piše: Isidora
Đolović
Znamo ih kao vodeće
figure romantičarskog pokreta u svetskoj književnosti. Njihova poezija čuvena je koliko i
pojedinosti iz života dva pesnika-simbola poetsko-životne revolucionarne
delatnosti. Razbijali su tabue, zamerali se društvu koje ih je gotovo jednakom
silinom obožavalo, pomerali granice i postavljali temelje za istorijske
promene. Engleski “dendi pre dendizma”, Džordž Gordon Bajron, za svog
kratkog boravka na ovom svetu uveo je pojam zvezde u književne krugove,
kontroverznim i do danas nerazjašnjenim biografskim detaljima. Viktor Igo,
dugovečni galski bard, nije ništa manje remetio vode mrtvog mora akademizma i
tradicije. Njegovi romani još uvek progovaraju u ime obespravljenih, kao večite
barikade sa pariskih ulica, suštinski ništa drugačije od onih bedema atičkog
poluostrva, za koje je britanski mu “brat po pesmi” položio život. Ovoga puta
bih skrenula pažnju na ne toliko poznate delove njihovog stvaralaštva, kako po
formi, tako i tematski neuobičajene.
Romantizam se
intenzivno bavio pitanjima duha i duše, naravno, načinom potpuno različitim od
tradicionalnog, što je umnogome obeležilo obradu opštepoznatih tema.
Preispitujući hrišćanstvo, ali ne i odbacujući, još od preteča poput Miltona,
Blejka i Getea, dao nam je antologijske figure inspirisane biblijskim kanonom -
a sa njima i svagda podsticajna, inspirativna, originalna uobličenja večite
enigme. Motiv (uz)leta vrlo je bitan u delima koja vam danas
preporučujem, a takav je i efekat koji ostavlja na duh čitaoca, pod
uslovom da je isti oslobođen stega - poput, recimo, Šelijevog Prometeja.
“Kain: Misterija” - Lord Bajron
Priznajem da sam
previše slaba na Bajrona, "uklete pesnike" i sve što tu ima svoje
korene. Romantizam je oblast mog pretežnog naučnog/istraživačkog interesovanja,
ali i umetnički pokret koji me očarava, u kome se duhom i dušom pronalazim,
koji me ideološki zanosi. Bajron je moja prva i možda najveća književna ljubav.
Čovek-mit, pesnik-mit, prečesto potcenjivan zbog kontroverznog života, a opet,
nemoguće je odvojiti biografiju od njegovog stvaralaštva, kada su se to dvoje u
njegovom slučaju možda više nego bilo gde u istoriji književnosti ispreplitali,
izrasli jedno iz drugoga. Dovoljno je pomenuti tzv. "bajron(ov)skog
junaka", jedan od najdugovečnijih i najproduktivnijih književnih fenomena,
a koji je dobio ime po svom tvorcu, čoveku što je i sam od sopstvenog života
izgradio mit.
O lordu Bajronu mogu
pisati do sutra. Pokušaću da sažmem misli povodom ove poetske drame, odnosno mystery
play, kako ju je autor nazvao. Nažalost, "Kain" nije u celini preveden
na srpski, izuzev drugog (središnjeg i ključnog) čina, ali to samo znači da
ćemo čitanjem u originalu imati pravi doživljaj (koji, uz priznavanje svih
zasluga dobrim prevodiocima, ipak niko od njih ne može da dočara u
potpunosti)...Očarana sam Bajronovom pesničkom veštinom, ali iznad svega
smelošću i uspešnom realizacijom odabrane teme. Reinterpretirajući starozavetni
mit o bratoubistvu koje se dogodilo među prvim sinovima ljudi, Bajron
problematizuje neka od suštinskih pitanja religije poput porekla zla,
prolaznosti/smrtnosti, ograničenosti znanja. Nova je perspektiva, data Kainu,
iz koje dobijamo uvid u drugu stranu i mogućnost priče.
Objavljeno 1821.
godine, delo je donelo mnogo problema pesniku i izdavačima, prvenstveno zbog optužbi
za tobožnju blasfemiju. Međutim, znatno glasnije su bile pohvale i to od strane
savremenika poput Getea, Šelija i Voltera Skota (kome je delo posvećeno).
Bajron, naravno, nikada nije zazirao od svesnog i inteligentnog provociranja
licemernog britanskog javnog mnjenja, pa ipak se u predgovoru unapred ograđuje
od mogućih optužbi, učitavanja, te jasno ističe kako ne deli stavove svojih
junaka...a oni su ne samo zanimljivi, već i veoma, veoma aktuelni. Ne bih
da otkrivam bilo šta, drama nije preterano obimna i ko zna engleski dovoljno da
je pročita u originalu, sigurno neće ostati razočaran.
