недеља, 18. децембар 2016.

„Victoria“ (2016)

komentariše: Isidora Đolović

Veoma je teško, zahtevno i odgovorno predstaviti život istorijski postojeće ličnosti i njenih, dokumentima ili svedočanstvima savremenika potvrđenih doživljaja. Kada govorimo o fikciji, stvaralačka sloboda je neograničena samim tim što protagonisti predstavljaju plod isključivo njegove mašte. Međutim, prikazati nekoga ko je zaista živeo, donosio odluke sa dalekosežnim posledicama, obeležio čitavu jednu epohu, dajući joj čak i ime; nekoga čiji su potomci kasnije premrežili Evropu prisustvom na najznačajnijim vladarskim dvorovima, o kome svedoči mnogo dokumenata, prepiske, fotografija - izazov je i potencijalni kamen spoticanja. Ove jeseni, svoje premijere su dočekale čak dve igrane serije koje u središtu imaju sam početak dve dugovečne vladavine engleskih kraljica. “The Crown” prati još uvek aktivnu Elizabetu II, dok nas “Victoria” vraća u devetnaesti vek i period koji se danas pamti po ženi koja je rukovodila britanskom imperijom. Uporedni tekst o obe serije možete pročitati na Sarinom blogu - ja sam za sada pogledala drugu, koju vam ovom prilikom i predstavljam. Zahvaljujem se Katarini na tekstu koji mi je bio korisna preporuka, verujem da će i vama - bacite pogled OVDE.
Ponekad pomislim kako bi zaista bilo korisno na početku svake istorijske fikcije, bila ona pisana ili ekranizovana, parafrazirati Dantea, kroz upozorenje: “Onaj ko počinje gledanje/čitanje, a očekuje strogu faktografiju i istorijske činjenice, neka ostavi nadu napolju!” Istina je da preterano poigravanje dokazanom prošlošću nije uvek zanimljivo, a može biti i te kako uvredljivo, ali, kada se radi o postizanju dramskog učinka sa merom i svrhom, korisno je unapred razgraničiti fikciju, oslonjenu na istoriju, od dokumentarne građe. Kritičari kao da uglavnom ne žele da pristanu na to, za šta je serija pred nama još jedan dobar primer, u barem jednom pogledu. 


Kroz osam epizoda (uz izuzetak jednočasovnog “pilota”, traju po 45 minuta), sa drugom sezonom i prazničnim specijalom u najavi, “Victoria” u potpunosti ostvaruje nameru da ne optereti gledaoce, a istovremeno popuni prazninu nastalu iza “Dauntonske opatije”. Moglo bi se reći da je ovo british finest! Baš kao što i uvodni, kasnije često ponavljani, kadrovi panorame Londona, sve je “ušminkano”, ali i prelepo. Ostvarenje ITV mreže je, za promenu, opuštajuće, lepršavo i nekako starinski ljupko, što ne treba da čudi, ukoliko se uzme u obzir da iza projekta stoji spisateljica Dejzi Gudvin, kao scenarista i izvršni producent. Gudvinova se proslavila (i kod nas prevedenim, u izdanju “Lagune”) romanima “Poslednja vojvotkinja” i “Lovac na bogatstvo” (o kome sam pisala OVDE i koji, ironije li,  sadrži značajnu, prilično komičnu scenu susreta kontroverzne austrougarske carice Elizabete sa uštogljenom kraljicom-udovom Viktorijom!), tako da ovaj angažman, ni konačni ishod saradnje, ne predstavlja preterano iznenađenje za ljubitelje ovakve proze. Pojedina autorkina rešenja, koja je kritika većinom dočekala “na nož”, s te strane su sasvim razumljiva i imaju značajan udeo u dopadljivosti serije. Druga odstupanja ili odluke producenata nisu bila toliko uspešna, pa ipak se koliko-toliko uklapaju u krajnju sliku, ali, krenimo redom.

