bar nek dostojanstveno poginu u dobrom okršaju), naročito njanjavog Alfreda....znam, znam, istorija kaže drugačije, ali Hirst se već toliko sprdao sa istorijom, baš u vezi sa istim Alfredom, tako da neće biti strašno. 

Nije mi se svidelo:

Kao što rekoh, sapunjara bez kraja u Veseksu, ono dvoje bolesnika Ekbert i Džudit, pokušaji da se svako uključivanje sećanja na Atelstana učini sentimentalnim i driljivim, a zapravo je patetično, glupo i iritantno, još gore nego što su zapleti kod ekranizacija Mir Jam, mada ni jedni ni drugi nemaju veze sa mozgom.

Ekbert i njegovo licemerje, koje ne da nije zanimljivo, nego je ogavno - poređenje sa Pilatom, možete misliti, prerušavanje u hodočasnika, tobožnja "patnja" i griža savesti zbog Ragnara, dok istovremeno DESET GODINA spava sa snahom...onda, guranje Alfreda u prvi plan, OK, znam da će biti Alfred the Great (mada ništa ne sluti na ovaj scenario, budući da je klinac mutaviji od Torvi i Sigurda zajedno), ali dajte malo logike....Etelvulf je prvi u naslednom nizu, onda njegovo starije dete (pretpostavljam, onaj momčić koga videsmo u sceni Ragnarovog izvođenja napolje, stajao je pored Etelvulfa i Ekberta), pa tek onda, ako svi pomru prerano (što, po logici radnje već znamo da hoće), princezino kopile...
između Kraljice Mab, Virdžinije Vulf i Klare Cetkin
Znam da sam dosadna, ali, ne mogu nikako da shvatim da javno priznat vanbračni sin anonimnog sveštenika i žene veseškog princa, slobodno biva paradiran i istican u prvi plan....zar imaju amneziju, pa se ne sećaju suđenja sa sakaćenjem? I još klinac 'ladno zna i ponosi se što je Atelstanov....Zar ne bi Ekbertu više imponovalo kraljevsko kopile koje je Kventrit nosila, još njegove krvi, dete njegovog rođenog sina? Ali, ne, ovo je Hirst, koji očito i sam ima neobičan fetiš za Atelstanom, baš kao i Džudit i Ekbert. Uglavnom, čim izvedoše "božije dete", pade kiša, da pojača efekat dirljivog pružanja tatinog krsta Alfredu, bljuc, bljuc, o Bože...

Pa one scene iz ložnice, Ekbert ljubi Džudit, to je valjda trebalo da nas još malo raspilavi.... Hrišćanka sam, ali, ovi ga preteraše, bukvalno mi je došlo da prigrlim veru predaka Starih Slovena.  I, da, Ragnar sa ateističkim manifestom, prvo Ekbert citira Voltera, prethodno Džudit počinje ranu feminističku akciju, valjda je ovo poslednji anahronizam....nisu gledaoci imbecili, zaboga!

Svidelo mi se:

Sve scene u kojima je Ragnar bio SAM ili barem bez toksičnog prisustva Ekberta i kamarile.
Pre svega, razgovor sa Ivarom i obelodanjivanje "paklenog plana", što ponovo pokazuje da je, na kraju krajeva, lukaviji nego britanski mu pandan.
Zatim, iako je evidentno da je neko previše gledao Gibsonov film "Stradanje Isusovo", mučenje Ragnara Lotbroka je bilo, koliko teško, toliko i sasvim dosledno odrađeno. Kada je pitao vozača za vreme do pogubljenja, učinilo mi se da razmišlja da prevari sudbinu i napadne ga, nekako ubije - sve dok mu se nije javio Seer. Uglavnom, fino su povezali staro proročanstvo o "slepcu koji će da progleda" sa danom Ragnarove smrti.

Žrtvovanje za slavu, odmazdu i pre svega, herojski način da se ode, bez zvuka i glasa, u Valhalu, podsetio me na Jarla Borga. Pričao Ragnar šta želi, Viking je bio do samog kraja.

Scena u zmijskoj jami je vrlo dobra. Rasplakala sam se na flešbek-sekvence, sećanja na Lagertu i decu, Roloa, Flokija, Aslaug, Atelstana kakvog smo voleli - sve važne ljude i događaje u njegovom životu. Kada je prikazan prvi u nizu kadrova-uspomena, učinilo mi se od Ragnara iz 1. sezone da je Ube - toliko o fizičkoj sličnosti mladog glumca sa neprevaziđenim Travisom.

Kralj Aela - za razliku od Ekberta, prava doslednost u predstavljanju lika, što mi se dopada.

