субота, 15. октобар 2016.

Subota sa knjigom: Izbeglice iz besmisla

piše: Isidora Đolović

Kada mi je letos predloženo da se uključim u projekat promovisanja tinejdž-literature i buđenja interesovanja za čitanje među mladima uopšte, moram priznati da sam bila izuzetno skeptična prema žanru koji mi je, opet, predstavljao jednaku nepoznanicu. Prvi naslov koji sam odabrala sa liste ponuđenih, bilo je delce autorke neobičnog imena - Rejnbou Rauel. Moram priznati kako me isprva privukla činjenica da je radnja smeštena u osamdesete godine prošlog veka i da je obećano mnogo muzičkih referenci. Za mene dovoljno!
izvor: Dereta
Eleonora Daglas živi u potpuno disfunkcionalnoj porodici - razvedeni roditelji, majčin novi suprug koji je nasilnik i pijanica, petoro dece i nedostatak pristojnih uslova za život. Ništa manje dramatična nije ni njena pojava - oblak riđih kovrdža, luda odeća i telo daleko od idealnog, posebno po kriterijumima jedne tinejdžerke.
Park Šeridan dolazi iz doma koji oslikava "američki san": otac irskog porekla ratni je veteran, koji nevestu dovodi iz Koreje i voli je kao prvog dana, a njihova dva sina (tu ludu mešavinu gena) usmerava na tekvondo, vožnju kamioneta sa ručnim menjačem i ostale "muževne" aktivnosti, mada Park neuporedivo više uživa u stripovima i punk/new wave muzici.

Godina je 1986, ali to može isto tako biti bilo koje vreme i mesto, jer se tinejdžeri u suštini nisu mnogo razlikovali od današnjih, sa izuzetkom tehnoloških novotarija - ovde je najveća vokmen! Eleonora će jednoga dana po preseljenju ušetati u školski autobus i Parkov život, nepozvana, nepoželjna i potpuno drugačija od ičega i ikoga. Vremenom se, uspostavivši nemo saučesništvo kroz zajedničko čitanje njegovih stripova na sedištu koje dele, potom i slušanje muzike, između ovo dvoje šesnaestogodišnjaka javlja velika međusobna naklonost.

Oni su pripadnici generacije koja ne veruje u Romea i Juliju, ali zadesiće ih ništa manje iskrena, snažna i beznadežna ljubav. Jer, ona ne zaobilazi ni najveće "autsajdere"; ali pitanje je može li odoleti svim preprekama koje joj se neminovno nalaze na putu?

Pred nama je priča o prihvatanju, pronalaženju i prepoznavanju dva bića u najosetljivijim godinama i najmanje spojivim, a ipak neodoljivim životnim "miljeima". Vrlo suptilno, pitko, filmično i taktilno (osećajno i OSETNO, sa svakim treptajem koji izaziva buđenje novog) predočeno je univerzalno sećanje na to kako izgleda "biti mlad i biti zaljubljen", gde god i ko god da ste.
Osim naslovnog para, veoma dobro i životno su prikazani članovi njihovih porodica, posebno majke Sabrina i Mindi, njegov otac "Tom Selek", braća i sestre, devojke iz škole: Tina, Bibi i Dinajs, nastavnici...Sve što odvajkada prati odrastanje - školski klanovi, njihove smicalice, rivalstva, eksperimenti sa izgledom, prisutno je i verodostojno opisano i u ovom romanu. Ispripovedan "iz dva glasa", prati paralelna Parkova i Eleonorina iskustva, koja se sustižu u jednoj tački. Istovremeno uz rađanje prve ljubavi, odigrava se surova, gorka životna istina - da ljubav ipak nije spas i rešenje, naročito u tako mladim godinama, ali jeste uteha, što nije mala stvar.

U portretisanju svojih junaka i građenju njihovih svetova, autorka dotiče otprilike svaki poznati stereotip: ekscentrična devojka sa viškom kilograma i pegicama; nasilje u porodici kao pozadinsko iskustvo; nekonvencionalna hipi-majka. Momak iz rasno mešanog braka (polu-Azijat), ono što bi danas mogli nazvati pomalo "hipster-geek" fazonom (kao Set Koen iz "Okruga Oranž"!); "picture perfect" porodica i tatina velika očekivanja. Brbljive i drčne tamnopute učenice; popularni školski par - sportista i njegova zlobna cura; itd. A ipak, to je sasvim uverljivo i sveže, jer stereotipi JESU svuda oko nas i najlakše im, najbolnije, podležu upravo mladi. U tim godinama, biti "ukalupljen" istovremeno je imperativ i teška muka, naročito kada si u pogrešnom taboru, ni kriv, ni dužan.

Veće zamerke idu na naš prevod i lekturu (Počev od menjanja pola Džoni Mičel u muški), ali, s druge strane, zanemariću ih pošto me knjiga vratila deset godina unazad, kao vremeplovom...

***
* Bonus komentar:  Kao što sličica u gornjem desnom uglu stranice obaveštava, ukoliko već niste čuli, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost je Bob Dilan. Takođe, Novi Sad je definitivno proglašen za evropsku prestonicu kulture 2021. godine, što su dve lepe vesti koje mi prekjuče izmamiše širok osmeh na lice.