субота, 23. април 2016.

Odbrojavanje: Predviđanja i još ponešto

komentariše: Isidora Đolović

Narode, ostalo je nešto više od 24 časa do dugo očekivane televizijske premijere početka šeste sezone "Igre prestola". U međuvremenu, stižemo da odamo poštu iznenada preminulom muzičkom geniju Prinsu (kao i David Bowie, dobiće poseban veliki tekst od mene, u toku godine), vidimo leđa izbornom cirkusu i obeležimo međunarodni Dan knjige (23. april). A kad smo već kod literature, nešto najbolje što gledaocu-čitaocu može da se desi jeste  psihičko odvajanje knjiga i serije. Sada sam pronašla u oba slučaja vrednost i uzbudljivost, nema više sitničarenja i kritikovanja, gledam bez opterećenja i zato mi neizvesnost na kraju pete sezone uopšte nije pala teško (u poređenju sa višegodišnjim čekanjem na Martinovu inspiraciju da proradi), čak mi je još uzbudljivije jer ne znam ništa (onako, džonsnouovski!).  

Poslednju poznatu epizodu ispratili smo kroz ovaj prizor:
Mašta nam je dovoljno zagolicana, a odsustvo Kita Haringtona sa premijere šeste sezone samo je deo medijske i marketinške igre, vešto održavanog nivoa napetosti i znatiželje.


Džonova sudbina je zaista goruće pitanje, koje stoji otvoreno već godinama, od objavljivanja "Plesa sa zmajevima" - i naravno da će  "k'o zmija noge" skrivati krajnji ishod. Kit niti može, niti sme da otkrije išta, ali, sedam dana po završetku emitovanja pete,  potvrđeno je da je produžio ugovor za šestu sezonu. Drugo, Džon je lik od krucijalne važnosti za priču, protagonista sa kojim su uvezane, logički ako ništa drugo, tolike sudbine i zbivanja, da bi njegova definitivna likvidacija bila ubistvo same serije/knjige. Kako objasniti Melisandrin povratak? Kome prepustiti borbu protiv White Walkera? Ko, osim Deneris, ima takav razvojni potencijal i značaj za radnju, u čiji je "character development" toliko uloženo, ko bi bio nosilac priče ako Džona nema? To su samo neka pitanja koja mi u ovom trenutku padaju na pamet. Dakle, bez brige, još nije kraj njegovog puta. Svakako, tvorci serijala moraju opravdati efekat neizvesnosti, najavljivani "završetak koji će zapaliti Internet", Martin tek treba da objavi knjigu, spojleri su se već duže vreme znali i među nečitačima....Bićemo u neizvesnosti još par dana (sedmica?), ali, ništa nije tako jednostavno sa "GoT"-om, navikli smo već. No sikiriki. 

Mada je predviđena osma sezona još uvek daleko, imaćemo "bittersweet ending", šta god to značilo. I  neće biti baš TOLIKO crno. Istina, Martinov svet nije takav da možemo očekivati hepiend, a s druge strane je mnogo neočekivanih obrta - nije fer, kao ni sam život, ali, mislim da će za Starkove biti završne pravde, barem na samom kraju. Meni je, kao i većini, previše što ih toliko maltretira - ali, u širem kontekstu, na taj način može poslati neku od sledeće dve poruke: 
1. na svetu nema baš mnogo pravde, pošteni su naivčine i uvek nagrabuse (što i nije daleko od istine), 
2. na svetu ima pravde, ali je spora, teško se dostiže, međutim epski trijumfuje onda kad se najmanje nadaš i onako kako najmanje očekuješ. 
I zapravo mi se dopada taj stepen realističnosti, neizvesnosti, ironije! Jer, površinski gledano, predstavljen nam  je viteški svet, ali, u kome nije dovoljno imati atribute iz priča za malu decu, nego biti i lukav, pokvaren, proračunat, gde nikome ne možeš verovati i moraš da se mnogo dovijaš da bi opstao.
Džon i Deneris su od početka najistureniji likovi. Glavni su, zaista. Tu negde im "diše za vratom" Tirion. Ali, njih dvoje su Led i Vatra iz naslova, jasno kao dan - često sam pisala o simbolici i načinu na koji se njihove priče vode od samog starta. Ostali iz galerije junaka i anti-junaka samo doprinose šarenilu, slojevitosti, dubini priče.  I meni je skoro svako od njih, glavnih i epizodnih, pozitivnih ili negativnih (ako ova kategorija u pravom smislu postoji kod Martina), drag na svoj način. Zapravo, više ih je koje simpatišem nego onih koji me nerviraju.  

