субота, 10. децембар 2016.

Subota sa knjigom: Bibliotekarski dani teku

piše: Isidora Đolović

Ovog leta bila sam angažovana na nekoj vrsti prakse (putem javnih radova Nacionalne službe za zapošljavanje) u gradskoj biblioteci „Vladislav Petković Dis“ iz mog rodnog Čačka. Oni koji redovno prate blog možda se sećaju priloga o našim projektima, poput „Otvorene biblioteke“ ili učešća na „Danima urbane kulture“. S obzirom da je to bilo moje prvo radno iskustvo u pravom smislu te reči (do sada sam volontirala ili eventualno bila honorarac), kao i da je srdačnost kolektiva koji me odmah prihvatio umnogome uticala da se zaista brzo „uhodam“ i iznenadim samu sebe, ne treba posebno isticati koliko mi je bilo zanimljivo i korisno. Četiri meseca su proletela za tren oka i mada od oktobra ne radim, rešila sam da zadržim ovakav naslov- delovao je savršeno za ovu priliku.
Ne bih se previše zadržavala na samom „zanatu“, na kraju krajeva to je Kaćina struka i moj izlet u bibliotekarske vode nije ni blizu dovoljan da me učini kompetentnom za bitnije zaključke. S druge strane, omogućio mi je značajan uvid u istinsku težinu, odgovornost, ali i tretman zanimanja, kao i strukturu čitalačke publike, njihova interesovanja, odnos prema knjizi i posrednicima do nje. Kako izgleda, iz prve ruke, kontakt sa članovima glavnog odeljenja jedne od najvećih i najstarijih biblioteka u Srbiji? Šta se čita/traži, koliko i zašto; poštuje li se prvobitna uloga bibliotekara, kakvi su stečeni utisci o REALNOM statusu kulture (ne samo) čitanja i ustanove njoj posvećene, u ovom trenutku i društvu? Šta se izgubilo? Šta sam naučila?

Rad u biblioteci bio je, časna reč, moje prvo zanimanje iz snova. Kao i svako dete, prošla sam kroz više faza odgovora na pitanje „šta želiš da budeš kad porasteš?“: od artistkinje na žici u cirkusu, do novinara-reportera, čak se u jednom trenutku tu našla i manekenka (o, Bože!). Ali, najraniji odgovor, sačuvan u nekom leksikonu, glasio je - bibliotekar. Naprosto, već prilikom susreta sa „prostranstvom“ (jer, u očima predškolca bilo je to ogromno zdanje) dečjeg odeljenja gradske biblioteke, probudili su se snovi pomešani sa znatiželjom. Biti okružen knjigama, svakoga dana, po ceo dan - novim i starim, šarenim, tajanstvenim…Borhes je verovatno i sam čuvenu sentencu o „raju zamišljanom kao neka vrsta biblioteke“ izveo iz nekog od ranih utisaka.
Pošto sam, par decenija kasnije, dospela u situaciju da se (slično Noi Vajliju na početku popularne franšize „Bibliotekar“) nađem u poziciji perpetual student-a, iskrsla je prilika da se na četiri meseca zaista oprobam u davno željenoj ulozi, baš u tom prostoru. Prvi radni dan pao je, slučajno a simbolično, na moj rođendan. I kao što svaki sudar sa realnošću donese neizbežno razočaranje u nekom pogledu, tako mi je i pored već poznate nulte važnosti kulture i obrazovanja, ne mali šok predstavljalo čitalaštvo iz zavičaja. Znate ono, teoretski svi slušamo, pretpostavljamo i komentarišemo, ali, uvek uz nadu da „možda i nije baš TOLIKO loše“. E, pa, jeste! Ovo će biti, bez namere da po svaku cenu kritikujem ili ocrnjujem, naprosto nekoliko surovo realnih činjenica, anegdota, izneverenih očekivanja u odnosu na predstavu koju sam o svemu tome imala od detinjstva.

