среда, 25. мај 2016.

Novak naš nasušni

piše: Isidora Đolović

Nakon povratka košarkaške reprezentacije na velika vrata, Saša Đorđević je prilikom jednog obraćanja javnosti prokomentarisao kako mu je sve to drago i zbog činjenice da je, parafraziram, već postalo nenormalno što deca u Srbiji skoro da više ne pikaju fudbal, niti igraju basket. Ali, zato izgleda da svako treće vuče teniski reket. Setih se detinjstva, brata i čitavog njegovog društva koje je jurilo na treninge košarke, navijanja, kolektivnih sportova, trofeja reprezentacije. Jasno je, vremena su se promenila, pojavila se nova polja uspeha i novi moderni heroji, pa ipak….
Kad su Srbi otkrili gluten...i tenis!
Profesionalno bavljenje tenisom je individualni poduhvat, u kome se podrazumeva mnogo finansijskog ulaganja tokom izrastanja budućih šampiona. Krut, donedavno isključivo elitni  „beli sport“ savršeno odgovara otuđenom, kapitalističkom društvu, mašineriji pravljenja novca i minimalnog, do nikakvog, povezivanja sa drugima. Kada prost, siromašni svet počne da po četiri-pet sati dnevno zuri u meč, komentariše gem-set-taj brejk, zajedljivo psihoanalizira Federera ili Nadala, busajući se u grudi junačke kako će nas Novak sve spasiti i oprati nam mučenički obraz pred zlim Zapadom….eto još jednog, naizgled pozitivnog vida zamajavanja nacije. Sportska katarza, izazvana uspesima i pobedama našeg tenisera, kao da je prevazišla ne tako daleka dočekivanja naših košarkaša, odbojkaša, vaterpolista na balkonu pred Skupštinom, a isto tako se i razlikuje. 

Prosečan Srbin u Novaku vidi nekoga ko je, unevši u (kako je jedan od mojih profesora na fakultetu govorio) plemeniti i buržujski sport ponašanje i običaje koji mu nisu bili svojstveni, indirektno trijumfovao nad neprijateljski nastrojenim svetom, u ime naroda nebeskog. U svesti napaćenog, a travestiranim nacionalnim mitom hipnotisanog življa, on kao da ponavlja istoriju, kada su varvarska plemena Slovena došla na Balkan, iznutra nagrizajući već načeto dekadentno vizantijsko carstvo do konačnog sloma. O zlatnim viljuškama da i ne govorimo.

Kako je, dakle, Novak Đoković postao najnovija žrtva srpskog kolektivnog idolopokloništva i sklonosti prema kultu ličnosti? Do kojih granica ide poistovećivanje i zašto su mišljenja tako drastično podeljena, pa duel Nadal-Đoković u prosečnoj srpskoj kući dobija razmere manjeg rata? Uvučen u još jedan tipično srbijanski cirkus, koliko je, međutim, sam u tome uzeo učešća i sa koliko zadovoljstva, samo su neke od diskutabilnih teza. Jedno je neporecivo - postao je još jedna stavka oko koje se glože tzv. „prva“ i „druga“ Srbija, „patriote“ i „izdajnici“, a čiji se stepen privrženosti rodnoj grudi meri upravo fasciniranošću popularnim Noletom.
Zašto je od letos održanog koncerta svetski poznatog šoumena Robija Vilijamsa na Ušću pojedinim medijima bilo važnije to što će istoga dana „Novak zakupiti najbolju ložu za proslavu supruginog rođendana“? Neko bi, samo po naslovu sudeći, stekao utisak da se Robi, eto, iscimao do Srbijice isključivo da bi Jeleni pevao na uvce. Zašto bi bilo kome bilo bitno šta se dešava sa njihovom pudlom i je li se Pjer istraumirao zbog gazdinih rezultata? Da li je baš od tolikog značaja, sem naravno za porodicu Đoković, svaka faza u odrastanju njihovog malog sina? I, naposletku, može li se Novak na bilo koji način okriviti za ovakav fanatični odnos medija prema njegovom liku i delu, a koji mu svakako više škodi nego koristi? Prisetimo se samo kako je i inače ne baš najbolje „snađeni“ predsednik Nikolić, ne tako davno „iskulirao“ ostatak reprezentacije, a Novaka pred kamerama izgrlio i izljubio.
Bez ikakvog spora, Novak je vrhunski sportista, odmeren mladi čovek koji ume da izvaga svoje ponašanje i prilagodi ga svakoj situaciji, ali, nikako kompenzacija za sve naše lične i kolektivne neuspehe, mane, probleme. Nikako superheroj koji će spasiti ugled Srbije u svetu, zaustaviti ekonomsku krizu donacijama iz svog humanitarnog fonda, nikako veći deo onoga u šta štampa sa sumanutom upornošću pokušava da ga pretvori - a zbog čega ga uravnoteženi sve manje simpatišu. Shvatimo da Novak radi svoj posao najbolje što ume. Da li živi u Srbiji, plaća li joj porez ili se društvu odužuje na drugi način, ne bi trebalo da bude bilo čiji problem. Sve je postigao isključivo zahvaljujući sebi i svojima, a očigledni rezultati prvenstveno njemu i služe na čast. Kada u svemu tome ponosno pronosi ime otadžbine, ponovo se radi o njegovoj dobroj volji. Nikome ništa dužan, nema obavezu i moć, niti je fer očekivati, da rešava našu međunarodnu situaciju, unutrašnje krize i slično. Još više je neukusno i iritantno, a  kada se rezultati pogoršaju i licemerno - jer Novak je u porazu, kao po pravilu, na udaru istih onih koji su ga do maločas kovali u zvezde. Tako se narodna sklonost krajnostima još jednom potvrđuje. Kada zastupa nacionalne interese, Novak je otelotvorenje srBstva, sve dok se, uglavnom od strane istih tih poklonika, ne potegne npr. pitanje njegovog života i već čuvenog plaćanja poreza u Monte Karlu. Kada gubi meč ili dođe u period slabe forme (jer je, na kraju krajeva, ipak ljudsko biće, a ne mašina), on je sam. Od uzdizanja u nebesa do najstrašnijeg blaćenja, kako to samo Srbi umeju.

 Svakako služi za ponos i primer svojom posvećenošću i postignućima, ali i očiglednim naporom da se s godinama kultiviše i one u početku veoma izražene crte koje su ga, valjda, približile „ponosim se inatom i primitivnošću“ plebsu, suzbije za svoje dobro. Ali, Novak NIJE Tesla, ni car Dušan. Njegovo pravoslavlje ili bazično poznavanje stranih jezika nisu razlog da ga proglašavaju za novog apostola, revolucionara ili naučnika; njegovi sportski uspesi nisu jedini i najblistaviji u našoj istoriji, ni njegovi maniri dokaz vrhunske moralne superiornosti nad omraženim stranim rivalima, a njega samog sasvim sigurno ne raduju takva preterivanja u hvalospevima. Ako ga je uopšte i briga. Niti smo „svi mi Novak“. On nije sredstvo lečenja naših kompleksa inferiornosti. I zato ne pravimo filozofiju od tenisa, ne konstruišimo još jednu „teoriju zavere“, ne zamajavajmo se ionako skloni paranojama. Izvucimo iz Đokovićevog uspeha onu jedinu važnu pouku: da samo mnogo truda, borbenosti i privrženosti svom poslanju daju rezultate. Sve drugo je, zaista, sporedno.