недеља, 27. новембар 2016.

Countdown to “Vikings”(2)

komentariše: Isidora Đolović

Dok se bliži premijera jedanaeste epizode, koja će napokon doneti odgovore na pitanja budućeg pravca kretanja radnje omiljene “severnjačke sage”, napravila bih pregled najistaknutijih (po dobrom ili lošem) epizoda i momenata četvrtog ciklusa, tačnije, onoga što smo od njega do sada videli. Rezimirajući učinak, dolazim do zaključka kako su mnoga očekivanja izneverena i silazna putanja tek pred samu završnicu polusezone počela da se uspravlja. Pre svega, nije iskorišćen potencijal novouvedenih likova, norveške braće (Haralda i Halfdana) i kineske robinje Jidu. Rolov lik je do krajnosti iskarikiran, Flokijevo ispaštanje bilo preterano, povratak Harbarda “Lutalice” još jednom nedorečen i nejasnog smisla, a “erotske” scene učestalije i potpuno banalne. Sa druge strane, kod pojedinih likova poput Lagerte, primetna je ponovljivost životnih iskušenja i odluka - takođe bez jasne poente, sem da se nečim ispuni vreme na ekranu. Pa, ipak, sama završnica je pružila dovoljno razloga za skakutanje od nestrpljenja.
Krenimo redom, od naglog obrta u Rolovoj situaciji, kada iz potpune nemilosti, zahvaljujući ubrzanom kursu francuskog jezika, pridobija najpre Gislu, a onda i ostatak tazbine.

недеља, 20. новембар 2016.

Countdown to “Vikings”(1)

komentariše: Isidora Đolović

Pošto se solidna količina zavera, akcije, sukoba interesa i požude, upakovana u istorijsko ruho i potpomognuta ozbiljnom promocijom, pokazala kao dobitna kombinacija, proleća 2013. premijerno je u svet puštena serija “Vikinzi” (Vikings). Oslanjajući se na svoj provereni ugled, kanal “History” je, pomalo iznenađujuće, rešio da se upusti u trku sa već iskusnim “isporučiocima” kostimiranih TV-drama koje se drže formule “krv, intrige i nešto magije”, kao što su HBO, Showtime ili Starz. Istovremeno, namera im je bila da ponude nešto malo drugačije od uobičajenih srednjovekovnih zamkova, renesansne raskoši, razuzdanih plemićkih krugova, pa  time pridobiju i gledaoce koji su od ovakvih serija do tada zazirali. Bio je to rizičan potez, međutim, baš zbog činjenice da ne liče ni na šta dotle viđeno, istovremeno ne uskraćujući nijedan faktor uzbuđenja, “Vikinzi” su, malo po malo, osvojili dobar deo sveta. O tome svedoči vidljivi rast baze fanova, uloženih sredstava, glumačke ekipe, a u vezi sa tim raspona priče, kao i broja epizoda. Poslednjeg dana novembra nastavlja se četvrta sezona, pa ću se tim povodom osvrnuti na sve što je do nje vodilo, kao i očekivanja koja proizilaze iz najavljenog.

субота, 19. новембар 2016.

