piše: Isidora Đolović
Adaptacija predstavlja
prilagođavanje književnog dela vizuelno-scenskom izvođenju, tj. njegovo
transponovanje u drugi medij. Tekst se tom prilikom pretvara u scenario ili
libreto, pretače u slikarsku ili strip-priču. Kada se radi o igranoj verziji,
bilo to u vidu dugometražnog filma ili (mini) serije, govorimo o ekranizaciji, koja može biti potpuna
ili delimična (što je najčešće unapred precizirano, napomenom da je delo
nastalo „po motivima“/“zasnovano na priči“). U potonjem slučaju, distanca između uzora i
adaptacije je veća, pa scenarista ili režiser nije obavezan da verno prati
izvorno delo u svim pojedinostima, već preuzima motive i elemente koje smatra
neophodnim za postizanje svoje poente.
Teškoća svake ekranizacije
krije se u samoj pogodnosti ili „savitljivosti“ literarnog predloška za nov
način predočavanja. Usled činjenice da nisu svi slojevi priče jednostavno
predstavljivi, niti pogodni za vizuelizovanje, autori su prinuđeni da pribegavaju
različitim kompromisnim rešenjima i izmenama. Drugi problem predstavlja to što,
čitajući, sami stvaramo slike i izvodimo zaključke (doživljaj dela je uvek
individualan i predstavlja jednu od osnovnih osobenosti čitalačkog iskustva),
dok ekranizacija nameće tuđi doživljaj, sa kojim se ne moramo uvek složiti.
Osim toga, posebno je današnje vreme razvilo snažnu tendenciju prema učitavanju
značenja kojih pisci nisu bili svesni, niti su ih pridavali svom delu. Odatle
potiču feminističke, rodne, rasne i slične „politički (ne)korektne“ kategorije
u oblikovanju likova i scena iz klasičnih dela. Ovakve „umetničke slobode“
savremenih interpretatora prilično su diskutabilne (kao metod) i problematične.
Kada preispitujemo
adaptaciju proznog dela putem medija, važno je razjasniti da li je uopšte za
početni cilj imala vernost originalu. Razlika u trajanju narativa, pre svega,
uz činjenicu da filmska verzija uvek predstavlja „neprekinuto iskustvo“
gledanja, uslovljava preradu, skraćivanje, pa i elimisanje čitavih delova.
Nasuprot tome, piše H. Porter Abot,
čitaoci romana „tolerišu ogromnu količinu materijala koji nije povezan ili je
samo delimično povezan sa osnovnom niti priče“(iz knjige „Uvod u teoriju
proze“, Beograd: Službeni glasnik, 2009, str. 190.). Režiseri moraju poštovati
vremensko ograničenje materijala koji stvaraju, pa je otuda tok priče jasan i
pojednostavljen, bez retardacije, odnosno usporavanja narativnog diskursa.
Abot smatra da je svaki
oblik narativa unapred ograničen činjenicom pripadnosti određenoj kulturi.
Drugim rečima, „publika određuje ono što je prihvatljivo“, a od njene reakcije
zavisi kako će neki sadržaj biti dočekan. Očekivanja gledalaca, dakle, oduvek
imaju „ogroman uticaj na oblik i sadržaje narativa“ (str. 203). Situacija se
posebno komplikuje sa pitanjem komercijalnog potencijala produkcije, odnosno,
isplativosti ponuđenog narativa. Kako su troškovi nastajanja jednog filma
uglavnom ogromni, pa iziskuju velika ulaganja, filmovi se oslanjaju na „tipsku
karakterizaciju i samo delimično prerađenu veliku priču“. Kako bi uspeh na
tržištu bio siguran, ovo pravilo se postepeno ustaljuje. To, naravno, ne znači
da su „subverzivni i alternativni elementi“ nužno odbacivani, niti da filmske
kompanije po pravilu izbegavaju rizik, koji sa sobom nose dela nekonvencionalne
sadržine. Ipak, čak i kada je reč o izvrsnim adaptacijama, „originalni narativ
često mora biti pripitomljen da bi bio isplativ“.
