Ne dešava se prečesto
da mi nešto, odgledano ili pročitano, a da nije klasik, iz ponovljenog puta izazove još veće
oduševljenje, divljenje, uzbuđenje - naročito kada se radi o istorijskoj
fikciji. Uvek je prisutan izvestan rizik da će prilikom novog susreta ono što
nam je u sećanju ostalo kao veličanstveno, sada biti doživljeno kao „ništa
posebno“, a nekad čak i prilično banalno. Probu sagledavanja sa distance, iz
nove perspektive i uz više pažnje, ne prođu svi i ne prođu je uvek. Ali, kada
se to ipak dogodi, bolja potvrda valjanosti verovatno i nije potrebna.
Proletelo je reprizno
druženje sa „Bordžijama“, za koje ponovo moram da zahvalim Ivani na
inicijativi. Kako se bližila završnica, sve više sam želela da namerno
odugovlačim, unapred žaleći zbog toga što „nema više“. I sada sam sigurna da je
ovo jedna od televizijskih serija kojima ću se uvek rado vraćati. Recenziranje
i koliko-toliko analitičko komentarisanje epizoda, bilo je, za mene barem, veoma
inspirativno i zabavno. Nadam se da slične utiske nose i oni koji su ova
piskaranja možda čitali. Pošto sam u proteklih pola godine i tridesetak tekstova
razmotrila i prodiskutovala većinu bitnih detalja, bilo bi zaista suvišno
ponavljati se. Zato, ovoga puta, neću
isticati ni propuste i nelogičnosti, jer su takođe blagovremeno bili
nabrojani i prokomentarisani. Danas bih želela da napravim pregled najupečatljivijih aspekata serije, neku vrstu opšteg zaključka, ocene, pa
i preporuke „Bordžija“ kao celine - kroz momente i likove koji su meni lično
pričinili najviše zadovoljstva u gledanju.
1.
Porodica
Specifična pozicija
glavnih likova, dodeljena ozloglašenoj vatikanskoj dinastiji, uslovila je da ih
i pored neospornih zločina i problematičnih poteza, posmatramo gotovo isključivo
iz njihove sopstvene perspektive. U manjoj ili većoj meri, navedeni smo da ih
favorizujemo uprkos brojnim nepodopštinama. Sa druge strane, ni
karakterizacija, ni međuljudski odnosi ovde nisu pojednostavljeni, dok su
kategorije dobra i zla podložne „rotiranju“, nestabilnosti i promenljivosti.
Priča o ambiciji, strasti, usponu po svaku cenu i igranju po pravilima jednog,
ništa manje uvrnutog i prevrtljivog sveta, začinjena je određenim istorijskim
„premetačinama“ i izmenama, u cilju povećanja dramatičnosti, a sa nejednakim
rezultatima. Ipak, fokus je uvek ostajao na samom jezgru moći, ali i izvoru -
kako snage, tako i slabosti, iskušenja, preispitivanja. To središte predstavlja
PORODICA, konstanta koja se proteže kroz sve epizode i obeležava živote njenih
pripadnika, tako što (in)direktno
dovodi do njihovih uspona i(li) padova.
prelepa Holiday Grainger... |
Ono što je posebno
bitno i mnogo puta (pa i s preterivanjem) istaknuto, jeste tuđinski,
„autsajderski“ status Bordžija u Rimu, koji prouzrokuje njihovu opsesivnu želju
i lavovsku borbu da se na vrhuncu moži zadrže i - održe. Ovom svagda
motivišućom težnjom oca, Rodriga / pape Aleksandra VI, vremenom su zadojena -
ili, još bolje, zatrovana, njegova deca, pa se kobni krug oko njih postepeno
sve više sužava.
...kao papina kći Lukrecija |
Kako su i u realnosti
ljudski odnosi daleko od jednostavnih, uglavnom nesvodivi na uprošćenu sliku,
opasnosti koje prete porodici ne dolaze jedino iz okoline. Još su razornije one
unutrašnje pretnje, jer, u pitanju je porodica čiji se članovi vole i mrze sa
podjednakim intenzitetom, često istovremeno. Razdirani protivrečnim osećanjima,
počev od onog papinog prema Bogu i sopstvenoj veri, mnogo lutaju i donose
brzoplete, kobne odluke. To je zajednica u kojoj Rodrigo odbacuje majku svoje
dece, ali istovremeno nikada ne prestaje da traži njen savet, ceni strpljenje i
pouzdanost dugogodišnjeg partnera iz senke. U kojoj se sopstvena deca vole više
od ičega na svetu, ali i prodaju, uslovljavaju, emotivno zanemaruju zbog „višeg
cilja“ i služenja nezajažljivosti za uspehom. I u kojoj se, najzad, zbog zakona
krvi sve dopušta, prema (u osnovi sebičnoj) potrebi i ubijajući i spašavajući.
