piše: Isidora Đolović
Ovog leta bila sam
angažovana na nekoj vrsti prakse (putem javnih radova Nacionalne službe za
zapošljavanje) u gradskoj biblioteci „Vladislav Petković Dis“ iz mog rodnog
Čačka. Oni koji redovno prate blog možda se sećaju priloga o našim projektima,
poput „Otvorene biblioteke“ ili učešća na „Danima urbane kulture“. S obzirom da
je to bilo moje prvo radno iskustvo u pravom smislu te reči (do sada sam
volontirala ili eventualno bila honorarac), kao i da je srdačnost kolektiva
koji me odmah prihvatio umnogome uticala da se zaista brzo „uhodam“ i iznenadim
samu sebe, ne treba posebno isticati koliko mi je bilo zanimljivo i korisno.
Četiri meseca su proletela za tren oka i mada od oktobra ne radim, rešila sam
da zadržim ovakav naslov- delovao je savršeno za ovu priliku.
Ne bih se previše
zadržavala na samom „zanatu“, na kraju krajeva to je Kaćina struka i moj izlet u bibliotekarske vode nije ni blizu
dovoljan da me učini kompetentnom za bitnije zaključke. S druge strane,
omogućio mi je značajan uvid u istinsku težinu, odgovornost, ali i tretman
zanimanja, kao i strukturu čitalačke publike, njihova interesovanja, odnos
prema knjizi i posrednicima do nje. Kako izgleda, iz prve ruke, kontakt sa
članovima glavnog odeljenja jedne od najvećih i najstarijih biblioteka u
Srbiji? Šta se čita/traži, koliko i zašto; poštuje li se prvobitna uloga
bibliotekara, kakvi su stečeni utisci o REALNOM statusu kulture (ne samo)
čitanja i ustanove njoj posvećene, u ovom trenutku i društvu? Šta se izgubilo?
Šta sam naučila?
Rad u biblioteci bio
je, časna reč, moje prvo zanimanje iz snova. Kao i svako dete, prošla sam kroz
više faza odgovora na pitanje „šta želiš da budeš kad porasteš?“: od artistkinje
na žici u cirkusu, do novinara-reportera, čak se u jednom trenutku tu našla i
manekenka (o, Bože!). Ali, najraniji odgovor, sačuvan u nekom leksikonu, glasio
je - bibliotekar. Naprosto, već
prilikom susreta sa „prostranstvom“ (jer, u očima predškolca bilo je to ogromno
zdanje) dečjeg odeljenja gradske biblioteke, probudili su se snovi pomešani sa
znatiželjom. Biti okružen knjigama, svakoga dana, po ceo dan - novim i starim,
šarenim, tajanstvenim…Borhes je verovatno i sam čuvenu sentencu o „raju zamišljanom
kao neka vrsta biblioteke“ izveo iz nekog od ranih utisaka.
Pošto sam, par decenija
kasnije, dospela u situaciju da se (slično Noi Vajliju na početku popularne
franšize „Bibliotekar“) nađem u poziciji perpetual
student-a, iskrsla je prilika da se na četiri meseca zaista oprobam u davno
željenoj ulozi, baš u tom prostoru. Prvi radni dan pao je, slučajno a simbolično,
na moj rođendan. I kao što svaki sudar sa realnošću donese neizbežno
razočaranje u nekom pogledu, tako mi je i pored već poznate nulte važnosti
kulture i obrazovanja, ne mali šok predstavljalo čitalaštvo iz zavičaja. Znate
ono, teoretski svi slušamo, pretpostavljamo i komentarišemo, ali, uvek uz nadu
da „možda i nije baš TOLIKO loše“. E, pa, jeste! Ovo će biti, bez namere da po
svaku cenu kritikujem ili ocrnjujem, naprosto nekoliko surovo realnih
činjenica, anegdota, izneverenih očekivanja u odnosu na predstavu koju sam o
svemu tome imala od detinjstva.