Priča

U osnovi jednostavna, prati prvi period vladavine kraljice Viktorije (1839/1840), od stupanja na presto, do rođenja prvog deteta, kćerkice koja će dobiti njeno (službeno) ime. Nakon što joj je stric preminuo, ne ostavivši naslednika, adolescentkinja Aleksandrina Viktorija dobija obaveštenje da je došao dan koji joj je od malih nogu bio izvestan, negde u zamagljenoj budućnosti. Preko noći napušta zatvoreni svet palate u kojoj je odrastala, stupivši u “arenu” vlasti i rukovođenja imperijom. Razumljivo, oni koje zatiče na najvažnijim državničkim pozicijama, skeptični su prema sposobnosti tek stasalog devojčurka da preuzme tako ozbiljne odgovornosti na svoja krhka pleća. Ni ona sama, uprkos prvoj mladosti svojstvenoj odvažnosti i buntovništvu, isprva nije sigurna u to hoće li izaći na kraj sa obavezujućim zadacima. Uz pomoć lorda Melburna (koji će neiskusnoj Viktoriji biti ne samo mentor i glavni savetnik, već i prvi autoritet), iskustvo vezivanja za osobu van porodičnog kruga, samim tim i emotivni “uragan” u bezazlenoj devojačkoj duši, kraljica čini svoje prve korake po istorijskoj stazi.
Na “Drini” - monarhija!
Posluga, sloj koji se obično previđa kao nezanimljiv i podrazumevajuć, ovde dobija poseban prostor i funkciju. Dvor kao domaćinstvo sagledan je, na taj način, sa svih strana, a opšta atmosfera liči na onu u seriji “Paradise” (“Raj”, takođe britanska kostimirana drama, zasnovana na Zolinom romanu “Kod ženskog raja”, čije su dve sezone emitovale i ovdašnje televizije). Finu sporednu pričicu gradi misteriozna prošlost nove, mlade krojačice i frizerke Elajze Skerit, koju šef kuhinje, harizmatični Frankateli nastoji da ispita.

Propraćeni su još: ustanak “čartista” iz Velsa i kraljičino preinačenje smrtne kazne u progonstvo (spona sa rođakom gđe Dženkins); venčanje sa Albertom, uz onaj (modno) revolucionaran izbor bele svadbene haljine; pitanje morgantaskih brakova (na primeru kraljičinog strica, lorda Saseksa); reakcije na prvu trudnoću i panični strah od porođaja; sporovi Parlamenta po pitanju dodele regentstva u najgorem slučaju (kraljičine smrti); neuspeli atentat na Viktoriju.

Likovi i kasting

Viktorija (Jenna Coleman) - Na samom početku, Aleksandrina, tj. Viktorija, tipično je mladalački drska i svojeglava, uprkos pokušajima “odgovornih” da je uzmu pod svoje. Čak dosta smelo izjavljuje kako će sasvim sama donositi sve odluke, još uvek nesvesna odgovornosti i tereta koje vladavina nosi sa sobom. Zanimljivo je kako kategorično odbija predlog da uzme ime po Elizabeti I Tjudor, što snažno sugeriše da, mada je tradicija velika stvar, još je bitnije započeti novu, sopstvenu. Simpatične su i početne opaske na račun pojedinih prosaca.
Vrlo je interesantno što imamo priliku da vidimo mladu Viktoriju kao tipičnu osamnaestogodišnjakinju koja se buni protiv autoriteta, traži sebe i kroz odrastanje uskraćivanu slobodu, oseća privlačnost prema svom mentoru, nema strpljenja, a često ni taktičnosti. Kao takva, ona je uverljiva, zanimljiva i zahvalan predmet saživljavanja. Primera radi, već u drugoj epizodi  sučena je sa dve teškoće, obe u vezi sa neophodnošću monarha  da uspostavi ravnotežu i održava ravnopravne odnose sa torijevcima i vigovcima (dva parlamentarna krila). Prvo što joj prebacuju, kako članovi Vlade, tako i društvo u širem smislu, jeste “preterana bliskost” sa lordom M. Drugo je “na tapetu” navodno favorizovanje vigovaca, s obzirom na sastav njene lične pratnje (supruge predstavnika te stranke, ali pre svega kraljičine bliske prijateljice, slučajno su i  dvorske dame). Slučaj je u istoriji zabeležen kao bedchamber crisis. Viktorija još uvek teško uspeva da potisne lično zarad opšteg interesa, ali, teškoće usled mogućnosti Melburnovog odstupanja i praktične nemogućnosti da funkcioniše bez oslanjanja na njegovu pomoć, sve više izlaze na videlo.
Kraljičin psić Daš - maskota godine!
Džena Kolman u naslovnoj ulozi, lepša je nego što je sama kraljica ikada bila, uz to i vrlo šarmantna. Njena Viktorija je puna duha, energična, živahna i odlučna. Inače, ovu glumicu prvi put gledam, do sada sam je znala jedino kao devojku Richard-a Madden-a (Roba Starka iz “Game of Thrones”) i moram priznati da me prijatno iznenadila. Njena plava sočiva su, primećujem, predmet najčešćih komentara još od kada je izabrana za ovu ulogu.

