среда, 23. март 2016.

Odbrana i surovi dani

Autor: Isidora Đolović
Objavljeno: 11. marta 2015. na portalu Bulevar umetnosti

I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina. – Ivo Andrić (intervju za časopis „Ideje‟, novembar 1934. godine)
Postoje dve ikonične fotografije koje uglavnom nisu po volji našoj javnosti, sem u svrhe zloupotrebe kroz razne vankontekstualne priče ili pak propagiranje površnog, plitkog patriotizma. Ali njihova vrednosna suština, koja moćno progovara sama sobom, bez potrebe za dodatnim objašnjavanjem ili promovisanjem, uglavnom je pokrivena debelim slojem prašine,do nekog jubileja.

Jedna od tih fotografija zarobila je u večnom trajanju partizana Stevana Filipovića kako ispod vešala, prkosno uzdignutih ruku sa zgrčenim pesnicama, čeka izvršenje smrtne kazne. Druga je još čuvenija i sa nje jedno ispijeno lice upire u beskraj pogled pun bola i ponositog očaja, pogled koji neobično zrači mučeništvom. Ta zatvorska slika Gavrila Principa postala je simbol, ali u skladu sa zloupotrebama svega što vreme ovenča, neretko banalizovan i pomodarskim rabljenjem na sva zvona potezan simbol. Dok ga zapadnjački revizionisti predstavljaju kao teroristu, ovdašnji zeleni urbani fejs/tvit aktivisti tokom proteklog leta su malo-malo pa isticali ove retuširane fotke na svojim profilima - i jedni i drugi predaleko od istine i poente. Jer, Atentat nije došao „s neba pa u rebra‟, niti je Gavrilo bio mnogo šta od toga što u njemu površni zamišljaju da vide. A nije bio ni sam. Srećom, hrabri i strpljivi da zarone u dubinu istorije donose nam velike povesti o velikim ljudima, a izriču ih možda ne tako bučnim, ali svakako velikim rečima.


Za relativno kratko vreme pojavio se veći broj predstava, filmova, knjiga, dokumentaraca o Velikom ratu i svemu što mu je prethodilo, pa se barem naizgled budi samosvest i održava sećanje na značajne ličnosti i događaje. Mini-serija „Branio sam Mladu Bosnu‟, koju je RTS emitovao u četiri jednosatne epizode, jedan je od takvih svetlih primera. Reč je o dopunjenoj i razloženoj verziji istoimenog filma Srđana Koljevića, na čiju su očiglednu nesrazmeru epskog zamaha (čak 160 minuta trajanja i nastojanje da se obuhvati barem najvažniji deo ove slojevite, komplikovane teme) i, po običaju, na oskudna materijalna sredstva mnogi ukazivali kao na ključni propust. Serija, doduše, ne uklanja sasvim ‒ ali svakako u velikoj meri neutrališe ove manjkavosti. Pred nama je priča o časti i stradanju, o pravničkoj i ljudskoj etici, jedan fini podsetnik na čestite, hrabre ljude i njihovu požrtvovanost. Druga strana priče, vek stare.
Srđan Koljević je dvadeset godina razvijao i proširivao zamisao o dramatizaciji suđenja članovima Mlade Bosne, podstaknut hronikom procesa koja mu je najpre otkrila slučaj jednog zaboravljenog heroja, a potom ga odvela ka drugim svedočanstvima i drugim sudbinama. Malo po malo, osnova je sklopljena, a činili su je stenogrami sa suđenja, dnevnički zapisi Rudolfa Cistlera i Jovanke Čubrilović, knjiga istražnog sudije Lea Pfefera i pisma optuženih. Bez potrebe za romantizovanim, fiktivnim dodacima, život je još jednom pokazao da piše najbolje drame. Narator je mladi advokatski pripravnik Rudolf Cistler (tumači ga sjajni Nikola Rakočević), koji u burnim julskim danima 1914. godine, dok se svet nalazi na ivici stupanja u, do tada najveći sukob, dobija zadatak da na suđenju organizatorima i izvršiocima atentata nastupi u svojstvu (formalnog) branioca. Dok se polako upoznaje sa svojim „klijentima‟, prvenstveno učiteljem Veljkom Čubrilovićem (ubedljivi Vuk Kostić) i njegovom požrtvovanom suprugom-koleginicom Jovankom (debitantkinja Vaja Dujović), Cistler shvata situaciju i uprkos pritiscima nadređenih, odlučuje da do kraja ostane veran pravdi. Sam protiv svih, advokat se bori da u surovim danima ostane pošten i principijelan, dok se istovremeno njegova srčanost i ideali stapaju u jednu kob sa istom onom kobi osuđenika, pružajući potresni i veličanstveni primer borbe unapred osuđene na propast,ali neokaljane i sebi verne.
Najistaknutija figura priče o atentatu, Gavrilo Princip, ovde nije u prvom planu ‒ međutim, neprekidno „sija‟ iz pozadine, kao snažna potpora svakoj pojedinačnoj sudbini svojih sapatnika. Svaki član družine oslikan je u nekoliko ubedljivih poteza, živo i efektno. Fizičko nepodudaranje pojedinih glumaca sa likovima koje tumače postepeno biva zaboravljeno usled dobre i sugestivne interpretacije. Tako Miloš Đurović svojim buntovnim i (možda nešto previše) srditim pogledom postiže onu hipnotišuću privlačnost Gavrilovog lika, dok Marko Grabež verno prenosi izvesnu nonšalanciju, energičnost, i prkos, koje pisani izvori i dosadašnje ekranizacije pripisuju Nedeljku Čabrinoviću. Najveće osveženje svakako je mlada Vaja Dujović, čija zrela gluma upotpunjuje i obogaćuje svaki kadar u kome se pojavi. Pored njih, u seriji blistaju: Milan Marić, Vučić Perović, Marko Pavlović, Nebojša Glogovac, Boris Isaković, Rale Milenković, Ljubomir Bandović, Branislav Lečić, Irfan Mensur, itd. Zanimljivo je da se u seriji pojavljuju čak četiri „Gavrila‟: naime, pored Đurovića, u ulozi Principa su se do sada (što u predstavama, što na filmu) našle i njegove kolege Rakočević, Marić i Mensur! Vidljiv je uloženi trud, pa je prava šteta što finansijski uslovi nisu bili bolji. Nažalost, pojedine scene izgledaju više nego naivno, poput one kad Čabrinović baca bombu ili samog Gavrilovog pucnja, baš kao i uvodno „postarivanje‟ Nikole Rakočevića. Još jednom se nameće zaključak da nam ne nedostaje talenata i ideja, ali i da finansijska podrška gotovo uvek izostane za ovakve stvari.

