субота, 17. децембар 2016.

Subota sa knjigom: Tajna gospođe Grejem

piše: Isidora Đolović


Reklo bi se da je u ljudskoj prirodi stvaranje tabora i podela, čak i kada se radi o hobiju ili, recimo, čitalačkoj naklonosti. Pitanja: Zvezda ili Partizan?, Bitlsi ili Stounsi?, Dostojevski ili Tostoj?, verovatno nikada neće zastareti - mada se nipošto ne isključuje da odgovor bude: Oboje (dobro, u sportu malo teže!). Nešto slično se, primećujem, ponavlja u slučaju dela Džejn Ostin i sestara Bronte, koja se, mada ne preterano bliska tematikom, stilom, pa čak ni periodom nastanka, uglavnom stavljaju u isti kontekst. Bronteove i Ostinova se, razumljivo, uzimaju za sinonim devetnaestovekovne engleske književnosti i početke priznavanja statusa i vrednosti tzv. „ženskog pera“. Mnoštvo ekranizacija, referenci u modernoj kulturi, kao i razbijanje kontroverzi kroz bavljenje do tada prećutkivanim ili ignorisanim pitanjima, garantuju da im se ovaj status nikada ne može osporiti, ni poremetiti.
Nije "fensi" i korice su blago rečeno, smešne - ali moje je i prevod je odličan, pa volim ovo staro izdanje
Ako bih morala da se svrstam u grupu ostinovaca ili bronteovaca, ja bih, ipak, bez mnogo premišljanja, izabrala drugu. Ne samo što je njihova literarna usmerenost znatno više počivala na tradiciji meni omiljenog romantizma i bavila se onim ponornim u ljudskom biću, uz često koketiranje sa atmosferom gotskog romana i znatnim osećajem za misteriozno i pomalo jezivo, njihov stil mi je uvek više prijao nego, iako neosporno zabavna i inteligentno kritički nastrojena, proza Džejn Ostin. Između tri sestre - Šarlot, En i Emili, moram priznati da prednost uvek dajem trećoj, čiji je najmanji opus posedovao najviše temperamenta, iznenađujuće intenzivnog izraza još burnijih i paradoksalnijih osećanja. Ipak, najveće iznenađenje za mene bila je upravo En, najmanje poznata i, rekla bih, prilično potcenjena u odnosu na svoje znatno popularnije, proučavanije sestre. Današnji tekst baviće se njenim romanom „Stanarka napuštenog zamka“, inovacijama i iznenađenjima koja je doneo (meni, kao čitaocu, ali i književnosti uopšte), te zbog čega joj dugujemo više pažnje i vrednovanja nego što ih je do sada dobijala.

„The Tenant of Wildfell Hall“, drugi po redu roman En Bronte (debitantski je „Agnes Grej“ i, baš kao i ovaj, u popriličnoj meri zasnovan na ličnom iskustvu književnice), objavljen je 1848. godine. Baš kao i sestre, En je najpre pisala pod muškim pseudonimom Akton Bel, što je u ono vreme bilo skoro pa uobičajeno, budući da prava i slobode žena još uvek nisu bili ni upola rasprostranjeni kao danas, naročito za pripadnice siromašnijih staleža. Dok su madam de Stal, madam de Lafajet, Meri Vulstonkraft i njena kći-imenjakinja Šeli, pisale bez skrivanja identiteta, pojedine mlađe koleginice zadržale su ovaj manir kroz čitavu karijeru, npr. Džordž Eliot i Žorž Sand. Problemi kojima su se bavile obuhvatali su, u zavisnosti od stepena naginjanja jednoj od dveju epoha na čijoj se razmeđi nalaze - romantizma ili realizma, širok krug od zamršenih ljudskih odnosa, emocija i unutrašnje borbe, do slikanja društvenih relacija, socijalnih nepravdi i represija. Što se sestara Bronte tiče, svaka na svoj način i specifičnim stilom koji ne podseća na izraz one druge, ostavile su kultne protagoniste i kroz njih progovorile o ništa manje značajnim temama. 

