субота, 4. јун 2016.

Subota sa knjigom: Od prašine do porfire

piše: Isidora Đolović

Naselili smo teritoriju kojom su prethodno vekovima upravljali veliki rimski imperatori, a čijim se tragovima još uvek dičimo. U doba kada naši paganski preci predstavljaju tek dalju pretnju, najmoćnijom državom staroga sveta vlada čuveni Justinijan I, reformator. Uz njega je žena čije ime danas nosi, između ostalog, jedna prestižna glumačka nagrada. Kontroverzna bivša bludnica, cirkuska zabavljačica, voljena vladarka i supruga ravna svom caru (u zajednici retkoj za dotadašnju, ali i kasniju istoriju). Preobraćenica, hrišćanka, vešt političar, pokrovitelj. Bogom dana, kako joj je već imenom (teu doron) predodređeno.

Postoji već duga tradicija predočavanja različitih istorijskih razdoblja kroz, više ili manje fiktivne, više ili manje uspele, perspektive ženskih likova. Primer je serijal Filipe Gregori „Rodbinski ratovi“, koji prati dame iz najuglednijih engleskih porodica tokom čuvenog sukoba dinastija Lankaster i Jork. Ali, verovatno mnogi pamte još raniju ediciju „Vladarke“ u 12 tomova, koju je objavljivala „Narodna knjiga“, a čiji su predmet bile najintrigantnije žene na čelu različitih zemalja, uređenja i epoha. Od Nefertiti do Katarine Velike, zahvaljujući tom kompletu moje mame, kao devojčica sam na posredan način upoznavala i zavolela istoriju. Ukoliko ste i sami nailazili barem na neko od ovih izdanja, možda se sećate obimnog romana „Teodora“ Pola Velmana. Tema mu je život poslednje rimske avguste i veoma dugo je bio jedino prevedeno delo istorijske fikcije o njoj. Sve do Stele Dafi i njenog dvodelnog romana, u izdanju Lagune.

U poznoantičkoj Vizantiji, biti siromašno žensko dete teško je i tužno. Nakon što joj muž nastrada pod kandžama sopstvene dresirane zveri, udovica Hipatija primorana je da pošalje sve tri maloletne kćerke u cirkusku arenu. Teodora je srednje dete, bez čarobnog glasa starije sestre Komite, ili ljupkosti mlađe Anastasije, ali obdarena vrcavim i neumornim duhom, brzom mišlju i snalažljivošću. Pod strogom obukom evnuha Menandra, koji u svojim štićenicama budi strahopoštovanje - ali i najdublju ljubav, devojčica se čeliči, trenirajući kako svoje telo, tako i duh do granica izdržljivosti. Ovo prvo će joj pomoći da postane vrsna akrobatkinja, drugo i daleko značajnije provešće je kroz sva buduća iskušenja - a biće ih mnogo. Samo jedno sitna curica smaragdno zelenog pogleda nikada neće savladati - povijanje kičme.
Prvi deo romana Dafijeve, kod nas preveden “Teodora, poslednja rimska carica”, predstavlja  savršeno opisan narativni krug: od kćeri medvedara koja, u jednom od prvih prizora, sa sestrama i majkom moli predstavnike dve najuticajnije, zavađene stranke, za finansijsku pomoć - do novokrunisane carice, koja na istom Hipodromu, ali sada iz lože, po prvi put izlazi pred narod. Glavna junakinja je prikazana životno, uverljivo, psihološki istančano i vrlo senzualno. Kao ni Kleopatra ili (knjiška) Skarlet O’Hara, ona nije savršena lepotica, ali poseduje urođeni žar, iskričavi temperament i neuništivi instinkt za opstankom. Njen intelekt je nepogrešivo vodi kroz šokantan, često istinski mučan život, od preranog odrastanja (bila je igračica, akrobatkinja, komičarka, po potrebi i prostitutka), preko prvog dela mladosti provedenog u zabludama (odbačena ljubavnica pentapoljskog namesnika Hekebola, otuđena Anina majka, bludnica, izigrana prijateljica) i pokajanju (kroz boravak u pustinji, otkriće vere), do prvog susreta sa dvorom. Kao bivša iskušenica i sveže preobraćena mlada žena, vraća se u rodni grad, sa namerom aleksandrijskog patrijarha Timotija da je upotrebi kao oruđe povezivanja zavađenih crkvenih frakcija.