Prema analitičarima Žanu Omonu i Mišel Mari, film je autonomno umetničko delo, „u stanju da iznedri tekst koji svoja
značenja zasniva na narativnim strukturama, na vizuelnim i zvučnim podacima
koji izazivaju poseban učinak kod gledaoca“. Za razliku od „metaforičnog jezika
u narativu“, pozorište i film koriste vizuelna sredstva. Na sceni ili velikom
platnu/malom ekranu, likovi su slikom i zvukom već određeni, pa je mnogo teže
sagledati njihov karakter, a o unutrašnjem životu smo primorani da zaključujemo
samo na osnovu nagoveštaja - baš kao i u realnosti. Fluidnosti, lakoći
kretanja, karakterističnoj i za prozni narativ, doprinosi montaža, kao
„revolucionarno oslobađanje mimezisa od stega vremena“ i „premošćavanje
vremenskih procepa u filmu“. Pa ipak, koliko god npr. fokalizacija na filmu
bila pokretljiva, zahvaljujući „igri“ oka kamere, još uvek ne može dosegnuti
dubinu unutrašnje perspektive koju u romanu predočava naracija.
Dakle, adaptacija može
biti potpuno verna ili predstavljati slobodno služenje motivima jedne priče (dakle,
zasnovana na književnom delu, ali sa odgovarajućim izmenama i
prilagođavanjima). Njene nesumnjive prednosti su davanje novog osvetljenja i
umetničke vrednosti inače osrednjim
knjigama, tako što scenario i režija podižu pojedine aspekte priče na viši
nivo. Mane i rizici zasnivaju se na tome što imaginacija lako postaje
neangažovana i pasivna, s obzirom na to da nam se „nameće“ tuđe viđenje.
Moderne ekranizacije često teže učitavanju konteksta koji izvorno nije bio
svojstven delu; tu je i sklonost ka ublažavanju (hepi-end) ili pojačavanju (radikalizovanje, zarad šok-efekta)
određenih bitnih aspekata knjige. Valja, ipak, biti objektivan i zaključiti
kako, u svojoj suštini, adaptacija putem
medija ne predstavlja tek obradu, već „najveći mogući stepen slobode“.
Naročito su popularne,
ali i zahtevne, adaptacije klasika svetske književnosti. Gotovo da nema velikog
romana koji nije dočekao dugometražnu ekranizaciju, manje ili više uspelu i
umetnički vrednu. U prenošenju svojih najčuvenijih proznih ostvarenja prednjače
Britanci, pa su romani Čarlsa Dikensa, sestara Bronte ili Džejn Ostin (uglavnom
su devetnaestovekovne, pogotovo „viktorijanske“ kostimirane drame
najprivlačnije kako za producente, tako i publiku) do sada nebrojeno puta
reprodukovani u vizuelni medij. Poneke filmovane verzije su prevazišle slavu
pisanog uzora („Forest Gamp“, „Let iznad kukavičjeg gnezda“, „Kad jaganjci
utihnu“), druge su postavile model prema kome i danas generacije čitalaca
zamišljaju likove i mesta zbivanja (“Prohujalo sa vihorom”), a mnoge čak
zamenjuju lektiru (koliko se samo puta može čuti da će neko „pogledati film“,
kao bržu, jednostavniju alternativu „intelektualno i psihički zahtevnijem“
čitanju?). Nisu retki slučajevi u kojima je od jednog romana skromnog obima
razvijena filmska trilogija („Kum“, „Hobit“), a danas je gotovo pravilo da
čitavi serijali nastaju uporedo (npr. „Pesma Leda i Vatre“ Džordža Martina, na
osnovu koje je osmišljena izuzetno popularna serija „Igra prestola“; nešto
ranije, slično se desilo sa serijalom „Hari Poter“ britanske spisateljice Džoan
Rouling) - što neminovno dovodi do izvesnog pritiska od strane publike u smeru
željenog raspleta. Naposletku, pojavio se i „žanr“ romana zasnovanih na filmu
ili seriji, neka vrsta adaptiranog scenarija.
Ipak, klasici oduvek
poseduju specifičnu privlačnost i upuštanje u njihovu filmsku, pozorišnu, muzičku
transformaciju nosi koliko odgovornosti, toliko i izazova. Bilo da se opredele
za najveći mogući stepen vernosti originalu ili njegovu reinterpretaciju,
rediteljima je, kao po pravilu, bavljenje prenošenjem klasika književnosti u
sferu „pokretnih slika“ uvek neka vrsta vrhunskog testa veštine i umeća. U
kojoj će se meri dramaturški distancirati
od pisanog uzora - isključivo je lični izbor. Ovim najavljujem novu i,
nadam se, stalnu rubriku u okviru “Subote sa knjigom”, a koja će se jednom
mesečno baviti ekranizacijama različitih dela svetske literature. Počinjem za
sedam dana, tema će biti “Ljubavnik” Margerit Diras, ali u obzir dolaze svi
predlozi i ideje koje mi uputite.