Gubljenje iluzija za
ljude poput mene počinje na fakultetu, kada shvatite da nisu sve kolege slične
vama, podjednako zainteresovane za oblast koju ste birali, niti da fakultetsko
obrazovanje čini jednog akademskog građanina. Drugi stepen otrežnjenja sledi po
sticanju diplome, kada uvidite kako vaš prosek, zalaganje, stečeno znanje i
posvećenost uopšte ne igraju presudnu ulogu, niti vam garantuju bilo šta.
Naprotiv, neka vas ne iznenadi što su se upravo kolege „petičari“ i „šestičari“
još za apsolventskog staža zaposlili, dok se vi vrtite u krug i tavorite, ne
uvek svojom krivicom i ne nužno zbog „nesnalažljivosti“. Toliko o stručnosti i
vrednosnim kriterijumima, a u nastavku ćete shvatiti i to da „intelektualac“
nije više neko divljenja vredno, svestrano i produhovljeno biće, nego predmet
poruge i sažaljenja, lik koji „nije shvatio pravila“. Ukoliko ste još sačuvali
neke ideale, razbiće vam ih zaposlenje i svakodnevni kontakt sa „običnim“
ljudima. Naravno, nije svačije iskustvo isto, ne znači da ćete se nužno
razočarati, naprotiv, ali ako ste u Srbiji birali profesiju u vezi sa kulturom
i umetnošću, budite spremni na sve. Volela bih da je MENE neko na vreme
upozorio, ali, opet, nisam sigurna da bi me to skrenulo sa zacrtanog puta.
Neću da lažem, bilo je i ovakvih primera, ali me niko, na svu sreću, nije spopao kao Štimac Nedu Arnerić! |
Čemu digresija?
Kada kažemo biblioteka, uglavnom
odmah dobijamo asocijacije na učenost, kulturu, vaspitanje, mnogo starih i
vrednih knjiga, neki fini svet koji se ne opterećuje svakodnevnim
primitivizmom, već utočište za duh i dušu pronalazi među policama i stranicama
ispunjenim pametnim rečima. Doduše, asocijativni tok može odvesti i u smeru
dosadnog, „štreberskog“, memljivog, zastarelog, u prašnjavu i zamračenu
prostoriju gde nad „kupusarama“ neki zaludnici povazdan „ćore“, umesto da
„žive“ - ali, jasno je da takvo gledište (uz uvažavanje svačijeg prava da ima
stav, kakav god on bio) nije u duhu mog bloga. Dakle, biblioteka je, kao i
škola, Univerzitet, muzej, pozorište, već samim imenom oduvek budila
poštovanje. Nažalost, ustanove kulture danas više nisu ni upola uvažavane i
čuvane kao nekada, a svoj opstanak duguju šačici entuzijasta. Njihova nastojanja
da uz pomoć „štapa i kanapa“ održe kontinuitet duge tradicije, ipak nisu
dovoljna bez adekvatnih ulaganja i budne svesti o presudnom značaju kulture za
razvoj jedne zajednice. Ali, to je već neka druga priča…
Ono što se tim povodom
ipak mora naglasiti, jeste ozbiljan i dugogodišnji problem nedostatka prostora. Naša gradska biblioteka većim delom se
nalazi u levom krilu Doma kulture, “raštrkana” na nekoliko odeljenja, često
nezanemarljivo međusobno udaljenih. Sa godinama se fond knjiga kojima raspolaže,
a koji je više nego impresivan (dovoljno je pomenuti kako sam često tu nalazila
literaturu koje nije bilo ni u beogradskim bibliotekama!), očekivano uvećavao,
pa se došlo do situacije da (posebno u glavnom odeljenju, za odrasle)
jednostavno više NEMA GDE da se odlaže toliki broj izdanja. Godišnjih nabavki
bude nekoliko, od toga najveća posle Sajma knjiga, ali sada je već jasno da
nema ni polica, ni mesta u depou, gde bi se pristigle knjige odložile - a prinudni rashod je
poslednja i najgora opcija. Uoči svakih izbora, opštinsko rukovodstvo
najavljuje rešavanje ovog problema, obećava novu zgradu za biblioteku (najduže
se govorilo o Domu vojske, a postoji još nekoliko lokacija koje dolaze u
obzir), ali sve ostaje na nivou aduta više za prikupljanje glasova. Kao da
ikoga briga za tamo neku biblioteku....Na stranu to što je “Vladislav Petković
Dis” kulturna ustanova sa značajnim istorijatom, koja organizuje godišnju
pesničku manifestaciju “Disovo proleće”, ima sopstveno izdavaštvo, kao i ulogu
zavičajne biblioteke koja baštini tradiciju čitavog Moravičkog okruga.