Subota sa knjigom: Nitkov kog ćete (za)voleti

piše: Isidora Đolović

Danas je teško poverovati kako je roman sve do početka XIX veka smatran “nižerazrednom” književnom vrstom, namenjenom u najboljem slučaju salonskoj razonodi besposlenih dama, pa čak i ozbiljno štetnom po osetljivi društveni moral. Put razvijanja, uobličenja i definisanja danas ubedljivo najomiljenijeg i najzastupljenijeg vida literarnog stvaralaštva, bio je dug i trnovit - ali, nadasve isplativ. I to sa posebnim naglaskom na potonjem, uzevši u obzir savremenu (hiper)produkciju. Tokom epohe realizma, zauzima tron pravovernog naslednika drevnih epova, svedočanstva društva i duša - pa i dalje samouvereno tu stoluje. Naravno, dužina jedne romaneskne tvorevine nikada nije garant ili realno merilo njene vrednosti, ali, ne može se ni poreći da je izazov za svakog prozaistu upravo “raspričanost” kroz više nastavaka. Njima ambiciozni zadatak - čitaocima obećanje produženog uživanja boravka u svetu književnog dela. Stoga ne čudi naročita popularnost serijala, ali ni vrednosna neujednačenost, u pravoj ekspanziji čiji smo svedoci.
S obzirom na poreklo koje seže do saga i epova, nije neobično što pojedini žanrovi, pre svega istorijski i fantastični romani, gotovo da ne mogu bez podeljenosti na više tomova. Priča seže u nedogled, ističući time ciljanu monumentalnost. Kako odabrati onu pravu, u moru aktuelnih serijala bez raspleta na vidiku? Čemu pokloniti pažnju, sa relativnom izvesnošću i garancijom dobrog knjigoljubiteljskog provoda? Serijal mladog američkog pisca Skota Linča, “Gentlemen Bastards”,  mogao bi ponuditi odgovor.

субота, 12. новембар 2016.

Subota sa knjigom: Lomljivi američki san

piše: Isidora Đolović

Današnji tekst neminovno će se dotaći aktuelne vesti o (neočekivanoj?) pobedi kontroverznog biznismena Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima. Kako i ne bi? Pored toga što se radi o događaju godine, on na simboličan način dotiče i pitanje koje sasvim slučajno povezuje i tri klasika odabrana za subotnju preporuku. Radi se o američkom snu, pojmu koliko popularnom, toliko i neodređenom, fluidnom, uvek privlačnom. Uglavnom se smatra da “american dream” počiva na tri osnovna postulata: ravnopravnost (demokratija), porodica (jedinstvo) i moć (novac). Njima se, praktično od sticanja nezavisnosti, zapadna velesila ponosi, razmeće, privlači uboge hodočasnike iz svih delova planete pod svoje skute. I kada se ove vrednosti za koje se zalažu, istovremeno ih najstrašnije kršeći na mnogo načina, poljuljaju i dospeju u ozbiljnu krizu kao sada, nije toliko šokantno, ni neobično, što se u pomoć doziva šarlatan koji obećava zaokret.
Biće gunđanja, pripremite se!
Protivrečnosti bleštavog sna o američkom svetu slobode i bezgraničnih mogućnosti, često su do sada isticali veliki pisci. Podsetimo na tri klasika koje bi svako, barem tokom školovanja, trebalo da pročita, koliko zbog njihovih neospornih književno-istorijskih vrednosti, toliko i radi otvaranja očiju pred surovom istinom. A ona glasi: teških razdoblja je uvek bilo, samo što ljudski rod zaboravom nastoji da bolje podnese i sebe i svet, pa se svaki put iznova čudi ponovljivošću problema. Pitanja netolerancije, rasne podeljenosti, kraha porodice kao institucije, krize morala i, kao vrhunca, socijalne ugroženosti koja srozava ili uzdiže ljudsko dostojanstvo u presudnom trenutku, odavno su otvorena. Hoćemo li potražiti pouku?

недеља, 6. новембар 2016.

Tužno srce pesnikovo: "Aleksa Šantić" (1992)


piše: Isidora Đolović

“O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...”
(Aleksa Šantić, Pretprazničko veče)

Hoće li televizijska jesen i rana zima biti “berićetne”, više zavisi od kvaliteta nego kvantiteta serijske ponude. Otkad su se u trku za naklonošću gledalaca aktivno uključili Internet (navedimo samo primer sve uspešnije mreže “Netflix”) i kablovski operateri, ne dovodi se više u pitanje brojnost opcija koje nam se stavljaju kao mogućnost odabira. Doslovce iz svakog žanra, za svaki - pa i najprobirljiviji apetit, nađe se odgovarajući format i tema. Problematični su “tek” njihovi vrednosni atributi. Sa svih strana zasipani raznovrsnim sadržajima, gubimo strpljenje, ali sve više i sposobnost objektivne procene čemu to istinski zasluženo posvetiti, ionako rasutu, pažnju.