недеља, 24. јул 2016.

Nasmešite se, molim! - Najbolji sitkomi

piše: Isidora Đolović

Prošle nedelje sam za ovu, pored subotnjeg čitanja nekako spontano ustaljenu rubriku, obećala nešto sasvim drugačije od istorijsko-kostimiranih drama. Uz to, tema poslednje kolumne i uopšte konstatacija da se svuda oko nas, iz dana u dan, forsiraju gotovo isključivo teški i obeshrabrujući sadržaji, dodatno je inspirisala odabir predmeta današnjeg teksta. Moram takođe da pomenem i Sarinu listu preporuka komedija za letnje dane, koja je poslužila kao konačni podsticaj da napravim mali predah od žanra koji inače najviše volim i pratim.
Činjenica je da „terapija smehom“ uvek daje dobre rezultate, a vedar duh i koliko je moguće pozitivan pogled na svet čine svaku, pa i najcrnju situaciju manje onespokojavajućom. Stara izreka kaže da nas je „pesma održala“, međutim, ja bih pre rekla da je SMEH ono što ljudskom rodu omogućava da zadrži iole zdrav razum, sposobnošću da sa, makar i crnim humorom, sagleda svoju poziciju u kovitlacu životnih (ne)prilika. Kvalitetne satire i komedije Molijera, Nušića, Domanovića, Dušana Kovačevića, imaju neprolaznu aktuelnost i svedoče o stalnosti ljudskih mana, ali i blagotvornom dejstvu (samo)kritičnosti. Potreba za dobrim, inteligentnim humorom danas je veća nego ikada. U moru teških i bolnih tema, svakodnevnog teranja šege sa našim „malim, mizernim“ egzistencijama, veoma je važno odraziti probleme koji manje-više svakoga u nekom periodu prate, delujući nerešivo, a zapravo posedujući i onu komičnu, podnošljiviju stranu. Zato ću (se) ovom prilikom podsetiti televizijskih serija koje su meni lično najviše prijale ili prijaju kada želim da se zabavim, zaboravim, ali i izrugujem „komedijantu životu“, čime drugo do - njegovim sredstvima.

Sitkom (sitcom), kako glasi naziv ove forme sa malih ekrana, skraćenica je od „situation comedy“ i predstavlja veoma rasprostranjen i omiljen podžanr televizijskih komedija. Iako se posebno ustalio od sredine osamdesetih, zapravo nastaje već u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata - i to u Velikoj Britaniji, dok se ranih pedesetih seli preko Atlantika, u SAD koje su danas njegov verovatno najveći „izvoznik“. Sitkom podrazumeva radnju odabranu iz svakodnevnog života, skoncentrisanu na uži krug likova iz određenog društvenog sloja. Među ovim junacima (čiji broj se obično kreće između četiri i šest, radi pravilnog isticanja svakog karaktera ponaosob i ravnopravne raspodele pažnje gledalaca na njih) uspostavljaju se različite vrste odnosa sa konkretnom dinamikom. Uglavnom je reč o nosiocima određenih univerzalnih - a ipak u okviru kolektiva čiji su deo, distinktivnih osobina, koje mogu biti manje ili više naglašene, nekad i do granice karikature. Iz ovih crta ličnosti koje stupaju u interakciju, izviru komične situacije i na njima se pretežno zasniva radnja svakog sitkoma.
Odlikuje ih i mnogo intermedijalnih aluzija na događaje i ličnosti iz opšte kulture ili aktuelnih vesti, kao i obuhvatanje barem nekoliko „gorućih“ društvenih pitanja, fenomena ili tabua. Sitkomi teže da budu aktuelni, zabave i opuste publiku, ali ispod te „lake“ površine i podstaknu zapitanost nad vremenom u kome živimo, ostvare neophodnu angažovanost i, naposletku, obuhvate i prenesu duh svoje epohe. Kroz sitkome, u orbitu popularnosti lansirana su mnoga glumačka imena, iz čijih izvedbi nastaju kultni likovi. Pamte se njihove replike, fraze, muzička podloga epizodama, enterijeri, garderoba. Veoma su važna i gostovanja različitih slavnih ličnosti, ali i debitantski koraci pojedinih budućih zvezda, upravo u ulogama epizodista. Oni najuspešniji sitkomi postaju marker decenije u kojoj su nastali, istovremeno ne gubeći na aktuelnosti ni prilikom repriziranja -  upravo zahvaljujući svom kvalitetnom humoru, dobroj glumi. Nažalost, u modernoj hiperprodukciji kojoj, posebno izrazito i neizbežno, podleže televizijska produkcija, „štancuje“ se sve veći broj uvredljivo površnih i glupavih serija, a u isti šablon vremenom „skliznu“ i one zaista dobre, nakon što želja za profitom nadvlada kreativnu snagu. Sa slabljenjem ideja, umesto ka logičnom završetku, priča se prečesto i preko svake mere „razvlači“, tako da na kraju (posle megalomanskih devet i više sezona emitovanja) žalosno malo liči na početnu.

Sa junacima sitkoma se često poistovećujemo, usled njihove životnosti i „prosečnosti“. Gledanje nam prelazi u naviku, vezujemo se za priču i to dovodi do burnih reakcija na, po očekivanju dugogodišnjih fanova „nezadovoljavajuća“ finala - pa i podilaženje publici kroz prekrajanje i forsiranje određenog „prihvatljivijeg“ rešenja. Emotivni rastanak od omiljenog sitkoma pratio je slučaj popularne serije „How I met your mother“, neki drugi su iz raznih razloga i  na opšte negodovanje - ukinuti, dok za treće i obožavaoci sa najdužim stažom često priželjkuju „eutanaziju“ umesto neugodnog, a postepenog, gubljenja svakog prvobitnog razloga omiljenosti.