Lord Melburn (Rufus Sewel) - Moram napomenuti da sam možda i pomalo subjektivna, s obzirom da ovog glumca mnogo volim, još od “Iluzioniste” i “Stubova zemlje”. Dovoljno je reći da je to čovek zbog koga u “Tristanu i Izoldi” navijate za kralja Marka iz sve snage i mrzite glavnu junakinju-glupaču, što je izneverila takvog muža zbog Tristana. Koga igra Džejms Franko. U koga sam ja “pomalo” zaljubljena. Toliko.
Rufus Sjuel kao lord Melburn pravo je uživanje za gledaoce, a njegov odnos sa mladom kraljicom od prvog susreta iskričav, produbljen, duhovit i pun prisnosti. Kada nam ga tek predstave, praćen je reputacijom “ministra na lošem glasu”, čiji je privatni život pomračila neslavna prošlost. Pred njime je veliki izazov - savetima usmeravati tek punoletnu devojku, svog novog suverena, na čiji pogrešan korak svi motre, samo čekajući  priliku da “isplivaju” o tom trošku. Kritičarima, kao što rekoh, smeta - a publika pozdravlja dopadljivijeg lorda Melburna! Podmlađeni ministar, uz to, ima i intrigantniji odnos sa glavnom junakinjom. Možda je njegov šarm bitan faktor koji je zasenio lik princa Alberta (Tom Hughes) i njegovu neospornu ulogu Viktorijine velike ljubavi, oca njihovo devetoro dece i čoveka koji je postao produžetak kraljičine ličnosti, imena i slike u svesti budućih generacija.

