piše: Isidora
Đolović
...kako
romansijerka da dobije iskupljenje kad je, u svojoj neprikosnovenoj moći da
odlučuje o ishodima, ona u isti mah i Bog? Ne postoji niko, nikakvo biće niti
viši oblik svesti kome bi se obratila, s kojim bi se izmirila, ili koji bi joj
mogao oprostiti. Nema ničega izvan nje. U svojoj mašti, ona je postavila i
granice i uslove. Nema iskupljenja za Boga, pa ni za romansijere, makar oni
bili i ateisti. (str. 304)
Roman
"Iskupljenje" Ijana Makjuana me apsolutno ODUŠEVIO. I da nisam
morala da prekidam zbog obaveza, mislim da bih ga "slistila" u jednom dahu,
mada nipošto nije bio lak "za svariti"- već više poput teške, sparne
atmosfere koja prati prvi deo knjige - i uzbudljiv i mučan. Zahvalila bih
se Ivani na preporuci za čitanje i njenom odličnom prikazu iste knjige.
Devojčica Brajoni Talis
čini prve spisateljske pokušaje, težeći ka revolucionarnosti i inovativnosti
izraza, crpeći inspiraciju iz najbližeg okruženja, posmatrajući svet oko sebe
očima izrazito osetljive i maštanju, a naročito NAMEŠTANJU sudbina svojih
junaka, sklone pubertetlijke. Istog popodneva i večeri kada njena starija
sestra Sesilija i sluškinjin sin Robi, prijatelji iz detinjstva, otkrivaju
buđenje nove emocije i najpre nevešto, pa impulsivno, daju oduška svojoj
rastućoj privlačnosti; kada u dom Talisovih stižu rođaci iz upravo rasturenog
braka njihove tetke, kao i najstariji brat Leon sa prijateljem; kada Engleska
bruji o predstojećim promenama koje mogu dovesti do rata; a sama Brajoni shvata
da njeni dramaturški iskoraci postaju najobičniji fijasko....jedan slučajno
viđen i pogrešno protumačen događaj, promeniće živote svih aktera.
Dopala mi se, pre
svega, NARACIJA. Očigledno je da autor namerno koketira sa najboljom
tradicijom prvih romana toka svesti, pre svega delima Virdžinije Vulf i Vilijema Foknera, na koga me najizrazitije podsetio. Stil je fantastičan,
vešt, prebacivanje iz jedne tačke gledišta u drugu tokom prvog dela romana bilo
je zadivljujuće izvedeno.
Drugi deo mi se takođe mnogo svideo, možda i više nego prvi, mada su u osnovi neuporedivi - početna celina sadrži predočavanje čitavih svetova kroz jedva 24 časa, izrazitu čulnost, buđenje ljubavi i želje u dvoje mladih ljudi, sve tako suptilno, postepeno, a izražajno. U drugoj, upečatljive su slike rata, beznađa, rastrojstva i raspadanja sveta u i oko junaka.
ekranizacija iz 2007. |
Treći mi je najmanje
“legao”, mada takođe odlično koncipiran i izveden. Londonski epilog vrlo je
efektan, jer pokazuje kako zapravo funkcioniše um jednog stvaraoca i demaskira
Brajonin postupak, bacajući nas u dilemu šta je zapravo istina, koliko je (ne)pouzdan
pisac i da li je svako književno delo zapravo pokušaj svojevrsnog
"iskupljenja" i sticanja LIČNE katarze?
Takođe, dopada mi se što je roman vrlo ŽIVOTAN. U svakodnevnici često nema hepienda, oproštaja, ni kraja kakav bismo želeli - kakav bi možda bio najlogičniji. Sve je, na neki način, po krajnjem ishodu REALNO, dosledno. Jer, Brajonino "igranje Boga" i prelazak granice koja deli fikciju i stvarnost, pisanje i život, kada se jednom dotakla drugih, nije moglo proći bez posledica....a život je neulepšan, mnoge stvari se ipak NE MOGU ispraviti, nema nategnutog, nameštenog srećnog završetka.
****
Brajoni Talis je, na
svoj način, pokušavala da pomeri granicu stvaralaštva i stvarnosti. Njene duhovne posestrime, “pisice” - kako je moja genijalna koleginica i eks-cimerka Ivana
Peško sročila naziv i nadam se da mi neće zameriti ovu “pozajmicu” - još uvek
to čine, svakodnevno, uprkos, a pretežno U PRKOS svetu kakav jeste.
