субота, 3. децембар 2016.

Subota sa knjigom: Uzleti (širokog) duha

piše: Isidora Đolović

Znamo ih kao vodeće figure romantičarskog pokreta u svetskoj književnosti. Njihova poezija čuvena je koliko i pojedinosti iz života dva pesnika-simbola poetsko-životne revolucionarne delatnosti. Razbijali su tabue, zamerali se društvu koje ih je gotovo jednakom silinom obožavalo, pomerali granice i postavljali temelje za istorijske promene. Engleski “dendi pre dendizma”, Džordž Gordon Bajron, za svog kratkog boravka na ovom svetu uveo je pojam zvezde u književne krugove, kontroverznim i do danas nerazjašnjenim biografskim detaljima. Viktor Igo, dugovečni galski bard, nije ništa manje remetio vode mrtvog mora akademizma i tradicije. Njegovi romani još uvek progovaraju u ime obespravljenih, kao večite barikade sa pariskih ulica, suštinski ništa drugačije od onih bedema atičkog poluostrva, za koje je britanski mu “brat po pesmi” položio život. Ovoga puta bih skrenula pažnju na ne toliko poznate delove njihovog stvaralaštva, kako po formi, tako i tematski neuobičajene. 

Romantizam se intenzivno bavio pitanjima duha i duše, naravno, načinom potpuno različitim od tradicionalnog, što je umnogome obeležilo obradu opštepoznatih tema. Preispitujući hrišćanstvo, ali ne i odbacujući, još od preteča poput Miltona, Blejka i Getea, dao nam je antologijske figure inspirisane biblijskim kanonom - a sa njima i svagda podsticajna, inspirativna, originalna uobličenja večite enigme. Motiv (uz)leta vrlo je bitan u delima koja vam danas  preporučujem, a takav je i efekat koji ostavlja na duh čitaoca, pod uslovom da je isti oslobođen stega - poput, recimo, Šelijevog Prometeja.

“Kain: Misterija” - Lord Bajron

Priznajem da sam previše slaba na Bajrona, "uklete pesnike" i sve što tu ima svoje korene. Romantizam je oblast mog pretežnog naučnog/istraživačkog interesovanja, ali i umetnički pokret koji me očarava, u kome se duhom i dušom pronalazim, koji me ideološki zanosi. Bajron je moja prva i možda najveća književna ljubav. Čovek-mit, pesnik-mit, prečesto potcenjivan zbog kontroverznog života, a opet, nemoguće je odvojiti biografiju od njegovog stvaralaštva, kada su se to dvoje u njegovom slučaju možda više nego bilo gde u istoriji književnosti ispreplitali, izrasli jedno iz drugoga. Dovoljno je pomenuti tzv. "bajron(ov)skog junaka", jedan od najdugovečnijih i najproduktivnijih književnih fenomena, a koji je dobio ime po svom tvorcu, čoveku što je i sam od sopstvenog života izgradio mit.

O lordu Bajronu mogu pisati do sutra. Pokušaću da sažmem misli povodom ove poetske drame, odnosno mystery play, kako ju je autor nazvao. Nažalost, "Kain" nije u celini preveden na srpski, izuzev drugog (središnjeg i ključnog) čina, ali to samo znači da ćemo čitanjem u originalu imati pravi doživljaj (koji, uz priznavanje svih zasluga dobrim prevodiocima, ipak niko od njih ne može da dočara u potpunosti)...Očarana sam Bajronovom pesničkom veštinom, ali iznad svega smelošću i uspešnom realizacijom odabrane teme. Reinterpretirajući starozavetni mit o bratoubistvu koje se dogodilo među prvim sinovima ljudi, Bajron problematizuje neka od suštinskih pitanja religije poput porekla zla, prolaznosti/smrtnosti, ograničenosti znanja. Nova je perspektiva, data Kainu, iz koje dobijamo uvid u drugu stranu i mogućnost priče.
Objavljeno 1821. godine, delo je donelo mnogo problema pesniku i izdavačima, prvenstveno zbog optužbi za tobožnju blasfemiju. Međutim, znatno glasnije su bile pohvale i to od strane savremenika poput Getea, Šelija i Voltera Skota (kome je delo posvećeno). Bajron, naravno, nikada nije zazirao od svesnog i inteligentnog provociranja licemernog britanskog javnog mnjenja, pa ipak se u predgovoru unapred ograđuje od mogućih optužbi, učitavanja, te jasno ističe kako ne deli stavove svojih junaka...a oni su ne samo zanimljivi, već i veoma, veoma aktuelni. Ne bih da otkrivam bilo šta, drama nije preterano obimna i ko zna engleski dovoljno da je pročita u originalu, sigurno neće ostati razočaran.