Uništavaju jedni druge sa suzama ili osmesima, nanose bol pod izgovorom duboke
emotivne povezanosti i milosrđa, kroz razornu dualnost i podeljenost koja
karakteriše već Rodriga - božjeg čoveka, odveć ogrezlog u svetovnom.
Savršeni Jeremy Irons u ulozi pape |
Kasting za članove
porodice pokazao se kao besprekoran. Dok Rodrigo (Ajrons) suvereno vlada kadrom,
zapravo je trojac izabran za uloge njegove dece (od Žofrea se prebrzo odustalo,
kao i od još nekoliko potencijalno interesantnih likova) postepeno „ukrao“
priču. Kako je i red, s obzirom da „na mlađima svet ostaje“ - ili (u svetu
Bordžija!) ne? - Čezare, Lukrecija i Huan (odnosno, Fransoa, Holidej i Dejvid)
preuzeli su i diktirali dinamiku priče, što je II sezonu učinilo vrednosnim
vrhuncem serije.
Francois Arnaud bio je pravi Čezare |
Ubedljivost njihovog
razvoja, mada povremeno previše brzog i neobjašnjenog, takođe je među najboljim
stranama priče. Kod sve troje možemo uočiti zajedničku liniju, a to je moralno
“zastranjivanje” i skretanje na tamnu stranu, usled iskustava koja je doneo
nagli skok porodice na lestvici uspeha. Na takvom putu, početna životna radost
se gubi, a bliskost pretvara u rivalstvo i podozrivost.
2.
Istine i laži
Odnosi između
članova Rodrigovog “domaćinstva”, u koje sasvim slobodno možemo ubrojati
Mikeleta i Đuliju, složeni su i burni,
ali uprkos svemu postojani i neraskidivi. Na njihovom razvoju i (ne)održivosti,
u velikoj meri počiva javna reputacija koja porodicu prati: Rodrigove
ljubavnice, Lukrecijini brakovi, Čezarova pretpostavljena neprirodna bliskost
sa sestrom i neprijateljstvo prema bratu - sve ovo postaje “javna tajna” (koja
daleko prevazilazi vatikanske krugove) i eventualno adut protivnika u
pokušaju da ih kompromituju.
Veoma je važan faktor
(ne)poverenja i stvari koje oni, uprkos bliskosti, uglavnom kriju jedni od
drugih. Ovo se posebno odnosi na akcije od kojih zavisi postizanje određenog
cilja, pa tako Rodrigovi sinovi najčešće donose odluke bez očevog znanja, u
slučaju neuspeha (Huan) izmišljaju alternativnu verziju ishoda, ili kriju
namere (Čezare) zato što je u pitanju prilika da preokrenu situaciju u
sopstvenu korist.
Ono što je takođe
bitno, “nestašluci” Bordžijine dece služe im i kao način da se otrgnu od
očekivanja nametnutih samom činjenicom porekla i robovanja prezimenu, pa barem
na kratko izbore za sebe određenu slobodu odlučivanja. Iako unapred znaju da će
posledice biti daleko od bezazlenih, ne opiru se iskušenjima nedozvoljenih
afera ili sukoba.
3.
Ljubomora
Neizostavno prisutna i
trostruka.
Bratska, najizraženija, vlada između Čezara i Huana, od malena
raspirivana od strane oca i njegovih unapred osmišljenih planova za živote
sinova, a kojima su se u međuvremenu isprečili njihovi urođeni talenti ili
stečene sklonosti. Ova zavist biće kobna po obe strane.
Potom, tu je
posesivnost koju oseća Čezare u odnosu na Lukrecijine brakove - i obratno, a sa
njom je povezana supružnička koja se sredinom treće sezone razbuktala u
Alfonsu. Naposletku, veoma je istaknuta kardinalska međusobna netrpeljivost i
sklonost ka podrivanju tuđeg uspeha, a sve zajedno, te sitne pakosti udružene
su protiv najvećeg suparnika, koji im je ujedno i vrhovni zemaljski autoritet -
pape.
