Čežnju
za neophodnom dozom uzbuđenja kroz magiju izmeštanja iz svakodnevnice, najpre
su - pored knjiga, naravno! - ponudili da ublaže “Vikinzi”. U toku je četvrta
sezona, pratimo i komentarišemo (a čitati možete na OVOJ STRANICI). Ali, tek sa, sada već legendarnom, frazom Sersei Lanister: “I choose violence!”, Internet je
nanovo planuo! Hoće li Teon i Sansa konačno umaknuti torturi? Koga su to Boltonovi
zapalili? Da li nam se čini, ili vaskrsli Džon istinski predvodi vojsku? Kakve
vizije i otkrovenja očekuju Brena? Juron Grejdžoj kao pojačanje, Arjine nove
veštine, Jara-lezbejka, Deneris ponovo među Dotracima...
Verovatno
u ovom trenutku nema iščekivanijeg televizijskog sadržaja od predstojeće, šeste
sezone planetarno popularne serije “Igra prestola”. Iako je varnicu zapalio
Džordž R.R.Martin, tek prenošenjem (delića) njegovih zadivljujućih romana u
oblast pokretnih slika, požar je - sviđalo se to nama ili ne - zaista buknuo.
Danas, baza fanova “GoT”-a često podseća na sektu, pletu se najneverovatnije i
najbesmislenije teorije, vode ozbiljne polemike, pišu studije, siže provlači
kroz sociološke, kulturološke, pravne i vojne filtere, dok tvorci igranog
serijala zadovoljno trljaju ruke.
Po
čemu se to peta razlikovala od prve četiri sezone, u pozitivnom i negativnom
smislu? Šta je uslovilo nikada veće i zbilja fanatično zanimanje za dalje
razvijanje turbulentne priče o nasilju, slavi, (ne)pravdi i borbama bez kraja?
Mada odgovore znate, narednih nekoliko subota ćemo ih se zajedno prisetiti i
vreme do emitovanja prve nove posvetiti rezimiranju, predviđanju, kritikovanju
ili hvaljenju, uz pomalo analiza.
Ključna
razlika sastoji se u sledećem: po prvi put smo SVI u istoj poziciji, čitaoci i
samo gledaoci, “veterani” i novajlije. Nema više šta da se krije, nema one
prednosti (naravno, ne mislim na glavnu, u vidu činjenice da bogatstvo pisanog
uzora nikada nije moguće potpuno predočiti) na koju smo se pozivali i “tajne
formule” u vidu spojlera, koje smo izvlačili kao keca iz rukava. Svi smo sada,
žargonom ljubitelja rečeno, Unsullied.
I ima nečeg podjednako simpatičnog i oslobađajućeg u tome.
(Ne) Dolazi zima....
Htela
bih da najpre prokomentarišem Martinovo saopštenje, koje je pre nekoliko meseci objavio
na svom blogu, a povodom šestog nastavka - “Vetrovi zime”. U suštini, smatram da je ono sasvim fer sa njegove strane.
Priznao
je nešto što mnogi nisu želeli ili mogli da shvate: kako nakon globalne
histerije za knjigama - nastale zahvaljujući seriji, kao pisac dolazi u ozbiljan rizik da
od tog fenomenalnog, jedinstvenog sveta napravi potpuni promašaj. Razlog: utrkivanje
sa ekranizacijom, očekivanjima fanova jedne, druge ili obe verzije (pisane i
televizijske), sa pompom, teorijama....Ogroman je to pritisak. I
rizik!
Ovako bi mogao da spasi konačan ishod. Da razdvoji knjige od serije, kao što sam ja učinila, da bih mogla da volim oboje, bez vaganja, upoređivanja, nerviranja. Iskreno, koliko god čeznula da saznam kraj priče, toliko me beskrajno izluđuje rivalstvo gledalaca i čitalaca, pitanje "spojlera", "prednosti", kao da se radi o takmičenju. Ljudi kao da nisu svesni koliko je stvaralački proces složen i težak, od koliko mnogo faktora zavisi, koliko zna da optereti, blokira. Ne podržavam Martinovu očiglednu rasplinutost “na sto strana”, to što se ulenjio, što je uopšte podlegao pompi i komercijalizaciji, ali, ne bih volela ni da postane Danijela Stil i “štancuje” 10 romana godišnje. Baš zato što volim njegove knjige i što želim da i završnica bude na nivou prethodnih delova - ili da je uopšte nema.
