недеља, 11. децембар 2016.

„The White Queen“ (2013)

komentariše: Isidora Đolović

Kada govorimo o negovanju i prezentovanju sopstvene istorijske i kulturne baštine, titula majstora svakako pripada Britancima. Njihova ulaganja u promovisanje, očuvanje i pre svega održavanje sećanja na turbulentnu prošlost nacije, neosporno su na zavidnom nivou i primer od koga se može znatno naučiti. Ponosni zbog viševekovne monarhije, brižljivo se odnose prema obeležavanju i osvetljavanju svake od etapa kroz koju je ovaj vid državnog uređenja na Ostrvu do danas prošao - a bilo je tu dinastija i dinastija. Svaka smena otvarala je poglavlje za neku novu i još uzbudljiviju fazu. Istorija se, što dalja tim više, neminovno zasniva na prepletu faktografije i legende, čime uvek pruža zahvalan materijal za obradu raznim vrstama umetnosti - od književne do vizuelne. Osnove ostaju, ali preoblikovane i okićene po želji, sa namerom da zainteresuju i probude divljenje prema veličini naroda koji ih je iznedrio.

Uz klasike i kostimirane drame nekako prirodno dolazi epitet “britanski”, čak i kada se priča IPAK ne odnosi na neku od stranica iz njihove obimne knjige sećanja. Ozbiljnošću, elegancijom, uloženim sredstvima i trudom, izborili su se za ovakav asocijativni status u svesti većine nas. Stoga je današnja preporuka serija koju svakako vredi pogledati ukoliko ste ljubitelj “Tjudorovih” ili “Bordžija”, dinamičnih priča sa unekoliko slobodnim odnosom prema istoriji, dobre glume i vremeplovnih kadrova koji zaokupljaju maštu.
“Bela kraljica” (The White Queen) nastaje 2013. godine u produkciji BBC-ja i mreže Starz, a prema seriji romana popularne Filipe Gregori. Ova istoričarka i spisateljica proslavila se istorijskom fikcijom fokusiranom na XV i XVI vek, iz neuobičajenog, ženskog  ugla posmatranja događaja i pripovedanja o njima. Gregorijeva je ovdašnjoj publici najpoznatija po knjizi “Druga Bolenova kći”, iz mini-ciklusa o dinastiji Tjudor, kao i serijalu “Rodbinski ratovi” koji mu hronološki prethodi. Izdavač ovih romana je “Laguna” i za sada ih je objavljeno ukupno osam, od toga pet iz “Rodbinskih ratova”, kojima je posvećena i ekranizacija pred nama.

Iako nosi naslov po prvoj knjizi serijala o Ratu dveju ruža, kako se “narodski” pamti višedecenijski sukob porodica Lankaster i Jork oko prevlasti, “Bela kraljica” zapravo kombinuje priču iz tri romana. Njena osnova su još “Crvena kraljica” i “Ričardova kraljica” (zapravo, u originalu “The Kingmaker’s daughter”, izraz za koji na srpskom ne postoji adekvatan prevod), što upućuje na ravnopravno postojanje čak tri glavne junakinje ove složene i uzbudljive priče. To su Elizabeta Vudvil, prva jorška kraljica (“bela”, jer je simbol ove kuće bila bela ruža); Margareta Bofort, majka budućeg tjudorskog rodonačelnika (lankasterska crvena ruža krasi amblem njene porodice); Ana Nevil, kći uticajnog grofa Vorvika i potonja supruga ozloglašenog Ričarda III. U prepletu njihovih perspektiva, razvija se povest iz deset jednočasovnih epizoda, koja je do sada pokupila mnoštvo nominacija i priznanja, ali i kritičkih osporavanja. Ako ste već čitali nešto iz opusa Filipe Gregori, otprilike znate šta možete očekivati. Međutim, nipošto se ne rukovodite apsolutno očajnom ekranizacijom njenog najpoznatijeg romana, “The other Boleyn girl”! Ova serija donosi sve prednosti i nedostatke romana “Bela kraljica” (jedinog iz istog serijala koji sam do sada pročitala, pa sudim upravo prema tim utiscima), istovremeno nadomestivši uobičajenu autorkinu bezbojnost ličnosti-učesnika pojedinim zaista odličnim glumačkim performansima. Samoj knjizi je veoma verna, gotovo do u detalj, a kostimi i lokacije su (uprkos anahronizmima i istorijskim nepodudarnosti koje tu i tamo “izlete”!) veoma lepi. Istorija je začinjena mitovima, neprekidno se ređaju dvorske spletke i politički manevri, smenjuju “preletači” i njihovi interesi. Dodajmo tome koristan udeo magije kao “začina” priče, zanemarenu žensku perspektivu (jer, najveća prednost Filipe Gregori, zbog koje joj se i oprašta stilska traljavost i nepotpuna karakterizacija protagonista, jeste osvetljavanje potisnutog dela istorije i ličnosti koje su je takođe gradile, iako uvek u senci svojih “jačih” polovina), stalno smenjivanje događaja i solidnu meru akcije svake vrste - dovoljno za više od “bacanja pogleda”.

