субота, 28. мај 2016.

Subota sa knjigom: Rebeka, žena koje nema

piše: Isidora Đolović


Ovo je jedan od romana za koji sam mnogo puta čula, od različitih ljudi i uglavnom pozitivne utiske, ali bi mi uvek promakao, mada ga nisam svesno zaobilazila. Pre svega, hvala Kaći i njenom tekstu, na podsticaju da ga se konačno latim. Kada je konačno došao na red, moram priznati da su očekivanja bila velika, s obzirom na hvalospeve kojima je delo obasipano. Kada unapred imam u vidu vrlo visoku ocenu knjige, to će mi više biti žao ukoliko iz bilo kog razloga i u bilo kom aspektu to obećanje, u mom čitalačkom doživljaju, ne bude ispunjeno.

Rebeka de Vinter, po kojoj delo nosi ime, odsutno je lice - a ipak dominira prikazanim svetom i radnjom romana. Glavni junaci su, zapravo, ona i zalivsko imanje Menderli, podjednako očaravajući, tajnoviti i opasni. Svojom neprisutnošću, ona obavija prostor i ljude sa kojima ga je delila, neobičnom SVEPRISUTNOŠĆU. Pred mladom, skromnom i naivnom novom suprugom britanskog udovca Maksa de Vintera, svaki Rebekin trag predstavljaće gotovo nepremostivu prepreku, izvor strepnje, pritiska i ljubomore.


I, za čudo, upravo je ova sen iz ne tako daleke prošlosti „najopipljiviji“ karakter u romanu. Što se ostalih tiče, Maks(im) je prilično dobro osmišljen lik, baš kao i njegov domoupravitelj Frenk, neprijateljski nastrojena služavka Mrs Denvers, radoznala sestra Beatris i njen smotani muž. Obećavao je i Rebekin rođak, Džek Fovel. Međutim, ona koja bi trebalo da bude drugi centar i iz čije perspektive se krećemo kroz ovu zamršenu pripovest - naratorka (druga madam de Vinter), potpuno je bezlična, pa u skladu sa tim nema čak ni ime. Ona je prazna, po sopstvenim rečima sasvim neugledna, jedan „mali miš“ i osoba (za nekoga ko bi trebalo da bude obrazovan, kreativan i racionalan - s obzirom na istaknutu odbojnost prema prvoj poslodavki i sklonost ka slikarstvu, npr.) preopterećena malograđanskim stanovištima. Sem toga, njene reakcije su, koliko verno dočarane, toliko i neobično površne, nelogične. Primera radi, u trenutku kada saznaje najveću tajnu u vezi sa Rebekom, ključnu po percepciju njenog supruga kao moralne osobe, dotičnoj je na pameti samo:“Uh, dobro je, ne voli nju, nego ipak mene!“ Tako ostaje do kraja, kao da su oboje potpuno operisani od lične odgovornosti.
Briljantna Hičkokova adaptacija (1940. godine)...
Dalje, naratorka je suviše opterećena time šta će reći svet - posluga, meštani; suviše, čak i za došljakinju i kompleksaša. Ni jednog trenutka se ne pita „A šta JA mislim o svemu tome?“, oslanjajući se u potpunosti na supruga kao lično božanstvo. To je, koliko razumljivo s obzirom na nagoveštene teške uslove života pre iznenadnog braka sa dvostruko starijim Maksimom, toliko i preterano, na momente iritantno. Meni barem, onemogućavalo je istinsko saživljavanje sa njom. Posebno je glupavo njeno rezonovanje kako „pukovnik neće stići na večeru i promeniće se čitav mali kućni red“, zato što je jedna važna osoba izvršila težak zločin. Sam odnos supružnika de Vinter prema prethodnici Rebeki problematizuje pitanje opravdanosti odmazde (tj. da li smo, koliko god drugi bio grešan, ovlašćeni da se „igramo Boga“, makar i po cenu ličnog spasa), s obzirom da ni jedno, ni drugo, ne ispoljavaju bilo kakvo kolebanje.

Takođe, roman me držao u stalnom iščekivanju da se nešto veliko dogodi. Sve je bilo nekako „mlako“ u odnosu na najave i očekivanja. Čak i ta femme fatale, dekadentna Rebeka! Nije reč o misterioznosti usled nedovoljno datih informacija, već zaista postoje ničim opravdane praznine u tekstu. Smeta mi nedostatak jasnijih fizičkih opisa protagonista, koji u ovom slučaju nije nadoknađen njihovim psihološkim produbljivanjem.
...i televizijska verzija iz 1997. Tu su Tajvin Lanister i Olena Tajrel!
Stil je precizan, uglačan, na momente podseća na Dikensa, Šarlot Bronte, Arčibalda Kronina ili mnogo kasniju Trejsi Ševalije. Izdvojila bih uvodno poglavlje, kao zaista bajno - Di Morijeova ima dobro oko i vešto nas provodi kroz vrtove, hodnike Menderlija, napuštene (ne i zapuštene!) salone, morskom obalom….gde osećamo kišu, gledamo maglu, udišemo miris raznovrsnog cveća.

Samo pripovedanje je korektno, klasičarsko, sa veoma lepim opisima prirode, enterijera, skoro pa opipljive nelagode u vazduhu. Filmično je i lišeno monotonih odlomaka, ali, nedostajala je ona neophodna iskra, taj „WOW!“ trenutak….Bio je, doduše, jedan - kada Vinters priznaje svojoj bezimenoj (a šta to, neću otkriti zbog onih koji još uvek nisu čitali), međutim, to je brzo stišano zahvaljujujći ovom „mrtvom puvalu“ od pripovedačkog glasa. Dakle, ako bih morala da ga žanrovski negde svrstam, mislim da pre nego „gotski“ i roman misterije, odgovara odrednica drama sa prelazom ka krimi priči, uz primese studije patoloških (ponovo, NEDOVOLJNO razmotrenih) poremećaja i već oprobane klišee (poput incesta, tajne bolesti i dvostrukog života).

Dakle, knjigu svakako vredi pročitati, zaista je fina, ali za najavljivani „gotski roman“ i „delo stoleća“, ipak mu fali onog titraja jeze, iznenadnog obrta, uzavrelosti….Završetak je dobar i donekle popravlja utisak, ali i pored očigledno ciljane zamagljenosti, nepovezan sa početkom - što nije mali propust, jer „preseca“ priču onda kada bi mogla biti zaokružena na pravi način. Ukratko, moglo je bolje, barem sudeći po onako sjajnom, upečatljivom uvodnom poglavlju i već čuvenoj prvoj rečenici….