Obično ne cepidlačim oko ovakvih stvari, ali,
moram da najpre istaknem kako su mi OČAJNA lektura i korektura, kao i prilično slab
prevod izdanja koje sam imala u rukama (Otvorena knjiga, 2007) zamalo pokvarili
svako uživanje u ovom dobrom romanu. Zamalo. Eto šta je veština jednog pisca,
kad joj ni ovakav osrednji pristup izdavača i prevodioca ne može umanjiti
snagu. Ali, zaista: Jestira? Biserka? Ponekad je bilo teško čitati, a ne
nasmejati se - i to ne blagonaklonim smehom!
Roman neobičnog naslova
(sa simbolički izrazito snažnim potencijalom) predstavlja klasik američke
književnosti XIX veka. Verovatno je mnogima poznata ekranizacija, kod nas
(prikladno) prevedena kao "Slovo srama", sa Demi Mur i Gerijem
Oldmanom u glavnim ulogama. Ona je prilično dobra, uprkos većim, čak radikalnim
odstupanjima od teksta, ali upravo zbog tih razlika nipošto ne treba preskočiti
knjigu! Naprosto, roman nam nudi potpuno drugačiju, tragičniju, produbljeniju
verziju događaja u središtu.
Pre svega, Hotorn spada
u pisce prelazne epohe, tako da se u njegovom delu primetno mešaju
romantičarsko interesovanje za mračno, tajanstveno, za najdublje kutove i
najsuptilnije treptaje ljudske duše, i, s druge strane, realistički manir
predstavljanja, kako kolektivne, tako i pojedinačne svesti. Otuda će mnogima,
nenaviknutim, možda, na opširne digresije koje nisu direktno povezane sa
glavnim tokom priče, onih pedesetak stranica piščevog uvoda biti dosadne i
bespotrebne. Međutim, korisno je posmatrati ih u svetlu, za realistički roman
uobičajenog, pripovednog postupka (setimo se, npr. poslednjeg poglavlja
"Rata i Mira", Dikensovih čestih pojašnjenja, ili Igoovih beskrajnih
"studija" o pariskoj kanalizaciji ili londonskoj aristokratiji!)
kojim pisac uzima učešće u priči. Drugim rečima, na taj način nam pokazuje da
je on taj koji drži konce u svojim rukama, a istovremeno kroz već klasični
motiv pronađenog simbola (ovde slova) i pratećeg rukopisa potvrđuje
verodostojnost ispričanog. U ovom periodu, autori još uvek smatraju i da je
neophodno opravdati lično angažovanje i interesovanje za temu.
Smeštena u strogo puritansko društvo doseljenika u "Novi svet", u
prvoj polovini XVII veka, priča govori o ispaštanju, ceni iskupljenja, teškom
životu pod trostrukim pritiskom: savesti, javne osude i unutrašnje muke. Mada
ih sve vreme iščekujemo, nema motivisanja, pa čak ni predistorije događaja, već
odmah nailazimo na posledicu. Ester Prin je počinila greh u očima zajednice.
Rodila je vanbračno dete i ne želi da otkrije identitet oca, pa mora biti
obeležena kao nedopustiv primer,doveka žigosana sramotom. Mlada žena će ćutke
prihvatiti krivicu i nositi je kroz život, a njena kob je spolja, svima
vidljiva. S druge strane, dvojica muškaraca, koji igraju ključne uloge, kriju
se iza "maski" spremljenih za svet, bez smelosti da istupe. Prvi,
mladi sveštenik Artur Dimsdejl, to čini iz straha od sramote i opasnosti po
svoju reputaciju modernog apostola, apsolutnog društvenog uzora i oličenja
vrline. Drugi, Rodžer Čilingvort, isto čini radi osvete, ali i zbog sujete
odsutnog, a prevarenog muža. I dok kod Artura klica bola razara iznutra i
ispoljava se kroz teški samoprekor, podstičući ga da živi sa još više odricanja
i kajanja, Rodžer svoju mržnju gaji do krajnje granice, kada ona postaje
demonsko oružje uništenja. Sakralno i okultno se u romanu neminovno
sukobljavaju i prepliću, kako usled istorijskih okolnosti (period neposredno
pre "lova na veštice"), tako i sa ciljem ukazivanja na dvostruki
moral javnog mnjenja i razotkrivanja puritanskih represivnih mera.