Priča:

Ko bi uopšte poželeo da se menja sa ondašnjim pripadnicima plemstva? Život u strepnji, kalkulisanje, pribegavanje bilo kakvim sredstvima da bi se došlo do krune, poseda ili titule: a još manje potrebno da se stečeno izgubi. Ratovanje, neprestano porađanje, ugovoreni brakovi, nadmetanja i preticanja za varljivi, nestalni, lako oduzimani položaj. Nije bilo mnogo drugačije ni za muškarce, ni za žene. Tlo pod nogama se olako gubilo, a cena bila previsoka u odnosu na dobitak.

Godina je 1464. (okvir radnje se, inače, proteže na naredne dve decenije), doba nestabilnosti usled krvavih sukoba dva ogranka iste porodice oko engleske krune. Senilni lankasterski kralj Henri VI je svrgnut, njegova porodica proterana, a na prestolu se trenutno nalazi mladi Edvard IV od Jorka. Vešt ratnik i osvedočeni zavodnik, ipak ne bi postigao ništa bez ključne podrške Ričarda Nevila - grofa od Vorvika, zvanog “Kingsmaker” (onaj koji stvara/postavlja kraljeve). Vorvik ga je doveo na vlast, naučio ga svemu i skovao velike planove za uspostavljanje stabilne vladavine i očuvanje mira pod novim monarhom.
Sudbonosni susret pod hrastom kraj puta, gde je Elizabet Vudvil izašla da sa svoja dva sinčića moli novog kralja za vraćanje, dečacima oduzete, baštine njihovog poginulog oca (lorda Greja), promeniće sve. Elizabet je kći barona Riversa, lankasterskog podanika, dvadesetsedmogodišnja udovica velike lepote, ali i nasleđenih intuitivnih moći koje bi neki “zlobnici” nazvali magijskim. Između nje i osam godina mlađeg kralja gotovo momentalno će “zavarničiti”, a vešto povlačenje konaca ljubavi (na prvi pogled?) i požude, uz nesebičnu pomoć njene proračunate i mudre majke, daće zadovoljavajuće rezultate. Uprkos preprekama koje joj zadaju poreklo i opredeljenost porodice (što je, doduše, najmanji problem i reši se “za tili čas” - eto korena današnjih stranačkih preletanja!), Elizabet postaje krunisana engleska kraljica. Od početka je jasno da će cena za ostvarenje ove ambicije biti izuzetno visoka. Vudvilova tako, počev od tajnog venčanja, ulazi u vrtlog stalne sumnje, podozrevanja neprijateljskih namera, neophodnosti budnog opreza i prkosa prema svima, ne bi li sačuvala ljubav i uticaj.
A neočekivani obrt mnogima nije po volji, pre svih grofu Vorviku. Umesto već dogovorenog bračnog saveza sa princezom Bonom od Francuske, njegov dojučerašnji štićenik dovodi na dvor ne samo neprikladnu suprugu, već i čitavu njenu porodicu. Taktički delajući, Riversovi brzo okružuju novopečeni bračni par bedemom saveza i poznanstava, slabeći time uticaj Kingsmaker-a. Nova vladarka postaje trn u oku i porodici sopstvenog muža, od otvoreno neprijateljski nastrojene kraljeve majke Sesili, do “mutne” mlađe braće Džordža i Ričarda, za koje je Vorvik uveliko namenio svoje dve kćerke, Izabelu i Anu. Sem internog, pritajenog rata uticaja, spolja im preti osveta svrgnute kraljice Margarete od Anžua, dok se prinudno povučena, ali ne i poražena Margareta Bofort sprema da polako krči put prema, kako veruje, zasluženom tronu svog maloletnog sina Henrija Tjudora. Figure su raspoređene, partija kreće...