Odnos države prema
kulturi uslovljava i odnos građana prema njenim institucijama, ali čini mi se
da je polazište svega ipak u nama samima, tj. doživljaju sopstvene delatnosti i
rešenosti da je sa ponosom vršimo, ili pokleknemo pred rušilačkim talasom. Odvek
sam smatrala kako je zadatak bibliotekara da bude svojevrsna „produžena ruka“
profesorima, posrednik do dobrog štiva, neko ko je zadužen da pomogne,
posavetuje, sugeriše. Ne završava se sve sa poslednjim položenim ispitom, niti
sticanjem radnog mesta, već je neophodno do kraja života održavati kontinuitet,
raditi na sebi, težiti napredovanju. Bibliotekarski poziv pruža dovoljno
mogućnosti za to, međutim, uobičajene predrasude sa strane i komentari o poslu
bibliotekara uglavnom se svode na: „Blago vama, samo sedite i čitate!“, „Mora da ste sve ovo pročitali?“ i “Rado bih se menjao sa vama, da odmorim!” (sve izrečeno od strane
različitih članova) Čak su i moji rođeni
roditelji, nakon što sam pozvana na razgovor povodom raspisanog konkursa NSZ-a,
zaključili kako je to “super, lep i lagan posao, na kome ću čak moći da
opušteno spremam preostale ispite za jesen”. Malo sutra! Kao "sveža krv" u najposećenijem, glavnom odeljenju, kroz koje čitav dan cirkuliše veliki broj
posetilaca, morate biti spremni da u svakom trenutku “skočite na noge lagane”.
Trčkarala sam svako malo po fondu, u susedne kancelarije, drugu zgradu, donesi
knjigu - potraži - vrati, rasitni novac... Ponekad se nije nalazilo vremena ni za
pauzu za doručak, o učenju ni govora - to me čekalo u drugom delu dana, kada
dođem kući. Međutim, najlakše je pretpostaviti da bibliotekari samo sede i,
eto, izdaju knjige - a pošto nije zanemarljiv broj onih koji upravo tako i
rade, predrasude traju.
Ceniti čitaoca, ujedno
znači i izbegavati povlađivanje, biti svestan moralne obaveze da ne izdamo lošu
knjigu, niti „utrapimo“ bilo šta kako bi sebi uštedeli trud i vreme (ili,
jednostavnije rečeno, podizanje cenjenog sedala sa stolice). Verovala sam i
verujem da smo, opredelivši se i odškolujući se za rad u kulturi i obrazovanju,
preuzeli dužnost da širimo prosvetiteljsku misiju. To posebno važi za slučaj da su čitaoci neopredeljeni, nedovoljno upućeni, pa im je
„svejedno“ ili nisu sigurni šta bi čitali. Bibliotekar je tada osoba od
poverenja, ali i neko ko snosi eventualnu krivicu za lošu ili pogrešnu
preporuku.