Moj prvi susret sa „Stanarkom napuštenog zamka“, samim tim i En Bronte, odigrao se davno, ostavivši mi onaj, više nego prijatan utisak koji dobijamo pošto knjiga pruži znatno više nego što smo očekivali. Zbog toga sam oberučke prihvatila Ivanin predlog da u novembru upriličimo neku vrstu zajedničkog čitanja sa Sarom i Katarinom, pa na posebnoj „Goodreads“ grupi razmenjujemo utiske i diskutujemo o ovom zanimljivom romanu. Nažalost, zbog faktora „padobranaca“, kadrih da upropaste i najbolje zamišljenu temu, grupa je brzo propala, ali to ne znači da se odustalo od bavljenja delom En Bronte. Ne bih se zadržavala na opštim mestima o njemu, jer sve to možete pročitati u Ivaninom sjajnom prikazu, OVDE. Ukoliko vam delo nije poznato, a strahujete od tzv. „spojlera“, ne nastavljajte dalje, pošto će se moja preporuka zasnivati na relativno detaljnim komentarima knjige u celini i biće teško ne odati delove zapleta.

 Ma šta vam sugerisao naslov ili bilo kakva (na skromnom predznanju zasnovana) predrasuda o opusu Bronteovih, ovo NIJE ljubavni roman. Nije ni misterija, mada sadrži elemente oboje. Njegov tok i ishodište vode čitaoca do, možda ne sasvim neočekivanog otkrića, ali svakako nepredvidivim putevima. Zavijuci, hodnici, svi silni ćorsokaci koje priča gradi, a kojima vas autorski glas sigurno i samouvereno usmerava, predstavljaju izvor najvećeg čitalačkog uživanja. Sem toga, nedovoljno priznat Enin talenat budi čuđenje karakteristično za recepciju dela sve tri sestre: kako se dogodilo da iz pera devojaka relativno oskudnog šireg obrazovanja, životnog iskustva i društvenih preimućstava, poteku ovako složeni, izbrušeni redovi?
Ovogodišnje, novo izdanje sa predgovorom autora, izvor: Vulkan
Priča: U seosko, godinama pusto zdanje Vajldfel, doselili su se novi zakupci - mlada gospođa Helen Grejem, po svemu sudeći udovica, njen mali sin Artur i stara služavka. Tipično za provinciju, ova novost ubrzo potpuno zaokuplja tamošnje društvo i počinju nagađanja o tome „ko je, šta je, odakle je i sa kojom namerom“ pristigla susetka. Svojim suzdržanim, distanciranim ponašanjem, hladnom i tajanstvenom lepotom, zanimanjem umetnošću, a pogotovo nejasnim odnosom sa svojim stanodavcem, gospodinom Lorensom, Helen dodatno podstiče ovu radoznalost. I što se više trudi da sačuva svoju privatnost i, naslućuje se, tešku tajnu iz prošlosti čija se senka još uvek opasno nadvija nad životima nje i deteta, Grejemova protiv volje pruža podstrek „čaršijskim pričama“. A one se brzo, kako biva i dan-danas, otimaju kontroli, pa  zemljoposednik Gilbert Markem, neobično privučen zagonetnom došljakinjom, odlučuje da ispita šta se krije iza polucrnine, slikarskog platna, preterano zaštitničkog odnosa prema sinu i noćnih šetnji lepotice sa Lorensom...

Pripovedni postupak: Verovatno najveću prednost romana čini njegova kompozicija i veština sa kojom je izvedeno povezivanje priče u celovitu strukturu. Naime, sastavljena je iz nekoliko ispovednih tokova (naracije iz prvog lica jednine, glasom pripovedača koji je samim tim nepouzdan, ali se trudi da postigne što veću objektivnost), u vidu dnevničkih beležaka, pisama i usmenih ispovesti, kao trostrukog okvira radnje. Istovremeno, kroz ta tri narativna nivoa odigrava se interesantno udvajanje situacija i učesnika, što omogućava uporedno praćenje sudbina i njihovo konačno (iskustveno) povezivanje u jednoj tački.