Kasting:
Elizabet Vudvil (Rebecca Ferguson) - Elizabet je žena koja gordo i tiho nosi svoje tajne, nade i želje. S obzirom da se veći deo radnje fokusira na nju, bilo bi prirodno da gledalac svesrdno navija za “belu kraljicu”, međutim, to nije slučaj. Ubrzo po (sumnjivom) pridobijanju mlađeg monarha za sebe, ona počinje da ispoljava sujetu i zaslepljujući, destruktivni nagon za samoodržanjem - koji istovremeno spočitava svojim protivnicima. Iako svesna grešaka koje proizilaze iz njenih poteza, pa pokazuje kajanje i grižu savesti pošto oseti da je otišla predaleko, nije u stanju da se zaustavi na vreme. Elizabeta je, naprosto, sebična da dopusti još nekome da bude u pravu, a istovremeno previše zavisna od majčine pomoći i oslonca. Sama glumica je vrlo dobar izbor za ulogu - lepa na klasičan, pomalo leden način, visoka i kraljevskog držanja - sve ovo posebno dolazi do izražaja u veličanstvenoj sceni krunisanja. 
Edvard IV od Jorka (Max Irons) - Mladi Maks Ajrons (sin legendarnog Džeremija) relativno dobro nosi ulogu Edvarda, koji je svojom arogancijom i prpošnošću često nepodnošljivo odbojan, ali to je i generalno odlika Gregorinih likova. Edvard je vrstan ratnik, vladar koji uspeva da postigne i zadrži primirje, ali istovremeno nestabilan i podložan uticaju ženske lepote. Naime, kada se sudare sile razuma (npr. Vorvik) i fizičke želje (Elizabet), uvek će prednost dati ovoj drugoj, pogotovo ako je povezana sa ljubavlju. Od ranije poznat kao razvratnik, Edvard će sa vanbračnim “slobodnim aktivnostima” nastaviti i tokom braka, ali takav životni stil će mu vremenom doći glave. Edvardu takođe zapadaju najteže moralne dileme, poput kraljeubistva i bratoubistva, što ipak ne čini njegov lik mnogo dopadljivijim i teško se povezati sa njime. Jednostavno, “zlatni par” je retko antipatičan, pa čak ni kraljičina ljubomora na milosnicu Džejn Šor, ili bol za preminulim članovima porodice, ne budi saosećanje. 
Ričard Nevil, lord Vorvik “The Kingmaker” (James Frein) - Čovek kome bi drugo ime moglo biti Ambicija, jer njeno oličenje u potpunosti predstavlja i svakim potezom potvrđuje. Vorvik je neko kome naizgled ništa nije sveto i spreman je da žrtvuje čak i sopstvenu porodicu zarad postizanja zacrtanog cilja. Njegov odnos sa Edvardom je, uprkos dobrom dramskom potencijalu, nedovoljno obrađen - a reč je o gotovo očinskoj ulozi, koja se usled gubljenja dominantnog uticaja preokreće u ljutu mržnju. Vorvik se zalaže za doktrinu “prihvatanja dodeljene uloge”, a adekvatna mu je i životna saputnica, ledi Nevil - lepa, stroga, surova. Njih dvoje su roditelji koji ne pokazuju mnogo emocija, ni zanimanja za to kako će dve kćerke koje imaju reagovati na sudbinu koju su im predodredili.
Margareta od Boforta (Amanda Hale) - Mada je Amanda Hejl u Americi uglavnom iskritikovana zbog svoje glume, kontinentalne kolege se slažu, a ja delim to mišljenje, da je njena Margaret zaista najjači adut serije. Ova prilično čudna, ali samostalna gospa, jednako se strastveno prepušta pobožnosti i materinskoj posvećenosti sinu. Njena vera u proviđenje tesno je povezana sa ambicijom samohranog roditelja prenetom na dete (što joj ujedno omogućava “čistotu” savesti i privid lične operisanosti od sujete i pohlepe). Odnos prema bratovljevom mužu, Džasperu Tjudoru i agonija zbog prinudne razdvojenosti od sina, što rezultira kroz dečakovu otuđenost, jesu pokazatelji ljudskosti i čine je najživopisnijim, najuverljivijim likom. Verski fanatizam na granici sa psihozom, susprezana želja i odolevanje koje omogućava da istraje u asketskom životnom stilu, čelična volja i upornost, odlikuju njenu ličnost. 
