Reklo bi se da je u
ljudskoj prirodi stvaranje tabora i podela, čak i kada se radi o hobiju ili,
recimo, čitalačkoj naklonosti. Pitanja: Zvezda
ili Partizan?, Bitlsi ili Stounsi?, Dostojevski ili Tostoj?, verovatno
nikada neće zastareti - mada se nipošto ne isključuje da odgovor bude: Oboje (dobro, u sportu malo teže!).
Nešto slično se, primećujem, ponavlja u slučaju dela Džejn Ostin i sestara
Bronte, koja se, mada ne preterano bliska tematikom, stilom, pa čak ni periodom
nastanka, uglavnom stavljaju u isti kontekst. Bronteove i Ostinova se,
razumljivo, uzimaju za sinonim devetnaestovekovne engleske književnosti i
početke priznavanja statusa i vrednosti tzv. „ženskog pera“. Mnoštvo
ekranizacija, referenci u modernoj kulturi, kao i razbijanje kontroverzi kroz
bavljenje do tada prećutkivanim ili ignorisanim pitanjima, garantuju da im se
ovaj status nikada ne može osporiti, ni poremetiti.
Nije "fensi" i korice su blago rečeno, smešne - ali moje je i prevod je odličan, pa volim ovo staro izdanje |
Ako bih morala da se
svrstam u grupu ostinovaca ili bronteovaca, ja bih, ipak, bez mnogo
premišljanja, izabrala drugu. Ne samo što je njihova literarna usmerenost
znatno više počivala na tradiciji meni omiljenog romantizma i bavila se onim
ponornim u ljudskom biću, uz često koketiranje sa atmosferom gotskog romana i
znatnim osećajem za misteriozno i pomalo jezivo, njihov stil mi je uvek više
prijao nego, iako neosporno zabavna i inteligentno kritički nastrojena, proza
Džejn Ostin. Između tri sestre - Šarlot, En i Emili, moram priznati da prednost
uvek dajem trećoj, čiji je najmanji opus posedovao najviše temperamenta,
iznenađujuće intenzivnog izraza još burnijih i paradoksalnijih osećanja. Ipak,
najveće iznenađenje za mene bila je upravo En, najmanje poznata i, rekla bih,
prilično potcenjena u odnosu na svoje znatno popularnije, proučavanije sestre.
Današnji tekst baviće se njenim romanom „Stanarka
napuštenog zamka“, inovacijama i iznenađenjima koja je doneo (meni, kao
čitaocu, ali i književnosti uopšte), te zbog čega joj dugujemo više pažnje i
vrednovanja nego što ih je do sada dobijala.
„The
Tenant of Wildfell Hall“, drugi po redu roman En Bronte (debitantski je „Agnes Grej“
i, baš kao i ovaj, u popriličnoj meri zasnovan na ličnom iskustvu književnice),
objavljen je 1848. godine. Baš kao i
sestre, En je najpre pisala pod muškim pseudonimom Akton Bel, što je u ono vreme bilo
skoro pa uobičajeno, budući da prava i slobode žena još uvek nisu bili ni
upola rasprostranjeni kao danas, naročito za pripadnice siromašnijih staleža.
Dok su madam de Stal, madam de Lafajet, Meri Vulstonkraft i njena
kći-imenjakinja Šeli, pisale bez skrivanja identiteta, pojedine mlađe
koleginice zadržale su ovaj manir kroz čitavu karijeru, npr. Džordž Eliot i
Žorž Sand. Problemi kojima su se bavile obuhvatali su, u zavisnosti od stepena
naginjanja jednoj od dveju epoha na čijoj se razmeđi nalaze - romantizma ili
realizma, širok krug od zamršenih ljudskih odnosa, emocija i unutrašnje borbe,
do slikanja društvenih relacija, socijalnih nepravdi i represija. Što se
sestara Bronte tiče, svaka na svoj način i specifičnim stilom koji ne podseća
na izraz one druge, ostavile su kultne protagoniste i kroz njih progovorile o
ništa manje značajnim temama.