Vremenski raspon radnje obuhvata period između 1821. (kada počinje Helenin dnevnik, datiran do 1826. Godinu dana kasnije počinje radnja iz Gilbertovih pisama, dakle, 1827. je „tačka preseka“) i 1847. godine.

Prvi okvir čini prepiska Gilberta Markema sa prijateljem i zetom, Džekom Halfordom, zapravo ispovest potpomognuta dnevničkim beleškama i sećanjima na dve decenije stare događaje. Drugi pripovedni nivo predstavlja dnevnik Helen Grejem, vođen od njene osamnaeste godine. Istovremeno, na ovaj način je ostvaren postupak “priče u priči”, koja se širi nalik na koncentrične krugove, uz izvesno udvajanje određenih tipova ličnosti (zavodnica-suparnica, udvarači, stariji kao autoritet). Treći nivo je Arturova priča o propasti lorda Loubaroa, kojom se takoreći hvališe Helen kako je njegov “klub” naveo jednog od članova na robovanje kocki i čašici.

Dnevnik se prekida na mestu gde Gilbert sluti sopstveni opis, pa se pripovedna vremena iznova spajaju i sve se vraća na početni okvir pisma, kome je pred kraj dodata Helenina prepiska sa bratom, kao svedočanstvo o završetku njene storije sa nasilnim suprugom. Dva toka priče se stapaju i unutrašnja objašnjava spoljašnju. Gilbert žali što su poslednje stranice dnevnika iscepane, pomalo sujetno uveren da je na njima opisan Helenin  prelaz iz odbojnosti u naklonost. To je samo jedan od primera vrlo zanimljivog postavljanja likova u poziciju čitalaca, koji gaje lično interesovanje za nastavak priče, uz žive reakcije na njen tok (recimo, Gilbert likuje što se vremenom Helenina ljubav prema mužu ugasila).

Odlično pripovedanje dolazi do izražaja bilo da je reč o ironijskom, potpuno ogoljenom podsećanju muškarca na svoje mladalačke greške, reakcije i borbu za voljenu ženu; bilo da su to  uverljive i verodostojne misli mlade devojke, zarobljene u sukobu osećanja, logike i dobrih namera. Helen ne ume da savlada razočaranost, sumnju i očaj - baš kao ni Gilbert, što je primer vrlo zanimljive, skoro pa preslikane, udvojene strukture jedne priče unutar druge. Npr, tokom izvođenja pesme na klaviru, ona istovremeno odaje priznanje dobrom glasu i sviranju Anabele Vilmot, čime pokazuje kako ljubomora ne narušava sposobnost za uživanje u umetnosti.

Stil: Čitati sestre Bronte znači odmoriti dušu i prepustiti se zaista lepom, prijatnom i neopterećujućem, ali nipošto dubljeg značenja i literarne vrednosti lišenom pisanju. Ovaj u pravom smislu  klasični stil, kakav mnogo volim i cenim, ozbiljne i osetljive teme iznosi kroz par rečenica, a više nego jasno (npr. ljubavni odnos, trudnoću, napastvovanje). Nema današnje “plastičnosti” u opisivanju, ali efekat je često jači. Preko stvari se prelazi kao preko podrazumevajućih, kako bi se osvetljenje bacilo na neke bitnije, zamagljenije. Prisutni su u podjednakoj meri napetost (kada strepimo hoće li Helen uspeti da pobegne od muža alkoholičara i izbori se za svoj i sinovljev normalan život u slobodi), humor (uglavnom u Gilbertovim deonicama, s obzirom da je beskrajno zanimljiv) i ironija (pre svega usmerena na uskogrudost i nazadnost društvenih “normi” koje diktiraju seoske matrone, sa jedinim ciljem da sklope koristan i unosan bračni “posao”. Helenina ironija je snažna i dok objašnjava kako njihovi jesenji gosti ostaju dugo, jer domaćinu nije lako da bude “sam sa svojim bistrim umom, mirnom savešću i voljenom i zaljubljenom suprugom”, a odlična je i kritika bračne politike porodice Vilmot).