Istorijski gledano, u trenutku kada Viktorija stupa na čelo države, Vilijam Melburn bio je četrdeset godina starija očinska figura, u kome mlada kraljica teško da je gledala išta više od toga. Melburn je poznat, između ostalog, po tome što mu je supruga bila ledi Kerolin Lemb - ljubavnica lorda Bajrona, žena sklona skandalima, od koje potiče čuveno određenje fatalnog pesnika:”Mad, bad and dangerous to know”. U seriji je taj biografski deo upotrebljen kao jedan od aduta buđenja saosećanja prema čoveku razočaranom u ljubav, ali ne i kivnom na uspomenu pokojnice, koji će postati inicijator prve snažne emocije kod svoje učenice. Viktorija poverenje i vezanost za prvog zaista zaštitnički nastrojenog muškarca u svom životu možda i meša sa ljubavlju, međutim, neosporno je da Džena i Rufus stvaraju magiju kada se nađu u istom kadru. Da li se Gudvinova “zaigrala”, sugerišući novi par koji preti da pomrači simpatije prema onom realnom, istorijski potvrđenom?
Ne bi se reklo! Naime, Tom Hjuz u ulozi Alberta, najveće je razočaranje serije. Emo-tip (ukoliko ta grupacija još uvek postoji; takva mu je čak i frizura!), slab i prenaglašeno ćudljiv, loš i neubedljiv glumac (napominjem, samo ovde, s obzirom da nemam predstavu kakav je u drugim ulogama). Za razliku od njega, lik brata Ernesta je harizmatičan i odlično interpretiran. To je dobro po samog glumca, ne i priču u celini, budući da - ponavljam - kao pod lupom uveličava falinke onoga ko bi trebalo da postane centralni muški lik. Uz onakvu Viktoriju (neki joj spočitavaju “savremeni feminizam”, prenaglašen u ovom viđenju kraljice), uz lorda Melburna i svog brata, “mučeni” Albert deluje poput sopstvene karikature. Takođe, od njegovog prvog pojavljivanja, “limunadičastost” se rapidno povećava.
Kralj Belgije Leopold (Alex Jennings), Viktorijin ujak, insistira na pružanju prilike rođaku Albertu, mlađem sinu iz nemačke osiromašene dinastije Koburg. Nakon što VEOMA TEATRALNO (sa fokusom na germanskim fensi čizmama!) stigne sa svojim bratom Ernestom, pokazaće se da ovaj “uštogljeni” član familije ipak ne predstavlja toliko razočaranje. Viktorija postepeno čini korake da mu se približi. Od početka među njima “struji” privlačnost, a Ernest se trudi da im “namesti” priliku da budu nasamo. Albert je ćutljiv, miran, čudak, kome u početku ne prija Viktorijino slobodno ponašanje, kao ni odnos prema lordu M. 
Za razliku od njega, princ Ernest (David Oakes)  je otvoren, zavodnik i hedonista, ali i odan, zaštitnički nastrojen brat. Ukratko rečeno, divan, divan, zaista divan. Dejvid - koga sam koliko pre sedam dana pominjala u tekstu o seriji “The White queen” (gde igra Džordža, kraljevog brata) - za promenu, ne igra problematičnog i izdaji sklonog, niti perverznog junaka, što je prilično osveženje. Nije da mu prvi tip uloga ne stoji, baš naprotiv (fenomenalan kao Huan Bordžija, još više kao Vilijam u “Stubovima zemlje”), ali podjednako ubedljiv je i kao “perfect gentleman” Edvard. Ovo naročito važi za scene koje deli sa Albertom ili Harijet, vojvotkinjom od Saterlenda (Maragaret Clunie), predmetom ljubavnog interesovanja.
U skladu sa svojim likovima, glumice koje tumače dve Viktoriji najbliže žene, po nacionalnosti su Nemice. Prva je njena odana guvernanta, kasnije baronesa Lejzen (Daniela Holtz), a druga sama kraljičina majka, vojvotkinja od Kenta (Catherine Flemming)
Sa svojim nerazdvojnim lordom Džonom Konrojem (Paul Rhys), koga ceni i voli, čini se, više od rođenog deteta, ova isprva veoma antipatična žena (utisak se, istini za volju, mnogo ne popravlja ni u nastavku) smišlja kako da se izbori za zvanje regenta, ne prezajući ni od igre na kartu navodne Viktorijine psihičke nestabilnosti, nasleđene od oca. Na to se, gotovo savršeno, nadovezuje aktuelni “rat” posluge oko (ne)uvođenja plinskog osvetljenja, najezde pacova (kojih se, u seriji, kraljica panično boji) i upornih pokušaja diskreditovanja Lejzen od strane domoupravitelja Pendža (Adrian Schiller) i stroge kućepaziteljke, gospođe Dženkins (Eve Myles). Na oba plana, reč je o strahu od novog i težnji da se sačuva “status quo”, bez volje za promenama koje nagoveštava mlada, “sveža krv” na čelu države. 
Najzanimljiviji likovi, uz lorda Melburna, za mene su svakako bili članovi domaćinstva, modistkinja Nensi/Elajza Skerit (Nell Hudson) i šef kuhinje Frankateli (izvanredno dopadljiv Ferdinand Kingsley, inače sin čuvenog Bena Kingslija), sa svojom finom, mada tužnom pričom.