Dijalozi su fantastični, pre svega oni između Kaina i Lucifera, potom svako uključivanje Ade (Kainove sestre-supruge) i Avelja. Produbljenost likova je izuzetna! Kain je čovek rastrzan između osećanja besa i nemoći zbog nasleđenog greha svojih roditelja, smrtnosti koju ne razume, ograničenosti ljudskog znanja. Njegov Lucifer je nešto između Miltonovog i Geteovog, ali, sa potpuno drugačijom strategijom navođenja Kaina da zgreši, što je verovatno najprovokativnije i za ondašnju javnost najproblematičnije. Mit je u potpunosti reinterpretiran, uključujući i razloge za sukob braće.  Pojedina rešenja i završetak očigledno su na tragu Miltonovog "Izgubljenog raja", ali, Bajron ipak svemu daje novi, originalni karakter. 

Baš ZATO je veliki i zato je važan. Privlačna ličnost, ali i vrsni pesnik. Tvorac Čajlda Harolda, Don Žuana, Manfreda - Kaina, naravno. Vredan novog ispitivanja, lišenog površnosti u pristupu i svođenja na poistovećivanje lika i dela, nabrajanje njegovih ljubavnih doživljaja i javnih skandala. Ova drama pokazuje da je Bajron bio, mnogo, mnogo više od toga. PESNIK sa osobenom vizijom.

“Bog” - Viktor Igo

Do sada sam, uprkos nesumnjivo velikom ugledu koji zbog svog pesništva uživa, ipak znatno više cenila i volela prozno stvaralaštvo Viktora Igoa. Njegovi romani su na listi mojih omiljenih i teško da će ih bilo šta sa nje pomeriti, međutim, poema “Bog” (nastala u periodu genijevog izgnanstva na ostrvima Žersi i Gernezi, 1855-6. godine) je, poput simboličnog uzleta pesničkog duha do apsolutnog, munjevito uzletela na mojoj listi i ozbiljno zapretila njenim "starosedeocima"!
Pre svega zahvaljujući Igoovoj veštini i veličanstvenoj viziji, ali ništa manje i sjajnom prevodu Nikole Bertolina (knjigu je objavila Paideia), ovo je bilo "fantastično putovanje" (kako bi Slađana Milošević rekla) i ne pamtim da sam u skorije vreme doživela ovakvo čitalačko prosvetljenje, preispitujući ujedno sopstvenu duhovnost, diveći se sveobuhvatnosti znanja istinskog umetnika i preko njega (što je valjda cilj svakog pravog i dobrog pisanja) svetu uopšte.

Važno je znati, pre čitanja, da je ova poema ostala nedovršena, što ipak ne umanjuje njenu lepotu i snagu. Zatim, čak i ukoliko niste prethodno upoznati sa time, kroz pažljiviju analizu pevanja uvidećete da je Igo negovao posebno shvatanje vere i Boga, odvojeno od bilo koje zvanične institucije, smešteno duboko u čovekovoj duši, kao lična, unutrašnja vrednost. "Njegov Bog prebivao je u bezdanima njegovog duha".

Sastoji se iz dva dela ("Uzdizanje u tmine" i "Bog"), kroz koje pesnikov znatiželjni duh, stremeći ka otkriću istine uzleće i susreće različite glasnogovornike dosadašnjih teorija o Bogu i svetu. Oni mu se javljaju u simboličnim oblicima i predočavaju mu raznovrsna gledišta (od ateizma i skepticizma, preko manihejstva, do judaizma i hrišćanstva, racionalizma...), a duhovno putovanje je istovremeno UZDIZANJE (kroz kosmički prostor) i PONIRANJE (u dubine pesnikovog duha) za traženjem odgovora. 

Naravno, neizbežno je bilo moje prisećanje odlomka pesme našeg Vojislava Ilića:

"...Pred tom večnom tajnom mi stojimo nemo,
K'o saiski mudrac pred Istine likom;
Veo s njenog lica dići ne umemo,
Jer Istina cela ne daje se nikom.
Vek za tavnim vekom u večnost će saći,
A razum će ljudski po mraku da luta;
Odgovora neće na pitanje naći
Ni Istini celoj prolaza i puta. -
I slutiće večno."

Da rezimiram, delo je oplemenjujuće, nadahnjujuće, bezvremeno lepo i vredno. Čuva ugled književnosti, potvrđuje njen značaj, ulogu posebne vrste otkrovenja. Viktore, zaista, pobedio si!