Džordž, vojvoda od Klarensa (David Oakes) - Majčin ljubimac, čijim životom rukovode pohlepa i “prokletstvo srednjeg sina”, odnosno hronična inferiornost. Džordž je od početka ona najslabija karika u bratskom trojstvu, prevrtljiv i nestalan, podložan manipulaciji svakoga ko mu ponudi više. Ništa ga ne motiviše u tolikoj meri kao obećanje moći, bila ona vladarska ili materijalna - ali, kada je vreme da se za nju izbori, nema dovoljno srčanosti ni odlučnosti. U suštini, ova uloga je gotovo tipska za Dejvida, koga sam već gledala kao Huana u “Bordžijama”, s tim što je on standardno fantastično iznosi. Za razliku od Huana, doduše, Džordž ne budi nikakvo razumevanje niti opravdanje - on je, naprosto rečeno, razmaženi i sujetni skot, naposletku paranoik - ali, čak i u svojoj odbojnosti, daleko interesantniji lik od bate Edvarda.
Ričard, vojvoda od Glostera (Aneurin Barnard) - Najveće iznenađenje u pozitivnom smislu. Šekspir je Ričardu III (u maestralnoj istoimenoj drami, koju obožavam i svima od srca preporučujem!) istovremeno ukazao čast i učinio “medveđu uslugu”. S jedne strane, britanski bard nam je ostavio možda najintrigantniju i najfascinantniju dramsku figuru, a sa druge mu pružio istorijski neutemeljen, ali danas najšire prihvaćen portret. Ričardu u “Beloj kraljici” umiven je taj ocrnjeni obraz, a lik koji gledamo uravnotežen je i vrlo dopadljiv, čak dijametralno suprotan svojoj pozorišnoj varijanti. Fizički, prestavlja mešavinu Froda Baginsa (tj. Ilajdže Vuda sa loknicama), Ikaboda Krejna (Džoni Dep u “Sanjivoj dolini”) i Edvarda Makazorukog! Enigmatičan je, porodični rezoner, tih i strpljiv, uvek po strani, ali odlučan kada zatreba. Ričard, “crni vojvoda”, uvek uspostavlja neophodnu ravnotežu između braće, održava razumne odnose sa svima na dvoru, ali nikada ne odstupa od svog stava. Postojanost karakteriše i njegovu ljubav prema Ani Nevil, budućoj supruzi i najvećem povereniku.
Žaketa, ledi Rivers (Janet McTeer) - Jednom rečju, monumentalna! Prva audijencija kod kraljeve majke predstavlja dobar primer potpore koju pruža Elizabeti, kao i ponosne odbrane svojih. Žaketa je dama starog kova, mistična i ogrnuta nekom starovremskom izmaglicom, mudrošću i pribranošću koju uspeva da sačuva i u najvećim iskušenjima. Ona je oslonac za svoju brojnu porodicu i neko čija pojava dominira prostorijom, a izbor glumice - savršen.