Držati „ključeve
znanja“ uvek je lep osećaj, ali i velika odgovornost. Bibliotekar nije isto što
i kasirka. Tek sa mogućnošću da se ono što znamo primeni i nekome time
konkretno pomogne, istinski dobija na značaju. Najviše sam volela da radim sa
studentima - svojim mlađim kolegama - ili srednjoškolcima, upravo zbog prilike
da podelim svoje iskustvo i uputim ih na nešto zaista korisno. Pretražujući po
spiskovima lektire, nalazeći im literaturu za ispit, ohrabrujući, prenoseći
savete iz prve ruke, ponovo sam proživljavala svoje ispitne rokove i osećala se
najkorisnije. Ovde ubrajam i rad sa ozbiljnim čitaocima, mahom
visokoobrazovanima - ali i svim zaista kultivisanim ljudima, sa kojima je uvek
bilo lepo porazgovarati o knjigama, biti „na svom terenu“. Sa druge strane,
svako pitanje o lakoj literaturici dovodilo me u nepriliku, pošto je niti
poznajem, niti imam obraza da hvalim šund - stoga sam se diplomatski izvlačila da, naprosto, "ne volim i ne čitam takve knjige".
I nije bilo lako, kao
što rekoh, jer je komunikacija sa ljudima nešto što će uvek praviti problem.
Možete uložiti koliko god želite ljubaznosti, osmeh ništa ne košta, a posao vam
je da ste na usluzi - ali, ona narodna da se “svetu ne može ugoditi” očigledno
je neograničenog roka trajanja. Nekoliko mojih zabluda je već posle dva-tri
dana otklonjeno, pre svega pitanje: Gde
su intelektualci? Nema ih ni od korova, uz par časnih izuzetaka. Hit su
bile učiteljice koje prilikom dovođenja razreda na izložbu minijaturne knjige
(čija je postavka bila upravo u pozajmnom odeljenju) nisu znale da pronađu ulaz
u gradsku biblioteku. Kada su je uputili, jedna je ipak zalutala u susednu
redakciju „Ozon press“-a! Zatim, druga ciljna grupa - učenici, uglavnom dolaze „pod moranje“ i to u sezoni lektire. Klasici su traženi “jednom u sto godina”.
Što se čitalačkih prohteva tiče, najviše je neopredeljenih, sa gotovo
refrenskim: „Ne znam šta volim da čitam... Neku knjigu? Preporučite mi vi!“
1.
Pozajmno, pardon, prijemno odeljenje (ili Šta sve učini besplatan upis)
Upis u gradsku
biblioteku besplatan je za nekoliko kategorija korisnika: nezaposlene,
penzionere preko 65 godina, dobrovoljne davaoce krvi; dok studenti i đaci imaju
simbolične popuste. Naravno, u posebnim prilikama se odlikašima članarina ne
naplaćuje, npr. tokom leta - ili povodom Međunarodnog dana mladih, kada je upis
besplatan za sve. Jedini uslov je da se donese fotokopija svedočanstva/uverenja
sa zavoda/donatorske knjižice ili već potrebnog dokumenta. Mnogim našim
korisnicima to, uprkos informacijama koje su jasno istaknute tokom čitave
godine, nekako uvek promakne, pa se ljute i negoduju kada akcija istekne ili
kada zaborave dokumenta. Bibliotekar je uvek kriv, neodgovorni korisnici
pozvani da se dure. Protestuje se i zbog cene učlanjenja, koja je na godišnjem
nivou (od 400 do 600 dinara) i dalje znatno niža nego u prestoničkim
bibliotekama! Da li je to u mentalitetu našeg naroda, da sve mora biti
“nacrtano” i pedeset puta ponovljeno - ili želja da se prođe bez troškova gde
god je moguće, ne bih znala da kažem. Ali, činjenica je da, kada se sve sumira,
najveći broj učlanjenja bude besplatan (i to uglavnom za nezaposlene, na šta bi
Velikom vođi sa bajkama o suficitu valjalo skrenuti pažnju), a profil prosečnog
člana je, bez preterivanja, postao drastično različit od očekivanog. Naime:
2.
“Ludaci zaista izlaze pred kišu”
...ne želim da zvučim
kao osoba sa predrasudama ili neko netrpeljivo biće, ali, ne samo što sam
shvatila da ova narodska fraza i te kako ima smisla, nego je raditi u
biblioteci postalo i pomalo rizično. Bez preterivanja, svaka četvrta osoba koja
uđe u pozajmno odeljenje ima nekih psihičkih problema, na šta su me starije
koleginice uglavnom na vreme upozoravale, ali me često nespremnu zaticao poneki
ispad. Ima ih od potpuno fizički zapuštenih, do ozbiljno izgubljenih. Za bibliotekara
je postalo poželjno da poseduje čelične živce, beskrajno strpljenje i taktičnost psihijatra prilikom obraćanja pojedinima.