Sitkomi su, uprkos sve češćim ovdašnjim pokušajima da se prilagode našim prostorima, ipak svojstveni anglosaksonskom govornom području i kada dolaze iz njihove proizvodnje, deluju daleko prirodnije i prikladnije. Domaće humorističke serije su, razume se, takođe dugoveka i omiljena pojava, ali teško se mogu nazvati istim imenom. Jedini pravi sitkomi, a uspešno i prirodno prilagođeni našim prostorima i kulturi, bila su čuvena „Otvorena vrata“ i relativno skoriji „Ono kao ljubav“. U prvom slučaju, podrazumevam originalnu sezonu i postavku, s početka devedesetih. Iz znatiželje sam odgledala prvih par epizoda novog ciklusa - sve skupa mi je bilo nekako mlako. Usiljeno. Izveštačeno i nazor. Što bi rekao Đura za, takođe novu reinkarnaciju  "Nadrealista" - "mamuzanje mrtvog konja". Još je samo falilo da uključe onaj američki smeh publike, pošto bez uputstva teško da bi prepoznali dobru foru. U drugom slučaju, reč je o veoma dobroj seriji Gorčina Stojanovića, znatno uspešnijoj i prijemčivijoj od nešto ranijih “Lisica” istog autora. Za razliku od mnogih pokušaja, uspeli su da prirodno i na zanimljiv način stvore istinski urbanu, gradsku priču sa dopadljivim i upečatljivim junacima.
neprevaziđena "Otvorena vrata"
Nažalost, vulgarizovanje humora je opšta pojava, pa se tako na ovim prostorima kao sinonim za “narodsku, popularnu komediju” uzimaju varijacije Dragoslava Lazića i Radoša Bajića na seoske teme, ili pak prizemne, uvredljive “Kursadžije” u svim metamorfozama. Na Zapadu, opet, dolazi do rimejk-verzija uspešnih sitkoma iz devedesetih, koji uglavnom ne dostižu ni zrnce ubedljivosti, a kamoli zanimljivosti svojih uzora. Pomenuti “studijski smeh” koji je zaštitni znak televizijskih komedija i uglavnom, barem mene lično, dekoncentriše i ometa, do potpune odbojnosti prema seriji - zapravo je zaostatak iz prvobitne prakse snimanja u studiju, pred publikom koja je spontano reagovala na scene (što je trebalo da bude pokazatelj njihove uspelosti i efektnosti). Ja lično ne volim tu vrstu sugestije šta bi to trebalo da mi bude smešno i na kojim mestima u scenariju, čak uglavnom isključujem zvuk kada je posebno neizdrživo.

Svoje upoznavanje sa sitkomima dugujem pre svega “Trećem kanalu” (RTS-a), koji je tokom mog detinjstva emitovao neke od najboljih serija svih žanrova, pa tako i vrlo kvalitetne komedije. Međutim, istinsku fazu “navlačenja” imala sam kao student-početnik, zahvaljujući kablovskoj televiziji i “FOX life”-u. Naime, kao brucoš sam prošla, za mnoge uobičajenu, početničku podstanarsku fazu kod jedne nesnosne penzionerke, koja je Ani i meni zadala brojne glavobolje. Pošto smo nekako pregurale prvu godinu i uspele da nađemo stan bez prisustva gazdarice, velegrad dobija sasvim nove boje, kao i život van roditeljskog doma. Jedan od noviteta bio je i televizor - sa ponudom kanala koje do tada nisam imala gde da pratim, mada sam za njih odavno čula.

O, radosti! Uz “VH1”, pomenuti “FOX life” mi je bio dragoceni odmor u pauzama danonoćnog učenja tokom stresnih ispitnih rokova; razonoda i uteha, ali i izvor mnogih novih i zanimljivih modnih, muzičkih, tematskih otkrića. Danas je sve to dodatno prožeto patinom nostalgije za periodom samostalnog života i lepih beogradskih godina, pa i na glupave komedijice koje sam pratila kada me mučila nesanica ili naprosto po navici, gledam sa nekom blagonaklonošću. Uglavnom, ni “FOX” više nije što je bio, kada uporedim današnji repertoar koji nude. Stoga sam sastavila listu određenih serija koje sam volela ili bih ponovo volela da gledam, s obzirom da su uglavnom prošle godine od tada. Većinom su starije, pošto sam nepopravljivi retro-fan i preferiram stariju produkciju, sa više duše i položenim ispitom vremena, ali nadam se da ćete i pored toga možda pronaći nešto zanimljivo za sebe. Na listi se nisu našle genijalne (britanske) humorističke serije poput “Mućki” ili “'Alo 'Alo”, jer ih ne svrstavam u isti koš, niti se zaista mogu nazvati “sitkomima” - takođe, primetićete, britanski i američki humor su i u ovom podžanru prilično različiti, kao i njihovi rezultati. Prvoplasirane tri serije su moji apsolutni favoriti i svakako zaslužuju zasebne tekstove.

