piše: Isidora Đolović
Hteli mi to da priznamo
ili ne, jedno od ključnih egzistencijalnih pitanja jeste: kako doživljamo sebe
i svoju poziciju u svetu? Da li smo zaista nešto više od, isključivo u
sopstvenoj drami, glavne uloge i mirimo li se sa time da ne budemo čak ni iole
bitniji epizodisti? Ko, na kraju krajeva, režira veliku predstavu postojanja i
prijavljujemo li se za audiciju ili ni na kasting nemamo baš nimalo uticaja?
Sedamdesetih godina XX
veka objavljen, kod nas (zahvaljujući „Dereti“) tek prošle godine preveden,
roman „Marginalac“ predstavlja
mnogima do sada nepoznato autorsko ime, iako je Robertson Dejvis zapravo savremeni klasik kanadske književnosti. U
ispovednoj formi, pred nama je razvijeni testamentarni dopis penzionisanog
profesora, hagiografa i ratnog veterana (nosioca Viktorijine zvezde) Danstana
Remzija, upućen upravniku svog dojučerašnjeg koledža. Sa željom da objasni,
opravda i odbrani lični integritet od još uvek neimenovane uvrede koja mu je
naneta, premotava svoj život do početka događaja koji su obeležili kako
njegovu, tako i sudbine još nekolicine ljudi iz malog Detforda.
Početak je u jednom
hladnom, zimskom predvečerju 1908. godine i kanadskoj provinciji, kada Danstan
uspeva da izbegne „kamenu“ grudvu bačenu od strane (večitog) prijatelja i
rivala, razmaženog Boja Stontona. Glavni junak je, inače, sin lokalnog štampara
i izdavača novina - Stonton, pak, doktora i špekulanta, što će od ranih dana
posebno usmeriti njihove životne puteve. Grudva pogađa potiljak trudne Meri
Dempster, koja u tom trenutku šeta sa suprugom, prezbiterijanskim
propovednikom. Ionako, po seoskim standardima, smatrana neobičnom, od pada,
traume i prevremenog porođaja, Dempsterova postaje još čudnija - a njen, kao i
život nedonoščeta Pola (potonjeg mađioničara i hipnotizera Magnusa Ajzengrima),
biva zauvek povezan sa porodicom Remzi.
Kroz buduće epizode
ućešća u Prvom svetskom ratu, burnog odnosa sa snalažljivim Bojem i njegovom
lepom, ali priglupom suprugom Leolom, otkrića pasioniranog zanimanja za
svetačka žitija, a naročito neobični status Meri Dempster u njegovim očima,
Danstan razvija priču o sebi i svojoj sredini, ali i ljudima uopšte. U toj
ličnoj predstavi, na pozornici života, mnogi gaje iluziju da su vodeći akteri -
ali, Remzi je svestan svoje pozicije MARGINALCA, skrajnutog, no neophodnog
„začina“. Upravo je ta formulacija (uz „ludu sveticu“) lajtmotiv izvanredno
skrojenog, zanimljivim i spontanim jezikom ispripovedanog dela. Naš narator je,
razume se, nepouzdan - ali, neskrivenom težnjom ka što većoj objektivnosti,
pobira simpatije i pored neospornih mana, pa i gnušanja vrednih osobina. Na
pozadini njegove storije, izrasta svet koji u jednom trenutku zaliči na
Ficdžeraldov („izgubljena generacija“, odjeci Velike depresije, Stonton kao
Getsbi), a ipak ničemu do sada pročitanom nalik. Poput svojih žitelja, Kanada
je svojevrsni „marginalac“ na mapi američkog kontinenta, uvek zavisna od SAD-a
i Britanije (simbolizuje je npr. Bojeva opsesija pojavom i kasnijom abdikacijom
princa Edvarda).
autor |
U stalnoj postavi opere
mora da postoji primadona - uvek je sopran, često je luda, onda dolazi tenor,
njen ljubavnik; mora postojati i kontraalt, rivalka sopranu; zatim još i
negativac, rival ili bilo ko drugi ko ugrožava tenora. (…) Ali, za intrigu je
potreban još jedan lik: obično je to bariton i njega nazivaju Marginalac; on je
sporedna ličnost, neparan lik, bez para drugog pola. On je za intrigu
neophodan(…) Primadona i tenor, kontraalt i bas pevaju najbolje delove opere,
ali bez Marginalca nema pravog zapleta. Ta uloga nije spektakularna, ali se bez
nje ne može, i mogu Vam reći da oni kojima takva uloga zapadne, često imaju
dužu karijeru od zlatnih glasova scene. Da li si ti Marginalac? To moraš sam
otkriti.
Glavni junak sa
izvanrednom pronicljivošću promišlja o drugima i sebi, trudeći se da što
potpunije upozna svoju ličnost. Mada kao da svesno uživa u prihvaćenoj funkciji
skrajnutog (toliko drugačijoj od naglašenog egocentrizma i velikih ambicija
junaka romana XIX veka, sa kompleksom veličine i značaja svojih pojedinačnih
egzistencija, što ih je redovno vodilo u propast), to je samo savršena varka -
ili možda preinačavanje, prilagođavanje stare uloge novom dobu i podeli.
Nenametljivo, a duboko, tretirana su pitanja tajni, kajanja, uslovljenosti i
usmerenosti naših života određenim nedokučivim preokretima. Neskriven je, a
takođe odlično primenjen uticaj Jungovog učenja, uz raskrinkavanje uvreženih
mitova na više osnova. Šarolikost epizodista (kao što su berberin Majlo,
medicinska sestra Dajana, preobraćeni skitnica Surdžener, Padre Blazon,
Lizela…), neobični hunor, mešavina bildungs/coming
out of age sa pikarskim i romanom toka svesti, uz nadasve kvalitetno izvedenu
i ispripovedanu radnju, čine ovo delo zaista dragocenim otkrićem.