Dinamika

Motiv lutke koja se našla u naslovu uvodne epizode (“Doll 123”), simbolizuje Viktorijin rastanak sa detinjstvom, ali i veoma značajno pitanje “hoće li kraljica dozvoliti da bude nečija lutka?” Njeno odlaganje u kutiju, na kraju pilot-epizode, znak je odrastanja i prve naučene lekcije koju devojka savladava uz budnu pratnju svog poverenika zvanog “lord M.” Problem bivanja marionetom ostaće jedno od glavnih obeležja radnje, središte dilema glavnih likova i u nastavku.

Međusobno protivne “frakcije” postoje na oba nivoa radnje, u Parlamentu i dvorskim krugovima (mogući naslednici, politički i titularni), kao i među osobljem (slučaj lojanih sveća). Raspored učesnika u radnji:

1. Visoko društvo: Dvor (uključujući goste) - Parlament - Viktorija i (kasnije) Albert. Karakterišu ga jednosmerni pokušaji prve dve grupacije da izvrše uticaj na vladarski par.
2. Posluga (niži sloj), tj. članovi domaćinstva - u dodiru sa naređenima, ali samo posredno. Takoreći, izdvojeni svet, a ova činjenica priči pruža jednostavnost i spontanost.

Pokrenuto je pitanje Viktorijinog braka, iako ona želi da - po ugledu na Elizabetu I - vlada samostalno, uz podršku “partnera” kao što je lord M. Dok svi ostali, od elite do posluge (gde padaju čak i opklade o budućem izboru!), nagađaju ko bi mogao postati kraljičin suprug i tako zauzdati njenu “preteranu slobodu”, lord Melburn daje devojci do znanja (nakon što ga ona, tako tipično za mladalački zanos, samoinicijativno traži) da je njihov odnos nemoguće preneti u drugu sferu, iako je evidentno sve sem ravnodušnog. Simbolika njegovog cveća iz Broket Hola, koje završava u procepu košulje princa Alberta, uspešno služi svrsi.
Izgleda da je bilo neophodno da se lord Melburn, po udaji svoje štićenice, povuče, ne bi li Albert izbio u prvi plan i postao nam barem podnošljiv. Ostatak radnje uglavnom se fokusira na neugodni položaj “udatog” princa, kome ne prija zavisnost od supruginog novca, dokolica, podsmevanje na svakom koraku i utisak da služi, praktično, kao ukras. Uz sve to, na njega vrše pritisak da što pre dobije naslednika, jer će mu se tada pozicija popraviti i biće cenjeniji! Ovo je zanimljiv primer obrtanja statusa, pošto se do tada isto očekivalo od kraljeve žene (najpoznatiji slučaj su sudbine izabranica Henrija VIII).
Jedan od načina da se oseti bolje, korisnije i izbori za integritet u očima Engleza, jeste održan govor protiv robovlasništva u Americi. Potom se zbližava sa torijevcem, Robertom Pilom, tim pre što dele fasciniranost železnicom - ali, novo prijateljstvo donosi supružnički sukob interesa. Dok se Albert oseća sputano, Viktorija ne želi da deluje kako joj ne pripada potpuna kontrola.

Najbolje scene

1. Prvi zvanični bal, prvo pijanstvo, prva probuđena devojačka simpatija. Ples sa Melburnom!
2. Mnogo tipično devojačkog sanjarenja, kao npr. scena sa durbinom koji joj je Melburn poklonio.
3. Maskenbal, humor u sekvencama sa udvaračima, nezainteresovanim rođakom Džordžom i ruskim knezom Aleksandrom.
4. Viktorijina opaska da ne voli “landarajuće meso” žena na Rubensovim platnima zvuči ironično, s obzirom na njen kasniji stas!
5. "Vikicin" metod kontracepcije!
6. Albert na železnici, dok juri za vagonom isprva skeptične, sada “novotarijom”  oduševljene Viktorije.
7. Supružničke šale oko eventualnog novog Albertovog braka.
8.  Frankatelijeve poslastice!
9. Ernestov kurs streljaštva za Harijet.

