среда, 20. јул 2016.

Na(v)učeni na loše vesti

piše: Isidora Đolović


Šta je sa našim pravom da ne (sa)znamo sve? Sa novinarskom, profesionalnom, ljudskom etikom? Zar je DISKRECIJA svedena na rijaliti personu Macu? I koliko još možemo da rastežemo izgovor kako „narod traži“ upravo ono što „prodaje novine“?

„Skandalozno!“, „Monstruozno!“, „Bizarno!“ „Ekskluzivno!“, „Otkrivamo!“, „Šokantno!“ „Zaprepastićete se!“, „Nećete verovati da…“

Ulogu telala koji na uglovima ulica izvikuju probrani sadržaj večernjih ili jutarnjih novosti, sveže pristiglih iz štamparije, u moderno vreme preuzeli su sami naslovi. Oni vrište, šamaraju, spopadaju. Ništa zato što se iza bombastične najave najčešće kriju šture, neproverene, pa i sasvim nepostojeće informacije - efekat je postignut. Želeli ste šok, od vrste koja prodaje tabloide (a 95% današnjih dnevnih novina to, nažalost, jesu) - dogovoreno, dobijate ga. I to ne na kašičicu, već pošteno i obilato, u količinama dovoljnim za fino predoziranje.

Pozivajući se na „naše pravo da znamo sve“ (demokratsko koliko i vlast u čijoj su najbučnija i najprodornija glasila vernoj službi), svakodnevno se, naizgled spontano, plasiraju nove i nove ture opijuma za narod. To što je reč o crnoj, estradnoj i političkoj hronici, ne čini problem ništa drugačijim, niti pruža više opravdanja njegovom postojanju.

Kada god se desi strašan zločin, javnost složno skače na noge, Supermeni iz Vlade obećavaju hitno donošenje zakona i oštro sankcionisanje daljih čudovišnosti, nasilja i surovosti. U debatu se uključuju psiholozi, sociolozi, kulturolozi i meteorolozi (navodno „pedofili izlaze po vrućini!“)…tako sve dok se prašina ne slegne. U međuvremenu, valja ostaviti prostora i za „istorijsko otvaranje poglavlja“, završenih par desetina metara Koridora, pobednike rijalitija bez kraja, Instagram-fotke sveže isplastičarenog estradnog podmlatka i nove pesme „srpske majke“. Ako i nakon ovog „Molotovljevog koktela“ ostane pri iole budnoj svesti, Srbin će biti dotučen danonoćnim izveštajima o Erdoganovom puču (režiranom ili ne), pomahnitalom kamiondžiji iz Nice, nuklearnim probama severnokorejskog lidera, zika-komarcima i veštački usmeravanim tornadima. Time se šalje nedvosmislena poruka - svet je strašno, opasno mesto, u kome nas svakoga dana i sa svih strana vrebaju katastrofe. Život je nepravedan, nepredvidivi „dušmanin“ i jedinu utehu nude melos, lako štivo, štampani i TV tabloidi, kao i, naravno, Veliki Vođa sa svojim mudrim balansiranjem između zemalja izlazećeg i zalazećeg sunca. Njegov spokojni govor tu je da umiri, ali i, očinski strogo, u korenu „saseče“ sve naše strahove.

I posle se čudimo stopi samoubistava, hroničnoj depresiji, tome što ljudi koji se na vreme povukoše u prirodu, bez televizije i novina, po svemu sudeći žive kvalitenije i duže. Pozivamo se na „pravilo crvenog dugmeta“ i preimućstvo biranja kanala koje ćemo pratiti (najveći broj ispitanika horski deklamuje: National Geographic, Discovery, RTS 3, Intermezzo, Animal planet…ali, statistika peva drugu pesmu), iako nije sve baš tako crno, a ni belo.

Naše pravo da NE (sa)znamo sve

Uglavnom ne gledam televiziju, od dnevnih novina čitam jedino „Politiku“, a i to vikendom. Odavno se ne trujem vestima, ali, od njih svejedno ne mogu pobeći. Kada smo popodne svi kod kuće, roditelji prate televizijske sadržaje; na poslu, u autobusu, u redovima - drugi komentarišu aktuelnosti; na Internetu - linkovi ka vestima sa različitih portala „iskaču“ sami, bez pravila i reda. Istini za volju, veoma je teško biti apsolutno neobavešten - a verovatno donekle i štetno. Naprosto, drugačije ne bih shvatala koliko je takav vid informisanja javnog mnjenja pogrešan, izokrenut, napadan i, u suštini, izrežiran.