Ana Nevil (Faye Marsay) - Baš kao i Ričard, najprijatnije iznenađenje. Anu Nevil sam do sada, kroz razne izvore, doživljavala kao bezličnu, besprizornu i bolešljivu igračku muških srodnika, potom i slavnog supruga. Međutim, razvoj njenog lika kroz ovih deset epizoda je toliko dobro i ubedljivo izveden, njena snaga sveobuhvatna i “zračeća”, da je bilo neizbežno promeniti stav. Anu upoznajemo kao živahni devojčurak koji čežnjivo baca poglede na najmlađeg kraljevog brata, dvorski svet doživljava kao zabavnu igru i lakomisleno veruje glasinama koje je zabavljaju, sve  dok ne postane njihov aktivni deo. Od trenutka kada se, pri razdoru braće Jork, Izabela udaje za Džordža, mala Ana je primorana da preko noći odraste. Postaće, redom, jedina podrška ojađenoj sestri, nedužna žrtva očevog kraha i snosilac odgovornosti za tuđu izdaju, nevoljna supruga čudovišnog Edvarda Lankastera i još brže udovica, zetov talac, obespravljena dvorska dama. Kroz sve prepreke, uspeva da istraje zahvaljujući korisnim lekcijama dobijenim od Margarete Anžujske na bojnom polju. Tako će sitna, fizički neugledna (pravi “miš”), ali beskrajno energična Ana pokazati da je istinska kći svoga oca, žena koja uzima sudbinu u svoje ruke.
Izabel Nevil (Eleanor Tomlinson) - Kada joj je otac saopštio da će postati supruga vojvode od Klarensa, Izabel se najpre osećala važnom, sa visine posmatrajući došljakinju Vudvil i kategorično tvrdeći da bi ona bila “kraljica ledenog srca”. Međutim, sam početak braka donosi  okrutnu spoznaju da ipak ne uživa u ulozi tuđe marionete i teško podnosi očevu ambiciju, muževljevu koristoljubivost i manjak obzira, nulu interesovanja za njena osećanja i potrebe. Izabel, koja me fizički pomalo podseća na Sansu Stark, verovatno je najveća žrtva u čitavoj priči, usamljena devojka čija je sudbina izuzetno tužna i onespokojavajuća. 
Entoni Vudvil (Ben Lamb) - Elizabetin odani brat, kasniji staratelj njenog i Edvardovog naslednika, uz to pesnik. Entoni je za Riverse skoro kao Ričard za porodicu Jork, onaj glas razuma i neko ko se trudi da vraća situaciju u ravnotežu.
Džasper Tjudor (Tom McKay) - Polubrat Margaretinog pokojnog supruga, vaspitač i ujak njenog dragocenog jedinca Henrija (budućeg Henrija VII, koji će postati otac najčuvenijeg tjudorskog kralja i deda kraljice Elizabete I), večiti buntovnik protiv aktuelne dinastije i neko za koga nema menjanja tabora. Usled toga snosi posledice progonstva. Beskrajno posvećen i veran.
Henri Staford (Michael Maloney) - Margaretin drugi suprug. Iako u kasnije brakove ulazi nerado i silom prilika, Bofortova ima sreće da oba kasnija supružnika poštuju njenu odluku da živi u čednosti, “kao kaluđerica”, ali joj zato pružaju bezrezervnu podršku. Staford je primer stavljanja poštenja i pravičnosti na prvo mesto, čak i kada to znači suprotstavljanje ženinim težnjama i opraštanje neprijatelju.
Tomas Stenli (Rupert Graves) - Treći Margaretin muž, jorkist ili lankastrijanac - već po potrebi, a to ih čini odličnim tandemom. Obezbediće joj prisustvo na dvoru, u najužoj pratnji kraljice, a time i korak bliže strpljivom ostvarenju sinovljeve zacrtane budućnosti.
Margareta Anžujska (Veerle Baetens) - Nezavisno od sugerisane perspektive, koja nas svakako usmerava ka posmatranju članova svrgnute kuće kao negativaca, izgnanici su zaista ogavni, naročito poludebilni sin ove fanatične, lude kraljice. Scena prve bračne noći sa sirotom Anom je naprosto strašna. Pa, ipak, sama Margareta od Anžua ima svoje svetle trenutke i izaziva divljenje pošto na bojištu pokaže neustrašivost i upozna snahu sa svim predrasudama koje je, kao žena i strankinja, morala da savlada kako bi postala kraljica...pa makar i Bad Queen.