*BONUS:

Accidentally on purpose (2009/10, CBS)
Bili (Jenna Elfman) je uspešna i samostalna novinarka, konkretno - filmski kritičar, u tridesetim godinama. Nakon raskida sa dugogodišnjim partnerom i kolegom (usled njegove nespremnosti da se obaveže na nešto trajnije i ozbiljnije), jedne večeri izlazi sa drugaricama, upoznaje više od deset godina mlađeg Zaka (Jon Foster) i sa njim ima kratku, pijanu avanturu. Stvari se komplikuju sedmicama kasnije, kada otkrije da je trudna. Njen zgodni “toy-boy” se useljava usled komplikacija sa sopstvenim domom i želje da učestvuje u podizanju buduće prinove, a bivši bi, kako to obično biva, da pokuša da se pomiri....Pratimo Biline pokušaje da uskladi platonsko-drugarski suživot koji je dogovorila sa Zakom, uz neminovno razvijanje njihovog odnosa u neočekivanom smeru, kako se bolje upoznaju. Takođe, zanimljiv je i proces usklađivanja životnih navika dvoje, pre svega generacijski, potpuno različitih osoba i načina na koji se trude da prevaziđu teškoće. Seriju je kod nas emitovala “B92”, ima svega jednu sezonu od 18 epizoda. Ništa posebno, fin način da se utroši slobodno vreme, a uz to, Elfmanova je odličan komičar.

Rita rocks (2008/2009, Lifetime)
Rita Klemens (Nicole Sullivan) je jedna od onih žena koje kriza srednjih godina sustiže sa spoznajom da je neprimetno uletela u rutinu posla u kome ne uživa (pomoćni menadžer prodaje u jednoj robnoj kući) i svakodnevnih obaveza oko porodice (suprug Džej, površna kći-tinejdžerka Heli i mlađa, pametnica Šenon). Zbog toga odlučuje da “razbije” monotoniju tako što će oživeti svoj mladalački san, ujedno i odavno zapostavljeni hobi kantautorstva. Otkačivši gitaru sa klina, formira bend sastavljen od grupe komšija, sa probama u sopstvenoj garaži i nesebičnom podrškom ukućana. Serija ima poneku dobru foru, mnogo muzike i tipičan sudar generacija u osnovi, kroz odnos majka-kći i činjenicu da je bubnjar/ujedno najmlađi član benda/ Helin dečko Kip, koga ona uporno pokušava da odvuče sa novog zadatka.

Two and a half men (CBS, 2003 - 2015)/ Big Bang theory (CBS, 2007-)
“Dva i po muškarca” su već legendarna i mnogo puta reprizirana serija, koja mi je u prvih nekoliko sezona fantastična i veoma zabavna, dok kasnije pokušaje da Ešton Kučer zameni Čarlija Šina ne vredi ni komentarisati (pogotovo ne bedno i blamirajuće posezanje za krajnjim rešenjem u vidu davno izgubljene kćeri, pa još lezbejke). Elem, priča prati Čarlija Harpera (Charlie Sheen, koji je i bukvalno ŽIVEO svoj lik!), kompozitora reklamnih džinglova, hedonistu i zakletog neženju, koji u svojoj predivnoj kući na obali mora živi život iz snova mnogih muškaraca. Troši bogatstvo, svake noći “privodi” drugu žensku osobu, obeznanjuje se od alkohola i, mada ima blizu četrdeset godina, ne pada mu na pamet da se odrekne ni životnog stila, ni smešnih majica i bermuda.  U njegov život iznenada stupa mlađi brat Alan (John Cryer), upravo razvedeni i iz kuće izbačeni kiropraktičar, koji je po svemu sušta suprotnost Čarliju - smotan, škrt, apsolutno nesnalažljiv, ali u tom trenutku vapi za pomoći. Zajedno sa Alanom, redovni posetioci postaće njegov sin (Čarlijev bratanac) Džejk (Angus T. Jones) - otuda i naslov serije; omražena majka Evelin (Holland Taylor), bivša snaha Džudit (Marin Hinkle), psihotična komšinica Rouz (Melanie Lynskey) i kućna pomoćnica Berta (Conchata Ferrel) - čije su procene sa strane uvek najzabavnije. Serija obiluje zanimljivim, na iznenađenje ne preterano seksualno ili “šovinistički” aluzivnim humorom; Čarlijev lik je nosilac šarma ovog sitkoma i sa njegovim otpuštanjem kvalitet naglo pada, ali su izdržali čitavih dvanaest sezona i zapretili “Maloj nevesti” - kako “kilometražom”, tako i besmislenošću radnje. Preporučujem prvih sedam.
Dobro se sećam kada se pojavio sitkom “Big Bang theory” iliti “Štreberi”, pošto je ubrzo veći deo žitelja Studenjaka poludeo za njime. U početku sam bila skeptična i odbijena temom, kao i samim likovima, ali vremenom me i samu “povukao” njihov neobični humor i luckasti svet. Serija prati život četvorice najboljih prijatelja i kolega - mladih naučnika, od kojih je svaki na svoj način asocijalan. Šeldon Kuper (Jim Parsons), Leonard Hofštadter (Johhny Galecki), Hauard Volovic (Simon Helberg) i Radž(eš) Kutrapali (Kunal Nayyar) se, uz zgodnu - ali u stilu tipičnih američkih plavuša, konobarica-sa-glumačkim-ambicijama, površnu komšinicu Peni (Kaley Cuoko) suočavaju sa svakodnevnim izazovima sveta izvan njihovog malog kruga, na sebi svojstven način. Naravno, vremenom se i ova serija protegla u nedogled, finale se ne nazire, ali su zato usled izmišljanja novih zapleta početni karakteri u raznim aspektima izmenjeni, izgubila se prvobitna čar i, nažalost, mogu da preporučim jedino prvih nekoliko sezona, dok nije sve otišlo neminovnim putem sitkoma koji predugo traju. Obe serije često reprizira “B92”.