Vešto kombinovanje dokumentarnih i igranih delova, uz sasvim verodostojne i moćne replike doprinelo je uspešnoj rekonstrukciji suđenja i svih propratnih okolnosti. Značajan udeo pripada setnoj muzici Biljane Krstić i Mikija Stanojevića, a česti polumrak i senke u potpunosti prenose tmurnu i sumornu atmosferu, približiviši nam duševne borbe i patnje zatvorenika kroz kratke, neme scene. Poslednja epizoda naročito obiluje sjajnim segmentima, između kojih je gotovo nemoguće odlučiti se za najupečatljiviji. Da li je to Cistlerova ubedljiva odbrana, ili poslednji susret sa Veljkom u kazamatu, ili pak Čabrinovićev govor pred sudom („...mi zlikovci nismo...voljeli smo narod, željeli smo učiniti dobro. Mi smo umrli za svoje ideale.‟), ili onaj strašni trenutak pred vešanje punoletnih saučesnika (koji neodoljivo podseća na pomenutu monumentalnu scenu iz Drugog svetskog rata, Stevana Filipovića uzdignutih pesnica) i njihovi pokliči slobode? Ili je to simultani prikaz kako, dok neki od njih pišu oproštajna pisma svojima, Vasa Čubrilović zaneseno „blentavi‟ u pun mesec, a Gavrilo urezuje stihove u činiju... Ili momenat izricanja presude, koji i pored poznatog ishoda čini da osetimo knedlu u grlu? Moram se, ipak, odlučiti za završnu scenu u kojoj ljudi sa upaljenim bakljama stoje uz prugu i ispraćaju voz koji odnosi revolucionare u pakao tamnica, a Cistlera u progonstvo. Nije ni čudo što je decenijama prećutkivano postojanje ovog hrabrog čoveka (kasnije zatočenika u ustaškom logoru i trna u oku komunista zbog protivljenja procesu nacionalizacije privatne imovine), uvek beskompromisnog, bez obzira na režim ili ličnu korist. U vremenu teških predrasuda i tenzija, pokazao je šta znači biti ČOVEK, nezavistan od imena i nacionalne pripadnosti, koji uprkos svemu postupa po savesti.
Možemo problematizovati pitanje opravdanosti (političkog) ubistva, pa makar i iz slobodarskih pobuda, ali, to što je zadesilo Mladobosance bilo je, po mom skromnom mišljenju, preteška kazna. Reč je uglavnom o veoma načitanim, obrazovanim, osvešćenim momcima i njihovi ideali nikako nisu bili obično tinejdžersko, slepo „divljanje‟(kao što ni Sofija Hotek nije bila trudna, a Ferdinand pacifista-slavenofil). Žrtve nečega mnogo većeg, sa svojim čistim i iskrenim ubeđenjima postali su najobičniji povod za katastrofu svetskih razmera, a nažalost i danas se njihova uloga češće svodi na čin nekakve besne, terorističke mladeži koja je izmanipulisana da ubije plemeniti aristokratski par. Čak je 100 godina posle, paradoksalno, istine u očima tadašnjih saveznika manje nego onda! Imam prilično čvrst stav da bi svi koji tvrde kako je akcija Mlade Bosne bila „glupa, nepotrebna i gurnula nas u rat‟ trebalo da se najpre informišu i uzmu sve u obzir. Generaciji koju uglavnom mrzi da ustane iz fotelje i čiji je vrhunac akcije učlanjenje u grupu na Fejsbuku „Svi smo mi Raša Popov‟ ili slično, to nije razumljivo, naravno. Velika, složena priča pokazuje da se Austrougarsko carstvo već godinama iznutra raspadalo, a atentat je samo „podgrejao‟, ubrzao slom.

Upravo to je najlepše: što ostvarenja poput ovog predstavljaju podsećanje na hrabre, srčane ljude, na vreme stradanja i požrtvovanosti za ideju, vreme nepravde i, bojim se, nama tako daleke i nepojmljive etike. Hvala ekipi što je i pored teškoća iznela do kraja ovu priču i predstavila nam je. Volela bih da i kratkometražne „Sjene‟, takođe dobiju priliku da dožive svoju punu verziju, jer je Gavrilova sudbina u tamnici takođe veoma potresna. Priča zaslužuje da bude zaokružena, ako ništa drugo, barem zbog onih seni što još uvek lutaju i buntovno progone „gospodu‟. Tih divnih seni koje ne pristaju na laž, darujući živote za večnost istine i poštenja.