Jasno je, obožavam Starkove od samog početka. Oni su najveći stradalnici u priči, prosto je neverovatno do kog stepena ide maštovitost autora u njihovom zatiranju, ali, istovremeno, imajući u vidu da je Martin prvobitno planirao da mu se roman zove "Time of the Wolves", mislim da će završetak označiti koliko-toliko pravedan kraj za tu porodicu/kuću, makar i samo kroz Džona. Sa njima je počelo, sa njima se mora i zatvoriti krug. Naravno, odlično je kako se priča raširila, kako su ubačene i ostale plemićke kuće, pa povezane međusobno, ali, koliko god delovalo da se fokus sa Starkovih pomerio, oni su i dalje stožer zbivanja. The North Remembers. 

Ali, uz severnjački, čeka nas još jedan kontraudar u najavi. Gnev Lanistera, ujedinjenih u bolu zbog gubitka i nikad neposrednije ugroženosti, po svoj prilici će imati pravu erupciju.

Razumem kako funkcioniše adaptacija/ekranizacija  književnog dela, posebno ovako komplikovanog i punog detalja, teško je i mislim da su autori, s obzirom na intermedijalna ograničenja, svakako uspeli. I nemam zamerki na promene, niti na izbačene delove priče -  ono što mi smeta jeste labava motivacija pri završetku pete sezone, zbrzanost i odsustvo logike. Ostajem pri stavu da je u pitanju  propust reditelja, da su mogli bolje i da nisu iskoristili potencijal priče koji su imali, pre svega odlukom da rotiraju likove (Sansa-Džejn), mada su postigli i uzbudljivost, i efekat i atmosferu i dinamiku...ali, ima "rupa". Kao sa Brienne i Stanisom, da ne pominjem Dornu - koja je bez dvoumljenja promašaj, verovatno najveći od početka emitovanja. Da li je problem bio kratak rok za osmišljavanje, nedovoljna upućenost u napisani materijal, nevičnost samostalnom nastavljanju priče, ne znam, a nije ni naročito važno. 

Sada mogu da se igraju, pa da u nedostatku novog materijala sve u nastavku bude njihov fan -fiction (inače, pojava koja mi neopisivo ide na živce, zapravo krajnje bolesna). U seriji je, što je uopšte tendencija moderne televizije (HBO posebno), do sada bilo previše seksualizacije, eksplicitne golotinje (u petoj sezoni ne, što je iznenađujuće), neretko se preteruje u, za priču nebitnoj, brutalnosti, bespotrebnom iživljavanju, potrošenim minutima punim besmislenog ljubakanja, golih grudi i ispraznih dijaloga. Koga briga za neke tamo zombije ili zmajčeke...kada narod ište perverziju! Žene su (na šta se uglavnom prvo ukazuje) veoma često degradirane, ali, opet, ni muški likovi nisu u boljoj poziciji. Mračan je to svet, surov, bez ikakvih pravila. Kao da se svaki trijumf ili privid trijumfa plaća desetostruko. Niko nije bezbedan.
Da još prokomentarišem dilemu svih nas fanova oko teškog razgraničenja dve herojske, mesijanske figure i njihove uloge. Obećani princ je svakako iz dinastije Targarjena, proročanstvo jasno naglašava da će se "roditi iz Erisove i Raeline loze", što je uostalom i bio razlog da se venčaju. Mislim da je to Deni. Azor Ahai je ratnik, tako da Džon više odgovara merilima, s tim što i Deni u knjizi ima snove/vizije o Zidu, Tuđinima, pa onda proročanstvo u znaku broja tri... Ono što je sigurno -  baš njih dvoje su neophodni za "pesmu Leda i Vatre". U kom svojstvu i na kojim stranama, ostaje da se vidi.
O, kalesi, 'de si?!?

Naravno, očekuje nas i Družina Denerisinog izgubljenog prstena!  Cilj: iza Zida udati Sansu za Night King-a. Jer "lojalnost se ne postiže tako što ćeš odrati ljudima kožu, nego brakom."(Kao da se iz pozadine oglašava Đorđe Čvarkov:"Ako ima zmajeva, i ja dolazim!")


Dakle, JESTE LI SPREMNI?