3.
Mama, literaturu za ispit uzmi
Primetila sam da
današnja omladina (sad ispada da sam neki Metuzalem, iako je razlika u godinama
između nas maksimalno deset, a većina mi nije davala ni upola) sve češće šalje
majke u pohod na štivo. Mnogo puta su dolazile gospođe sa molbom da se za
njihovu decu pronađe lektira, određena knjiga za ispit ili diplomski, pri čemu
umesto dosadašnjeg spiska (izgleda da profesori, barem ovi “lokalci”, više ni
to ne daju) naprosto “nabace” ime smera i očekuju da im mi to, putem pretrage
ključnih reči, pronađemo u “COBISS”-u. Dakle, osim veštine defektologa,
psihologa i socijalnog radnika, bibliotekar bi trebalo da ovlada i osnovama ekologije,
zaštite na radu, vrtlarstva, menadžmenta...Bilo mi je veoma teško da se obuzdam
i ne bacam otrovne strelice, znajući da ipak nemam pravo na to, kao privremeno
zaposlena. Posebno kada je jedna majka došla da učlani
kći-petnaestogodišnjakinju, za početak joj uzevši “Ljubav u doba kokaina”.
4.
Nepostojeći autoritet institucije - Zbogom,
davni ideali!
Volela bih da mi neko
objasni zašto se red poštuje u banci ili bilo gde pred šalterom, naizgled svuda
sem u biblioteci? Ne znam odakle bih krenula, niti ko je kriv za nedostatak
elementarnog vaspitanja. Telefoniranje (i durenje kada ih uljudno uputim da
izađu i razgovor završe ispred), unošenje hrane (spuštanje masnog bureka u kesi
na pult, tik do izloženih knjiga, ili cegera sa paprikom kraj odeljka za
filozofiju), psi (jedna članica, kako kasnije saznadoh NASTAVNICA, uvela je
svog ljubimca na povocu, provela ga kroz redove dok je odabrala knjigu, a pošto
se kuče nije oglasilo, ja sam to propratila zabezeknuta - moja starija
koleginica nije ni primetila, budući da je sedela iza pulta), bacanje knjiga
(kada su nezadovoljni preporučenim, pa vraćaju uz komentar.”Kakvo ste mi ovo
smeće dali!”), gubljenje članske kartice (pri čemu je, opet, samo bibliotekar
kriv). Neodgovornost u rokovima vraćanja, burne reakcije na opomene (pošto
mesecima, nekad i godinama zadrže knjigu, oni su ljuto uvređeni kada ih
nazovemo i podsetimo na obavezu), uništavanje pozajmljenih knjiga (koje nam se
često vrate iscepane, ispisane, umrljane hranom, ili “čupave” - sa vlasima kose
među stranicama).
5.
Bahatost i hirovitost članova
Kao što rekoh, mnogi
izvoljevaju kao deca, vrlo su osetljivi i lako uvredljivi, ali zato kao da
uživaju u maltretiranju bibliotekara, čim naslute da je neko nov, mlad i pomalo
zaplašen. Legendarne su majka i kćerka, obe psihički nestabilne, koje su me
“šetkale” da im tražim “Šerloka”, "Džejmsa Bonda", serijale “Vukodav” i “Deca
zemlje”, ne mogavši da odluče šta su čitale, a šta nisu...Ovde može da se
ubroji i stavka:
6.
Sudi knjigu prema koricama
Pri čemu mi prvo pada
na pamet jedna bakica koja želi isključivo nove korice, tip knjige i sadržaj je
nebitan. Počinje da histeriše kada joj predložimo nešto drugo, jer gospođa insistira
na NOVIM, SJAJNIM I GLATKIM KORICAMA, a to što se dohvatila skandinavskog
horora ili distopijske knjige za mlade, nebitno. Pogotovo kada uzmemo u obzir
da ih, po svemu sudeći, uopšte i ne čita....