Prednosti:
Uvodna špica i muzička tema su ovde veoma lepe, svedene i dovoljno znakovite - ekranom “plove” srednjovekovne intarzije i inkrustacije, iza kojih se naziru likovi tri centralne junakinje, a sve poentirano dvema ružama koje se spajaju. Estetski gledano, serija zaista zadovoljava; muzika je takođe prikladna i odgovarajuća kada zatreba.

1. Braća Jork
Vrlo je zanimljiva igra rečima kada se pominju “tri Jorkova sina” - three sons of York u kontekstu povezanosti i predodređenosti nebeskim znamenom (koji je, prema legendi, Edvard ugledao na nebu uoči bitke) - three suns of York. Edvard, Džordž i Ričard su potpuno različiti i odlično iznijansirani likovi, svako sa sopstvenim porocima i opsesijama, u različitom životnom razdoblju. Iako je fokus pretežno na ženama i njihovom doživljavanju “ratnih igara” koje njihove jače polovine vode, trojstvo prinčeva kao pozadinski pokretači bez kojih se ne može, sa svojim smenama odanosti i rivalstva, predstavlja plus za radnju. Moram pohvaliti i “postarivanje” glumaca, tj. postepene i suptilne fizičke izmene kojima se sugeriše protok vremena.

2. Sestre Nevil
Bliskost između Vorvikovih kćeri prolazi kroz različite turbulencije i periode zahlađenja, ali nikada ne prestaje, čime odgovara odnosu gore pomenute braće. Ana je u ovom slučaju, ipak, primetno dominantnija i snažnija, uspevajući da karakterom zaseni čak i samu “belu kraljicu”. Međutim, njena briga za sestru, uzajamna ljubav i utisak da su uvek bile same protiv svih, bez lične želje stavljene u središte bespoštedne borbe, budi simpatije i podršku.

3. Ljubav pobeđuje sve?
Poučena primerom svojih roditelja (Žaketa, plemkinja rodom iz Burgundije i nekadašnja dvorska dama Margarete Anžujske, udala se za skromnog štitonošu, donevši mu titulu baroneta. Iako predmet poruge visokog plemstva, Riversovi su imali brak pun ljubavi i ukupno četrnaestoro dece!), Elizabet ruši sve tabue. Zbog “čarobnice sa sela”, Edvard se suprotstavlja volji svog mentora i odbija politički mnogo korisniji brak sa francuskom princezom (koji bi, ujedno, rešio dugogodišnje pitanje sukoba sa “komšijama”). Ovo podrivanje autoriteta od strane jedne žene, ljuto će uvrediti savetnika i pokrenuti niz sukoba. Sa druge strane, sama Elizabeta će učiniti sve da spreči, ali bezuspešno, ženidbu svoja dva devera protivnikovim kćerima. Drugi i jedini brak ovde sklopljen iz ljubavi, jeste onaj između Ričarda i Ane - sa odsustvom sumnjivog momenta vradžbine koji je umešan kod E & E, a čiji je presudni udeo ostao otvoreno pitanje.

4. Nije sve u ljubavi, ima nešto i u strategiji!
Neizvesno doba, česte smene na prestolu i nestabilni odnos snaga, zahtevali su brze poteze i još promišljenije odluke o alijansama i povezivanjima. Putem brakova, porodice se okružuju bedemom opreza, prestiža i sigurnosti u slučaju prevrata. Vladari se smenjuju češće nego današnji asovi na ATP listi, a naslednici su goruće pitanje i najpouzdanije sredstvo osiguravanja položaja - požive li dovoljno da dočekaju povoljni zaokret istorije.

