субота, 21. јануар 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - “The Lover” (1992)

piše: Isidora Đolović

Ovih dana čitam serijal “Tuđinka” (Outlander) Dajane Gabaldon, na osnovu koga je snimljena vrlo popularna igrana serija. Upravo sam na sredini druge knjige i najviše zamerki na, inače prilično uzbudljivu i zabavnu istorijsku fikciju sa elementima paranormalnog, odlazi na preterano učestale, razvučene i “grafičke” odeljke seksualne sadržine. Zbog njih, ponekad imate utisak da je u pitanju E.L.Džejms na interesantniji i sadržajniji način. Kako u književnosti, tako i na filmu, već poodavno se izgubilo osećanje mere i svrhovitosti upotrebe bilo kakve eksplicitnosti. Oko Erosa i Tanatosa se, bez sumnje, odvajkada vrti čovekovo postojanje, samim tim i umetničko traganje za temama. Veština njihove obrade i, prvenstveno, pitanje da li im je tu uopšte mesto, stvari su koje čine razliku između umetničkog i zabavno-populističkog, uzvišenog i trivijalnog, erotskog i pornografskog.
Ukoliko se do sada niste susreli sa kratkim, lirskim i delimično autobiografskim romanom „L’Amant“ (Ljubavnik) francuske književnice Margerit Dira(s), najpre vam upućujem najiskrenije preporuke. Kao neko ko zaista ne voli ljubavne romane u uobičajenom smislu (sa dosta jeftinog sentimenta i brdom klišea), garantujem da u ovom slučaju nipošto ne vredi suditi knjizi prema njenom naslovu. A opet, o ljubavi jeste reč i osećanja, uz osete, prožimaju čitavo delo, svaku stranicu - različita, intenzivna, razorna i teška. To je proza koja se relativno brzo pročita, ali zahteva još jedno, neposredno potom, vraćanje i pažljivo osluškivanje ritma, značenja i emotivnog balasta svake rečenice. Ona skriva više nego što (svesno) obelodanjuje, stoga je teško u kratkim crtama predstaviti radnju, a da to ne zazvuči pojednostavljeno.

Ta „u stvari ordinarna priča“ ispovest je sredovečne žene, uspešnog pisca, o ranom iskustvu koje predstavlja sam koren njenog stvaralačkog i intimnog života, istovremeno inicijaciju i kulminaciju. Devojčurak od nepunih šesnaest godina, puna pritajenog žara i neskrivenog prkosa - a već dovoljno upadljiva i izdvojena kao strankinja u kolonijalnoj sredini - upušta se u vezu sa mladim čovekom druge rase, staleža, životnog doba, ali podjednake čežnje za pripadanjem. Sasvim su na mestu ocene kritičara o ovom kratkom romanu: 1. nije ga moguće prepričati; 2. po tome, ali i svojoj fragmentarnosti, liričnosti, "iscepkanosti" koja ipak sadrži unutrašnje jedinstvo, on je poput pesme; 3. zbog pomenutih svojstava, ne osvaja "iz prve", nije ga lako razumeti i voleti ukoliko se oslonimo jedino na racionalno, površinsko, tehničko, formalno vrednovanje proze. 4. njegova suština nije vidljiva, ali se oseća. Njegova vrednost nije u neposredno predočenom, već subverzivnom.

"Ljubavnik" Margerit Diras, bez obzira na meru zasnovanosti na autobiografskom, jeste veoma lična priča. Stil je na prvi pogled štur, sveden, "bez vatre". Međutim, ono što "pulsira" ispod površine u ovom romanu, uznemirujuće je i teško, u njemu se krije puna vrednost i lepota knjige.
Podseća pomalo na Barikovu "Svilu" - po isprekidanoj, gotovo hladnoj rečenici, ali i na drugu polovinu, onu ispovednu, romana Ane Atanasković "Duet duša". Velika tuga stoji iza, naizgled sa sudbinom pomirenog, naratorskog glasa. Demaskira je poigravanje pripovednom distancom i oklevanje da se identifikuje sa junakinjom, da se suoči sa prošlošću - uz istovremeno ogoljavanje, polaganje računa sudbini, prihvatanje sebe i svojih gubitaka, grešaka, nedostataka, bez zadrške. Ogromna je snaga emocije bez otvorenog iskazivanja, čak kroz negiranje iste - hvatanje u koštac sa bolom, dok mu prkosimo i naizgled ignorišemo. 

