komentariše: Isidora Đolović
Serija „Stubovi
zemlje“, koju sam prethodne nedelje predstavila, dobar je primer uspešnog
transponovanja pisane reči u vizuelni medij. Zasnovana na istoimenom romanu
Kena Foleta, smeštena u srednjovekovnu Englesku, kroz osam epizoda dosledno i
nipošto monotono prati živote većeg broja ličnosti iz različitih društvenih
staleža, čije se ambicije, naklonosti i suparništva pletu oko katedrale u
izgradnji. Odabirom tema i junaka obuhvaćene su osnovne klase, zanimanja,
ustrojstva i bez mnogo anahronizama dočarana živa slika epohe. Opšti utisak
koji ostaje nakon gledanja, za mene kao čitaoca romana uglavnom je pozitivan - izmene
nisu bile toliko drastične, iako je najvažniji deo, završetak, najupadljivije promenjen.
Moram napomenuti da je u poslednje dve epizode radnja preterano „zbrzana“ i
očigledno je da bi deset ili dvanaest „poglavlja“ bilo dovoljno da se sadržaj
sasvim lepo rasporedi.
Uprkos tome, radi se o
zaista kvalitetno izvedenoj adaptaciji, koja je zahvaljujući gotovo
besprekornom kastingu, autentičnoj vizuelizaciji, uglavnom inteligentnom
narativu i umerenosti eksplicitnih scena, kao i upečatljivoj muzičkoj podlozi,
kao celina funkcionisala više nego dobro. Osam časova, nečije prosečno radno
vreme, koje odlučite da izdvojite za gledanje ove mini-serije, nipošto neće
biti uludo protraćeni. Zapravo, meni je jedino na pameti da nisam htela da se
završi, da me „vuklo“ na gledanje i da, naprosto, nije bilo dovoljno onako
nužno zaključivanje priče i preletanje preko mnoštva detalja. Sve skupa
poprilično je inspirativno, pa ću odmah krenuti sa pregledom (jedine) sezone.