5. Obrtanje situacija
Najupadljivije u slučaju sestara Nevil. Ana je u početku naivna, Izabel proračunata. Očevo načelo “igranja uloge”, sprovedeno u praksi, remeti ovakav odnos karaktera. Tako Izabel vrlo brzo po udaji postaje uplašena, distancirana i protivnik slepoj ambiciji roditelja. S druge strane, Ana dobija onu naročitu iskru u oku, pri pogledu na krunidbeni plašt Elizabete (čije simbolično ogrtanje nagoveštava budućnost). Razočarana brakom i svojom pozicijom najobičnijeg piona, Izabel ujedno naslućuje svoju sudbinu - dok se Ana uzdiže nad preprekama i grabi ka sve jasnijem cilju, drugačije od sestre prihvatajući i podnoseći okolnosti.

6. Pobožnost / okultno i magija
Dok se muškarci bore “ognjem i mačem”, žene pribegavaju drugim sredstvima, koristeći urođenu  intuiciju i osećajnost. Margareta Bofort, nesuđena Jovanka Orleanka, prihvatila je nametnutu preranu udaju samo zbog slutnje da će dete koje rodi postati miropomazani vladar, odabran od Boga. Uzdajući se u Njegove znake, koje svuda traži i iščitava kao putokaze i utehu, ona ne preza ni od kakve surovosti samo da bi istrajala i prokrčila put. Njene suparnice, Elizabet i Žaketa,  posežu za natprirodnim u borbi za osiguranu vlast. Vradžbina služi da se: veže voljeni čovek, postigne kraljevski brak, obezbedi naslednik - dok potom sve ne dobije negativni pravac: proklinjanje Vorvika i Džordža u službi osvete, preusmeravanje sila prirode (oluja, magla). Štiteći sebe i svoje, neumerenom igrom sa nečim što nas daleko prevazilazi, cena mora biti plaćena kroz odnošenje nevinih žrtava. Magijski “začin” je nešto što mi se već u knjizi najviše dopalo, pa isto važi i za ekranizaciju. Tajnovita, jeziva noćna atmosfera, u kojoj Elizabeta uz vodu (porodični element - legenda tvrdi da Žaketina loza potiče od mitske vile Meluzine) vrši zabranjene obrede, unosi onu neophodnu i uvek primamljivu dozu napetosti u radnju.

7. Paralelne perspektive
Dele ih Margaret, Elizabet, Ana - ali u početku znatno i Izabel. Vešto su uspostavljene, a donose nekome život, drugome smrt, trećima puki opstanak. Takve su npr. scene pred bitku (kada Elizabet i Margareta, svaka u svojoj odaji, izgovaraju gotovo identičnu molitvu, samo sa drugim završetkom), ili oluje i njenog ishoda, povezanih motivom deteta/dečaka (prvi je Izabelino izgubljeno/mrtvorođenče, drugi je Elizabetin slućeni princ - jer je trudna, a treći Margaretin otuđeni sin, sa kojim mora iznova da se poveže).

Mane:
Svih nedostataka sam bila svesna još čitajući, pa pretpostavljam da oni neće biti novost ni drugima, a u spoju sa estetskim užitkom i dobrom glumom, većinom su zanemarljivi. Smetalo mi je, pre svega, sentimentalisanje oko Elizabete i Edvarda, čiji mi likovi, kao što rekoh, nisu pobudili nikakva osećanja podrške, naprotiv - a opet, nisu ni kvalitetno osmišljeni da bi ih mogli “mrzeti da volimo”. Kritika je do sada više puta ukazala na anahronizme, kao što su patent na haljini, devetnaestovekovna zdanja, metalna stepeništa - ali, opet kažem, ništa toliko drastično da pokvari užitak gledanja. Najveći minus ide na neki, često preterano, “sapuničarski” efekat koji serija izaziva dok se bavi “Zlatnim parom” - međutim, sve drugo je dovoljno da ga ublaži, pa i sasvim potisne. Nije savršena, ali nema ni katastrofalne mane.