Deskripcija: Još jedna jača strana En Bronte, u sasvim dovoljnoj meri prisutna da ne “proguta” ostatak dela, a istovremeno taman toliko opojna da mu pruži lirski štimung. Već na početku se izdvaja izuzetno simpatičan opis Elize Milvord, iz Gilbertove perpektive nastale dok joj je još uvek bio naklonjen: posebno njene oči, držanje, nestalnost i promenljivost, ćudljivost. Kasnije, pruženi su nam vrlo lepi i znalački opisi slikarskih tehnika i postavki, a kako Helen ima ideju da naslika nešto nesvakidašnje, deskripcija je u službi važnog momenta progresivnosti u najavi.

Heleninu naklonost Arturu otkrivaju njeni crteži, pa je likovna umetnost i razmišljanje kroz boje i slike uobičajeno obeležje junakinjine ličnosti. Divni opisi prirode, koja kod Helen prožima sva čula, osećajući svet oko sebe za lepotu otvorenog uma i duha, praćeni su priznanjem kako ne može da uživa u svemu tome (mesečini, potoku, šumi), kada Artur nije prisutan da mu predstavi i uključi ga u radost doživljaja prirode.

Likovi: Pre svega, prvi okvir nam predstavlja malu seosku zajednicu, koju čine porodice Markem (majka udovica, Gilbert - najstariji sin koji nerado nasleđuje očev posao, kći Rouz, Fergas - mlađi sin, glas podsmeha i ironijskog odnosa prema radoznalosti meštana sa kojom vole da “zavlače nos po susednim kućama, zaviruju u njihove skrovite budžake, ne bi li namririsali njihove tajne.(...)Ti ne razumeš tako oplemenjene izvore zabave.”), Milvord (paroh, njegove kćerke, koketna Eliza i “usedelica” Meri) i Vilson (majka, gorda lepotica Džejn, braća Robert - neotesan i sirov, i Ričard - povučeni učenjak). Povremeno ovaj krug pohode Helen i gospodin Lorens, mladi neženja, poželjna prilika za udavače koje “ciljaju na visoko”, kao izbiračica Džejn.
U ekranizaciji, mini-seriji iz 1996, Helen je igrala Tara Ficdžerald ( mnogima poznatija kao Selis Barateon u "GoT"), na slici sa Tobijem Stivensom (Artur Hantington)
Gilbert Markem je naš prvi i glavni pripovedač, koji sa znatnim ironijskim otklonom od toga kakav je u mladosti bio, ali i što je moguće vernijim uživljavanjem u svoja tadašnja razmišljanja, reagovanja i osećanja, vodi kroz radnju toliko neulepšano, da ćete više nego jednom poželeti da ga udarite! Njegova impulsivnost je, naime, koliko smešna, toliko i nepodnošljiva. Najpre uhodi oko Helenine kuće, načuvši i pogrešno shvativši njen tajni razgovor sa Lorensom. Usled toga, bes i ljubomora rastu, pa pravi brojne preterane, histerične ispade (beži od malog Artura, breca se na paroha, majku i Vilsonove), što nedvosmisleno otkriva njegovu zaljubljenost. Vrhunac ove mahnitosti i nemira je napad na Lorensa na pustom seoskom drumu, kada ga bičem obara sa konja u kaljugu! Posle nešto inaćenja sa obe strane, Helen odlučuje da pokaže poverenje i naklonost, ujedno i smiri Gilbertove proključale strasti, dajući mu svoj dnevnik na uvid. Iz njega, on će otkriti tajnu zbog koje je Grejemova postala meta čitavog sela.

Tek uvedena u društvo, preko stroge - ali brižne tetke i nešto liberalnijeg teče, Helen se ne protivi udaji, dokle god je odluka o životnom saputniku rezultat njene naklonosti. Sigurno je samo da u obzir ne dolazi neko od starijih prosaca, prijatelja njene porodice, među kojima je najuporniji gospodin Borem (ja sam ga zvala Boring - nikako mu nije jasno zašto biva odbijan!). Pažnju joj, između ostalog i usled činjenice da je par puta izbavio od neprijatnog društva pomenutih starkelja, privlači Artur Hantington. Na lošem glasu zbog svoje razuzdanosti, on je ipak osvaja vedrinom, šarmom i fizičkom lepotom. Tipično za tako mladu i neiskusnu, a osećajnu i produhovljenu devojku, Helen ga idealizuje, uz svima imponujuću uverenost da ga može promeniti. Vremenom, zaljubljenost nadvladava razum i tetkine savete. Bitan deo radnje postaju njena  prijateljica Milisent Hargrejv i Anabel Vilmot, buduća suparnica, koketa, kao i Arturovi prijatelji, na čelu sa Heterslijem i Loubaroom.

