субота, 8. октобар 2016.

Subota sa knjigom: Balada ispod galebovih krila

piše: Isidora Đolović


Koricama i stranicama ove predivne, tajnovito i poetski intonirane knjige, "lete" srebrnasti galebovi. Savršeno vizuelno rešenje uvodi u jednu bajkovitu, simbolima od početka do kraja uvijenu, a ipak dovoljno prozirnu životnu istinu. Nisam sigurna koliko je ovo zapravo delo za decu/tinejdžere, s obzirom na podtekst i ne malu senku koja pada na naizgled bezazlenu osnovu, ali, sličan "problem" prati i "Malog princa" - uostalom, dobra književna dela sasvim uspešno funkcionišu bez obzira na ciljnu grupu čitalaca.
Najpre moram reći kako je stil pripovedanja izuzetan, poput balade ili stare bajke, čijim repertoarom motiva i slika ionako raspolaže, pogotovo u svom središnjem delu. Život starice Matilde - nekada zvane Medi, koji se pred nama odmotava putem sećanja, sna i nikad sasvim zatomljene tuge, izgleda kao mešavina Andersenovog opusa i sižea filma "Plava laguna". Bogata naslednica s početka prošlog veka, povučena i "čudna" internatskim koleginicama, za 16. rođendan od oca dobija putovanje oko sveta. Ovo živopisno iskustvo joj zauvek menja poglede i želje, otvara vrata imaginacije, žudnje za saznanjem, ljubavi prema raznolikostima planete i, pre svega, odlučnost da joj život bude jednako čudesan i uzbudljiv.

Na teška pitanja, vreme i iskustvo daju odgovore, zauzvrat postavljajući uvek nova i složenija. 

Prva (očeva) zagonetka glasi: Šta je najlepše na svetu?

Kada jednoga dana na plaži upozna momka nazvanog samo "Feather" (u našem prevodu, "Perce"), a koji savršeno odgovara profilu "sumatraiste" iz dela Miloša Crnjanskog - neuhvatljiv kao vetar, pravi duh elemenata prirode, a nezauzdan poput ptica koje ga uvek okružuju - Medi će poverovati da zna odgovor.

Na svom spoljašnjem nivou, ovo je sećanje na teška iskušenja koja sazrevanje i odvajanje nosi sa sobom. Sasvim očišćenu od slojeva fantastike i alegorije, nalazimo priču o neobičnoj ljubavi zbog koje se devojka odmetnula od svoje klase, život u "divljini" i očajničke pokušaje dvoje voljenih da se prilagode novouspostavljenoj zajednici, kroz kompromise koji često naprosto ne idu uz prirodu onog drugog; zatim, traumatično iskustvo pobačaja i rastanka - u romanu vrlo tanano, sa mnogo metafora prikazano.
Može li se izgubiti ljubav i nastaviti sa životom?

Medino traganje za razjašnjenjem drugog ključnog pitanja vodi u prekookeansku pustolovinu, drugovanje sa (vetrom) Zefirom, posmatranje borbe nemani Levijatana i Krakena, te konačni oproštaj od "Feather"-a na "ostrvu večnog spokoja". Ovaj deo priče obiluje fantazijskim, mitskim slikama i arhetipskom mudrošću pomirenja. Odrasla Medi, sada Matilda, postaje ratna medicinska sestra i posvećeni, uspešni oftalmolog, zauvek noseći u srcu uspomene na bolnu - međutim, činjenicom da se bar ZNALO voleti - utešnu mladost. 

Može li se vezati biće satkano od vetra i slobode? Zašto ljubav, koliko god bila snažna, nije uvek dovoljna ili barem jednoznačna? Šta se zbiva kada dobijemo ono što smo sanjali, pa shvatimo da zahteva prevelike žrtve, a ipak je neodrživo? I kako se, čak i u najprozaičnijem, najosetljivijem životnom iskustvu može prepoznati bajka, ako smo kadri da ga tako oblikujemo i u sećanju pohranimo? "Duhovo dete" daje svoju lirsku interpretaciju svim ovim nedoumicama. Kroz Medinu ispovest jednom neobičnom gostu, sećanje "po kome se hoda kao po mesečini" (osećam da bi Crnjanski baš zavoleo ovu knjigu!), čarobna igra rečenica i slika, vilinsko treperenje i parabolično oslikavanje pređenog puta, izrečene su univerzalne utehe i ode životnoj iskri koja odoleva svakom intenzitetu bola.
Gubitak osećaš zauvek. Ali ga odložiš u neki bezbedan kutak svog bića, pa se malo-pomalo deo tvoje tuge pretvori u radost. I tako nastaviš da živiš.

Od ove knjižice sam dobila mnogo više nego što je prikaz na poleđini obećavao. Pre svega, zatekla sam divnu mešavinu "Malog princa", "Galeba Džonatana Livingstona" i Gerdinog putovanja u zemlju Snežne kraljice. Zatim, uživanje u narativnim i jezičkim bravurama, milozvučju i snazi satkane poruke. Naposletku, mislim da sam odgonetnula šta je najlepše na svetu.

Život, sa neuništivom sposobnošću da tugu iznova pretvara u radost. Drugačije ne bi ni moglo.