Mane

-Uvodna špica na vizuelnom planu nije loša (transformisanje devojke u kraljicu), ali je prateća muzika - koja ujedno predstavlja i (nažalost!) glavnu instrumentalnu temu serije - blago rečeno, iritantna (“Aleluuuuuuuja!”)
-Pitanje kraljičine visine - čest predmet podsmeha, ali i dosadno ponovljivih komentara. OK, jasno nam je, Viki je bila niska. Ali, nazivati je “kepecom”, nije ni duhovito, ni na mestu.
-Njena puštena kosa, tj. perika je UŽASNA i liči na plast sena. Najozbiljnije, kada Viktorija u prvoj epizodi upita Skeritovu šta joj predlaže da promeni sa frizurom, zavapila sam:"Ošišaj je!"
-Paralelizam scena krunisanja i ginekološkog pregleda oklevetane plemkinje, Flore Hejstings - koliko god jasan, svejedno je glupo rešenje.
-Previše oslovljavanja. "Viktorija"-"Alberte". U redu, ljudi, znamo ko ste, a znate i vi.
-Albertovo cepanje košulje (i to dva puta za jednu epizodu!), uz pomoć koju pruža povređenom psetancetu, čine da se Viktorija opredeli i zaprosi ga. Naravno, nisu zanemarljivi ni njegovo interesovanje za “sirotinju raju”, Dikensa, “devojčicu sa šibicama”, železnicu i ukidanje ropstva - što mu sve daje smelost za nazivanje iskusnog premijera “laskavcem”, nezainteresovanim za realnost života u državi?!?

Prednosti

Kako god bilo, scena klavirskog dueta je vrlo lepa, intenzivna, a između dvoje glumaca oseća se dobra povezanost, uz činjenicu da su vizuelno zgodan par. Pa, ipak, Albert je beznadežno “tunjav” (što bi rekli u mom kraju), pri čemu konstantni govor ispod glasa i stav asocijalnog učenika u razredu nimalo ne pomažu da se ovaj utisak ublaži. A tek hvatanje beležaka u javnoj kući?
Dijalozi i radnja teku upravo kao u solidnom, istorijsko-romantičnom literarnom ostvarenju. Politički aspekt skladno se uklopio uz pojedinačnu priču Viktorije, lorda Melburna, prinčevske braće Koburg i ostatka društvenog “krema”, kao i privatnu, “narodsku” perspektivu posluge. Ništa nije suvišno, trivijalno, ni opterećujuće - a istovremeno ni preterano ozbiljno (izostaju intrige i škakljivosti, posebno ne prenošene na eksplicitan način golotinje i krvoprolića), pa prijatnost koju budi liči na onu prilikom čitanja knjiga Džejn Ostin. Sve je diskretno, pa i podzapleti (sugerisane ljubavne priče Ernesta i Harijet ili Skeritove i Frankatelija). 
Lik ode u spavaću sobu žene koja mu se mnogo sviđa. Sviđa se i on njoj. Tom prilikom joj uzme samo odsečeni pramen kose. Moguće je, makar i u seriji! A to što mene ili vas ova uzdržanost čudi, pretpostavljam da je problem iščašenog vremena u kome živimo.
Priču karakterišu ponos, odanost i čast u prvom planu, jer čak ni antagonisti nisu zaista negativni, već prilično karikaturalne pojave (bračni par Kamberland, npr.). Pre svega, ovo je opuštajuća, romantična slika prošlosti - ali, nipošto glupava kao ovdašnje Šotrine ekranizacije knjiga Mir Jam. Haljine, scenografija, detalji - ništa manje važni, a pun pogodak! Jednom rečju, ova serija je vizuelni i sadržajni odmor za oči i dušu, osmišljena i realizovana sa mnogo pozitive, dostojanstvenosti i šarma.

Vrednosna ocena: 8,75