Istina, ni pre venčanja Helen se nisu dopadali pojedini nagoveštaji Arturove prirode, kao što je držanje prilikom službe u crkvi (molitvenik okrenut naopako; “puritanska ukočenost” pred njenim pogledom, koju Helen ocenjuje kao “više izazivačku nego smešnu”; karikature propovednika). Međutim, ni teča i gospodin Vilmot ne idu u crkvu, ali zbog “mirne partije karata”! Posesivno ponašanje počinje već na svadbenom putovanju, kada Artur izražava želju da se što pre vrate kući, gde bi mu žena stalno bila “na oku”. Pribegava emotivnim ucenama, durenju i svesno je povređuje svojim rečima. Kako vreme prolazi, ponaša se sve infantilnije - a bezobrazno i podmuklo, služeći se dvostrukim standardima. Primera radi, za njega je sasvim u redu da muškarac luduje i “švrlja”, ali se od žene očekuje da bude smerna i pokorna - pa još argument potkrepljuje Šekspirovim citatom!

Milisent će i sama uleteti u bračnu klopku, sa krajnje nedostojnim supružnikom, plativši danak neiskustvu (njen neodređen odgovor na prosidbu protumačen je kao pristanak) i poslušnosti (majčina ucena). Interesantan je moral ovih dobrih žena - iako nezadovoljne, mire se sa dužnošću. Hetersli, Milisentin suprug, tako ne krije da mu je bila potrebna krotka i tiha ženica, pored koje će moći da živi po svom, umesto da trpi “zvocanje”. Za Arturove poročne sklonosti, Helen prilično dugo krivi isključivo njegovog “bezobzirnog oca” i “popustljivu majku”. Ovaj izgovor će joj dugo služiti da opravda (vrlo verno opisan) raskalašni život i način zabavljanja pripadnika nižeg (seoskog) plemstva.

Roditeljstvo donekle smiruje Helen, ali joj donosi i dosta trezveniji pogled na brak. Uz trpeljivost i pomirljivost, ipak stoji želja da sačuva dostojanstvo. Ovo se ispostavlja kao nemoguće pošto otkrije aferu između Artura i Anabel. Njih dvoje ne samo što ne poriču, već se ispostavlja da je veza ozbiljnija nego što deluje, pa se Helen povlači uz pristanak da formalno ostane venčana, ali bez dotadašnjih napora da učini supruga boljim. Kao i danas, preljubnicima je najvažnije šta će reći svet, tj. da ne ugroze javnu reputaciju.

Inače, nešto ostaje nejasno: zbog čega je Artur toliko požurio sa ženidbom Helen? Zaista nisam stekla utisak da je bio baš TOLIKO ludo zaljubljen u nju, a koristi od braka nije imao s obzirom da od početka zna kako nije naslednica. Manipulisao je, poigravao se njenim osećanjima, uvlačio je u mrežu, dok Helen naseda sa mladosti svojstvenim poletom i nadom da će ga promeniti. Sasvim razumljivo, inteligentna, ali u fizički izgled prekomerno zaljubljena devojka, oglušuje se o savete i nedostatak iskustva nadoknađuje viškom entuzijazma. Kasnije joj već biva teško da prizna koliko je ispala naivna.

Takođe, Artur u jednom trenutku (tipičnim pokušajem da diskredituje Helen kao majku i pogodi je tamo gde je najranjivija) angažuje izvesnu “pobožnu gospođicu Majers” kao vaspitačicu za sina. Helen pominje kako je došla do izvesnog saznanja o njoj, koje je naposletku podstaklo da konačno prelomi i napusti muža. Međutim, nikada nije objašnjeno o čemu se radilo - postoje samo nagoveštaji da je Majersova lagala o porodici u kojoj je prethodno služila, uz osnovanu sumnju da bi mogla biti nova Arturova ljubavnica. 