Ovako bi mogao da spasi konačan ishod. Da razdvoji knjige od serije, kao što sam ja učinila, da bih mogla da volim oboje, bez vaganja, upoređivanja, nerviranja. Iskreno, koliko god čeznula da saznam kraj priče, toliko me beskrajno izluđuje rivalstvo gledalaca i čitalaca, pitanje "spojlera", "prednosti", kao da se radi o takmičenju. Ljudi kao da nisu svesni koliko je stvaralački proces složen i težak, od koliko mnogo faktora zavisi, koliko zna da optereti, blokira. Ne podržavam Martinovu očiglednu rasplinutost “na sto strana”, to što se ulenjio, što je uopšte podlegao pompi i komercijalizaciji, ali, ne bih volela ni da postane Danijela Stil i “štancuje” 10 romana godišnje. Baš zato što volim njegove knjige i što želim da i završnica bude na nivou prethodnih delova - ili da je uopšte nema.
Serija
je u prve dve sezone dosta verno pratila romane, u međuvremenu postala
samostalni entitet i u svom domenu sasvim dobra. Uzbudljiva, dinamična, sa
mnogo sjajnih glumaca. Dok se ne upoređuje sa knjigama, nema zamerke. Beniof i
Vajs rade dobar posao, a poenta adaptacije i jeste u tome da se zasniva
na književnom predlošku, ali nije (nužno) i njegova verna kopija. Malo je
serija i filmova kojima je to pošlo za rukom. Krajnje je vreme da se
Dž.R.R.Martinova "Pesma Leda i Vatre" odvoji od HBO "Igre
prestola"! Ne kažem to samo kao jedna od onih koji su ih "voleli dok
nije bilo opštepopularno", već koji smatraju da je serija doprinela, kako
skretanju pažnje na knjige, tako i (nažalost!) skretanju pažnje SA knjiga.
I
meni, kao i mnogima, smeta što Martin izgleda da baš i ne poštuje fanove, ali,
opet, verujem da se potpuno izgubio, ni sam ne znajući gde bi i šta dalje.
Zapleo se u popularnost, posebno i neslućeno pojačanu sa
"lansiranjem" serije, tako da slutim kako ni sam više ne može da
prepozna onog pisca koji je krenuo u “PLiV” avanturu pre toliko
godina. Čini se da je, nakon svega, možda pogubio konce dela, zapetljavši se u
sopstvenu viziju, koncepte, rokove, pažnju spolja (koju je i sam podgrevao i to
prilično). Zbog toga nisam razočarana, jer sam se, nažalost, još pre
godinu-dve, pomirila sa tim da su njegova obećanja i najave teško izvodljiva
priča, a one pretpostavke da je već napisao sve, pa sad samo "tvrdi
pazar" - pusti snovi fanova.
Iskrena
da budem, ne očekujem baš ništa, spremna sam i na mogućnost da nikada ne završi
serijal - što bih možda i volela više nego da nam servira nešto ispod
očekivanog nivoa, navrat-nanos i iznuđeno. Eto dokle je došlo. Zato mi je
sa ovim njegovim priznanjem nekako laknulo, jer konačno nema više
"zavlačenja" (za koje sam takođe sigurna da nije bilo obmana ili
manipulacija, već da je i sam verovao da će planirano postići u zacrtanom roku), nego je
lepo priznao da je dospeo u ćorsokak. Da znamo na čemu smo - i mi i on.
Kao
što ste možda saznali iz mojih ranijih tekstova (npr. OVOG), prvo sam pročitala knjige i dosta dugo, do treće sezone bojkotovala seriju. Plašila se razočaranja.