Gubljenje iluzija za ljude poput mene počinje na fakultetu, kada shvatite da nisu sve kolege slične vama, podjednako zainteresovane za oblast koju ste birali, niti da fakultetsko obrazovanje čini jednog akademskog građanina. Drugi stepen otrežnjenja sledi po sticanju diplome, kada uvidite kako vaš prosek, zalaganje, stečeno znanje i posvećenost uopšte ne igraju presudnu ulogu, niti vam garantuju bilo šta. Naprotiv, neka vas ne iznenadi što su se upravo kolege „petičari“ i „šestičari“ još za apsolventskog staža zaposlili, dok se vi vrtite u krug i tavorite, ne uvek svojom krivicom i ne nužno zbog „nesnalažljivosti“. Toliko o stručnosti i vrednosnim kriterijumima, a u nastavku ćete shvatiti i to da „intelektualac“ nije više neko divljenja vredno, svestrano i produhovljeno biće, nego predmet poruge i sažaljenja, lik koji „nije shvatio pravila“. Ukoliko ste još sačuvali neke ideale, razbiće vam ih zaposlenje i svakodnevni kontakt sa „običnim“ ljudima. Naravno, nije svačije iskustvo isto, ne znači da ćete se nužno razočarati, naprotiv, ali ako ste u Srbiji birali profesiju u vezi sa kulturom i umetnošću, budite spremni na sve. Volela bih da je MENE neko na vreme upozorio, ali, opet, nisam sigurna da bi me to skrenulo sa  zacrtanog puta.
Neću da lažem, bilo je i ovakvih primera, ali me niko, na svu sreću, nije spopao kao Štimac Nedu Arnerić!
Čemu digresija? Kada kažemo biblioteka, uglavnom odmah dobijamo asocijacije na učenost, kulturu, vaspitanje, mnogo starih i vrednih knjiga, neki fini svet koji se ne opterećuje svakodnevnim primitivizmom, već utočište za duh i dušu pronalazi među policama i stranicama ispunjenim pametnim rečima. Doduše, asocijativni tok može odvesti i u smeru dosadnog, „štreberskog“, memljivog, zastarelog, u prašnjavu i zamračenu prostoriju gde nad „kupusarama“ neki zaludnici povazdan „ćore“, umesto da „žive“ - ali, jasno je da takvo gledište (uz uvažavanje svačijeg prava da ima stav, kakav god on bio) nije u duhu mog bloga. Dakle, biblioteka je, kao i škola, Univerzitet, muzej, pozorište, već samim imenom oduvek budila poštovanje. Nažalost, ustanove kulture danas više nisu ni upola uvažavane i čuvane kao nekada, a svoj opstanak duguju šačici entuzijasta. Njihova nastojanja da uz pomoć „štapa i kanapa“ održe kontinuitet duge tradicije, ipak nisu dovoljna bez adekvatnih ulaganja i budne svesti o presudnom značaju kulture za razvoj jedne zajednice. Ali, to je već neka druga priča…

Ono što se tim povodom ipak mora naglasiti, jeste ozbiljan i dugogodišnji problem nedostatka prostora. Naša gradska biblioteka većim delom se nalazi u levom krilu Doma kulture, “raštrkana” na nekoliko odeljenja, često nezanemarljivo međusobno udaljenih. Sa godinama se fond knjiga kojima raspolaže, a koji je više nego impresivan (dovoljno je pomenuti kako sam često tu nalazila literaturu koje nije bilo ni u beogradskim bibliotekama!), očekivano uvećavao, pa se došlo do situacije da (posebno u glavnom odeljenju, za odrasle) jednostavno više NEMA GDE da se odlaže toliki broj izdanja. Godišnjih nabavki bude nekoliko, od toga najveća posle Sajma knjiga, ali sada je već jasno da nema ni polica, ni mesta u depou, gde bi se pristigle knjige odložile - a prinudni rashod je poslednja i najgora opcija. Uoči svakih izbora, opštinsko rukovodstvo najavljuje rešavanje ovog problema, obećava novu zgradu za biblioteku (najduže se govorilo o Domu vojske, a postoji još nekoliko lokacija koje dolaze u obzir), ali sve ostaje na nivou aduta više za prikupljanje glasova. Kao da ikoga briga za tamo neku biblioteku....Na stranu to što je “Vladislav Petković Dis” kulturna ustanova sa značajnim istorijatom, koja organizuje godišnju pesničku manifestaciju “Disovo proleće”, ima sopstveno izdavaštvo, kao i ulogu zavičajne biblioteke koja baštini tradiciju čitavog Moravičkog okruga.
Odnos države prema kulturi uslovljava i odnos građana prema njenim institucijama, ali čini mi se da je polazište svega ipak u nama samima, tj. doživljaju sopstvene delatnosti i rešenosti da je sa ponosom vršimo, ili pokleknemo pred rušilačkim talasom. Odvek sam smatrala kako je zadatak bibliotekara da bude svojevrsna „produžena ruka“ profesorima, posrednik do dobrog štiva, neko ko je zadužen da pomogne, posavetuje, sugeriše. Ne završava se sve sa poslednjim položenim ispitom, niti sticanjem radnog mesta, već je neophodno do kraja života održavati kontinuitet, raditi na sebi, težiti napredovanju. Bibliotekarski poziv pruža dovoljno mogućnosti za to, međutim, uobičajene predrasude sa strane i komentari o poslu bibliotekara uglavnom se svode na: „Blago vama, samo sedite i čitate!“, „Mora da ste sve ovo pročitali?“ i “Rado bih se menjao sa vama, da odmorim!” (sve izrečeno od strane različitih članova) Čak su i  moji rođeni roditelji, nakon što sam pozvana na razgovor povodom raspisanog konkursa NSZ-a, zaključili kako je to “super, lep i lagan posao, na kome ću čak moći da opušteno spremam preostale ispite za jesen”. Malo sutra! Kao "sveža krv" u najposećenijem, glavnom odeljenju, kroz koje čitav dan cirkuliše veliki broj posetilaca, morate biti spremni da u svakom trenutku “skočite na noge lagane”. Trčkarala sam svako malo po fondu, u susedne kancelarije, drugu zgradu, donesi knjigu - potraži - vrati, rasitni novac... Ponekad se nije nalazilo vremena ni za pauzu za doručak, o učenju ni govora - to me čekalo u drugom delu dana, kada dođem kući. Međutim, najlakše je pretpostaviti da bibliotekari samo sede i, eto, izdaju knjige - a pošto nije zanemarljiv broj onih koji upravo tako i rade, predrasude traju.