Samantha who?(ABC, 2007 - 2009)
E, ovo je bio jedan fin, poletan i, nažalost, kratkovek sitkom koji sam otkrila zahvaljujući “FOX life”-u. Privukla me, pre svega, naslovna uloga Kristine Eplgejt, koju mnogo volim (i o kojoj će biti reči povodom prvoplasirane serije). Ova šarmantna i talentovana komičarka tumači Samantu Njuli (Christina Applegate) koja nakon nezgode dobija retrogradnu amneziju. To znači da ne pamti ništa iz prethodnih desetak i više godina svog života, što je na neki način srećna činjenica, s obzirom da se ispostavlja kako je bila užasna, sebična, bahata i odbojna osoba. Sada, dobivši priliku da krene “od nule” i iznova izgradi svoje drugačije, BOLJE “JA” (baš kako i prezime junakinje, “Newly”, sugeriše), ona počinje da upoznaje svoje okruženje i prilike. A njih čine: posao potpredsednika u firmi sklonoj korupcionaškim aferama, haotični roditelji, najbolje prijateljice Andrea (Jennifer Esposito) i Dina (Melissa McCarthy), kao i on/off mladić Tod (Barry Watson). Trebalo je malo vremena da se naviknem na humor, koji mi je isprva delovao pomalo “nategnuto”, ali sam kasnije zaista uživala u dve snimljene sezone i interesantnom, postepenom ustaljivanju “nove Sem” uprkos otkrivanju i vraćanju aspekata ličnosti “stare”. Vredi spomenuti zanimljivo gostovanje Džona Tejlora, najlepšeg člana “Duran Duran”.

Will and Grace (NBC, 1998 - 2006)
Ne mogu reći da sam ikada bila fan ove serije, ali ni poreći kako se radi o značajnom, popularnom i, da, prilično dobrom sitkomu. Priča se fokusira na dogodovštine najboljih prijatelja, četvorke koju čine advokat Vil Truman (Eric McCormack) i dizajner enterijera Grejs Adler (Debra Messing), te Karen Voker (Megan Mullally) i Džek Mekfarland (Sean Hayes). Vil je uzdržani i opsesivno pedantni gej - Grejs histerična i prilično “pogubljena”, Karen mizantropska alkoholičarka i supruga bogataša - a Džek otvoreno ekscentričan, bučan, takođe homoseksualne orijentacije i svih pratećih stereotipa (npr. idol mu je Šer). Njihova interakcija je zabavna, sudar tako različitih ličnosti, a ipak odanih i brižnih prijatelja, odlično funkcioniše. Posebno volim Karen i njene sarkastične replike, kao i ludi humor; praznični specijali su uživancija, dok Vil i Grejs imaju divno prijateljstvo koje datira još od koledža, stalno igrajući na granici “a zašto ne bi završili zajedno, kad su tako stvoreni jedno za drugo”. Serija se među prvima dotakla tema koje danas mnogi svesno i, već zamorno, forsiraju kao glavne adute “društveno-političke korektnosti”.

*LISTA:

10. Spin city (ABC, 1996-2002)
“Svi gradonačelnikovi ljudi” je naslov pod kojim ste mogli pratiti ovu seriju pre petnaestak godina, a kasnije i reprizno. Slede dogodovštine Majka Flaertija, pomoćnika gradonačelnika Njujorka, koga tokom prve četiri sezone sjajno glumi Michael J. Fox, da bi ga, nakon što se povukao zbog Parkinsonove bolesti, zamenio Charley Sheen kao Čarli Kraford. Ostatak ekipe čini kolektiv koji omogućava da funkcioniše mašinerija rukovodioca jednim od najvećih i najznačajnih gradova sveta, “Velikom Jabukom”. Njihovi svakodnevni doživljaji, splet poslovnih izazova i privatnih života, čine okosnicu zanimljive priče, dobrog humora, sa mnogo urbanog duha i inteligentnih dijaloga. Sa Šinovim dolaskom, rejting opada i nakon dve sezone serija biva ukinuta, ali vredi pogledati sve - ako ništa drugo, barem zbog uključivanja Heather Locklear u stalnu ekipu.