Neupadljivo moćna, proza Dirasove deluje onim smeštenim "ispod površine", ne "obara s nogu" na prvu i više zaokuplja samim osećanjem koje prožima čitaoca. Nije otkriveno mnogo, ali iz fragmenata, nelagode i nevoljnosti (a opet, neophodnosti) demaskiranja, izbija neverovatna snaga emocije. Pogotovo je upečatljiv završetak, koji pokazuje kako je sve zapravo bilo nevažno, prolazno, naspram emocije same - onoga što nije izgovoreno, ali, što je razdiralo do samoga  kraja. Atmosfera romana, sitni detalji, kadrovi kao fotografije, takođe ostaju i još dugo trepere, lebde u duši čitaoca. Francuska Lolita i njen kineski ljubavnik, u odsustvu reči i patetičnih izliva naklonosti, zapravo su proživeli i proveli čitaoce kroz jednu od najdubljih i najtužnijih priča u istoriji književne umetnosti.
..............
Ekranizacija “Ljubavnika” iz 1992. godine spada među bolje filmove, ne samo zasnovane na romanima, koje sam imala prilike da odgledam. Nije jednostavno preneti iz sfere pisane reči na veliki ekran bilo koji lirski roman, pretežno introspektivan i ispripovedan iz isključivo lične tačke gledišta. Ipak, ostvarenje velikog francuskog sineaste Žan-Žaka Anoa (Jean-Jacques Annaud) upravo se divno uklopilo uz pisani predložak, kao sklad vizuelne, narativne i emotivne strukture. Uz naraciju Žane Moro, najveća zasluga prenošenju magije pripada glavnim glumcima, Džejn Marč (Jane March) i Toniju Leungu (Tony Ka-Fai Leung). Režija je obratila pažnju na svaki detalj, čineći ga značajnim delom opšte slike.
U  Indokini, 1929. godine, odrasta mlada neimenovana junakinja, curica od jedva šesnaest leta, kći francuske kolonijalne učiteljice. Život u krizom (finansijskom i onom u međuljudskim relacijama) nagriženom domu, deli sa majkom i dva starija brata, problematičnim Pjerom i osetljivim Polom. Ipak, veći deo godine provodi u internatu škole, koju pohađa u Sajgonu, kao jedna od dve bele, francuske devojke. Po sopstvenom priznanju, oduvek je želela da postane pisac. Urođene sklonosti ovakvim dušama diktiraju posmatranje sveta - i sebe u njemu - na često prenaglašen način, uz dramatizovanje svakidašnjih situacija. Kada se tome doda istinski nepotpun porodični “milje” iz koga dolazi, razoren krug onoga što bi trebalo da predstavlja središte najveće sigurnosti, ne čudi pomalo (svesno, samoj sebi) nametnuta privlačnost ka “bivanju sa nepoznatima”. U naletu buđenja i procvata devojaštva, polnosti i prirodnih nagona, ona želi da skandalizuje, potceni, ostavi utisak zrelije, ravnodušnije pobornice uzajamne upotrebe. Takođe, ona priznaje kako voli da uči, ima visoke intelektualne pretenzije i dalekosežne ambicije, spremne da pogaze materijalna ograničenja i sputavajuću realnost. Gnevna je na svoju porodicu zbog njene disfunkcionalnosti, ogorčena na okolni svet zbog obmanjivanja i propasti majke (plavno zemljište - promašena investicija).
