субота, 2. јул 2016.

Subota sa knjigom: Bila jednom jedna scena

piše: Isidora Đolović


Od smeha do suza, od ponosa do potištenosti, vodi nas “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika”(Laguna, 2013), sistematično i pregledno, veoma informisano i promišljeno, a istovremeno zabavno, čitljivo i svakome razumljivo napisana rekapitulacija jednog velikog razdoblja punog bede i sjaja. SFRJ gotovo četvrt veka ne postoji, ali čini se da je u legendama, istraživanjima, zanimanju kulturologa, sociologa i istoričara, postojanija i življa nego ikada. Fenomen Jugoslavije i sprege njene pop-kulture sa društveno-političkim kontekstom česta je tema, ali, retko zaista profesionalno i dosledno obuhvaćena, još ređe jednako obrađena. Ivan Ivačković je u tome uspeo. 
Svestan propusta koji se, ne samo mogu, već moraju očekivati prilikom zahvatanja ovako široke i delikatne teme sa bezbroj rukavaca i mnogostranog grananja priče, autor u uvodniku izražava žaljenje što mnogim dobrim i značajnim izvođačima nije bilo moguće posvetiti dovoljno prostora, što je mnogo toga silom prilika izostavljeno, u nadi da će krajnji rezultat biti jedno "pitko, ali ne i plitko" književno-dokumentarno ostvarenje. I još jednom, pun pogodak! "Kako smo propevali" biće zanimljivo štivo ne samo zaljubljenicima (i zaluđenicima!) u nasleđe bivše nam države, poput mene, već i svima željnim znanja i razumevanja toga šta smo bili, a šta smo - i gde smo - danas, kao i onih koji duboko veruju da ono Aristotelovo "kakva je muzika, takva je i država" nije tek fraza.

Vešto, koncizno, obuhvatanjem svih ključnih momenata i ličnosti, duhovito, potresno, ovo delo predstavlja lepo, nepristrasno svedočanstvo samo jednog (ali, i značajnog i vrednog) segmenta prošlosti. Čitala sam je sa naizmeničnim smehom i suzama, osećanja protivrečnih kao što je i Jugoslavija (koja se raspala kada sam imala samo četiri godine, ali, čiji sam duh uvek gotovo bolno nostalgično nosila - da li su krivi moji roditelji ili ona najranija sećanja iz detinjstva urezana u podsvest, sam Bog zna!) bila. Saznala sam mnoge nove stvari, utvrdila ili pak revidirala znanje o nekim drugim, zabavila se i mnogo puta naježila.
deo ekipe "YU rock misije", jugoslovenskog pandana "Live AID"-u (1985)
Autor je veoma objektivan i ume da sagleda stvari iz pravog ugla, ističući kako dobre, tako i loše strane svakog izvođača, nevezano za žanr. Recimo, veoma pohvalno i lepo piše o Silvani Armenulić, Miroslavu Iliću, Tozovcu, Tomi Zdravkoviću, dok je prema Lepi Lukić podeljen - vrsna pevačica izvorne muzike, ali, prosta i možda prvi "mejnstrim" predstavnik kiča (tekstovi, imidž, intervjui). "Underground" kič šampion je Mica Trofrtaljka, veoma komično (i realno!) opisana. Zatim, kritički sagleda glupo i iracionalno ponašanje tokom rata kako kod turbo-folkera, tako i nekih "ozbiljnih" muzičara poput Bore Čorbe, ali, nikoga ne osuđuje i veoma mi se svidelo što (barem je moj utisak bio takav) zaista sve predstavlja kao uporedni proces, bez uzroka ili posledice, već nekakvog gotovog prirodnog istovremenog klijanja i razbuktavanja pozitivnih i negativnih pojava. Ume npr. da pohvali vanredno lepe stihove u narodnoj muzici, kao i da zaključi kako je Džoni Štulić u drugoj fazi karijere snimao pojedine zaista notorne gluposti.
autor sa svojom knjigom
Objašnjava upliv bilo kog muzičkog žanra kroz dominaciju određene socijalne strukture, "gibanja" na relacijama selo-grad (malograđani, industrijalizacija, nacionalizam, manipulisanje, zapadnjački uticaji, i slično). Neosporno je da muzika tokom devedesetih jeste korespondirala sa opštim haosom koji se odvijao u društvu i poslužio svrsi "mozgoispiranja". Na to je ovde takođe ukazano: Bora Čorba sarađuje sa Bajom Malim Knindžom, prepucava se sa Jurom Stublićem ("E, moj druže zagrebački"-"E, moj druže beogradski"), da ne pominjemo čitavu turbo-folk ikonografiju i "estetiku" (na tu temu, odlična je dokumentarna emisija "Sav taj folk"). 
Od početaka i još sramežljivih, ali sigurnih koraka ka stvaranju rock/pop scene, preko eksplozije kreativnosti u drugoj polovini sedamdesetih i tokom čitavih osamdesetih, do kraha i krvavog epiloga propraćenog adekvatnim "soundtrack"-om (čije začetke i mutaciju autor takođe nije propustio da zabeleži i ironično, britko pocrta), kroz ovu knjigu upoznaćete sve značajne pojave, uzroke i posledice - i, nadam se, kao i ja biti podstaknuti na neka nova istraživanja.

Jer, samo je jedno potpuno izvesno i neosporivo - Jugoslaviju je od početka do kraja pratio epitet "velika": ideja ili zabluda, sila ili tragedija, sve je u opticaju.

(ukoliko vas zanima slična tematka, najiskrenije preporuke za knjigu Dušana Vesića "Šta bi dao da si na mom mjestu", biografiju najvećeg jugoslovenskog rock sastava - "Bijelog dugmeta". Moj prikaz možete pročitati OVDE)