4.
„Negativci“/antagonisti
Baš kao i u slučaju
Lanistera, za Bordžije važi parola:„Ko nije sa nama, protiv nas je“. Tako je,
stavljanjem Rodriga, harizmatičnog Čezara i ljupke Lukrecije u prvi plan, kod
gledalaca stvoren okvir za posmatranje većine zbivanja iz jedne, NJIHOVE
perspektive. Samim tim su rivali porodice ocrnjeni uprkos objektivnoj
pravičnosti koju imaju na svojoj strani. Sa izuzetkom Đovanija Sforce i
napuljskih vladara (Ferdinand, Frederigo, Rafael) koji su se zaista ozbiljno i
bez istinske potrebe, kamoli opravdanja, ogrešili o Lukreciju, niko drugi nije
bio ništa manje ugrožen papinim ili Čezarovim potezima.
Francuski kraljevi,
(prvi) napuljski princ Alfonso, Katerina i Ludoviko Sforca, Dela Rovere i
Savonarola - svi oni su imali prilično održive i snažne argumente za
suprotstavljanje Bordžijama. U svim navedenim slučajevima, radilo se o sukobu
interesa, odbrani suvereniteta i dostojanstva - ličnog ili porodičnog. Zbog
toga je sasvim opravdano zapitati se možemo li uopšte govoriti o antagonistima, kada ni same Bordžije
nisu tipični protagonisti ?!
Najuspelije portrete rivala,
po mom utisku, dali su: Đulijano Dela
Rovere - papin najveći suparnik, čovek koji se poziva na određena načela, a
istovremeno ne preza od upotrebe gotovo jednakih sredstava kao i Rodrigo
(otrovi, spletke, atentati, pa i uvođenje čitave zemlje u rat, ne bi li istisnuo
omraženog kolegu sa vlasti).
Colm Feore, odličan u ulozi Dela Roverea |
Đirolamo
Savonarola - pomalo fanatični propovednik (ukoliko ga
posmatramo sa stanovišta plemstva i onih koji su materijalno oštećeni i javno
poniženi njegovim reformama u pokušaju), borac protiv “vetrenjača” koji ukazuje
na trajni problem u vidu razilaženja između hrišćanskih načela koje bi papa
trebalo da reprezentuje svojim likom i delom, a načina na koji zapravo živi.
Savonarola, za razliku od mnogih sličnih religijskih vođa, nema iza svojih
akcija ambicije da postigne vrhovnu moć manipulišući masama. Njegove mere su
drastične, međutim, način na koji biva poražen od strane Čezara i Rodriga daje
njegovom liku dostojanstvo i oreol moralnog pobednika.
*Zanimljivost: u poljskoj verziji, Borgia: Faith and Fear, igra ga Ian Glen a.k.a. Ser Jorah "Friendzone"Mormont, koji po godinama i jeste bio prikladniji izbor:
http://41.media.tumblr.com/938d8de615d6307a064704627a33b51e/tumblr_mkf8ztvppb1r1pxrwo1_500.jpg
*Zanimljivost: u poljskoj verziji, Borgia: Faith and Fear, igra ga Ian Glen a.k.a. Ser Jorah "Friendzone"Mormont, koji po godinama i jeste bio prikladniji izbor:
http://41.media.tumblr.com/938d8de615d6307a064704627a33b51e/tumblr_mkf8ztvppb1r1pxrwo1_500.jpg
Steven Berkoff kao buntovni firentinski propovednik |
Slično važi za Katerinu Sforcu, najimpresivniju
figuru u nizu moćnih žena koje su prodefilovale malim ekranom u toku tri
sezone. “Tigrica iz Forlija” pokazala je odlučnost, borbenost i snagu, uspela
da jedina nadmudri Čezara, a čak ni konačno savladana i ponižavajuće
“privedena” Rodrigu, ne gubi ponos, niti mržnju prema ljudima od kojih je
pretrpela brojne gubitke.