Ceniti čitaoca, ujedno znači i izbegavati povlađivanje, biti svestan moralne obaveze da ne izdamo lošu knjigu, niti „utrapimo“ bilo šta kako bi sebi uštedeli trud i vreme (ili, jednostavnije rečeno, podizanje cenjenog sedala sa stolice). Verovala sam i verujem da smo, opredelivši se i odškolujući se za rad u kulturi i obrazovanju, preuzeli dužnost da širimo prosvetiteljsku misiju. To posebno važi za slučaj da su čitaoci neopredeljeni, nedovoljno upućeni, pa im je „svejedno“ ili nisu sigurni šta bi čitali. Bibliotekar je tada osoba od poverenja, ali i neko ko snosi eventualnu krivicu za lošu ili pogrešnu preporuku.
Držati „ključeve znanja“ uvek je lep osećaj, ali i velika odgovornost. Bibliotekar nije isto što i kasirka. Tek sa mogućnošću da se ono što znamo primeni i nekome time konkretno pomogne, istinski dobija na značaju. Najviše sam volela da radim sa studentima - svojim mlađim kolegama - ili srednjoškolcima, upravo zbog prilike da podelim svoje iskustvo i uputim ih na nešto zaista korisno. Pretražujući po spiskovima lektire, nalazeći im literaturu za ispit, ohrabrujući, prenoseći savete iz prve ruke, ponovo sam proživljavala svoje ispitne rokove i osećala se najkorisnije. Ovde ubrajam i rad sa ozbiljnim čitaocima, mahom visokoobrazovanima - ali i svim zaista kultivisanim ljudima, sa kojima je uvek bilo lepo porazgovarati o knjigama, biti „na svom terenu“. Sa druge strane, svako pitanje o lakoj literaturici dovodilo me u nepriliku, pošto je niti poznajem, niti imam obraza da hvalim šund - stoga sam se diplomatski izvlačila da, naprosto, "ne volim i ne čitam takve knjige".

I nije bilo lako, kao što rekoh, jer je komunikacija sa ljudima nešto što će uvek praviti problem. Možete uložiti koliko god želite ljubaznosti, osmeh ništa ne košta, a posao vam je da ste na usluzi - ali, ona narodna da se “svetu ne može ugoditi” očigledno je neograničenog roka trajanja. Nekoliko mojih zabluda je već posle dva-tri dana otklonjeno, pre svega pitanje: Gde su intelektualci? Nema ih ni od korova, uz par časnih izuzetaka. Hit su bile učiteljice koje prilikom dovođenja razreda na izložbu minijaturne knjige (čija je postavka bila upravo u pozajmnom odeljenju) nisu znale da pronađu ulaz u gradsku biblioteku. Kada su je uputili, jedna je ipak zalutala u susednu redakciju „Ozon press“-a! Zatim, druga ciljna grupa - učenici, uglavnom dolaze „pod moranje“ i to u sezoni lektire. Klasici su traženi “jednom u sto godina”. Što se čitalačkih prohteva tiče, najviše je neopredeljenih, sa gotovo refrenskim: „Ne znam šta volim da čitam... Neku knjigu? Preporučite mi vi!“