Moj prvi susret sa
„Stanarkom napuštenog zamka“, samim tim i En Bronte, odigrao se davno, ostavivši
mi onaj, više nego prijatan utisak koji dobijamo pošto knjiga pruži znatno više
nego što smo očekivali. Zbog toga sam oberučke prihvatila Ivanin predlog da u
novembru upriličimo neku vrstu zajedničkog čitanja sa Sarom i Katarinom, pa na
posebnoj „Goodreads“ grupi razmenjujemo utiske i diskutujemo o ovom zanimljivom
romanu. Nažalost, zbog faktora „padobranaca“, kadrih da upropaste i najbolje
zamišljenu temu, grupa je brzo propala, ali to ne znači da se odustalo od
bavljenja delom En Bronte. Ne bih se zadržavala na opštim mestima o njemu, jer
sve to možete pročitati u Ivaninom sjajnom prikazu, OVDE. Ukoliko vam delo nije
poznato, a strahujete od tzv. „spojlera“, ne nastavljajte dalje, pošto će se
moja preporuka zasnivati na relativno detaljnim komentarima knjige u celini i
biće teško ne odati delove zapleta.
Ovogodišnje, novo izdanje sa predgovorom autora, izvor: Vulkan |
Priča: U
seosko, godinama pusto zdanje Vajldfel, doselili su se novi zakupci - mlada
gospođa Helen Grejem, po svemu sudeći udovica, njen mali sin Artur i stara
služavka. Tipično za provinciju, ova novost ubrzo potpuno zaokuplja tamošnje
društvo i počinju nagađanja o tome „ko je, šta je, odakle je i sa kojom
namerom“ pristigla susetka. Svojim suzdržanim, distanciranim ponašanjem,
hladnom i tajanstvenom lepotom, zanimanjem umetnošću, a pogotovo nejasnim
odnosom sa svojim stanodavcem, gospodinom Lorensom, Helen dodatno podstiče ovu
radoznalost. I što se više trudi da sačuva svoju privatnost i, naslućuje se,
tešku tajnu iz prošlosti čija se senka još uvek opasno nadvija nad životima nje
i deteta, Grejemova protiv volje pruža podstrek „čaršijskim pričama“. A one se
brzo, kako biva i dan-danas, otimaju kontroli, pa zemljoposednik Gilbert Markem, neobično
privučen zagonetnom došljakinjom, odlučuje da ispita šta se krije iza
polucrnine, slikarskog platna, preterano zaštitničkog odnosa prema sinu i
noćnih šetnji lepotice sa Lorensom...
Pripovedni postupak: Verovatno
najveću prednost romana čini njegova kompozicija i veština sa kojom je izvedeno
povezivanje priče u celovitu strukturu. Naime, sastavljena je iz nekoliko ispovednih
tokova (naracije iz prvog lica jednine, glasom pripovedača koji je samim tim
nepouzdan, ali se trudi da postigne što veću objektivnost), u vidu dnevničkih
beležaka, pisama i usmenih ispovesti, kao trostrukog okvira radnje.
Istovremeno, kroz ta tri narativna nivoa
odigrava se interesantno udvajanje
situacija i učesnika, što omogućava uporedno praćenje sudbina i njihovo
konačno (iskustveno) povezivanje u jednoj tački.
Vremenski raspon radnje
obuhvata period između 1821. (kada počinje Helenin dnevnik, datiran do 1826. Godinu
dana kasnije počinje radnja iz Gilbertovih pisama, dakle, 1827. je „tačka
preseka“) i 1847. godine.
Prvi okvir čini prepiska Gilberta Markema sa
prijateljem i zetom, Džekom Halfordom, zapravo ispovest potpomognuta dnevničkim
beleškama i sećanjima na dve decenije stare događaje. Drugi pripovedni nivo
predstavlja dnevnik Helen Grejem,
vođen od njene osamnaeste godine. Istovremeno, na ovaj način je ostvaren
postupak “priče u priči”, koja se širi nalik na koncentrične krugove, uz izvesno
udvajanje određenih tipova ličnosti (zavodnica-suparnica, udvarači, stariji kao
autoritet). Treći nivo je Arturova priča
o propasti lorda Loubaroa, kojom se takoreći hvališe Helen kako je njegov
“klub” naveo jednog od članova na robovanje kocki i čašici.