Fantastična Gina McKee - ledi Sforca |
Naposletku, “crna ovca”
Huan Bordžija, proizveden je u
najvećeg unutarporodičnog rivala, iako je Čezare objektivno taj koji prednjači
u zločinima. Kao što sam već obrazložila u rezimeu druge sezone, sve ono što se
kao teško ogrešenje pripisivalo mlađem, sa razlogom, činio je u određenom
obliku i stariji brat. Treća sezona će posebno drastično potvrditi sve ovo,
kroz Čezarovo beskrupulozno postupanje koje se više ne može opravdavati samo
“nestrpljivošću da ga otac unapredi” i “patnjom što ne može da se bavi onim što
voli, za šta je nadaren”. Na kraju krajeva, jedno je potpuno jasno: dok je
Čezara uvek vodila proračunatost i hladna logika, za sve izuzev pitanje odnosa
prema Lukreciji (pa i tu nadjačavaju lična ambicija i želja, npr. u odluci da
se njen drugi suprug eliminiše), Huan je od početka bio čista impulsivnost,
vatra, reagovanje “na prvu loptu” i isključivo iz osećanja - što ga je
naposletku i koštalo svega. Jedini je imao, ipak, ISKRENOST kao karakteristiku.
David Oakes kao Huan, bez koga je treća sezona bila znatno lošija |
Navedimo još par
primera: Huanovo prvobitno odbijanje da se oženi po očevom nalogu benigno je u
odnosu na način sklapanja bratovljevog braka. Ucena kojom se Čezare tom prilikom
poslužio, možda je po svojoj gnusnosti u rangu lažnog priznanja krivice fra Savonarole.
Postavkom likova i situacije, naivni gledalac bi možda bio naveden da francusku
kraljicu Anu doživi kao “frustriranu karakondžulu”, iako se njena pozicija
nimalo ne razlikuje od kasnijeg slučaja Katarine Aragonske u pokušajima Henrija
VIII da dobije razvod.
Huanov sindrom:
Huanovo mučenje Benita
Sforce ne potire činjenicu da je Čezare ubio istog, baš kao i strica Ludovika
pride. Pokušaj silovanja plesačice, motivisan rastrojstvom i provokacijom, ne
umanjuje torturu koju Čezare sprovodi nad svojom, u monahinje odbeglom,
ljubavnicom Ursulom - niti sve poduhvate prepuštene Mikeletu, kao i ubistvo
zeta. Uvrede koje Huan upućuje Vanoci ničim se ne mogu opravdati, naravno -
ali, ne razlikuju se od Čezarovog hladnog odnosa prema Rodrigu, sukobljavanja i
distanciranja po potrebi, pa vraćanja u okrilje porodice onda kad mu je
ambicija umirena i zadovoljena.
5.
Blud je neproverena glasina
O seksualnim apetitima
Rodriga Bordžije mnogo se “šuškalo”, ponajviše usled postojanja i javnog
priznavanja njegovo četvoro vanbračne dece. Ne trudeći se da sakrije ovu
činjenicu, dodatno paradirajući svojim ljubavnicama - pre svega Đulijom
Farneze, ali i ne toliko velikim trudom da sakrije Bjanku Gonzagu, papa ne čini
ništa strano ostalim crkvenim velikodostojnicima. U prvoj Čezarovoj sceni,
vidimo mladića u “akciji” sa nepoznatom devojkom; Huan je, već razumljivije,
čest posetilac bordela - ali i kreveta svoje zanosne južnjačke snahe; Lukrecija
tokom braka sa Sforcom i raspušteničkog perioda pronalazi utehu u ljubavnicima
- i ništa od toga nije ni novo, ni sablažnjavajuće, izuzev u očima licemernog društva.
Ono što predstavlja
zaista problematičnu situaciju, jedino je Čezarova i Lukrecijina veza, koja na
kraju prelazi granicu rodbinske i postaje ljubavnička,po sebe i druge
destruktivna strast. O ovoj se činjenici u početku samo (sa nagađanjem i više
mašte nego osnova) govori, da bi do kraja treće sezone već postala skoro pa
opštepoznata, te još jedan od argumenata u prilog ocrnjivanja Rodriga i
isticanja njegove nepodobnosti.
6.
Najbolje interakcije
Lukrecija - Čezare: Od
samog početka intenzivna, glumački savršeno predočena, uvek na granici
nedozvoljenog, samo sa različitim stranama koje podstiču ovaj odnos (najpre je to Čezare, kasnije Lukrecija). Pošto sam
više puta iskazala oduševljenje “hemijom” između glumačkog para, ali pre svega
kompleksnošću i promenljivošću bratsko-sestrinske veze, neću se ponavljati.