1. Pozajmno, pardon, prijemno odeljenje (ili Šta sve učini besplatan upis)
Upis u gradsku biblioteku besplatan je za nekoliko kategorija korisnika: nezaposlene, penzionere preko 65 godina, dobrovoljne davaoce krvi; dok studenti i đaci imaju simbolične popuste. Naravno, u posebnim prilikama se odlikašima članarina ne naplaćuje, npr. tokom leta - ili povodom Međunarodnog dana mladih, kada je upis besplatan za sve. Jedini uslov je da se donese fotokopija svedočanstva/uverenja sa zavoda/donatorske knjižice ili već potrebnog dokumenta. Mnogim našim korisnicima to, uprkos informacijama koje su jasno istaknute tokom čitave godine, nekako uvek promakne, pa se ljute i negoduju kada akcija istekne ili kada zaborave dokumenta. Bibliotekar je uvek kriv, neodgovorni korisnici pozvani da se dure. Protestuje se i zbog cene učlanjenja, koja je na godišnjem nivou (od 400 do 600 dinara) i dalje znatno niža nego u prestoničkim bibliotekama! Da li je to u mentalitetu našeg naroda, da sve mora biti “nacrtano” i pedeset puta ponovljeno - ili želja da se prođe bez troškova gde god je moguće, ne bih znala da kažem. Ali, činjenica je da, kada se sve sumira, najveći broj učlanjenja bude besplatan (i to uglavnom za nezaposlene, na šta bi Velikom vođi sa bajkama o suficitu valjalo skrenuti pažnju), a profil prosečnog člana je, bez preterivanja, postao drastično različit od očekivanog. Naime:

2. “Ludaci zaista izlaze pred kišu”

...ne želim da zvučim kao osoba sa predrasudama ili neko netrpeljivo biće, ali, ne samo što sam shvatila da ova narodska fraza i te kako ima smisla, nego je raditi u biblioteci postalo i pomalo rizično. Bez preterivanja, svaka četvrta osoba koja uđe u pozajmno odeljenje ima nekih psihičkih problema, na šta su me starije koleginice uglavnom na vreme upozoravale, ali me često nespremnu zaticao poneki ispad. Ima ih od potpuno fizički zapuštenih, do ozbiljno izgubljenih. Za bibliotekara je postalo poželjno da poseduje čelične živce, beskrajno strpljenje i taktičnost psihijatra prilikom obraćanja pojedinima.

3. Mama, literaturu za ispit uzmi
Primetila sam da današnja omladina (sad ispada da sam neki Metuzalem, iako je razlika u godinama između nas maksimalno deset, a većina mi nije davala ni upola) sve češće šalje majke u pohod na štivo. Mnogo puta su dolazile gospođe sa molbom da se za njihovu decu pronađe lektira, određena knjiga za ispit ili diplomski, pri čemu umesto dosadašnjeg spiska (izgleda da profesori, barem ovi “lokalci”, više ni to ne daju) naprosto “nabace” ime smera i očekuju da im mi to, putem pretrage ključnih reči, pronađemo u “COBISS”-u. Dakle, osim veštine defektologa, psihologa i socijalnog radnika, bibliotekar bi trebalo da ovlada i osnovama ekologije, zaštite na radu, vrtlarstva, menadžmenta...Bilo mi je veoma teško da se obuzdam i ne bacam otrovne strelice, znajući da ipak nemam pravo na to, kao privremeno zaposlena. Posebno kada je jedna majka došla da učlani kći-petnaestogodišnjakinju, za početak joj uzevši “Ljubav u doba kokaina”.