Poznanstvo sa carevim sestrićem Justinijanom, nedavno proglašenim za konzula, počinje kao susret intelektualnih parnjaka, sagovornika koji se veoma uvažavaju. Angažovana je na organizovanju svečanosti u njegovu čast, kao do skora najveća glumačka zvezda i samim tim odličan poznavalac narodnih afiniteta - ali i “oprana” od stare reputacije, pa ujedno odličan primer za pokolebane vernike. Postepeno, na obostrano iznenađenje, saradnički odnos prerasta u prijateljstvo, a zatim u iskrenu i veliku ljubav. Zbog nje, Justinijan će promeniti zakone o statusu bivših glumica, kako bi je oženio i pred svetom uzdigao do sebe. Zbog njega, ali i nagoveštaja koji je od detinjstva vodio ka otkriću unutrašnje vere, Teodora će samoj sebi oprostiti nebiranu prošlost i iskoristiti bogato iskustvo za buduća dela.
Justinijan i Teodora (mozaik iz bazilike u Raveni)
Jer, ona je pre svega Carigrađanka, oličenje duše prestonice koju toliko voli i čiji joj je obelisk sa sovom na vrhu, orijentir i vazda budna misao-vodilja. Teodora Stele Dafi nije nerealno oslikana fatamorgana, već žena svesna sebe i svojih poroka - istovremeno dugo nespremna da zbog njih požali; žena koja ne krije kajanja i strepnje, po potrebi manipulativna, ali, pravična, skrhana, iznenađena obrtima sudbine. Jer, nakon smrti starog cara, njen suprug postaje naslednik trona. Sija lik odmerenog i ozbiljnog Justinijana (o kome kruže priče da je hladan i nepristupačan čovek), a vrlo su ubedljivi i sporedni junaci (evnuh Nars - carev glavni poslovođa, instruktor Menandar, sestre, pomoćnik Armenije, prijateljica Sofija...). Osim toga, veliku vrednost romana čini slika verskih previranja, klasnih sukoba, prikaz samog Carigrada - čulnog, bučnog, velelepnog, a u očima junakinje večitog i dragog.
Drugi deo, pod nazivom “Purpurni plašt”, obuhvata dvadeset godina caričine vladavine, tokom kojih je postepeno navikavala narod na sebe (od ozloglašene Teodore iz burdelja do avguste), a sebe na simbolični purpur, dvor i plemstvo. Kroz zamršeno klupko večito budnih pretnji spolja i iznutra, odnos snaga se preokreće i osećanje pripadnosti plebsu počinje da slabi tokom stravičnih buna i nereda - dok se palata od “zatvora” iznenada preobraća u dom. U njen život se neraskidivo upliću interne spletke i zavere, eliminisanje neprijatelja, međunarodna politika i ratovi (sa Gotima, Persijom i Kartaginom), neredi i razmirice unutar same crkve (od Egipta i Antiohije, do Rima, pape i patrijarha). Justinijan vlada ogromnom teritorijom i teži da je objedini, učvrstivši i vrati staru slavu Rima, donese zakone, pomiri zavađene, pružajući Carigradu sjaj nove metropole. Teodora je njegov suvladar, saborac, saveznik.

U nastavku romana, caričin je karakter još uspešnije i sugestivnije iznijansiran: od tuge i slabosti- do bojazni i osvetoljubivosti; kroz iskušenja (gotska regentkinja Amalasunta, privlačni arhitekta Antemije), rivalstva (dvorski rizničar Jovan Kapadokijski, vojni zapovednik Velizar i drugi nećak pokojnog cara - German, kao i njihove supruge, Antonina i Pasara), zadužbine (grandiozna crkva Aja Sofija), proročke snove i čvrstu veru. Njena glavna briga je: pretvoriti sudbinu u misiju! Ukoliko je već “pisano” da čudnim spletom okolnosti postane vladarka, barem će svoju buduću delatnost  kontrolisati, svojevoljno usmeravati. Njena relikvija je smaragdna figurina Bogorodice, a znamen - sova. Stalni zadatak: lavovska borba za i uz svoga muža, ali i prihvatanje od strane gorde i neprijateljski nastrojene aristokratije. Ni jednog trenutka se ne stideći svojih korena i onoga što jeste, Teodora raskrinkava lažni moral i dvolično udvorištvo svojih podanika.
Hagia Sophia u današnjem Istanbulu
Naročito su upečatljive epizode velike epidemije kuge, osveštanja Svete Sofije, početka proizvodnje prave carigradske svile i obnove grada nakon ustanka. Ipak, ono što najviše očarava, jeste (istorijski čuvena) ogromna ljubav između vladarskog para, zasnovana na potpunom razumevanju, bezuslovnoj odanosti i neograničenom poverenju. Postaju uzajamno najveći oslonac, neko ko se najbolje na svetu poznaje. Samo pred suprugom, Teodora je slobodna da pokaže šta je muči - i obratno. Za svet, oni su dostojanstvene i nepokolebljive figure imperatora - a jedno za drugo, dvoje ljudi uzdignutih ni iz čega do vrha moći. Kao dete ulice i dete dvora, polaznica životne “ulične” škole i posvećenik kabinetskih besanih noći nad knjigama, dopunjuju se i čine savršen spoj. Njihova vladarska dostignuća jednako su uzbudljiva i divljenja vredna, kao i obožavanje bez koga bi sve to bilo mnogo teže ostvarivo.

Teodorino sazrevanje i duševne borbe predočeni su korak po korak - klecavo, postepeno i kolebljivo, ali, pre svega LJUDSKI UVERLJIVO. Oprana od kleveta vekova, jedna žena oživljava pred nama, u pravom primeru dobre istorijsko-biografske proze. Upoznajte je.

Za rubriku "Verovali ili ne": Kejti Peri u Dolce & Gabanna kreaciji inspirisanoj caricom Teodorom i vizantijskim mozaicima. Američki mediji su ovu odevnu kombinaciju opisali kao omaž "kraljici/princezi" (?!?) Teodori.