Naravno da nisu sva moja očekivanja ispunjena, ali, zauzvrat su neka
prevaziđena. Razdvojila sam ih i sad mi je sve potaman. Nažalost, logika u
seriji ili filmu često mora da strada zarad dinamike, ekonomičnosti ili
naprosto uzbudljivosti radnje. To nije nužno loše, a svakako je nešto što se
MORA prihvatiti. Martinov serijal je sam po sebi veoma ambiciozno osmišljen i
napisan, a ekranizacija se u teoriji graničila sa nemogućim, tako da je
besmisleno i licemerno sada se žaliti, kad su ljudi ne samo uspeli skoro
nemoguće, nego postigli i kvalitet. Dakle, hrabrost se isplatila. Dežurnih
eksperata će uvek biti, svuda i za sve.
Četiri Serseina "viteza"
Na
Sarinom blogu smo već komentarisali različite likove iz serijala, njihove
knjiške i televizijske verzije. Preporučujem da pogledate njen vrlo zanimljiv
pregled muških i ženskih “Game of Thrones” junaka. Ja ću se ovom prilikom osvrnuti na samo nekoliko njih oko kojih bi se, direktno ili posredno, mogla “vrteti”
buduća radnja oba medija. To su, nazovimo ih tako, Serseini "vitezovi", tj. muškarci oko kojih se u određenom trenutku odvijala sudbina Tajvinove lavice.
1. Što se Džejmija (u interpretaciji šarmantnog Nikolaja Koster-Valdoa) tiče, dovoljno je reći:"Izgubio ruku, dobio mozak." Sa njim je Martin postigao gotovo nemoguće i mada je još uvek veoma problematično npr. pokazivanje apsolutnog odsustva kajanja zbog bacanja Brena sa kule, bacanje svetlosti na njegove misli, unutrašnju borbu između odanosti prema porodici i objektivne stvarnosti (ponajviše zahvaljujući zbližavanju sa Brienne) između dužnosti (Kraljeva garda u koju je rano primljen) i svoje ličnosti i prohteva, činjenica da je čitavog života u velikoj meri bio Serseina i Tajvinova igračka zavaravana sopstvenim egom i tim odbojnim držanjem...učinili su ga više nego zanimljivim.
1. Što se Džejmija (u interpretaciji šarmantnog Nikolaja Koster-Valdoa) tiče, dovoljno je reći:"Izgubio ruku, dobio mozak." Sa njim je Martin postigao gotovo nemoguće i mada je još uvek veoma problematično npr. pokazivanje apsolutnog odsustva kajanja zbog bacanja Brena sa kule, bacanje svetlosti na njegove misli, unutrašnju borbu između odanosti prema porodici i objektivne stvarnosti (ponajviše zahvaljujući zbližavanju sa Brienne) između dužnosti (Kraljeva garda u koju je rano primljen) i svoje ličnosti i prohteva, činjenica da je čitavog života u velikoj meri bio Serseina i Tajvinova igračka zavaravana sopstvenim egom i tim odbojnim držanjem...učinili su ga više nego zanimljivim.
S
druge strane, nikada nisam bila pobornik teze o zaljubljenosti Džejmija u
Brijenu, baš kao ni Pseta u Sansu (ili obrnuto), a znam da ima mnogo njih koji
na tome insistiraju. Više mislim da je kod Džejmija prisutno ogromno poštovanje
prema ženi-vitezu, uz naklonost razvijenu kroz sapatništvo. Zajedno su prošli
kroz najgore i on to ceni više nego što je mislio da će ikada sebi dozvoliti.
Da, jedna "Mačevojčura" postepeno menja prvobitnu
ironijsku distanciranost, do iskrenog divljenja i uvažavanja! Baš je nenametljivo,
a primetno, pokazan razvojni luk Džejmijevog lika, kako ga Brijena kao
protivteža oholoj, lepoj, beskrupuloznoj Sersei, upoznaje sa nekim drugim
pogledima na život, svet, sebe. Ali, opet, to je čar Martinovih knjiga i
serijala, jer su likovi retko jednodimenzionalni.
Njegov put se u minuloj sezoni dosta razlikuje od onog koji mu je Martin namenio i biće interesantno pratiti kako će se dalje odvijati ova priča.