Dnevnik se prekida na
mestu gde Gilbert sluti sopstveni opis, pa se pripovedna vremena iznova spajaju
i sve se vraća na početni okvir pisma, kome je pred kraj dodata Helenina prepiska sa bratom, kao
svedočanstvo o završetku njene storije sa nasilnim suprugom. Dva toka priče se
stapaju i unutrašnja objašnjava spoljašnju. Gilbert žali što su poslednje
stranice dnevnika iscepane, pomalo sujetno uveren da je na njima opisan
Helenin prelaz iz odbojnosti u
naklonost. To je samo jedan od primera vrlo zanimljivog postavljanja likova u poziciju čitalaca, koji gaje lično
interesovanje za nastavak priče, uz žive reakcije na njen tok (recimo, Gilbert
likuje što se vremenom Helenina ljubav prema mužu ugasila).
Odlično pripovedanje
dolazi do izražaja bilo da je reč o ironijskom, potpuno ogoljenom podsećanju
muškarca na svoje mladalačke greške, reakcije i borbu za voljenu ženu; bilo da
su to uverljive i verodostojne misli
mlade devojke, zarobljene u sukobu osećanja, logike i dobrih namera. Helen ne
ume da savlada razočaranost, sumnju i očaj - baš kao ni Gilbert, što je primer
vrlo zanimljive, skoro pa preslikane, udvojene strukture jedne priče unutar
druge. Npr, tokom izvođenja pesme na klaviru, ona istovremeno odaje priznanje
dobrom glasu i sviranju Anabele Vilmot, čime pokazuje kako ljubomora ne
narušava sposobnost za uživanje u umetnosti.
Stil: Čitati
sestre Bronte znači odmoriti dušu i prepustiti se zaista lepom, prijatnom i
neopterećujućem, ali nipošto dubljeg značenja i literarne vrednosti lišenom
pisanju. Ovaj u pravom smislu klasični
stil, kakav mnogo volim i cenim, ozbiljne i osetljive teme iznosi kroz par
rečenica, a više nego jasno (npr. ljubavni odnos, trudnoću, napastvovanje).
Nema današnje “plastičnosti” u opisivanju, ali efekat je često jači. Preko
stvari se prelazi kao preko podrazumevajućih, kako bi se osvetljenje bacilo na
neke bitnije, zamagljenije. Prisutni su u podjednakoj meri napetost (kada
strepimo hoće li Helen uspeti da pobegne od muža alkoholičara i izbori se za
svoj i sinovljev normalan život u slobodi), humor (uglavnom u Gilbertovim
deonicama, s obzirom da je beskrajno zanimljiv) i ironija (pre svega usmerena
na uskogrudost i nazadnost društvenih “normi” koje diktiraju seoske matrone, sa
jedinim ciljem da sklope koristan i unosan bračni “posao”. Helenina ironija je
snažna i dok objašnjava kako njihovi jesenji gosti ostaju dugo, jer domaćinu
nije lako da bude “sam sa svojim bistrim umom, mirnom savešću i voljenom i
zaljubljenom suprugom”, a odlična je i kritika bračne politike porodice
Vilmot).
Deskripcija: Još
jedna jača strana En Bronte, u sasvim dovoljnoj meri prisutna da ne “proguta”
ostatak dela, a istovremeno taman toliko opojna da mu pruži lirski štimung. Već
na početku se izdvaja izuzetno simpatičan opis Elize Milvord, iz Gilbertove
perpektive nastale dok joj je još uvek bio naklonjen: posebno njene oči,
držanje, nestalnost i promenljivost, ćudljivost. Kasnije, pruženi su nam vrlo
lepi i znalački opisi slikarskih tehnika i postavki, a kako Helen ima ideju da
naslika nešto nesvakidašnje, deskripcija je u službi važnog momenta
progresivnosti u najavi.