9. ALF (NBC, 1986 - 1990)
Ukoliko spadate u generaciju koja iole pamti osamdesete i rane devedesete, verovatno ste imali plišanog ALF-a. Ja jesam! Čuvam svoja četiri (!) primerka, a osim lutkica, bilo je tu i gumenih figurica, majica, rančeva sa njegovim likom, izlazio je i strip, a sve to inspirisano vanzemaljcem iz istoimene igrane serije. ALF (skraćenica za alien life form) je pridošlica sa Melmaka, koja jedne večeri aterira u garažu porodičnog čoveka Vilija (Max Wright). Zanimljivost je da u tom trenutku Vili pokušava da uspostavi kontakt sa svojim prijateljem “Nebojšom iz Jugoslavije” (!), ali će amaterski radio-signal privući nezvanog i krajnje neobičnog gosta. ALF postaje član domaćinstva Tanerovih, tipične američke porodice srednje klase, pa nakon početnog negodovanja nepovratno osvaja srca domaćina, njegove supruge Kejt (Anne Sheeden), kćerke tinejdžerke Lin (Andrea Elson) i sina Brajana (Benji Gregory). Neizbežan je, naravno, kućni ljubimac - mačak Srećko (Lucky) koga ALF uporno pokušava da spremi sebi za ručak. 
Serija je postigla neverovatan uspeh, naročito u Nemačkoj, a “ALF-manija” zaslužuje samostalan tekst. Često čujem, sa današnje distance, prigovore o banalnosti i nezanimljivosti serije, međutim, ja sam pre desetak godina ispratila reprizno emitovanje na “FOX”-u (današnja “Prva”) i zaista uživala. Možda je to uticaj nostalgije, ali prija mi povratak u detinjstvo i jedan, ne baš uvek naivan, ali znatno lepršaviji i simpatičniji humor koji nosi, karakteristična 80s kamera, muzika, garderoba, reference na kulturne i popularne aktuelnosti. Sem toga, uvek se setim kako smo, kao klinci, od svih razonoda najviše voleli da PEREMO ZUBE plišanom Alfu. Iako, srećom, nikada nije pojeo nijednu mačku!
Iz kutije sećanja, plišani ALF je stigao i među "Štrebere". Da li ste vi imali svoj primerak?

8. Coupling  (BBC2, 2002 - 2004)/ Vicious (ITV, 2013 - 2015)
Već smo konstatovali kako se britanski i američki humor bitno razlikuju. Ovaj prvi je, baš kao i njihov naglasak, možda ne uvek zanimljiv svima i ne tako dopadljiv “na prvu loptu”, ali znatno prefinjeniji, odmereniji, inteligentniji i, zašto da ne, karakteristično uvrnutiji! Dva sitkoma koja sam odabrala za ovu listu predstavljaju dobar primer tematski različitih, ali izrazito “Brittish” obeleženih ostvarenja. “Coupling” je serija koja prati šest prijatelja u kasnim dvadesetim/ranim tridesetim, njihove emotivne, seksualne, socijalne nedoumice. Tri žene (Suzan, Sali i Džejn) i tri muškarca (Stiv, Džef i Patrik) međusobno diskutuju o istim situacijama, ali iz drugačije perspektive i sa razliličitim reakcijama. Nikada nisam volela “Seks i grad” niti bilo šta sličnog tipa, ali mi ova serija uvek prija, jer su junaci u svojoj “uvrnutosti” zaista zabavni i ubedljivi, pa drže pažnju kroz sve četiri sezone. Uz to, obožavam numeru "Perhaps" sa špice!  Naravno, snimljen je američki rimejk, ali bolje ga preskočite.
“Vicious” (prevedeno kao “Pakosnici”, emitovano na “HRT”-u) je serija od, nažalost, svega 14 epizoda i 2 praznična specijala, dakle, nepune dve sezone. Odavno nisam gledala ništa novije, a “arhaičnije” - sitkom oživljava atmosferu i način izvođenja nekih starih televizijskih komedija, npr. iz sedamdesetih - što je zapravo i bila namera njenih tvoraca. Glumačka postava je sjajna: legende Ian McKellen i Derek Jacoby tumače ostareli gej-par, razmaženog glumca/večitog epizodistu Fredija i njegovog partnera Stjuarta. Stalnim sarkastičnim opaskama, upućenim pretežno na račun jedan drugome, ali i svemu ostalom (od Stjuartove majke do neizvesno-da-li-je-živ psa Baltazara), prikrivaju uzajamnu duboku privrženost, vernost i bezuslovnu podršku. Deo njihovog sveta su još napadna prijateljica Vajolet (Frances de la Tour), Fredijev namćorasti brat Mejson (Philip Voss) i senilna Penelopi (Marcia Warren), a sasvim neočekivano im se pridružuje novi, mladi, privlačni sused Eš (Iwan Rheon). Iako je isprva teško navići se na pozadinski smeh i ponekad blamirajuće situacije u koje su smešteni (najmanje interesantni) gostujući likovi Penelopi i Mejsona, glavna četvorka funkcioniše savršeno. Pored očekivano dobrih veterana, najprijatnije iznenađenje je Ivan Reon, planetarno poznat kao Remzi Bolton iz “Game of Thrones” - ovde u potpuno drugačijoj ulozi, šarmantnog i dragog lika, što pokazuje širinu njegove glumačke “palete” i veliki talenat prelaženja u kožu  drastično različitih karaktera (dodajmo na listu lik Sajmona Belamija u “Misfits”). 

7. 3D Rock from the Sun (NBC, 1996 - 2001)
Bukvalno deceniju ipo nisam gledala ovu seriju, ali pamtim je kao izuzetno zabavnu i sigurno znam da sam je sa uživanjem pratila, a išla je na “Trećem kanalu”. Radnja se, baš kao i naš “treći kamen” oko Sunca, vrti oko četvoro vanzemaljaca, članova istraživačke ekipe, koji su “bupnuli” na Zemlju da u koži porodice Solomon uče njene običaje, pravila i zakone. Pri tom, naravno, ulaze u niz urnebesnih situacija, trudeći se da sakriju svoj pravi identitet od okolnog sveta, prilagode se novim obličjima i zahtevima života u (kako isprva smatraju) “nebitnom i minornom” društvu. Moraju naučiti da funkcionišu kao prava porodica i članovi usko-profesionalne zajednice ili pak društva mladih, iz uloga u koje su, dodeljenim im “maskama”, primorani da uđu. Dik (John Lihtgow) je zapovednik, a na Zemlji otac porodice i univerzitetski profesor fizike). Njegovi “sestra” i “brat”, Sally (Kristen Johnson) i Hari (French Stewart) su tridesetogodišnjaci na slabo plaćenim poslovima. Ona se vrlo duhovito nosi sa egzistencijom u ženskom telu, a Hari je najbizarniji, ali i najzadovoljniji novim identitetom Zemljanina. Naposletku, najmlađi član je Tomi (Joseph Gordon-Levitt), koji preuzima rolu Dikovog sina tinejdžera. Važan deo postave je dr Meri Olbrajt (Jane Curtin), Dikova koleginica i on/off devojka.