7.
Prednosti i mane otvorenog fonda
Fond gradske biblioteke
“Vladislav Petković Dis” je jedan od retkih koji su još uvek otvoreni - što
znači da nema (kao u beogradskoj) pretrage knjiga, prepisivanja signature na
papirić i čekanja (u strogoj tišini) da lift iz depoa isporuči, a bibliotekar prozove
vaše ime. I dalje je većina knjiga (sve koje mogu da stanu) na policama,
korisnici mogu da slobodno šetaju i razgledaju, a ako se dobro snalaze u fondu
(kao moja malenkost), uglavnom ne traže našu pomoć. Naravno, neki uopšte ne
znaju gde šta gledati („Gde vam stoje ljubavni romani?“- onda im lepo objasnim
da su knjige raspoređene azbučnim redom, po kriterijumu oblasti i nacionalnih
književnosti, a ne žanra), ali daleko bilo da išta pitaju - nego
samoinicijativno raznose knjige koje su prvobitno hteli da pozajme, pa se u hodu
predomislili. Ovo je nezgodno, jer Gogolj tako završi u holandskoj poeziji, a
Pavić među biografijama, što primetimo tek naknadno. Opomene i molbe ne vrede.
Jedna gospođa se brecnula kako “neće da joj držim sveću”!
8.
Magična „gomila“ na pultu
Na (ne)sreću, većina
ipak nije dovoljno iskusna, ni zainteresovana da tumara po fondu, a za njih
postoji gomila sa pulta. Tu se obično slažu tek vraćene knjige, naročito
tražene ili aktuelne, pa mnogi ne idu dalje od iste. Ima koleginica koje planski
ostavljaju to “brdo” što većim, kako se ne bi “maltretirale” da ustaju i donose
neki naslov. Kao prilikom rasprodaja u “Teranovi”, čitateljke priđu,
“probrljaju” po izloženim knjigama, da bi ponekad zaključile:„Nemate ništa!“
Lajava kakva jesam, slatko-kiselo im se osmehnem i pitam:”Kako to mislite,
stojite usred fonda od 10.000 naslova, a nemamo ništa? Pogledajte malo bolje.”
9.
„Teška“ i „laka“ kategorija
Da nisam radila u
biblioteci, makar i tako kratko, ostala bih uskraćena za nekoliko saznanja. Pre
svega, ne bih znala da postoji poseban termin „morska književnost“(limunadice koje se nose na
letovanje), niti bih čula za mnoge autore istih, a kamoli bila svesna koliko su
zapravo popularni! Evo šta „ide k'o alva“, odnosno, razgrabi se čim dotakne
pult: bilo šta što su napisale Jelena Bačić-Alimpić, Vesna Dedić, Danijela
Stil, Nora Roberts, Sandra Braun, Amanda Kvik. Neuništivi su i Sidni Šeldon,
Gijom Muso, Meri Luiz Fišer, Nikolas Sparks, Aleksandra Poter, Santa
Montefjore/Zveva Kazati Modinjani (njih uglavnom mešaju), Lujza Hej i sve vrste popularne psihologije. Erotski
romani su posebna priča, sredovečne čitateljke, ali i mlađe žene otimaju se za
“50 nijansi sive”, “40 dana vezivanja/požude”, “Dablin strit/London roud” i
ostale rečite naslove.
Muškarci najviše čitaju
trilere (dominiraju Paterson, Nesbe, Ladlam, Harold Robins), „Blago cara
Radovana", teorije zavere i kriminalistiku (prednjače knjige Dejana Lučića).
Tinejdžeri traže izdanja “Urban reads”-a, koja su uglavnom i ekranizovana, a od
početka emitovanja serije, stalno je na pozajmici „Igra prestola“ - s tim što
nikako da shvate da se ne zove čitav serijal tako, već samo prvi deo, pa sam
naposletku odustala od ispravljanja “krivih Drina”.