Heleninu naklonost
Arturu otkrivaju njeni crteži, pa je likovna umetnost i razmišljanje kroz boje
i slike uobičajeno obeležje junakinjine ličnosti. Divni opisi prirode, koja kod
Helen prožima sva čula, osećajući svet oko sebe za lepotu otvorenog uma i duha,
praćeni su priznanjem kako ne može da uživa u svemu tome (mesečini, potoku,
šumi), kada Artur nije prisutan da mu predstavi i uključi ga u radost doživljaja prirode.
Likovi: Pre
svega, prvi okvir nam predstavlja malu seosku zajednicu, koju čine porodice Markem (majka udovica, Gilbert
- najstariji sin koji nerado nasleđuje očev posao, kći Rouz, Fergas - mlađi
sin, glas podsmeha i ironijskog odnosa prema radoznalosti meštana sa kojom vole
da “zavlače nos po susednim kućama, zaviruju u njihove skrovite budžake, ne bi
li namririsali njihove tajne.(...)Ti ne razumeš tako oplemenjene izvore
zabave.”), Milvord (paroh, njegove
kćerke, koketna Eliza i “usedelica” Meri) i Vilson (majka, gorda lepotica Džejn, braća Robert - neotesan i
sirov, i Ričard - povučeni učenjak). Povremeno ovaj krug pohode Helen i gospodin Lorens, mladi neženja, poželjna prilika za udavače koje
“ciljaju na visoko”, kao izbiračica Džejn.
U ekranizaciji, mini-seriji iz 1996, Helen je igrala Tara Ficdžerald ( mnogima poznatija kao Selis Barateon u "GoT"), na slici sa Tobijem Stivensom (Artur Hantington) |
Gilbert
Markem je naš prvi i glavni pripovedač, koji sa znatnim
ironijskim otklonom od toga kakav je u mladosti bio, ali i što je moguće
vernijim uživljavanjem u svoja tadašnja razmišljanja, reagovanja i osećanja,
vodi kroz radnju toliko neulepšano, da ćete više nego jednom poželeti da ga
udarite! Njegova impulsivnost je, naime, koliko smešna, toliko i nepodnošljiva. Najpre uhodi oko Helenine kuće,
načuvši i pogrešno shvativši njen tajni razgovor sa Lorensom. Usled toga, bes i
ljubomora rastu, pa pravi brojne preterane, histerične ispade (beži od malog
Artura, breca se na paroha, majku i Vilsonove), što nedvosmisleno otkriva
njegovu zaljubljenost. Vrhunac ove mahnitosti i nemira je napad na Lorensa na
pustom seoskom drumu, kada ga bičem obara sa konja u kaljugu! Posle nešto
inaćenja sa obe strane, Helen odlučuje da pokaže poverenje i naklonost, ujedno
i smiri Gilbertove proključale strasti, dajući mu svoj dnevnik na uvid. Iz
njega, on će otkriti tajnu zbog koje je Grejemova postala meta čitavog sela.
Tek uvedena u društvo,
preko stroge - ali brižne tetke i nešto liberalnijeg teče, Helen se ne protivi udaji, dokle god je odluka o životnom saputniku
rezultat njene naklonosti. Sigurno je samo da u obzir ne dolazi neko od
starijih prosaca, prijatelja njene porodice, među kojima je najuporniji
gospodin Borem (ja sam ga zvala Boring - nikako mu nije jasno zašto biva
odbijan!). Pažnju joj, između ostalog i usled činjenice da je par puta izbavio
od neprijatnog društva pomenutih starkelja, privlači Artur Hantington. Na lošem glasu zbog svoje razuzdanosti, on je
ipak osvaja vedrinom, šarmom i fizičkom lepotom. Tipično za tako mladu i
neiskusnu, a osećajnu i produhovljenu devojku, Helen ga idealizuje, uz svima imponujuću
uverenost da ga može promeniti. Vremenom, zaljubljenost nadvladava razum i
tetkine savete. Bitan deo radnje postaju njena
prijateljica Milisent Hargrejv
i Anabel Vilmot, buduća suparnica,
koketa, kao i Arturovi prijatelji, na čelu sa Heterslijem i Loubaroom.