Kada se na skeli koja prevozi putnike do Sajgona, nedaleko od lepe i, već činjenicom da je bela, upadljive devojke, zaustavi automobil mladog Kineza, doći će do sudbonosnog susreta. Nekom ograničenom viđenju to bi zazvučalo prilično nemoralno i perverzno - čovek u kasnim dvadesetim, povratnik sa školovanja u Parizu i dokoni sin imućnog oca, pokupi u luksuzno vozilo (lični šofer i belo odelo su prvi statusni simbol!) nedoraslo devojče provokativnog pogleda. Međutim, u komunikaciji koja se zatim uspostavlja, postaje jasno da ono što predmet njegove pažnje odmah postavlja kao igru, donosi preokretanje uobičajenih uloga. Pogrdno oslovljavan kao “Kinez”, jer je distinkcija u oba slučaja bitan činilac i nepremostiva razlika između njihova dva sveta, zapravo je savršena žrtva, koliko god na prvi pogled izgledalo (i bilo očekivano da je) drugačije. Otvoren, ranjiv, namah zaljubljen - odbijan, unižavan, a ipak iznova tražen. Kasnije neprijatno upoznavanje sa njenom porodicom, koje proishodi u jedinoj prilici kada je ljubavnik istinski grub, posednički nastrojen prema devojci - i odmah potom slomljen, pokajnički iskren, moguće je da predstavlja najefektniju scenu u filmu (uz onu nemu, uzaludnog suočavanja sa ocem). Njegova ljubav je unapred osuđena na propast iz hiljadu razloga, između ostalog usled ugovorenog braka sa imućnom naslednicom, ali i činjenice da je bela devojka apsolutno nedostupna, zabranjena pripadniku njegovog društvenog kruga, u uobičajenim (prihvaćenim) okolnostima.
Džejn Marč sam prvi put gledala u filmu “Boja noći” (triler u kome joj je partner Brus Vilis) i godinama kasnije bila ubeđena da je u pitanju Alisa Milano, pošto liče kao da su, u najmanju ruku, sestre bliznakinje! U vreme snimanja imala je (bez brige) 19 godina, mada zaista izgleda mlađe, upravo na prelazu iz deteta u ženu, krhkog tela i senzualnih crta. Estetika filma i izbor glumaca savršeno “hvata” osetljivost trenutka - lepotom i izražajnošću lica, na kojima se ogledaju čežnja, bol i seta. Glavni par je divan, sa savršenom uigranošću i kretanjem od stidljivosti do smelosti i nazad, a kadriranje posebno ističe prave delove radnje i sugeriše nežnost.
Pejzaži su prelepi, kao i slike u celini, rad kamere koji postiže efekat stalne izmaglice, pogleda kao kroz sanjarenje iza “vela” od kiše, vetrova, zapare popodneva. Prljave, omorinom sijeste i gužvom preopterećene ulice sa svojom vrevom, suprotstavljene su zamračenoj, poverljivoj, tihoj prostoriji u kojoj se ljubavnici sastaju. Uz divnu muziku, mnoštvo je sitnih, a ključnih pojedinosti koje zarobljavaju pažnju i čine delove mozaika iz krajnosti, slučajno, povezanog sveta. Krenimo od proticanja reke Mekong, preko koje polako klizi skela i u koju se sanjarski zagleda mlada junakinja, a čija zagađenost odgovara neurednosti, siromaštvu bučne svakodnevnice na površini; preko pohabanosti devojčinih cipela čija se štikla u hodu krivi, usled neprikladnosti, a želje da se još nedozrelo telo stavom i kretanjem (u suprotnosti sa još detinjim licem) predstavi kao prkosno, besramno, samosvojno; baš kao i nevešto, nejednako (zbog čega malo klovnovski) nanet ruž na usnama; do zatvorenosti internatske spavaonice, sa spuštenim zavesama oko svake postelje, kao karantina za suviše slobodne snove mladih duša - gde se dele prve tajne i eksperimenti; razuzdanog veselja kuće u dane pranja podova, sa zvucima majčinog klavira i sapunicom koja se opušteno preliva napolje, a u suprotnosti sa uskim, klaustrofobičnim hodnikom kojim se Pjer šunja da krade novac i troši ga na opijum...
Kroz eksterijere i enterijere, vrlo verno je dočarana epoha, istočnjačka egzotičnost, ali i nemaština, neujednačenost. Podjednako, pa i superiornije, sa malo sredstava nagoveštene su karakteristike likova, njihove skrivene tuge, sumnje, preokupacije. Dobar primer je scena “poljupca kroz staklo”, plesa devojaka u internatu, simbolika poklanjanja nasleđenog prstena devojci. Vrlo je uspešna i signalizacija majčinog favorizovanja Pjera, sanjarenja i nemira dvoje mlađe dece, devojčinog ugledanja na tajanstvenu, glasinama označenu figuru “fatalne žene” koju susreće na skeli u dva navrata - pri čemu dolazi do impliciranog poistovećivanja.