Osobenost serije:
Odnos prema junacima, koji se iz epizode u epizodu menja, pa nikoga od glavnih ne možemo jasno odrediti kao sasvim dopadljivog ili antipatičnog. Dok su pojedini likovi kroz roman prilično jednodimenzionalni i “bledi”, ovde su, zahvaljujući glumcima, izuzetno zanimljivi i složeni. Hronologija je “skokovita”, pa je zbog toga pomalo teško ispratiti često ubrzan protok vremena. Preko bitaka se gotovo sasvim “preleće”, a nije suvišno ni beležiti rodoslovne veze protagonista, s obzirom da ih je mnogo, sa brojnim potomstvom i istim imenima (svaka porodica ima bar dva  Henrija, Edvarda, Ričarda, Margaret ili Elizabetu!), pa je potrebno barem par epizoda kako bi se sve to razgraničilo u glavi i došlo na svoje mesto. Ipak, s obzirom na brojnost nesrazmernu trajanju sezone i “minutaži” na ekranu, likovi u seriji su dosta dobro i dovoljno individualizovani, jasno određenog domena delatnosti. Požrtvovanost, opsesije, frustracija, instrumentalizovanost, ambicija - svega je po malo, u kolopletu intriga vlastoljublja.

Najbolje scene:
Scena iz druge epizode sa sokolovima, dobar primer nadmetanja za uticaj na dvoru.
Kućno “pozorište senki” i devojačka razigranost još uvek bezazlenih sestara Nevil, dok Izabel pripoveda Ani o “lošoj kraljici” M. Anžujskoj i njenom sinu, “ledenom princu”.
Ričard izjavljuje ljubav Ani.
ne vredi, sve me asocira na ovu scenu!
Paganska ikonografija na kraljevoj jubilarnoj proslavi - simbolične maske (npr. Edvard je lav, Elizabet - jednorog, Ričard i Ana - vukovi), rivalstvo među braćom koje tom prilikom eskalira, kadriranje i prigušena svetlost koja doprinosi utisku.
Zajednička molitva “bele” i “crvene” kraljice.

Najbolji likovi:
Margaret Bofort i Ričard III, iz svih spominjanih razloga. Margaret je beskrajno zabavna, a realistična, dok je Ričardov razvoj najkompletniji. Više nego solidni su i: Ana Nevil, Žaketa Rivers, lord Vorvik, Džordž, Tomas Stenli.

Ukoliko ste spremni da istrpite i izignorišete brojne anahronizme i odstupanja od istorije, te (za Gregorijevu tipična) domaštavanja, nema sumnje da ćete uživati u seriji. 

Bonus:
Upravo sam saznala da se BBC-jeva i Starz verzija razlikuju, tačnije, da je serija cenzurisana za britansku (i evropsku) publiku, dok američka verzija ima više golotinje, škakljivih delova, produženih scena seksa, valjda u skladu sa očekivanjima tog tržišta. Između ostalog, koliko sam shvatila, necenzurisana verzija sadrži mnogo kadrova golog Maksa Ajronsa; neugodnu prvu bračnu noć Izabele i Džordža;  produženo (ionako traumatično) silovanje Ane Nevil od strane prvog supruga; kao i kontroverznu scenu između Ričarda i bratanice Elizabete od Jorka u poslednjoj epizodi. Nasuprot tome, scena improvizovane lutkarske predstave koju Izabel priređuje Ani, u Americi je izbačena, zbog procene da je "dosadna i nepotrebna". Iskreno, drago mi je što sam gledala BRITANSKU verziju, jer slutim da mi se ova „slobodnija“ ne bi dopala. Ukoliko ste kojim slučajem naišli na  alternativnu, volela bih da čujem u kojoj meri se razlikuju.


Vrednosna ocena: 8,50

(Naredne nedelje, selimo se koji vek unapred, ali ostajući u Engleskoj, u društvu još jedne mlade kraljice i par poznatih lica)