Dijalozi su
fantastični, pre svega oni između Kaina i Lucifera, potom svako uključivanje
Ade (Kainove sestre-supruge) i Avelja. Produbljenost likova je izuzetna! Kain
je čovek rastrzan između osećanja besa i nemoći zbog nasleđenog greha svojih
roditelja, smrtnosti koju ne razume, ograničenosti ljudskog znanja. Njegov
Lucifer je nešto između Miltonovog i Geteovog, ali, sa potpuno drugačijom
strategijom navođenja Kaina da zgreši, što je verovatno najprovokativnije i za
ondašnju javnost najproblematičnije. Mit je u potpunosti reinterpretiran,
uključujući i razloge za sukob braće. Pojedina rešenja i završetak
očigledno su na tragu Miltonovog "Izgubljenog raja", ali, Bajron ipak
svemu daje novi, originalni karakter.
Baš ZATO je veliki i
zato je važan. Privlačna ličnost, ali i vrsni pesnik. Tvorac Čajlda Harolda,
Don Žuana, Manfreda - Kaina, naravno. Vredan novog ispitivanja, lišenog
površnosti u pristupu i svođenja na poistovećivanje lika i dela, nabrajanje
njegovih ljubavnih doživljaja i javnih skandala. Ova drama pokazuje da je
Bajron bio, mnogo, mnogo više od toga. PESNIK sa osobenom vizijom.
“Bog”
- Viktor Igo
Do sada sam, uprkos nesumnjivo velikom ugledu
koji zbog svog pesništva uživa, ipak znatno više cenila i volela prozno
stvaralaštvo Viktora Igoa. Njegovi romani su na listi mojih omiljenih i teško
da će ih bilo šta sa nje pomeriti, međutim, poema “Bog” (nastala u periodu
genijevog izgnanstva na ostrvima Žersi i Gernezi, 1855-6. godine) je, poput
simboličnog uzleta pesničkog duha do apsolutnog, munjevito uzletela na
mojoj listi i ozbiljno zapretila njenim "starosedeocima"!
Pre svega zahvaljujući Igoovoj veštini i veličanstvenoj viziji, ali ništa manje
i sjajnom prevodu Nikole Bertolina (knjigu je objavila Paideia), ovo je bilo "fantastično putovanje" (kako bi
Slađana Milošević rekla) i ne pamtim da sam u skorije vreme doživela ovakvo
čitalačko prosvetljenje, preispitujući ujedno sopstvenu duhovnost, diveći se
sveobuhvatnosti znanja istinskog umetnika i preko njega (što je valjda cilj
svakog pravog i dobrog pisanja) svetu uopšte.
Važno je znati, pre čitanja, da je ova poema ostala nedovršena, što ipak ne umanjuje njenu lepotu i snagu. Zatim, čak i ukoliko niste prethodno upoznati sa time, kroz pažljiviju analizu pevanja uvidećete da je Igo negovao posebno shvatanje vere i Boga, odvojeno od bilo koje zvanične institucije, smešteno duboko u čovekovoj duši, kao lična, unutrašnja vrednost. "Njegov Bog prebivao je u bezdanima njegovog duha".
Važno je znati, pre čitanja, da je ova poema ostala nedovršena, što ipak ne umanjuje njenu lepotu i snagu. Zatim, čak i ukoliko niste prethodno upoznati sa time, kroz pažljiviju analizu pevanja uvidećete da je Igo negovao posebno shvatanje vere i Boga, odvojeno od bilo koje zvanične institucije, smešteno duboko u čovekovoj duši, kao lična, unutrašnja vrednost. "Njegov Bog prebivao je u bezdanima njegovog duha".
Sastoji se iz dva dela
("Uzdizanje u tmine" i "Bog"), kroz koje pesnikov
znatiželjni duh, stremeći ka otkriću istine uzleće i susreće različite
glasnogovornike dosadašnjih teorija o Bogu i svetu. Oni mu se javljaju u
simboličnim oblicima i predočavaju mu raznovrsna gledišta (od ateizma i
skepticizma, preko manihejstva, do judaizma i hrišćanstva, racionalizma...), a
duhovno putovanje je istovremeno UZDIZANJE (kroz kosmički prostor) i PONIRANJE
(u dubine pesnikovog duha) za traženjem odgovora.
Naravno, neizbežno je
bilo moje prisećanje odlomka pesme našeg Vojislava Ilića:
"...Pred tom večnom tajnom mi stojimo nemo,
K'o saiski mudrac pred Istine likom;
Veo s njenog lica dići ne umemo,
Jer Istina cela ne daje se nikom.
Vek za tavnim vekom u večnost će saći,
A razum će ljudski po mraku da luta;
Odgovora neće na pitanje naći
Ni Istini celoj prolaza i puta. -
I slutiće večno."
Da rezimiram, delo je
oplemenjujuće, nadahnjujuće, bezvremeno lepo i vredno. Čuva ugled književnosti,
potvrđuje njen značaj, ulogu posebne vrste otkrovenja. Viktore, zaista,
pobedio si!