6. The Simpsons (FOX, 1989-)
Dugo sam se premišljala oko svrstavanja “Simpsonovih” na ovu listu, prvenstveno jer je reč o animiranoj seriji, a zatim i činjenici da su po svojoj dugotrajnosti već priča za sebe i posebnu temu. Međutim, prevagnulo je to što je neosporno u pitanju sitkom. Dakle, situacija je slična onoj sa “ALF”-om: odrasla sam uz neobične žute junake, obeležili su period moje osnovne škole i skupljala sam sličice, sveske, pratila svaku epizodu, baš kao i ostali moji vršnjaci. Kada se polemiše o priklonjenosti “South Park” ili “The Simpsons” taboru (ukoliko se oni uopšte mogu dovesti u vezu i uporediti), uvek sam u ovom drugom - “parkovci” mi nikada nisu bili bliski, prenaglašeni su u svakom smislu za moj ukus, a i sama animacija me odbije ukoliko je previše “oštra” i “nelepa”. O porodici Simpson, uverena sam, već sve znate: priglupi, ali dobroćudni radnik Homer i domaćica Mardž imaju troje dece (Bart, Lisa i Megi), psa i mačku, kuću u Springfildu i mnoštvo zanimljivih komšija, prijatelja, sugrađana. Svi skupa čine šareni mozaik američkih, ali i opštih osobina, sklonosti, predrasuda, tipova ličnosti, socijalnih kalupa ili odstupanja od istih. Tokom dvoipodecenijskog “staža”, nema teme ni oblasti koju nisu “dokačili”, često sa preterivanjem i neukusom, ali - traju. Postali su istinski brend, gostovanje (pozajmljivanje glasa) ili samo pominjanje u epizodi “Simpsonovih” je stvar prestiža, a njihov uticaj je odavno premašio onaj obične tvorevine sa malog ekrana.

5. Caroline in the City (NBC, 1995 - 1999)
Malo poznata, barem kod nas, serija je imala četiri sezone i sve je emitovao “FOX life”. Primetila sam da kod kritike i publike nije uvek baš najbolje prolazila, verovatno zbog svog malo zahtevnijeg i ne tako banalnog, očiglednog načina obraćanja auditorijumu. Meni se izuzetno dopadala, prvenstveno zbog očaravajućih enterijera, garderobe (sredina devedesetih u svetu nema apsolutno ništa sa balkanskom turbo-dizel “estetikom” iz košmara), kadrova i koncepcije. A ona je u skladu sa profesijom glavne junakinje, crtača Kerolajn/Karoline Dafi (Lea Thompson), koja kroz strip-table skicira svakodnevne situacije iz svog i života svojih prijatelja, kolega, cimera i udvarača. Takođe, uvek su mi bliske i podsticajne priče o mladim ženama koje se bore za mesto pod suncem u vrtlogu velegrada (ovde je to Njujork, tačnije Menhetn), lični profesionalni dignitet i emotivnu ispunjenost. Karolinin život je poprilično nesređen, što dovodi do obilja komičnih situacija i nesporazuma, ali, nije li tako svakome od nas? 

4. That 70s show (FOX, 1998 - 2006)
Eto još jedne serije koju sam kao klinka baš, baš obožavala, a veoma dugo je nisam videla ni na jednom kanalu. Rado bih “obnovila gradivo”, pa se nadam da će domaće televizijske stanice malo stopirati sa reprizama nižerazrednih limunada čiji tok znaju već i vrapci na grani, a podsetiti nas nekih kvalitetnih priča, ako već nisu u mogućnosti da otkupe novitete. Uglavnom, s obzirom da mi je tata svojevremeno bio hipik, te sam od malih nogu očarana muzikom, modom i idejama iz tog otkačenog i revolucionarnog perioda, nije bilo potrebno previše da me “Vesele sedamdesete” (prevod pod kojim su ovde emitovane) potpuno opčine. Originalno nazvana “Teenage Wasteland”, tematski najsličnija filmu “Dazed and confused”, priča prati živote grupe tinejdžera i njihovih roditelja iz predgrađa, tokom tri godine (1976-1979) u američkoj državi Viskonsin. Obuhvata celokupni kontekst epohe, sa sve muzikom, stilom, političkim problemima, tipičnim generacijskim jazom, porocima, iskušenjima odrastanja i vezivanja. Erik Forman (Topher Grace) i njegova devojka Dona (Laura Prepon) provode vreme u društvu razmažene lepotice Džeki (Mila Kunis), inteligentnog hipika Stivena Hajda (Danny Masterson), imigranta karakterističnog naglaska Feza (Wilmer Valderrama) i glupavog zavodnika Majkla Kelsoa (Ashton Kutcher). Omladina kroz karakteristične “krug”-seanse (potpomognute vazda omiljenim “svetim dimom” i njegovim psihodeličnim čudesima) opservira o svetu oko sebe i unutar svoje zajednice, uz konstantne upade Erikovih roditelja, strogog vojnog veterana Reda (Kurtwood Smith) i blage Kiti (Debra Jo Rupp). Serija danas važi za kultnu, ostavila je veliki trag i izvršila kulturološki uticaj kao zabavna retrospektiva decenije, a najveći deo originalne postave izgradio je uspešne samostalne karijere. Zanimljivost: Mila i Ešton, koji su ispred kamere glumili ljubavni par (Džeki i Kelsoa), godinama po završetku serije su i privatno završili zajedno.