Nažalost, svesni smo toga da život nije bajka, a svet je daleko od rajskog prostora. Svakodnevno, negde, neko pati i strada. Daleko od toga da stvari treba zataškavati, nipošto! Ali, mora postojati mera i poštovanje određenih granica. Odvajkada je bilo i doveka će biti ljudskog zla, prestupa protiv čovečnosti. Radi predupređivanja, borbe, pomoći - uvek moramo biti svesni, budni, angažovani koliko je u našoj moći. Međutim, kada se prekorači pomenuta granica i zapadne u senzacionalizam, nepoštovanje žrtava i njihovih porodica, neprofesionalnost, kršenje elementarne ljudske i novinarske etike - šta nam onda biva opravdanje?
Dajem sebi slobodu da govorim u ime mnogih - ne, NE ŽELIMO i ne moramo da (sa)znamo baš sve mučne pojedinosti! Naročito kada su izvesni slučajevi tako providno forsirani od strane određenih, malobrojnih tabloida, u jasne svrhe (npr, ubistvo izvesne pevačice Jelene Marjanović). Neukusno je citirati naricanje majki i ostale rodbine ubijenih. Nikoga ne zanima o čemu misli i govori ubica. Cirkus koji se od svega prečesto napravi, ne samo što unižava događaj, već budi i povratne reakcije koje su daleko od iskrene empatije: agresivnost, strah, frustracija, nervoza i - naposletku - prezasićnost predočenim traumatičnim iskustvima. Jedan od dokaza je i to što se sve češće sastavljaju peticije protiv fiktivnih likova i događaja u serijama, dok u odnosu na realno okruženje i ljudsku patnju vlada pasivnost, ignorancija, malodušnost. Dolazi do zamene životne stvarnosti virtuelnom, tj. medijski projektovanom i nametnutom.

A sa druge strane, svet je i mesto gde još uvek, verovali ili ne, postoje lepe stvari! O njima se, naravno, ne izveštava u prvom planu, skrajnute su na marginu, sporedne u svakom smislu. Koga je briga za uspehe odbojkaša i mladih matematičara?! I još drastičnije: počeli smo da NEGATIVNO reagujemo na prijatne i vedre vesti! Najskoriji je slučaj venčanja naše teniserke Ane Ivanović i nemačkog fudbalera Bastijana Švajnštajgera. Mada je reč o zaista retko svetloj tački i osveženju, u svakom pogledu, zaprepastio me broj zluradih, sitničarskih, priprostih komentara. Par uspešnih, mladih, skromnih i pristojnih ljudi koji se, pre svega, VOLE i predivni su baš zbog te jednostavnosti, izazvao je koliko iskrenih čestitki, toliko i krajnje neumesnih osvrta „srbopatriota“. Čitam zamerke što je (zamislite!) uzela prezime svog muža - em stranca, em “nižeg i ružnijeg od nje”; što su se venčali u venecijanskoj katoličkoj crkvi; što je na proslavi koja je usledila, pevala Nina Badrić - a ne neka estradna “zvezda”; što je haljina za građansko venčanje bila “suviše obična”, a nevesta bez jake šminke i tradicionalnog trudničkog stomaka do zuba. Ide se do zaključaka u stilu: "Ana, prodala si srpstvo i veru", sve iz tastature polupismenih anonimusa, kojima je patriJotizam preko Interneta najveći životni domet. 
izvor: http://www.brides.com/blogs/aisle-say/ana-ivanovic-bastian-schweinsteiger-wedding-main.jpg
Zar smo se toliko navikli na crne vesti, od ranog jutra do trećeg „Dnevnika“, pa više ne umemo da normalno odreagujemo ni na sreću, ni na tugu?! Jesmo li do te mere utučeni konfuzijom između svakodnevnice i obećavane paralelne stvarnosti, pa nam pažnju privlače još samo morbidne, vulgarne, šablonski sročene i agresivno predočene stvari? Zar je najniže, životinjsko, mazohističko i voajersko načelo ipak odolelo evoluciji, pa mora kad-tad izbiti na površinu? Konačno, fali li i vama malo pozitive, ne površne-mozgozatupljujuće, već prave, da ne iskoristim baš ono izlizano „zdrave“, vedrine?

Jedno je sigurno: nekome ovakvo stanje savršeno odgovara, dajući mogućnost prepisivanja „leka/protivotrova“ koji će dodatno zaludeti mase i držati ih pod (mentalnom) kontrolom. Zapitajte se samo je li slučajnost što se jutro nakon otvaranja poglavlja „prvi put u istoriji“, iznebuha, „pokrenuo slučaj“ ubijene pevačice i „uhapšen napadač“ na Milana Beka? A udomljavanje dvojice zatvorenika iz Gvantanama, u periodu kada strah od novih poteza islamista parališe svet, izgubljen u iščekivanju produžetaka obnovljene hladnoratovske utakmice? Nije teško ponešto zaključiti samim obraćanjem pažnje na redosled, raspored, sadržaj i intonaciju vesti. Možda ih vi i ja ne pratimo, ali ogroman procenat sunarodnika je pod njihovim stalnim uticajem - i slepo im veruje.