Rodrigo - Đulija: Još
jedan od mojih omiljenih parova u seriji. Graciozna, nenametljiva, a mudra i
autoritativna La Bella bila je
savršen partner za Rodriga i uživala sam u svakoj zajedničkoj sceni, jer su se
Džeremi i Lota od prvog kadra savršeno uklopili. Živa slika međusobne dopune
iskustva i mladosti.
Huan - Sanča:
„skandalozna“, drska ljubav, koja se - baš kao i Sančin lik - mogla i morala
nastaviti u drugoj sezoni, s obzirom da je napuljska princeza istorijski bila sve vreme prisutna i važna za dešavanja u Vatikanu. Kod njih dvoje, za
razliku od metiljave i neubedljive, a pre svega jednostrane veze Čezara sa
Ursulom ili mlake, sa istim karakteristikama opisive avanture Lukrecije i
Paola, zaista postoji strast i “uhvaćen” je njen dramatični potencijal. Velikim
delom je, kao i u prethodna dva slučaja, to zasluga glumaca - Dejvida i
Emanuele.
Čezare - Vitorija: Već
sam pomenula u prikazu epizode “A beautiful deception” i utisak ne prolazi,
uočila sam vrlo interesantnu varnicu između ovo dvoje likova, pa ne mogu da se
ne zapitam kako bi izgledalo da je to malo više razvijeno, naglašeno u daljoj
radnji? Na kraju krajeva, ako im je nešto zajedničko, to je prinuđenost da se
pretvaraju u nešto što nisu, kako bi u budućnosti možda dobili šansu da rade
ono što vole. Zajednička angažovanost oko odbrane grada omogućava im iskorak u
prostor slobode delanja. Uz to, lik Vitorije je još jedan sasvim nepravedno i
iznenada isključen, što ide na listu većih minusa serije.
Rodrigo - Čezare - Huan:
Obožavala sam ovu dinamiku i svaka zajednička scena “muškog veća porodice” bila
je fantastična.
Rodrigo - Vanoca: Stara
ljubav, večno prijateljstvo i privrženost “veterana”.
Đulija - Alesandro
Farneze: Veoma lep odnos starije sestre prema bratu, novajliji u nepouzdanim i
nemilosrdnim vatikanskim krugovima. “La Bella” je brižna, pritiče mu u pomoć
kada god je potrebno i ispoljava istu onu pokroviteljsku nežnost kakvu ima i za
Lukreciju.
Božanstvena Lotte Verbeek kao Đulija Farneze |
Princ Alfonso - Sanča:
Napuljski dvor pre Šarlove invazije i kasnijih trovača kučića, bio je zabavan u
svojoj bizarnosti, a kratko pojavljivanje i zadirkivanje brata i sestre
prilikom Huanove “đuvegijske” posete, jedan od najboljih delova prve sezone.
Čezare - Mikeleto:
Treba li trošiti reči? Apsolutna odanost.
Katerina - Rufio: Veoma
slični upravo pomenutom dvojcu. I Rufio za svoju gospodaricu oseća očiglednu,
veliku naklonost i privrženost.
Lukrecija - Đulija:
Odsustvo sujete, sestrinska ljubav i brižnost, lekcije koje će uz surovu
životnu školu, naučiti papinu kći kako da postane dama, ali i žena čija se reč
poštuje.
Čezare - Makijaveli:
Jedan od najinteresantnijih epizodista, od starta pokazuje (mada naizgled uzdržano) divljenje, poštovanje i sklonost da pomogne mladom Bordžiji, sa
nepresušnom verom u njegov uspon i potencijale.
Julian Bleach kao pisac "Vladaoca" |
Rodrigo - Askanio
Sforca: Od “najmutnijeg” igrača u timu crvenih kapica, Askanio postaje jedan od
najpouzdanijih papinih ljudi, ali sve vreme zadržavši autonomiju i stav
neskrivenog prezira u odnosu na...čitav svet! Njegov skeptični osmeh - zaštitni je znak. Čovek koji, u pravom smislu, uvek jedino “igra svoju igru” i ne
determiniše ga čak ni pripadnost ljutoj rivalskoj porodici.
Peter Sullivan - kardinal Sforca |
7.