4. Nepostojeći autoritet institucije - Zbogom, davni ideali!

Volela bih da mi neko objasni zašto se red poštuje u banci ili bilo gde pred šalterom, naizgled svuda sem u biblioteci? Ne znam odakle bih krenula, niti ko je kriv za nedostatak elementarnog vaspitanja. Telefoniranje (i durenje kada ih uljudno uputim da izađu i razgovor završe ispred), unošenje hrane (spuštanje masnog bureka u kesi na pult, tik do izloženih knjiga, ili cegera sa paprikom kraj odeljka za filozofiju), psi (jedna članica, kako kasnije saznadoh NASTAVNICA, uvela je svog ljubimca na povocu, provela ga kroz redove dok je odabrala knjigu, a pošto se kuče nije oglasilo, ja sam to propratila zabezeknuta - moja starija koleginica nije ni primetila, budući da je sedela iza pulta), bacanje knjiga (kada su nezadovoljni preporučenim, pa vraćaju uz komentar.”Kakvo ste mi ovo smeće dali!”), gubljenje članske kartice (pri čemu je, opet, samo bibliotekar kriv). Neodgovornost u rokovima vraćanja, burne reakcije na opomene (pošto mesecima, nekad i godinama zadrže knjigu, oni su ljuto uvređeni kada ih nazovemo i podsetimo na obavezu), uništavanje pozajmljenih knjiga (koje nam se često vrate iscepane, ispisane, umrljane hranom, ili “čupave” - sa vlasima kose među stranicama).

5. Bahatost i hirovitost članova

Kao što rekoh, mnogi izvoljevaju kao deca, vrlo su osetljivi i lako uvredljivi, ali zato kao da uživaju u maltretiranju bibliotekara, čim naslute da je neko nov, mlad i pomalo zaplašen. Legendarne su majka i kćerka, obe psihički nestabilne, koje su me “šetkale” da im tražim “Šerloka”, "Džejmsa Bonda", serijale “Vukodav” i “Deca zemlje”, ne mogavši da odluče šta su čitale, a šta nisu...Ovde može da se ubroji i stavka:

6. Sudi knjigu prema koricama

Pri čemu mi prvo pada na pamet jedna bakica koja želi isključivo nove korice, tip knjige i sadržaj je nebitan. Počinje da histeriše kada joj predložimo nešto drugo, jer gospođa insistira na NOVIM, SJAJNIM I GLATKIM KORICAMA, a to što se dohvatila skandinavskog horora ili distopijske knjige za mlade, nebitno. Pogotovo kada uzmemo u obzir da ih, po svemu sudeći, uopšte i ne čita....

7. Prednosti i mane otvorenog fonda
Fond gradske biblioteke “Vladislav Petković Dis” je jedan od retkih koji su još uvek otvoreni - što znači da nema (kao u beogradskoj) pretrage knjiga, prepisivanja signature na papirić i čekanja (u strogoj tišini) da lift iz depoa isporuči, a bibliotekar prozove vaše ime. I dalje je većina knjiga (sve koje mogu da stanu) na policama, korisnici mogu da slobodno šetaju i razgledaju, a ako se dobro snalaze u fondu (kao moja malenkost), uglavnom ne traže našu pomoć. Naravno, neki uopšte ne znaju gde šta gledati („Gde vam stoje ljubavni romani?“- onda im lepo objasnim da su knjige raspoređene azbučnim redom, po kriterijumu oblasti i nacionalnih književnosti, a ne žanra), ali daleko bilo da išta pitaju - nego samoinicijativno raznose knjige koje su prvobitno hteli da pozajme, pa se u hodu predomislili. Ovo je nezgodno, jer Gogolj tako završi u holandskoj poeziji, a Pavić među biografijama, što primetimo tek naknadno. Opomene i molbe ne vrede. Jedna gospođa se brecnula kako “neće da joj držim sveću”!

8. Magična „gomila“ na pultu

Na (ne)sreću, većina ipak nije dovoljno iskusna, ni zainteresovana da tumara po fondu, a za njih postoji gomila sa pulta. Tu se obično slažu tek vraćene knjige, naročito tražene ili aktuelne, pa mnogi ne idu dalje od iste. Ima koleginica koje planski ostavljaju to “brdo” što većim, kako se ne bi “maltretirale” da ustaju i donose neki naslov. Kao prilikom rasprodaja u “Teranovi”, čitateljke priđu, “probrljaju” po izloženim knjigama, da bi ponekad zaključile:„Nemate ništa!“ Lajava kakva jesam, slatko-kiselo im se osmehnem i pitam:”Kako to mislite, stojite usred fonda od 10.000 naslova, a nemamo ništa? Pogledajte malo bolje.”