2. Pitanje koje kopka najveći broj nas, mada gotovo niko više ne sumnja u izvesnost "formule" (R + L = J), tiče se Džonovog porekla. Ne prođe ni sezona, a da se, jedva primetan, ne pojavi po koji signalčić, bila to uzgredna replika ili neki simbolični kadar - od Gvozdenog prestola po kome veje sneg, u Denerisinoj redukovanoj verziji vizije iz Kuće neumirućih; do fokusa na njegovom pridošlom licu u trenutku kada meštar Emon govori Semu da je "jedan Targarjen potpuno sam na svetu " strašna stvar.
Njegov potencijalni otac, Denerisin legendarni brat, Lijenin "otmičar", Sersein nesuđeni suprug....ko je bio Regar? U seriji o njemu saznajemo tek iz, u različitim trenucima "nabačenih" komentara i sećanja. S obzirom na to da je i u knjigama prva perspektiva iz koje ga upoznajemo upravo ona gnevnog Roberta, mnogi čitalac je u početku mrzeo Regara. Isti je bio i moj utisak, ali, Martinovo majstorstvo i jeste da nam laganim otkrivanjem karata i osvetljavanja likova iz više uglova preobrati anti-junake u romantične heroje (Regar), antipatične u stradalnike (Teon) ili surove - a neodoljive u saosećanja i razumevanja vredne - i još uvek neodoljive (Džejmi).
Njegov potencijalni otac, Denerisin legendarni brat, Lijenin "otmičar", Sersein nesuđeni suprug....ko je bio Regar? U seriji o njemu saznajemo tek iz, u različitim trenucima "nabačenih" komentara i sećanja. S obzirom na to da je i u knjigama prva perspektiva iz koje ga upoznajemo upravo ona gnevnog Roberta, mnogi čitalac je u početku mrzeo Regara. Isti je bio i moj utisak, ali, Martinovo majstorstvo i jeste da nam laganim otkrivanjem karata i osvetljavanja likova iz više uglova preobrati anti-junake u romantične heroje (Regar), antipatične u stradalnike (Teon) ili surove - a neodoljive u saosećanja i razumevanja vredne - i još uvek neodoljive (Džejmi).
Regar
je bio knjiški tip, dok nije pročitao izvesno proročanstvo. Stekla sam utisak da je, poput Lorasa, bio sjajan turnirski borac i vitez, ali, bez iskustva i veštine u
ratovanju, zbog čega je i izgubio u
okršaju sa Robertom. Dok sam čitala knjige, zamišljala sam ga kao “ultimativnog frajera”,
pravog romantičarskog junaka, misterioznog i melanholičnog, savršenstvo
lepote. OK, izuzev harfe! Lik koji ide da
spava u ruševinama i boli ga uvo šta će drugi reći, a kad skine kacigu na
turniru, ženske na tribinama padaju u nesvest... Šta se zapravo dešavalo i podstaklo čuvenu teoriju, čitajte u seriji tekstova, počev od OVOGA.
Uz to kako je njegov lik oblikovan, meni najviše
ide teorija da se zaista zaljubio u Lijenu, da je bio u braku bez ljubavi
sklopljenom protiv njegove volje i da su njih dvoje pobegli jedino iz ljubavi,
napravivši, naravno, ogromnu glupost, ali, u skladu sa Paris-Helena matricom.... Zapravo,
uopšte se ne zna kakvo je to proročanstvo Regar pročitao i šta ga je TOLIKO
promenilo. Kao što nije baš najjasnije da li su Azor Ahai i Obećani
princ jedno te isto.....Zna se da je: 1. Regar prvo mislio kako je on taj, jer
se rodio na dan izbijanja požara u Letnjim dvorima (što je bio valjda poslednji
pokušaj da ožive zmajeve); 2. onda da je to njegov i Elijin sin Egon. U Deninoj
viziji, žena (za koju se pretpostavlja da je Elija) drži dete, a Regar govori
da će ga nazvati Egon, jer je Obećani princ "i njegova je Pesma Leda i
Vatre". 3. Nema nikakvih naznaka da se u njegovom tumačenju
proročanstva pominje Lijena ili bilo koji Stark, ali, neosporno je da se za konkretnu devojku zainteresovao
posle turnira u Harenhallu i situacije sa misterioznim vitezom - za koga se
spekuliše da je bila Lijena, s obzirom na njene veštine.