Najbolje scene
Huan i papa: „Mine to
give, yours to take“ - suočen sa sramotnim porazom i još sramnijim
razotkrivanjem kukavičluka, te opasnom blizinom dna i očevom otvorenom pretnjom
da će mu oduzeti sve na čemu je zasnivao svoj život, mlađi sin očajnički
pokušava da cilja na očevu bolećivost i ljubav. Duševna muka obojice savršeno
je dočarana.
Katerina Sforca: „Ten
more sons“ - opsada Forlija, pregovori sa Huanom i više nego upečatljiv prkos
sa zidina, pokazali su da na ovu ženu u trećoj sezoni i te kako treba ozbiljno računati.
„Bonfire of Vanities/Walk
od flame“ - simultani prikaz 1. Čezarovog javnog stavljanja fratrove doktrine na
probu, u neravnopravnoj borbi apstrakcije i realnosti, istinske vere i
sujeverja; 2. I anateme koju u Vatikanu izvode Rodrigo i članovi veća. Sjajna
muzika doprinosi napetosti scene.
Lukrecija i Džem: ples
- gost sa Istoka prvi otkriva bezazlenoj devojci svet osećanja i naklonosti
izvan porodičnog kruga.
Huan i Čezare: dvoboj -
sa početka II sezone, jedna od najuzbudljivijih i najzapaljivijih scena u
seriji uopšte.
Lukrecija i Čezare: „Only
a Borgia….“ - dugo čekani, smeli razvoj nagoveštavanog; završetak epizode
“Siblings”.
Rodrigo oprašta Čezaru
- pre svega, vrhunska gluma.
Venčanje Čezara i
Šarlot: „Tell me about love, husband“ - bajkovito, poetično, nespojivo sa onim
što zapravo stoji iz ovog bračnog saveza.
Rodrigo sahranjuje
Huana - bez konkurencije, u svakom segmentu NAJPOTRESNIJA scena u sve tri sezone;
Ajronsu kapa dole, majstorski odigrano.
Finale serije: …and
mine“ - jedna od najboljih završnica koje sam imala prilike da pogledam. Ako bih
je morala opisati jednom rečju - brutalno.
8.
Opšta ocena
Kostimirane drame sa
istorijskim ambijentom, mnoštvom intriga, strasti i nasilja, odavno su prilično
zastupljene i, na svu sreću, veoma raznovrsne. “Bordžije” su lišene preterano
sapuničarskog elementa koji prati “Tjudorove”, nema komplikovanih uporednih
zapleta kao u “Game of Thrones”, a nisu ni uvredljivo glupavi kao “Reign”
(barem do treće sezone kada su, valjda, pogrešno poželeli da slede primer
ovakvih serija). Ukoliko tragate za poznatom, a ipak u dosta aspekata
tajanstvenom pričom, koja će vas uvesti u sasvim konkretan krug i društveni
sloj, ali sa širim zahvatom ostalih savremenih dešavanja iz doba italijanske i
evropske renesanse, onda je “čedo” Showtime-a
i Nila Džordana prava stvar za vas.
Sjajni Sean Harris odigrao je plaćenika Mikeleta Korelu |
Vizuelno veoma
raskošno, sa prelepim kostimima, autentičnim enterijerom i eksterijerom, u
potpunosti stvara doživljaj jedne zanosne epohe. Scenario nije uvek
besprekoran, baš kao ni režija, ali u najvećem delu vremena drži izrazito visok
nivo, posebno u pogledu dijaloga između članova porodice, specifičnog (crnog)
humora, emotivne tenzije.
Muzika je, najblaže rečeno, spektakularna. Ono
glavno - u glumačkom pogledu, očekujte veliki broj savršenih interpretacija
likova i njihovih odnosa, počev od starije garde (Rodrigo, Dela Rovere,
Savonarola) do mlađe generacije (Čezare, Lukrecija, Huan), sporednih likova
(Mikeleto, Katerina, Đulija) i epizodista (Alfonso I, Sanča, Makijaveli) koji
se posebno ističu i dugo ostaju u sećanju.
Pomalo subjektivno,
ocenila bih seriju sa 9/10.
(Iako su "Bordžije" završene, rubrika "Dramska nedelja" se nastavlja! Za sedam dana dobijate nešto žanrovski potpuno drugačije, a onda se vraćamo istorijskim pričama....)