Istina, ni pre venčanja
Helen se nisu dopadali pojedini nagoveštaji Arturove prirode, kao što je
držanje prilikom službe u crkvi (molitvenik okrenut naopako; “puritanska
ukočenost” pred njenim pogledom, koju Helen ocenjuje kao “više izazivačku nego
smešnu”; karikature propovednika). Međutim, ni teča i gospodin Vilmot ne idu u
crkvu, ali zbog “mirne partije karata”! Posesivno ponašanje počinje već na
svadbenom putovanju, kada Artur izražava želju da se što pre vrate kući, gde bi
mu žena stalno bila “na oku”. Pribegava emotivnim ucenama, durenju i svesno je
povređuje svojim rečima. Kako vreme prolazi, ponaša se sve infantilnije - a
bezobrazno i podmuklo, služeći se dvostrukim standardima. Primera radi, za
njega je sasvim u redu da muškarac luduje i “švrlja”, ali se od žene očekuje da
bude smerna i pokorna - pa još argument potkrepljuje Šekspirovim citatom!
Milisent će i sama
uleteti u bračnu klopku, sa krajnje nedostojnim supružnikom, plativši danak
neiskustvu (njen neodređen odgovor na prosidbu protumačen je kao pristanak) i
poslušnosti (majčina ucena). Interesantan je moral ovih dobrih žena - iako
nezadovoljne, mire se sa dužnošću. Hetersli, Milisentin suprug, tako ne krije
da mu je bila potrebna krotka i tiha ženica, pored koje će moći da živi po
svom, umesto da trpi “zvocanje”. Za Arturove poročne sklonosti, Helen prilično
dugo krivi isključivo njegovog “bezobzirnog oca” i “popustljivu majku”. Ovaj
izgovor će joj dugo služiti da opravda (vrlo verno opisan) raskalašni život i
način zabavljanja pripadnika nižeg (seoskog) plemstva.
Roditeljstvo donekle
smiruje Helen, ali joj donosi i dosta trezveniji pogled na brak. Uz trpeljivost
i pomirljivost, ipak stoji želja da sačuva dostojanstvo. Ovo se ispostavlja kao
nemoguće pošto otkrije aferu između Artura i Anabel. Njih dvoje ne samo što ne
poriču, već se ispostavlja da je veza ozbiljnija nego što deluje, pa se Helen
povlači uz pristanak da formalno ostane venčana, ali bez dotadašnjih napora da
učini supruga boljim. Kao i danas, preljubnicima je najvažnije šta će reći
svet, tj. da ne ugroze javnu reputaciju.
Inače, nešto ostaje
nejasno: zbog čega je Artur toliko požurio sa ženidbom Helen? Zaista nisam
stekla utisak da je bio baš TOLIKO ludo zaljubljen u nju, a koristi od braka
nije imao s obzirom da od početka zna kako nije naslednica. Manipulisao je,
poigravao se njenim osećanjima, uvlačio je u mrežu, dok Helen naseda sa
mladosti svojstvenim poletom i nadom da će ga promeniti. Sasvim razumljivo,
inteligentna, ali u fizički izgled prekomerno zaljubljena devojka, oglušuje se
o savete i nedostatak iskustva nadoknađuje viškom entuzijazma. Kasnije joj već biva
teško da prizna koliko je ispala naivna.
Takođe, Artur u jednom
trenutku (tipičnim pokušajem da diskredituje Helen kao majku i pogodi je tamo
gde je najranjivija) angažuje izvesnu “pobožnu gospođicu Majers” kao
vaspitačicu za sina. Helen pominje kako je došla do izvesnog saznanja o njoj,
koje je naposletku podstaklo da konačno prelomi i napusti muža. Međutim, nikada
nije objašnjeno o čemu se radilo - postoje samo nagoveštaji da je Majersova
lagala o porodici u kojoj je prethodno služila, uz osnovanu sumnju da bi mogla
biti nova Arturova ljubavnica.