Ivar - nemam reči koliko me ovaj dečko oduševljava iz epizode u epizodu, koliko kompleksnosti u liku, potencijala, mnogo obećavajućeg; završna scena sa šahovskom figurom je sjajna, a njegove facijalne ekspresije odlične - ko god je birao ovog glumca, kapa dole! Svideo mi se i susret tri siročeta, odnosno, braće Ragnarson. Sve u svemu, dostojan oproštaj. Da je trajalo duže, lik bi bio neminovno srozan. Travisu svaka čast, srcem i dušom se uneo u predstavljanje svog junaka, bio je MAESTRALAN.
Nadala sam se da će i bez njega glumačka ekipa dostojno “poneti baklju”, a autorski tim iskoristiti upražnjen prostor za nova i originalna rešenja. Međutim, kada se u narednoj epizodi pojaviše: ulazak u harem (daleko manje ubedljiv od “Smakovog” instrumentalnog!); zapetljavanje ljubavnog četvorougla (Margret i braća) i još gori trougao (Bjorn-Astrid-Lagerta); nova Džuditina trabunjanja o ženskim pravima i slobodama (uz feminizam, dodala je primese ateizma; još bi bilo nekako razumljivo, mada nategnuto, da nije od strane dokone princeze sa više nego trpeljivim mužem, žene koja duže od decenije spava sa svekrom i ima sreće što je uopšte živa, nakon svojih izgreda iz prošlosti); klimakterična Helga kao otmičar muslimanske devojčice; elementi “porodičnog nasilja” nad muževima (trpe ga Rolo i Etelvulf, kojima supruge na različit način “očitaju bukvicu”), valjda u sklopu iste teme - pojačane “L World” prisustvom Astrid, koja čak nudi “makeover” Ubeu i Sigurdu (da sve bude još savremenije!), uz to je otkrila neki serum za ultra-brzi rast kose, koja je od kratke bukvalno preko noći postala u rangu kandidata za Ginisovu knjigu rekorda ili puštanje niz kulu....nije više bilo nazad. Klik na “miša” prekinuo je dramu apsurda u koju se serija pretvorila, a u glavi mi odjeknu Kojova replika iz “Anđela”: Nikola, sada si pao najniže....

Promašaji sezone:

1. loše izveden hronološki skok (Lagerta koja ne stari - zapravo, jedino se na Ragnaru i Ekbertu pošteno vidi protok vremena;  zbrka sa uzrastom dece - Magnus i Alfred su jedva nešto mlađi od Ragnarove dece, a izgleda kao da je razlika veća;  Helga i Floki koji nakon petnaest godina koliko su imali “fore” da naprave dete naprasno pokreću pitanje “usvajanja”);
pronašla eliksir mlasdosti
2. s tim u vezi, nebulozne odluke i postupci likova, potpuno izvan karaktera i njihove dosadašnje izgradnje (Lagertin napad na Kategat, zakasnelo oživljavanje sukoba oko Ragnara, optužbe za Aslaug da je “veštičarenjem” zavela muža - u koje veruju čak i njeni stariji sinovi! Helgina otmica deteta; Flokijevo milosrđe i nekakva fasciniranost islamom; Rolo - više ga nije moguće ozbiljno shvatiti);
Rolo, za koju godinu
3. kad su već staru gardu do kraja degradirali i iskarikirali, bilo bi iskupljujuće da su barem novi likovi opravdali iščekivanu (i prirodnu) smenu generacija. Međutim, ovde je Hirst još gore podbacio: imamo bezlične i dosadne sinove (Ube, Sigurd i naročito Hvitserk, sa gotovo nijednom distinktivnom osobinom), vazda isprepadanu robinju Margret, smušenog Alfreda, Astrid i da ne pominjem. Prevazišli su čak i Harbarda, Torvi, Jidu, dosadašnje šampione u iritantnosti!
edipovac, dominator, ko-beše-ovaj?
4. Veseks je standardno grozan, s tim što Džudit postaje nepodnošljiva, a s njom i Ekbert. Fama oko mlađanog Alfreda je krajnje nelogična, s obzirom da Hirstovom odlukom on nije u krvnom srodstvu sa kraljem. Samim tim, svesno ignorisanje i potiskivanje rođenog sina i unuka dodatno “bodu oči”. Čitav podzaplet sa Atelstanovom aferom i očinstvom pokazao se kao apsolutno irelevantan za razvoj i zaokruživanje njegovog lika, a nasuprot tome “prikačio” je radnji problem koji još uvek vuku.