Povratkom njegovoj perspektivi, nastavljaju se Markemovi neobični načini reagovanja na probuđena osećanja. Pošto se na kraju izmire, pa raziđu - svesni da ljubav postoji, ali da (još uvek) ne mogu biti zajedno - obećava da je više neće uznemiravati, iako je u sebi “mogao zajaukati pri čemernim mislima(...), no samo stisnuh šake i tresnuh nogom o prostirku!” Kakva kraljica drame! Gilbert od tog trenutka postaje još i pravi mizantrop (što i sam priznaje!), koji čak podozreva da bi Eliza, nasluti li nešto, verovatno javila Arturu gde mu se odbegla supruga krije.

Tipično za ponašanje zaljubljenoga, njegov sebični interes stavlja jedino lično osećanje i njegov predmet u prvi plan, dok dojučerašnju simpatiju (Elizu) ocrnjuje i odbacuje. Ne samo da se tada ponaša poput seoskih alapača (koje mu toliko smetaju!), pa “blati” Vilsonovu kod Lorensa, već je i pravi “monoman” (da se poslužimo rečima njegovog duhovitog brata Fergasa). Izrazito je netrpeljiv prema Elizi (koju naziva čak i “demonom”), Lorensu OTIMA IZ RUKE Helenino upravo pristiglo pismo, a pri kasnijim izveštajima o sudbini suseda, vrlo je pristrasan i nepravedno zlurad. Tako Džejn Vilson opisuje kao “nevoljenu i nadobudnu usedelicu”, Eliza je “usrećila” nekog “jadnika”, dok prema “čestitom farmeru” Robertu Vilsonu ovoga puta izražava simpatije (nije mu više “neotesan i prost” kao na početku) samo zato što ga Džejn ne voli. Isto važi za Meri i Ričarda, sada supružnike, koje odjednom hvali. Otvoreno govori i o moralnoj dilemi u vidu priželjkivanja smrti drugog ljudskog bića, ovde Hantingtona. Sve i svakoga podređuje svojoj ljubavi za Helen, nipodaštavajući i neprijateljski gledajući na ostatak sveta, usmeren isključivo na lične želje i nade.

Naposletku, kada usled dezinformacije dobijene od Elize napravi scenu a-la-“Diplomac” i zamalo spreči Lorensovo venčanje, javlja se novi strah - da će Helenin izmenjeni status bogatašice biti nova prepreka! Tada likuje što je zamak Grasdejl prepisan malom Arturu, ali ga nervira što teča ostavlja Helen celokupni imetak. Ona se po ko zna koji put pokazuje razboritijom i strpljivijom od impulsivnog Gilberta. Ali ne brinite, srećan kraj je zagrantovan.

Zašto je ova knjiga važna? Pre svega, jer nam otkriva veliki stvaralački dar i talentovanu književnicu. Zatim, kao društvena kritika, koja istovremeno nagoveštava progresivnost ideja i prednosti ravnopravnog stanovišta „ženskog pera“. Njeni jači aduti su još doživljaj prirode, specifičnosti deskripcije i likovi kao čitaoci.

Progovara se o (nažalost, veoma aktuelnim!) pitanjima zavisnosti od alkohola i kocke, nasilju u porodici, ženskoj potčinjenosti i (ne)slobodama, ali i mračnom naličju sitne aristokratije. Ime više ne podrazumeva IMEtak - titula obično isključuje realnu materijalnu situiranost, pa se kroz brak to pokušava kompenzovati. Primeri različitih varijacija ovog odnosa su: Helen - Artur, Milisent - Hetersli, Anabel - Loubaro (gde jedna strana ima titulu, ali nema novac - i obratno).

Zašto pročitati? Iz svih nabrojanih razloga, ali ponajviše zato što će vas podsetiti (ili možda tek naučiti) kako izgleda UŽIVATI u čitanju.