3. Just shoot me! (NBC, 1997 - 2003)
Otkako sam kao dete otkrila Ejpril O’Nil u jednom od svojih najdražih crtaća, “Nindža kornjače”, poželela sam da i ja budem novinar, ako ne baš reporter "Kanala 6". To je, uz bibliotekarstvo, bio moj prvi san o “poslu koji bih volela da radim kad porastem”. Zbog toga ne čudi što mi je serija “Slobodni strelci” (prevod kod nas, emitovao “FOX life”) odmah prirasla za srce. Izuzetno mi je žao što kao da gotovo niko nije ni čuo za nju, kamoli odgledao bar neku od epizoda iz ukupno sedam sezona, jer je zaista veoma kvalitetna. Radnja je smeštena u redakciju modnog časopisa “Blush”, sredinom devedesetih. Kroz vizuru njenih potpuno različitih članova kolektiva zaposlenih, prati ne samo nastajanje i logiku jednog uticajnog “ženskog” magazina, već i način na koji funkcioniše diktiranje trendova i oblikovanje javnog mnjenja kroz (ne)afirmativne tekstove. Uz veliki broj zanimljivih gostovanja, prelepu modu, boje i enterijer, najveći plus i srce serije predstavlja glumačka ekipa.
Priča prati Maju Galo (Laura San Giacomo), inteligentnu novinarku sa diplomom Univerziteta “Kolumbija”, kojoj se pruža prilika da radi u glamuroznom listu čija se filozofija potpuno kosi sa svime u šta lično veruje, a koji vodi njen otuđeni otac, medijski magnat Džek Galo (George Segal). Maja je zapaljive naravi, borac za pravdu i ispravljanje statusa žene kakav nameću upravo takvi časopisi, pa će njena avantura u “neprijateljskim” vodama biti izuzetno interesantna, uz dodir sa ostalim članovima uredništva. To su, pre svih, fotograf Eliot DiMauro (Enrico Colantoni) sa kojim će postepeno doživeti ljubav, napadni i vickasti Džekov “potrčko” Denis Finč (David Spade) i meni omiljena, bivša manekenka Nina Van Horn (sjajna Wendie Malick), koja i dalje gaji sećanja i pojedine navike iz svojih “zlatnih godina”, kada je ludovala u “Studiju 54” sa raznim legendama pop i rock istorije. Kasnije im se pridružuje mlada pripravnica Viki Kosta, koju igra simpatična Rena Sofer.

2. Friends (NBC, 1994 - 2004)
Ovo je jedna od retkih serija koje mogu da gledam iznova i iznova, mada znam napamet scene i replike.  Svaki put kada je “B92” reprizira, pomislim:“Nema šanse!”, a ipak bacim pogled na prvu epizodu, odgledam do kraja i tako u nedogled.”Prijatelji” su verovatno najbolji sitkom svih vremena, uz jednako dugovečni "Married...with children" (koji je, opet, više satira na američko društvo i našao se na zasluženoj pobedničkoj poziciji). Moja su “dnevna doza pozitivnog raspoloženja" - naprosto, nasmeju me i razvesele koliko god da se loše osećam. Čitava glumačka ekipa je savršena i ne mogu izdvojiti najomiljeniji lik, zaista su ujednačeni, svako je blesav i divan na svoj način. Odlično su razvijani i dobili podjednak prostor, što nije nimalo lako postići.
Rejčel Grin (Jennifer Aniston) je neposredno pre venčanja napustila verenika i rešila da se konačno osamostali i napusti život razmažene male bogatašice. Sasvim slučajno, u “Velikoj Jabuci” joj se putevi ukrštaju sa srednjoškolskom drugaricom Monikom Geler (Corteney Cox), koja traži cimerku. Monikin stariji brat Ros (David Schwimer), paleontolog od detinjstva ludo zaljubljen u Rejčel, u istoj sedmici saznaje da će postati otac - ali i da mu je supruga Kerol upravo otkrila svoju sklonost ka istom polu. Ponovnim susretom sa Monikom, Rejčel postaje deo njene ekipe iz kafea “Central perk”, a koju još čine sarkastični Čendler Bing (Mathhew Perry), otkačena Fibi Bufe (Lisa Kudrow) i mladi glumac u pokušaju, Džoi Tribijani (Matt LeBlanc). Njihovo sastajalište postaje, uz pomenuti kafić, Monikin (savršeni!) stan, a kroz deset sezona prodefilovaće mnoštvo sjajnih epizodnih likova i začiniti njihovo burno, ali uvek dirljivo i prisno PRIJATELJSTVO.
Među brojnim slavnim gostima, izdvaja se Bred Pit, tada u braku sa Enistonovom
Gledala sam ih u periodu najveće aktuelnosti i dobro se sećam sa koliko je euforije i tuge ispraćena poslednja sezona. Kada sam im se kasnije vratila, sa perspektivom odrasle osobe, još više su mi prirasli za srce, a danas već potpuno shvatam likove u kasnim dvadesetim godinama, koji se “pate” sa svakodnevnim izazovima zaposlenja, stanovanja, zabavljanja, očekivanja. Malo je reći da su postava, muzičke numere, scene, fazoni....postali već legendarni. 