9. „Teška“ i „laka“ kategorija

Da nisam radila u biblioteci, makar i tako kratko, ostala bih uskraćena za nekoliko saznanja. Pre svega, ne bih znala da postoji poseban termin „morska književnost“(limunadice koje se nose na letovanje), niti bih čula za mnoge autore istih, a kamoli bila svesna koliko su zapravo popularni! Evo šta „ide k'o alva“, odnosno, razgrabi se čim dotakne pult: bilo šta što su napisale Jelena Bačić-Alimpić, Vesna Dedić, Danijela Stil, Nora Roberts, Sandra Braun, Amanda Kvik. Neuništivi su i Sidni Šeldon, Gijom Muso, Meri Luiz Fišer, Nikolas Sparks, Aleksandra Poter, Santa Montefjore/Zveva Kazati Modinjani (njih uglavnom mešaju), Lujza Hej  i sve vrste popularne psihologije. Erotski romani su posebna priča, sredovečne čitateljke, ali i mlađe žene otimaju se za “50 nijansi sive”, “40 dana vezivanja/požude”, “Dablin strit/London roud” i ostale rečite naslove.
Muškarci najviše čitaju trilere (dominiraju Paterson, Nesbe, Ladlam, Harold Robins), „Blago cara Radovana", teorije zavere i kriminalistiku (prednjače knjige Dejana Lučića). Tinejdžeri traže izdanja “Urban reads”-a, koja su uglavnom i ekranizovana, a od početka emitovanja serije, stalno je na pozajmici „Igra prestola“ - s tim što nikako da shvate da se ne zove čitav serijal tako, već samo prvi deo, pa sam naposletku odustala od ispravljanja “krivih Drina”.

Standardno najbolju prođu uvek imaju svi „Lagunini“ i „Vulkanovi“ bestseleri, nezavisno od žanra, potom Ljiljana Habjanović-Đurović, Mir Jam, Dejan Stojiljković, Vladimir Kecmanović, Marko Vidojković, te aktuelni dobitnici NIN-ove nagrade. Kategorije su slične kao u boksu - “laku” literaturu čitaju za opuštanje, “tešku” kada hoće da se hvale pred rodbinom i prijateljima. O kvalitetu pisaca koji štancuju bestselere, dovoljno govori pitanje: ”A jesam li ovo već čitala?“, uz činjenicu da nam uglavnom vrate knjigu već sutradan, jer su “nakon dvadeset strana ustanovile da su je ranije pročitale”!

 10. Klasici - na nivou statističke greške

Na moje veliko razočaranje, sugerisati čitaocima nešto zaista provereno dobro, više je od nemoguće misije. Klasici čame na policama, pozajmljivani jedino od strane malobrojnih starih profesora ili šačice prestoničkih studenata. Zato ćete od ovih drugih, beskrajno samouverenih, čuti i bisere poput sledeće liste želja: “Ep o Ligamešu”, “Traktor o slikarstvu” Leonarda da Vinčija, Šekspirov “Faust”, detektivski romani Miloša Crnjanskog, “nešto od Musa” ili „Gijom Muso - šta imate od nje?“ Amin Maluf postaje Nobelovac, "Omer-paša Latas" pripovetka, a roman "Videla" sa akcentom na drugom slogu nosi žensko ime - nema veze što u originalu naslov glasi "The Luminaries", pa neznanje i oskudan rečnik izađu na VIDELO.
Ako je za utehu, mnogi penzioneri čitaju Ćosića, Andrića i Dostojevskog. Po preporuci, traže se (od strane ljudi srednjih godina, uglavnom onih urbanijih) „Zovem se crveno“, „Norveška šuma“, Prilepin, Kundera, Amos Oz, Kišon, Erlend Lu i Mišel Uelbek. Žene se interesuju za istorijske romane Filipe Gregori, dela Trejsi Ševalije, trilogiju „Dragulj Indije“, ali i vraćaju Agati Kristi, Džejn Ostin, sestrama Bronte. Popularan je Toni Parsons, Nik Hornbi, a od aktuelnih autorki Lusinda Rajli. Čitaju se Vedrana Rudan, autobiografije poznatih ličnosti, knjige o Nemanjićima (Slavomir Nastasijević, Dušan Baranin, Luka Mičeta)...dakle, nade ima. Još kada bi izdavači i biblioteke prestali da idu linijom manjeg otpora, zasipajući tržište nižerazrednim romančićima, nego se vratili na nekadašnji nivo, sve bi bilo baš kako treba.