среда, 2. март 2016.

Sa telefonom - sami

Autor: Isidora Đolović
Objavljeno: 22. decembra 2014. na portalu Bulevar umetnosti

(* "K'o kec na desetku", pre par dana se na jednom od blogova koje pratim, fake poet, pojavio citat Arsena Dedića: "Danas ljudi idu na kavu s mobilnim telefonom, a ne s prijateljem." I pokazao da, nažalost, ni moji tekstovi ne zastarevaju kada se dotaknu tih bolnih mesta.)


U početku beše fora „Alo, o’đe mobilni!‟, pa onda pesmica „Mobilni telefon, sa njime se dičim, pustiću antenu – da na njega ličim...‟ A onda je parodiranje postalo realnost. Majspejs, Fejs, Tviter. Statusi, frendovi, lajkovi, grupe podrške ili protivljenja. Novotalasni „crno-beli svet‟ postao je virtuelna crna rupa i usisao nas, a da ni osetili nismo…
Sve više razmišljam o tome u kakvo autistično društvo prerastamo, kako je okruženje nekako sve više ustrojeno po onome što Marčelo imenuje naslovom svoje prve knjige – „Zajedno sami‟. Upadljivije je nego ikada, pa počinje da mi smeta (da me, čak, PLAŠI) običaj da ljudi sede zajedno u kafiću, jedni uz druge, za istim stolom – a svako zagledan u svoj smart telefon ili tablet, tipkajući nešto. U gradskom prevozu, putnici sede ili stoje sagnutih glava i uglavnom kuckaju. Kroz svet se kreću kao slepi i gluvi, sem kada vozilo prođe pored crkve, pa naprave pauzu da bi se prekrstili! Promiču svetom koji tone u dehumanizaciju, dezintegraciju i izolaciju, jer njegovi žitelji imaju „pametnija posla‟, sa slušalicama u ušima i pogledom uperenim u displej.

Do sada nas je sve u porodici izluđivalo što moj otac, kada posle radnog dana dođe kući, odmah uzima telefon u ruke. Zadubljen u igrice, ni ne gleda nas dok pričamo; govori – ne pomerajući pogled sa ekrana. Hajde, njega još i mogu da razumem, ali, manija je zahvatila čitavo društvo! Uzmimo drugi primer – dok hodamo i razgovaramo, koleginica istovremeno ne diže pogled sa telefona. Sedim sa drugaricom i njenom sestrom, ćaskamo, a one istovremeno gledaju svaka u svoj ekran! Nije tako bilo ranije… Moj telefon, istina, nije posebno zanimljiv. Najobičniji je, služi svrsi i nema sve te živopisne funkcije. Ali, čak i da je opremljen ko zna kakvim dodacima, ne mogu da zamislim da bi me TOLIKO očarao. Možda je razlog to što sam „starinski vaspitano dete‟, ali, čini mi se da se baš nikako ne mogu navići na „vrli novi tehnološki svet‟. Fali neposredni, pravi ljudski kontakt, nedostaje druženje „oči u oči‟. Jezivo mi je osvrnuti se oko sebe i posmatrati kako spravice ovladavaju, kradu nam dušu, bez preterivanja. Sve je instant i prividno: znanje, mišljenje, stav, drugarstvo, stvaralaštvo…Ne poričem dobre strane Internet ere, ali, ova orvelovska slika „invazije gedžeta‟ nekako uvek nadjača svaku drugu!
Primetila sam da je zatvoren kafić „Biblioteka‟ na Terazijama. Na njegovom mestu se sada nalazi restoran brze hrane pod zanimljivim nazivom „Burito madre‟. Nestaju legendarne knjižare i stari kafei u Knez Mihajlovoj ulici, zamenjuju ih parfimerije i lokali za prodaju brze hrane, sve u skladu sa diktatom munjevitog života i potrošačke (ne)kulture.

S tim u vezi, mislim i o napadu na Rašu Popova, na to kako stasavaju generacije ispunjene nekom divljom netrpeljivošću, rastućom agresivnošću i mržnjom. Očekivano, reakcije uzbunjenog javnog mnjenja polako jenjavaju. Kao odgovor sledi potpuna ignorancija, pasivno mirenje ili pak bezobzirnost. Sve se pokušava opravdati izgovaranjem kako se teško živi, „kriza je, pa zato‟... Nažalost, to ne čini pojavu ništa manje prisutnom, ni poražavajućom. Raša Popov je, uz Ršuma, Branka Kockicu i Timotija Bajforda, jedan od heroja mog detinjstva. Odrastala sam uz sjajne serijale „Fazoni i fore‟ i „Metla bez drške‟, koji su nas znali animirati i edukovati na pravi način. Još uvek mi je muzika braće Vranešević u ušima. Kada sa takvim slikama i utiscima ulazite u svet, ovakve nemile vesti doživećete neminovno kao napad na sopstveno detinjstvo. Na čistotu koja je, na kraju krajeva, uskraćena i deci počiniocima. Naglašavam ono najtužnije, reč je o DECI.

Ne mislim da je u pitanju tek „idealizovanje prošlosti‟ kao takve. Vršnjaci i ja, a tek generacije naših roditelja, nismo imali „ništa‟ u odnosu na današnje klince. Ukoliko se i gledala televizija, bilo je to u pauzama igranja napolju i podrazumevalo isključivo odabrani program. Tetris je bio vrhunac tehnologije kojoj smo imali pristup. A opet, posedovali smo SVE, barem je moje detinjstvo bilo puno kreativnosti, mašte, učenja i druženja, nezatrovano (do danas mi neprihvatljivim) ljudskom zlobom i licemerjem, materijalizmom, grabežljivošću, kao i najgorim od svega – demonom dosade. Danas se sve prebrzo izgustira i smenjuje kao na pokretnoj traci, svega je previše, prejako, prebrzo – a na kraju dana, zjapi beskrajna praznina. Duhovni vakuum.
Scarlett Johanson & Jared Leto - iz vremena zabavljanja...sa telefonom
Posredstvom „unapređenih‟ zamena za bilo kakav fizički ili umni napor, polako dobijamo tehnološki surogat za ljudskost. Kao u nekoj vešto zamaskiranoj antiutopiji, prigrlili smo taj samodovoljni život, idilu sa svojim gedžetom koji potpuno zaokuplja pažnju, pa nek se svet ruši...
.................................................................................................................................................................
* Dodala bih, čini mi se, prikladan citat iz intervjua prof. dr Ljubinka Radenkovića (predaje Slovensku mitologiju i folklor na doktorskim studijama beogradskog Filološkog fakulteta), u "Politici" od ovog vikenda (28. februar 2016.):

Pre dvadesetak godina niko u Srbiji nije mogao ni pomisliti da će i deca u vrtićima nositi mobilne telefone, a danas mladež samo bulji u mobilne telefone. Mnogima vire i slušalice iz ušiju. Posledica toga je da imaju oštećen sluh već u tridesetoj godini. 
A ko će onda da vidi prelepi cvet, rumeno nebo, srebrni mesec, večernji odsjaj sunca na vodi; da čuje zrikavca i pesmu ptice; da oseti miris bosiljka u rano jutro? A onda, za koga je taj lepi svet stvaran, ako ga ljudi ne vide i ne čuju?"