Prva
scena u kojoj Rob i Džon pronalaze svoje jezovuke je interesantna, jer je majka
mladunaca usmrćena usled probadanja jelenskim rogom. Jelen je simbol kuće
Barateon, Robert je u svojoj slepoj ljubomori želeo da satre "zmajski
nakot", pa Nedovo štićenje Džona i skrivanje identiteta njegove majke čak
i po cenu Ketinog besa ima smisla. Kako god bilo, u toj simboličnoj prvoj
sceni, albino jezovuk, mada odbačen od ostatka čopora i osuđen na
smrt, ipak će preživeti, zahvaljujući Džonu. Time se uspostavlja značajna veza.
Kao što je Duh različit, Džon- mada ironično, uz Arju, jedini izgleda tipično
"starkovski" - oseća "da ne pripada tu". U knjigama se
često potencira Džonov učestali košmar - dok silazi u kriptu Zimovrela, gde ga nezadrživo vuče nekakvo saznanje, istovremeno ima jak osećaj da želi da vikne kako "nije
Stark". Zatim, na Zidu je značajan i dosadni gavran matorog Mormonta, koji u jednom
trenutku grakće na Džona:"King". A, eto, i u epizodi “Hardhome” iz
minule sezone, oslovili su ga sa King
Crow! Najviše me zanima na koji će način povezati Deni i Džona, njihove
priče. I kakav će biti taj "bittersweet" završetak!
Govoreći
o istorijskom zaleđu Martinove proze, setite se da Džejmi u
"Gozbi" evocira kako mu je Regar pred odlazak u bitku nagovestio svoj plan o izvršenju izvesnih promena pošto se vrati. Znamo šta se desilo, tako da
ostaje misterija šta bi bilo, ali, stalno mi pada na pamet da je to još jedan signal kako Džon, vrlo
sigurno sin Lijene i Regara, nije kopile. To bi bio zanimljiv obrt, budući da
je celoga života bio uveren u to i patio zbog toga, ali i zbog njegovog
specifičnog morala usled pripadnosti Noćnoj straži. Postoji velika mogućnost da
je Regar u tajnosti oženio Lijenu i planirao da prizna dete dobijeno u tom
braku kao prvog naslednika trona. Prvo, Targarjeni su praktikovali bigamiju.
Drugo, Lijena nije bilo ko, već devojka iz plemićke, lordovske kuće nekadašnjih
kraljeva Severa i što je još bitnije, sigurno ne naivna žrtva otmice i
silovanja. Pada mi na pamet slučaj Ane Bolen kao druge supruge Henrija VIII,
tj. da je Lijena sa svoje strane mogla da utiče na to da postane druga i - vrlo
moguće - glavna kraljica, koja će nastojati da "progura" svoje dete u
prvi plan. Martin je pokazao izuzetno dobro i svestrano oslanjanje na
istorijske i književne izvore.
3. O
Robertu.... definitivno nije bio pravi vladar, niti vešt političar, jedino je znao da vitla buzdovanom,
pije i pravi decu na sve strane. Iskoristivši dobar trenutak, pozvao se na srodstvo Barateona
sa Targarjenima, uz to imajući i lilčne razloge da se pobuni. Ali, na kraju
nije znao šta dalje. Mada je bio bolji kralj od Erisa (što i nije baš teško, od
dva zla odabrati manje), na duže staze se pokazao kao loš izbor, a
njegova potpuna nezainteresovanost i neupućenost su potom učinili svoje. I sada
treba sve vratiti u ravnotežu. On zaista nije bio kriv za masakr u Kraljevoj
luci. Iza toga stoje Lanisteri, kao i iza većine pogrešnih odluka koje je
Robert u kasnijim godinama svoje vladavine donosio. Robert je bio ratnik - temperamentan,
pomalo priglup, poprilično prost. Idealan za manipulaciju. I kada iza takve
ličnosti stanu Tajvin i njegova "zlatna" dečica, Varis, Maloprstić i
ostatak dvorske kamarile, šta drugo možeš dobiti?