Standardno najbolju
prođu uvek imaju svi „Lagunini“ i „Vulkanovi“ bestseleri, nezavisno od žanra,
potom Ljiljana Habjanović-Đurović, Mir Jam, Dejan Stojiljković, Vladimir Kecmanović,
Marko Vidojković, te aktuelni dobitnici NIN-ove nagrade. Kategorije su slične
kao u boksu - “laku” literaturu čitaju za opuštanje, “tešku” kada hoće da se
hvale pred rodbinom i prijateljima. O kvalitetu pisaca koji štancuju
bestselere, dovoljno govori pitanje: ”A jesam li ovo već čitala?“, uz činjenicu da nam uglavnom vrate knjigu već sutradan, jer su “nakon dvadeset strana
ustanovile da su je ranije pročitale”!
Na moje veliko
razočaranje, sugerisati čitaocima nešto zaista provereno dobro, više je od
nemoguće misije. Klasici čame na policama, pozajmljivani jedino od strane
malobrojnih starih profesora ili šačice prestoničkih studenata. Zato ćete od
ovih drugih, beskrajno samouverenih, čuti i bisere poput sledeće liste želja:
“Ep o Ligamešu”, “Traktor o slikarstvu” Leonarda da Vinčija, Šekspirov “Faust”,
detektivski romani Miloša Crnjanskog, “nešto od Musa” ili „Gijom Muso - šta
imate od nje?“ Amin Maluf postaje Nobelovac, "Omer-paša Latas" pripovetka, a roman "Videla" sa akcentom na drugom slogu nosi žensko ime - nema veze što u originalu naslov glasi "The Luminaries", pa neznanje i oskudan rečnik izađu na VIDELO.
Ako je za utehu, mnogi penzioneri čitaju Ćosića, Andrića i Dostojevskog. Po preporuci, traže se (od strane ljudi srednjih godina, uglavnom onih urbanijih) „Zovem se crveno“, „Norveška šuma“, Prilepin, Kundera, Amos Oz, Kišon, Erlend Lu i Mišel Uelbek. Žene se interesuju za istorijske romane Filipe Gregori, dela Trejsi Ševalije, trilogiju „Dragulj Indije“, ali i vraćaju Agati Kristi, Džejn Ostin, sestrama Bronte. Popularan je Toni Parsons, Nik Hornbi, a od aktuelnih autorki Lusinda Rajli. Čitaju se Vedrana Rudan, autobiografije poznatih ličnosti, knjige o Nemanjićima (Slavomir Nastasijević, Dušan Baranin, Luka Mičeta)...dakle, nade ima. Još kada bi izdavači i biblioteke prestali da idu linijom manjeg otpora, zasipajući tržište nižerazrednim romančićima, nego se vratili na nekadašnji nivo, sve bi bilo baš kako treba.
Ako je za utehu, mnogi penzioneri čitaju Ćosića, Andrića i Dostojevskog. Po preporuci, traže se (od strane ljudi srednjih godina, uglavnom onih urbanijih) „Zovem se crveno“, „Norveška šuma“, Prilepin, Kundera, Amos Oz, Kišon, Erlend Lu i Mišel Uelbek. Žene se interesuju za istorijske romane Filipe Gregori, dela Trejsi Ševalije, trilogiju „Dragulj Indije“, ali i vraćaju Agati Kristi, Džejn Ostin, sestrama Bronte. Popularan je Toni Parsons, Nik Hornbi, a od aktuelnih autorki Lusinda Rajli. Čitaju se Vedrana Rudan, autobiografije poznatih ličnosti, knjige o Nemanjićima (Slavomir Nastasijević, Dušan Baranin, Luka Mičeta)...dakle, nade ima. Još kada bi izdavači i biblioteke prestali da idu linijom manjeg otpora, zasipajući tržište nižerazrednim romančićima, nego se vratili na nekadašnji nivo, sve bi bilo baš kako treba.