Ličnosti su izuzetno, a
istovremeno jednostavno, psihološki iznijansirane. Njihove moralne dileme
(Priznati ili ćutati? Podnositi ili se predati?) susprezane su i skrivene od
očiju nemilosrdnog i sebičnog društva koje propoveda "ljubav prema
bližnjem", istovremeno ga delima odbacujući i uskraćujući mogućnost pravog
iskupljenja. Ester je (i opisana) poput antičke karijatide, žena očvrsla pod
doživotnim teretom izopštenja. Iz svoje tužne sudbine iznosi ono najbolje,
postajući jaka, preobraćajući žig sramote u simbol dostojanstva,
"Adultress" u "Angel". Ona se uzdiže i, slično znamenu na
njenoj odeći, izrasta u veličanstvenu figuru ženske patnje i ponosa,
izdržljivosti i nemog podnošenja, unutrašnje snage pronađene kroz teško
iskustvo. Tri centralna lika predstavljaju primere različitog dejstva strasti i
jada na dušu, moralnih dilema koje oni prouzrokuju i načina na koji se nose sa
time. Dimsdejl pokazuje kako skrivana patnja i greh razaraju ličnost, a
Čilingvort na koji način rastuća mržnja naposletku uništava svog nosioca. Između
njih i društva posreduje devojčica Perl, živa "varnica" i ovaploćenje
susprezane energije odraslih. "Dete greha", sa nečim paganski
uznemirujućim u sebi, od rođenja poznaje jedino čudnu obeskorenjenost i
odvojenost od zajednice, pa je samim tim iznenađujuće pronicljiva. Ime
sedmogodišnjeg "đavolčića" je takođe simbolično - biser može imati
značenje bogatstva, dragocenosti, čistote, ali i suza, nesreće. Sve to ona
predstavlja za svoje roditelje.
U središtu je pitanje greha i toga jesmo li ovlašćeni da procenjujemo njegovu težinu i kažnjavamo drugoga, kada je malo ko kadar da se suoči sa sopstvenim "ogledalom"? Ester i Artur su, sa svojom kćerkom, porodica pred Bogom, ali ne i pred strašnim sudom društva. Sloboda izbora po srcu još uvek nije izvojevana, a pitanje je hoće li uopšte iznići iz krvavog plamsaja žiga? Teme i moralne nedoumice su iste, mada nas od doba kada se radnja odigrava deli mnogo vekova. Tragika posrnulog bića, koju je Hotorn ovde uspešno dočarao, svojom univerzalnošću pruža romanu neprolaznu vrednost. Zato on svetli poput tog strašnog skerletnog slova i utiskuje se u naše sećanje još dugo, dugo...
U središtu je pitanje greha i toga jesmo li ovlašćeni da procenjujemo njegovu težinu i kažnjavamo drugoga, kada je malo ko kadar da se suoči sa sopstvenim "ogledalom"? Ester i Artur su, sa svojom kćerkom, porodica pred Bogom, ali ne i pred strašnim sudom društva. Sloboda izbora po srcu još uvek nije izvojevana, a pitanje je hoće li uopšte iznići iz krvavog plamsaja žiga? Teme i moralne nedoumice su iste, mada nas od doba kada se radnja odigrava deli mnogo vekova. Tragika posrnulog bića, koju je Hotorn ovde uspešno dočarao, svojom univerzalnošću pruža romanu neprolaznu vrednost. Zato on svetli poput tog strašnog skerletnog slova i utiskuje se u naše sećanje još dugo, dugo...