Da
je Robert bio loš, ne verujem da bi se Ned i Džon Erin sa njim sprijateljili.
Bio je još u mladosti pijanac, razvratnik, sve to stoji, ali, obijalo se o
glavu isključivo njemu. Mržnja prema Targarjenima rasplamsala se nakon
Lijeninog nestanka i kasnije prerasla u fiksaciju koju ništa nije moglo da
zaleči, čak ni činjenica da se osvetio Regaru, čak ni to što je Lijena umrla,
kao i najveći broj ljudi koje je krivio za sve to. Njegov život kao vladara,
nakon Uzurpatorovog rata, pokazuje da je pobeda bila poprilično gorka. U
suštini, nije postigao ništa od očekivanog, postao je samo marioneta
onih koji su hteli da vladaju, a nisu imali toliko prava kao on. Pa, lepo, dok
se Bobi polako pretvarao u svinju i gušio svoje frustracije u alkoholu i
bordelima, ti pozadinski vladari su vodili igru. I što je najgore, Robert je
toga bio svestan. Zato je angažovanje Neda kao desnice bilo poslednji pokušaj
da sve dovede u red, ali, nažalost, poziv koji je stigao preksano.
Robert
je osvojio tron u ustanku protiv dinastije koja je uveliko zagazila u
dekadenciju, pozivao se na srodstvo sa njima preko majčine linije i povod u
vidu lične uvrede koju mu je naneo Regar. Duga priča i malo komplikovanija
od proizvoljnih zaključaka. Egon, Renis i Visenija su se takođe nasilno izborili za tron, ako ćemo iskreno. Niko nije bio potpuno čist i bezgrešan. Strašno je
što su masakrirali članove porodice, ali, to su bili Lanisterski ljudi, zar ne?
A isti ti Lanisteri su u seriji maksimalno "oprani", što već
predstavlja drugu priču.
Zbog opsesije Lijenom, Robertov brak sa Sersei od početka je bio osuđen na propast. Sa obe strane, neostvarena očekivanja dovela su do uzajamne netrpeljivosti i mržnje. Ali, dok bi Sersei sa Regarom (u braku koji je Tajvin priželjkivao, ali, paranoični Eris odbio) verovatno pronašla sreću i spokoj, što bi je sprečilo da srlja u (tw)incestuoznu vezu, Lijena je znala za verenikova"švrljanja" i nije bila oduševljena ugovorenim brakom. Robert je ostao opsednut mrtvom dragom baš zato što je nikada nije mogao dobiti, a pitanje je da li bi, da je ostala živa, ispao baš vitez a-la-Banović Strahinja.
Zbog opsesije Lijenom, Robertov brak sa Sersei od početka je bio osuđen na propast. Sa obe strane, neostvarena očekivanja dovela su do uzajamne netrpeljivosti i mržnje. Ali, dok bi Sersei sa Regarom (u braku koji je Tajvin priželjkivao, ali, paranoični Eris odbio) verovatno pronašla sreću i spokoj, što bi je sprečilo da srlja u (tw)incestuoznu vezu, Lijena je znala za verenikova"švrljanja" i nije bila oduševljena ugovorenim brakom. Robert je ostao opsednut mrtvom dragom baš zato što je nikada nije mogao dobiti, a pitanje je da li bi, da je ostala živa, ispao baš vitez a-la-Banović Strahinja.
4. I stižemo do mog, uz Ašu - pardon, Jaru Grejdžoj, verovatno najvećeg razočaranja u odnosu na pisanu verziju. Možda zato što sam svoje upoznavanje sa knjigama počela od trećeg dela, gde je prva Lorasova scena ona u kojoj dolazi po Sansu da je otprati do svoje sestre, pojavivši se ful-neodoljiv na vratima,u trenutku kada Starkova starija kći pubertetski, intenzivno mašta o zadizanju njegove tunike, dodirivanju grudi viteških i "provlačenju prstiju kroz njegovu savršenu smeđu kosu", opšta slika je ostala tako blistava.