(Nadam se da ne) Znate ono kada radite na
određeno, skoro dva meseca, a Nacionalna služba ne nađe za shodno da vam uplati
ni prvu zaradu. Pa vas “zavlače” sa raznim izgovorima, a svaki rok je već
premašen za sedam dana, potom i za dve sedmice...Da se razumemo, nemam ništa
protiv volontiranja, pogotovo kada radim posao koji mi je zanimljiv i koji
volim, ali ako postoji ugovor i nazovi-pravna država, lako se čovek prevari!
Pa, ko bi rekao da je tako teško nazvati stvari pravim imenom? Stvorena je
atmosfera u kojoj se radi za
crkavicu i još moramo da ćutimo i budemo zahvalni što i to uopšte postoji, što
radimo bilo gde! Ako volontiramo, nek tako i kažu. U suprotnom,
ružno je i ponižavajuće. Ispada da smo mi (sa javnih radova) za NSZ
"boranija", na stranu to što nezavisno od stručne spreme i učinka na
poslu, svi dobijaju istu svotu...eh, da, ako se udostoje da nam je uopšte
isplate!
Sve to još nekako može i mora da se podnese, uzevši u obzir kako tek prolaze radnici "na crno", koji idu u
nadnicu bez osnovnih prava na zdravstveno i socijalno osiguranje, apsolutno
zaviseći od gazda i ne smejući da pisnu, jer je to jedini posao koji im se
pruža ko zna do kada.
Naravno da sam svesna
činjenice da se nemamo kome požaliti i, kao pojedinci, ne možemo ništa bitno
izmeniti. Ali, NEĆU da ćutim i da se pravim da je normalno, da je fer. Neću da
se tešim time kako je “mnogima gore” i “imam sreće što bilo gde radim”. Neću da
prihvatim da visokoobrazovani, vredni i posvećeni ljudi zahvalno, kao pas kosku, čekaju 18.000 dinara mesečno i strepe od isteka privremenog ugovora, jer im s jeseni
opet sledi kamčenje džeparca od roditelja pred penzijom. To NIJE
prihvatljivo, ni normalno. A nereagovanje je prvi korak ka mirenju sa
situacijom, što mi nije ni na kraj pameti. Zato “lajem”.
I kada, s takvom
obeshrabrenošću, isfrustrirana zbog sabotiranja težnji da se radi na sebi i
napreduje, urušavanja svake institucije i bacanja kulture u ćošak kao
nepotrebnog otpada, a istovremeno i prašine u oči većine, nekakvim bajkama o
prosperitetu, naiđem na neočekivane lepe vesti, eto dnevne doze iskupljenja za
loš(e) dan(e). Prvo, na naslovnoj najnovijeg “NIN”-a, 42 pisca potpisuju
peticiju protiv savamalskih i ostalih zavrzlama Velikog Vođe, protiv više nego
vidljive cenzure i represije. Na listi, dva poznata imena, koleginice sa
studijske grupe - Čarna Popović i Anja Marković, mlade pesnikinje. BRAVO,
generacijo!
Drugo, vratila se “Pastirica
Iva”, britkijeg pera i lucidnijeg uma nego ikad. Ukoliko već niste, potražite
njene kolumne, pisala je svuda i o svemu bitnijem, Ivana Peško, koju imam čast
da poznajem i zovem prijateljem. BRAVO, BRAVO!
Treće i najprijatnije
iznenađenje, usledilo je dok sam nešto pretraživala u vezi sa svojim odnedavnim
saradnicima, kolegama iz banjalučkog časopisa “Filolog”. Ispostavilo se da
komšije iz Republike Srpske posvećuju više pažnje mladim nadama angažovanim u oblasti
kulture, ili se barem periodično trude da tako izgleda. Uglavnom, što bi rekao
Balašević, priznajem javno da se genijalno durim - ali i da sam neizmerno
ponosna na ovo malo “Francušče”! Zapamtite ime Vladana Perlić, jer je reč o
talentovanoj pesnikinji i odnedavno prevodiocu, koja rečenicom vlada, a rime
niže kao bisere (ipak, “nomen est omen”). BRAVO, BRAVO, BRAVO!
Nekom Skadar na Bojani, odnosno, kako se to danas zove - Beograd na vodi, nama kula od slonovače. Pa nek je i u
vazduhu.