Povratkom njegovoj
perspektivi, nastavljaju se Markemovi neobični načini reagovanja na probuđena
osećanja. Pošto se na kraju izmire, pa raziđu - svesni da ljubav postoji, ali
da (još uvek) ne mogu biti zajedno - obećava da je više neće uznemiravati, iako
je u sebi “mogao zajaukati pri čemernim mislima(...), no samo stisnuh šake i
tresnuh nogom o prostirku!” Kakva kraljica drame! Gilbert od tog trenutka postaje
još i pravi mizantrop (što i sam priznaje!), koji čak podozreva da bi Eliza,
nasluti li nešto, verovatno javila Arturu gde mu se odbegla supruga krije.
Tipično za ponašanje
zaljubljenoga, njegov sebični interes stavlja jedino lično osećanje i njegov
predmet u prvi plan, dok dojučerašnju simpatiju (Elizu) ocrnjuje i odbacuje. Ne
samo da se tada ponaša poput seoskih alapača (koje mu toliko smetaju!), pa “blati”
Vilsonovu kod Lorensa, već je i pravi “monoman” (da se poslužimo rečima
njegovog duhovitog brata Fergasa). Izrazito je netrpeljiv prema Elizi (koju naziva
čak i “demonom”), Lorensu OTIMA IZ RUKE Helenino upravo pristiglo pismo, a pri
kasnijim izveštajima o sudbini suseda, vrlo je pristrasan i nepravedno zlurad.
Tako Džejn Vilson opisuje kao “nevoljenu i nadobudnu usedelicu”, Eliza je
“usrećila” nekog “jadnika”, dok prema “čestitom farmeru” Robertu Vilsonu ovoga
puta izražava simpatije (nije mu više “neotesan i prost” kao na početku) samo
zato što ga Džejn ne voli. Isto važi za Meri i Ričarda, sada supružnike, koje odjednom
hvali. Otvoreno govori i o moralnoj dilemi u vidu priželjkivanja smrti drugog
ljudskog bića, ovde Hantingtona. Sve i svakoga podređuje svojoj ljubavi za
Helen, nipodaštavajući i neprijateljski gledajući na ostatak sveta, usmeren
isključivo na lične želje i nade.
Naposletku, kada usled dezinformacije
dobijene od Elize napravi scenu a-la-“Diplomac”
i zamalo spreči Lorensovo venčanje, javlja se novi strah - da će Helenin
izmenjeni status bogatašice biti nova prepreka! Tada likuje što je zamak
Grasdejl prepisan malom Arturu, ali ga nervira što teča ostavlja Helen
celokupni imetak. Ona se po ko zna koji put pokazuje razboritijom i
strpljivijom od impulsivnog Gilberta. Ali ne brinite, srećan kraj je
zagrantovan.
Zašto je ova knjiga važna?
Pre
svega, jer nam otkriva veliki stvaralački dar i talentovanu književnicu. Zatim,
kao društvena kritika, koja istovremeno nagoveštava progresivnost ideja i prednosti
ravnopravnog stanovišta „ženskog pera“. Njeni jači aduti su još doživljaj prirode,
specifičnosti deskripcije i likovi kao čitaoci.
Progovara se o (nažalost,
veoma aktuelnim!) pitanjima zavisnosti od alkohola i kocke, nasilju u porodici,
ženskoj potčinjenosti i (ne)slobodama, ali i mračnom naličju sitne
aristokratije. Ime više ne podrazumeva IMEtak - titula obično isključuje realnu
materijalnu situiranost, pa se kroz brak to pokušava kompenzovati. Primeri
različitih varijacija ovog odnosa su: Helen - Artur, Milisent - Hetersli,
Anabel - Loubaro (gde jedna strana ima titulu, ali nema novac - i obratno).
Zašto pročitati?
Iz
svih nabrojanih razloga, ali ponajviše zato što će vas podsetiti (ili možda tek
naučiti) kako izgleda UŽIVATI u čitanju.