Postoji odličan odlomak iz četvrtog dela, kada osakaćeni povratnik Džejmi posmatra Lorasa i upoređuje ga sa sobom iz mladosti, u fazonu:"Isti je kao nekada ja, samo što..."
Lorasova homoseksualnost se očigledno koristi da bi radnju učinila bližom savremenom dobu i toliko forsiranim slobodama i “političkoj korektnosti”. Tačnije, podilazi im se, a potpuno bez veze i irelevantno za radnju u knjigama, što mi, između ostalog, najviše smeta. Niti je tu mesto, samo čini lik smešnim.
Postoji odličan odlomak iz četvrtog dela, kada osakaćeni povratnik Džejmi posmatra Lorasa i upoređuje ga sa sobom iz mladosti, u fazonu:"Isti je kao nekada ja, samo što..."
U knjigama je božanstveno
lep, drzak i sujetan - dok je Mardžeri manje opasnica nego u interpretaciji
Natali Dormer (da se razumemo, sjajnoj!), a više nevinašce i "tajrelska
ruža" u pravom smislu, mezimica. Zato su u seriji baš sve Lorasove vicious crte dali Mardžeri i njen
lik je stoga mnogo, mnogo zanimljiviji i aktivniji. Sam tok priče sa suđenjem potpuno je izmenjen i uprošćen, navodno da bi što manje podsećao na slučaj Ane Bolen, koju je Natali igrala u "Tjudorima". Stoga su izbačena braća Ketlblek i zaplet sa neverstvom, a ubačena istraga protiv Lorasa, koji u petoj knjizi, zapravo, uopšte nije prisutan u gradu kada se sve to zbiva. Ironija je da uključivanjem brata u proces protiv mlade kraljice, kao optuženog za sodomiju i uz to verenika kraljice Sersei, jedinog naslednika Highgardens-a, priča mnogo više liči na onu o Bolenovima nego što bi to bio slučaj da se ostalo pri Martinovom predlošku.
Možda sam glupa, ali, kada sam prvi put čitala knjige, uopšte mi nije palo na pamet da su Renli i Loras gej par. Tek nakon što se pojavila serija, obratila sam više pažnje u drugom čitanju i bilo je aluzija, ali, ništa otvoreno ni previše uočljivo. Istina, ima jasno simptomatičnih delova, npr. kada ga nazivaju "Renlijev cvetić" ili komentarišu u stilu "ne treba računati na produžavanje loze/ženidbu od strane najmlađeg Tajrela". Ali, u seriji je sve to BAŠ prenaglašeno, istaknuto do neukusa. Renli mi se dopadao - Loras me iritira. Sve ono što je u knjigama kod njega dobro, u seriji su preneli na karakter Mardžeri. Lorasova homoseksualnost se očigledno koristi da bi radnju učinila bližom savremenom dobu i toliko forsiranim slobodama i “političkoj korektnosti”. Tačnije, podilazi im se, a potpuno bez veze i irelevantno za radnju u knjigama, što mi, između ostalog, najviše smeta. Niti je tu mesto, samo čini lik smešnim.
Fin Džouns je simpatičan dečko i sigurna sam da se, kao i ostatak ekipe, maksimalno trudi. Na kraju krajeva, glumci nisu krivi što je materijal često loš. U ovom slučaju, Loras je potpuno sveden na karikaturu. Bio mi je verodostojan jedino u prvoj epizodi, kad se tek pojavljuje na turniru, posle je bilo sve gore i gore. Ono malo potencijala koji "sevne" kroz pojedine scene (puštanje "bubice" Renliju o preuzimanju trona, kasnije oplakivanje istog, konfrontiranje Džejmiju na Džofrijevoj svadbi...) uništeno je besmislenim i izmišljenim scenama, poput očijukanja sa Oberinom Martelom ili one blamirajuće šetnje sa zaljubljenom Sansom. Peta sezona kao da mu vraća pomalo ozbiljnosti, ali i nagoveštava da lik postaje potpuno beskoristan. Videćemo.
Sledeće subote: Slučaj Stanis i reakcije