1. Married….with children (FOX, 1987 - 1997)
Bez bliže konkurencije, moja omiljena humoristička serija! Pre nekih šest godina, na gore spominjanom “FOX life”-u emitovane su gotovo sve sezone i pratila sam ih svakoga dana. Pošlo mi je za rukom da “navučem” čak i cimerku, Anu, iako su joj likovi u početku bili odbojni. Ja ih zaista obožavam i smatram da su "Bračne vode" (kako glasi ovdašnji prevod) redak primer sitkoma, pa još  američkog, koji je uspeo da inteligentno i istovremeno urnebesno obuhvati svaki stereotip, ostajući svedočanstvo čitave jedne decenije. Serijal je kroz ukupno 11 sezona doslovno "opleo" po svakom segmentu trulog američkog drustva, zbog čega je šokirao licemernu javnost i često bio na ivici zabranjivanja. 
Pred nama je savršen prikaz jedne disfunkcionalno-funkcionalne porodice srednje klase, iz vetrovitog Čikaga. Al Bandi (Ed O’Neil) je mizogini prodavac cipela. Vozi “dodž”, ne podnosi (debele) žene, a naročito je “alergičan” na svoju suprugu, utegnutu domaćicu Pegi (Kety Sagal). Njihova deca su zgodna, ali glupa Keli (Christina Applegate) i, potpuno suprotno, inteligentni, a konstantno “zagoreli” tinejdžer Bad (David Faustino). Pored kućnog ljubimca (pas Bak), redovni posetioci čuvenog žutog kauča pred televizorom su prvi susedi, bankari Marsi (Amanda Bearse) i njen prvi suprug, ozbiljni Stiv Rouds (David Garrison), čije će mesto kasnije zauzeti mladoženja broj 2, zgodni i besposleni Džeferson D’Arsi (Ted McGinley). 
Al je tipičan primer propalog “američkog sna”, čiji život, baš kao i njegove porodice, beskompromisno, a kroz smeh (jedino podnošljivo sredstvo) ogoljava svaki problematični aspekt društva u kome su slični tipovi mnogobrojni. Kao što rekoh, inače sam veliki fan osamdesetih i početka devedesetih, pa obožavam seriju, između ostalog, i zbog toga što ih kroz epizode potpuno doživite...muzika, gosti/epizodne uloge, fazoni, sve je savršeno! Intro sa Sinatrinom pesmom pogotovo. Opčinjena sam Kellynim modnim kombinacijama i lepotom, a o njenom liku sam pisala OVDE. U svakom slučaju, ovo je bilo samo letimično predstavljanje televizijskog fenomena koji će već dobiti poseban članak.
porodični kucov...
...i juniori
***
My own private sitcom!

Pretpostavljam da smo svi, u određenom periodu, zavapili kako nam je život kao “loša komedija”, komad sa pevanjem i plakanjem. Meni se to dešava praktično otkad pamtim, a posebno osvrt na tinejdžersko doba nameće ovakve zaključke. Sem toga, na (ne)sreću, pamtim “kao slon”, datume pogotovo, pa ne mogu da verujem da je proletelo već DESET GODINA od mojih srednjoškolskih dogodovština i “patnji mladog Vertera” koje sam proživljavala na prvom letnjem raspustu kao punoletno biće.
Elem, ko zna - zna. Na današnji dan mi je posvećena “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta. Axl Rose Moravičkog okruga nije bio za mene i kasnije sam doživela onu Balaševićevu “Svirajte mi, jesen stiže”, pa ipak....Živele nesrećne, neuzvraćene ljubavi posle kojih se osećate kao da vas je voz pregazio, ali iz kojih, Bogu hvala, na kraju izađete pametniji i pronađete svoj PRAVI put, poziv i ljubavi neke druge vrste! Ostaju pesme.
***
Da rezimiram, vrednosti sitkoma su, pre svega: činjenica da je u pitanju kratki format (epizoda traje u proseku 20 minuta), zbog čega drže pažnju i ne opterećuju; različiti karakteri - pri čemu je lako i očekivano da izdvojimo favorita iliti važi princip „za svakog ponešto“; obiluju humorom, opuštaju, ali i problematizuju aktuelnosti s obzirom na predočenu realističnost; dodatnu čar čine „specijali“ povodom praznika ili sličnih prigoda, čime se svet likova dodatno približava našem. Pod mane svrstavam: isprazan, isforsiran smeh i često očigledno automatizovanu glumu;  sklonost ka razvučenosti na previše sezona, pri čemu se gubi svaka poenta i početni smisao priče; sklonost stereotipima, koji prevazilaze sveobuhvatnost kao ideju, već pre spadaju u neukus i uvredljivost inteligencije, a i osećanja mnogih. Ipak, potrebni su nam i njihova popularnost to sasvim jasno dokazuje, jer je ponekad neophodno jednostavno se NASMEJATI problemima u lice, usput proturivši koju inteligentnu, ironijsku žaoku.

(naredne tri „dramske nedelje“  biće posvećene seriji „Camelot“. Ima svega jednu sezonu od 10 epizoda, neuobičajenu interpretaciju arturijanske legende, BOŽANSTVENI kasting i prilično podeljena mišljenja publike i kritike. Proverićemo zašto!)