Ukoliko ste od onih osetljivih “puritanskih dušica” koje se unapred zgroze na sam nagoveštaj malo više golotinje, možda je bolje da zaobiđete ovaj film. Nije razlog to što bi vaše moralno osećanje bilo na ijedan način povređeno, već vam predubeđenja najverovatnije neće dopustiti da shvatite, doživite punu lepotu i tugu ekranizacije. Tako su mnogi, bez gledanja i na osnovu par „procurelih“ scena (za koje je duže od decenije kružila glasina kako nisu glumljene - naravno, netačna), ostvarenje označili kao soft porn, što je bez veze sa bilo čime, no dobro. Činjenica je: DA, scene seksa su vrlo prisutne, intenzivne i otvorene. Ali, NE, one nisu vulgarne, besmislene ni dominantne - sve ukupno zahvataju jedva četvrtinu filma, a neophodne su za izgradnju likova i njihovog odnosa. Sem toga, ovo zaista nije „Game of Thrones“ tip eksplicitne seksualnosti, kao što „Devet ipo nedelja“ nije „Pedeset nijansi sive“ i tu se vraćamo na onu granicu između pornografskog i erotičnog iz uvoda. Dovoljno je samo pogledati scenu prve vožnje kolima, dok im se ruke lagano bliže i, kao slučajno, dodirnu - u njoj postoji više „naelektrisanja“ nego u mnogim kasnijim, sa znatno više pokazane kože.
Buđenje devojaštva i pobuna protiv svega, pomešani su sa željom da bude voljena, neizrečenom i namerno izvrgavanom ruglu kroz potenciranje motiva za postupke („samo zbog novca“). Mladi Kinez je, naprotiv, od samog početka iskren i ranjiv („Umreću od ljubavi prema tebi“ je  spontanošću i intonacijom, u pravom trenutku izgovorena, istinski srceparajuća rečenica, toliko suprotna od svih uobičajenih stereotipa koji se za ovaj pridev vezuju!) - dok buntovna devojčica postupa mučiteljski (ističući da je on „samo to radio/bio“ - ljubav), a zapravo svaki potez sadrži suštinu  neizgovorene i neizrecive, snažne emocije. Prožetost osećanjima vidljiva je čak i kroz negaciju istih do omalovažavanja, kroz devijacije (incestuozna tenzija prilikom plesa u klubu, sa Polom) i devojčino nastojanje da bude tretirana kao prostitutka, osoba koja koristi i koju koriste.
Značajan deo vizuelizacije i značenja temelji se na principu kontrasta: noć - dan; napolju - unutra; Francuskinja - Kinez; laži - istine; siromaštvo - bogatstvo; dom kao mučilište - „jazbina“ kao utočište. Okviri su gotovo identični: početak i kraj „afere“ omeđeni su scenom devojčinog naslanjanja na ogradu palube, u istoj pozi (delom nemarnoj, delom polusvesno koketnoj) - sa namerno fokusiranom pohabanom cipelom oslonjenom na ogradu, muškim „Fedora“ šeširom na glavi i detinje spletenom kosom. Konačni slom uz slušanje Šopena potresa koliko i rečenica kojom se delo (snimljeno i pisano) zatvara, a koju neću otkrivati - dovoljno je pomenuti da ona predstavlja upečatljiv i dostojan epilog ove tanane priče, odzvanjajući kao glavni utisak, godinama po završenom čitanju.
S obzirom da je sve prikazano i izvedeno vrlo pažljivo, može se zaključiti kako su osnovne odlike viđenog istančanost, suptilnost i erotičnost, zatim minimalizam i artizam. Film u potpunosti prenosi atmosferu romana, njegovu težinu, liričnost, čulnost i tugu. Bez mnogo reči, gestovima i slikama, ono neizgovoreno - kao i u proznom tekstu - dolazi do izražaja. Naracija savršeno „teče“ uz sve ostale elemente, ne opterećujući, uklapajući se baš kako dolikuje. Zbog slične prirode i kompozicije dela, pritajene snage osećanja i nenametljive upečatljivosti, za mesec dana rubrika će se baviti filmom „Svila“ (Silk, 2007), adaptacijom istoimenog romana čiji je autor Alesandro Bariko. Do tada, pročitajte i(li) pogledajte „Ljubavnika“, nećete zažaliti.