5. Hirst se sa time, daleko bilo da prizna propust, bori kao i  sa uništenjem nekada sjajnih likova - jednostavnim previdom! Imali smo, od prve do treće sezone, Arna, Torstejna, Sigi, grofa Haraldsona, Jarla Borga, kralja Horika, Kventrit, Kalfa...sve same odlične likove koji su nestali, a ko nam je trenutno u ponudi? Za nevericu je, ali, ponekad pomislim kako je, iz ove perspektive, čak i Erlendur bio bolji!
celo selo voli belo - Margret bez konkurencije
6. Bjorn je u ovoj sezoni naprosto jednodimenzionalan i dosadan lik, a pohod na Mediteran  veliko razočaranje, nula-ništica od podzapleta;
mi u harem, kad ono, međutim
7. opet su omanuli u davanju smisla braći Haraldu i Halfdanu, ostavljajući ih na nivou providnog spletkarenja i stereotipnih antagonista. Kakvo traćenje dva inače sjajna glumca!
"eye-candy", ako ništa drugo

Prednosti/svetle tačke sezone:

1. Aslaug - u ovoj sezoni, njen ionako oduvek dostojanstven lik definitivno je zablistao.
2. Kralj Aela - odličan suparnik, delom zahvaljujući dobrom glumcu, delom usled doslednosti lika, čega je manjkalo ostatku “veteranske” ekipe.
3. Ragnar - kao što napisah ranije, Travis je od početka do kraja bio fenomenalan, a za padove u scenariju nije kriv, baš kao ni bilo ko drugi od glumaca.
4. Ivar - apsolutno otkriće sezone i “pogonsko gorivo” za seriju. Mladi glumac iz Danske, Alex Hogh Andersen (23) poseduje dovoljno harizme, talenta i ubedljivosti da nastavi Travisovim stopama, pa se već nametnuo kao sledeća najveća zvezda “Vikinga”. Sasvim zasluženo! Pripala mu je trenutno fizički i karakterno najzahtevnija uloga, u kojoj on sa lakoćom balansira između ranjivog tinejdžera i psihotičnog princa-ratnika. Facijalne ekspresije (najbolja Ragnarova škola!), način interpretiranja lika, kompleksnost, uvrnuti šarm i prijatan fizički izgled, čine da plavooki novajlija uveliko “šije” mnogo starije i iskusnije kolege, predstavljajući verovatno jedini adut za dalji opstanak serije u vrhu gledanosti. Svaka dosadašnja interakcija bila mu je perfektna, naročito sa Ragnarom i Flokijem, gde su se njihove energije odmah vrhunski uklopile i uigrale.

Opšta ocena (osvrnemo li se redom na do sada smiljeno) izgledala bi ovako:
I sezona - 9/10
II sezona - 9,5/10
III sezona - 7/10
IV sezona - 6/10

Više nego jasno. Da rezimiram, nije Ragnarov odlazak razlog negodovanja, nego prelaz na novu generaciju uopšte nije izveden kako sam se nadala. Srozali su neke od najboljih likova, poput Lagerte, Flokija, Helge. Rolo je iskarikiran još u trećoj sezoni; previše prostora daju jeftinim intrigama a-la-"GoT" ili "Borgias", samo što u slučaju pomenutih serija vrhunski kasting, kostimografija i zapleti nadomešćuju iritantnost, a ovde to nije slučaj, jer princess Polanski ili Hirstova ribooka šćer ipak nisu Lena Hidi ili Natali Dormer. Previše je dosadnih, bezbojnih, iritantnih novih likova; uopšte nije iskorišćen potencijal koji su nosile pojave Harolda i Halfdana; Aslaug i Aela, koji su mnoge užasavali i nervirali, ispadoše i te kako odlični; poigravanje sa istorijom je previše čak i za najveću umetničku slobodu, jer vređa svaku logiku; a osim Ivara, Bjorna i eventualno Etelvulfa, nema više NIKOGA ko bi me motivisao da pratim nastavak priče. Uzmimo samo primer ŽENSKIH LIKOVA: imali smo onu pravu Lagertu, Sigi, Kventrit, Torun, Aslaug. Ko ostaje - Torvi, Margret, Astrid? I koga briga za njih? Najpozitivnije iznenađenje svakako je Ivar, od mladog glumca se s razlogom mnogo očekuje, ali to nije dovoljno, jer na jednog njega dolaze tri mutava Ragnarova sina, dosadna robinja-naložnica, lezbo-telohranitelj, itd. Nedovoljno, a toliko serija na listi čekanja, koje, za promenu, nisu traćenje vremena.