недеља, 28. фебруар 2016.

Uz finale prve sezone "The Borgias"

 komentariše: Isidora Đolović


Ispratili smo i komentarisali prvi čin Džordanove sage o jednoj od najkontroverznijih plemićkih porodica u istoriji. Fama koja ih je pratila, nekad neopravdano, nekad sasvim zasluženo, može se sažeti u citat jednog mudrog gospodina:
Red nalaže da, pre upuštanja u još turbulentniji nastavak ionako uzbudljive priče, rezimiramo ovu za nama. Prikupila sam neke od najčešćih tema koje prosečan gledalac problematizuje prateći prvu sezonu, te pokušala da na ova pitanja pružim što svestranije gledište.


1. Šta bi bilo sa njegovom decom, da Rodrigo nije postao papa?
Verovatno isto što i sa svim plemićkim sinovima i kćerima. Zapravo, njih je očevo napredovanje u društvu takođe uzdiglo i otvorilo im mnoga vrata. Koliko ih je upropastilo, toliko im je i učinilo uslugu. Na kraju krajeva, krivac nikada nije samo jedan, nego je potrebno da se mnogo faktora sudari. Bordžija je svakako imao dobar položaj u crkvi, majka im je plemkinja, rodili su se "na visokoj nozi" i gajeni da očekuju mnogo od svoje budućnosti. To jeste bila renesansa i podrazumevala drugačije poglede na svet, širenje vidika, okretanje čoveku i individualnosti, slavljenje slobode....ali, društvene konvencije su još uvek jasne, stroge, staleška pravila će do kraja devetnaestog veka biti stabilna.
Lukreciji je svakako sledovao profitabilni brak, jer se tada žena još uvek tretirala kao vlasništvo muškarca, brakovi iz ljubavi bili su retki i za to su ionako služili ljubavnici. Brak je bio dobra političko-finansijska pogodba. To što je papina kći, zapravo joj je donelo izvesne povlastice i tretman bolji nego što bi možda bio da je kći sitnog plemića, upravo zbog strahopoštovanja prema ocu i bratu (braći). To što su se prva dva braka završila loše, nije bilo do nje, pa možemo govoriti o (nedokazanoj?) krivici Čezara i Rodriga, međutim, da nisu oni to što jesu, verovatno bi bila primorana da trpi Sforcu do kraja života i poništenje ne bi bilo moguće ni u snu, čak bi je zbog preljube možda još gore ocrnili i kaznili.
Čezare bi možda imao veću slobodu da bira, ali, opet, čak i da nije postao papa, mislim da bi ga Rodrigo "gurao" da napreduje kao kardinal, pa možda da NJEGA jednoga dana ubaci u trku za poglavara crkve. Tu je, bojim se, odluka o budućnosti dečaka bila nezavisna od očevog statusa: kao kod naših starih kada se, npr, od više dece u kući tačno znalo koji sin ide da se školuje, koji na zanat; ili ko će u vojnike, ko u sveštenike; koja će devojčica da bude učiteljica, kojoj se traži muž....i hoćeš-nećeš, to ti je predviđeno.
Huan bi svakako ostao vojnik, samo što bi njegov kukavičluk teže bio sakrivan, ne bi imao ko da mu "čuva leđa" i vadi ga iz neprilika, nego bi se brzo osramotio. Ovako ga je papino zaleđe baš dobro štitilo, pogotovo budući da je bio razmaženiji od Čezara i Lukrecije. S druge strane, da se nisu toliko uzdigli, možda bi postao manje gnevan i završio kasnije, manje strašno, a opet, možda bi još više poludeo, ne znam. On i Žofre su izvukli još deblji kraj od ostalih. Zato što su bili nekako, moguće da grešim, ali takav mi je utisak (posebno Žofre, za koga mnogo izvora tvrdi da je bio skoro poluretardiran), bezličniji nego Čezare i Lukrecija. Ovo dvoje bi, sa svojom inteligencijom i vanrednim šarmom svakako daleko dogurali, jer savremenici svedoče da su oboje bili pojave koje se ne zaboravljaju.

2. Da li bi i tada postojala (pretpostavljena) incestuozna povezanost  Lukrecije i Čezarea?
Odnosno, da li im je njegova (sve)moć dala veću slobodu, pa su kršili norme lakše i "javnije"?
Vrlo moguće, ali, sigurna sam da bi (govorim o seriji) do toga kad-tad došlo. Čezare se od prve epizode nedvosmisleno PREVIŠE blisko ponaša. Kako je oslovljava, kako joj se unosi u lice, uvek suviše primiče, sve je to bilo daleko ozbiljnije od bliskosti, prirodne povezanosti i ljubavi za svoju krv...pa, jednostavno previše (a govorim iz perspektive nekoga ko je takođe odrastao okružen braćom!). Ona je toga u početku, kao neiskusnija, manje svesna, ne posmatra to na isti način, ali, sluti i ne opire se, iako oseća da je pogrešno. I oboje su tako rastrzani između nagonskog magnetizma i "kočnice" koja je prirodna, jer zaista nije normalno. Međutim, na kraju bi podlegli. Tenzija usled života u papinom okruženju i svih stvari koje je to donosilo, samo je dovela do brže eksplozije.

Čak, nisam sigurna ni da je Nil Džordan prvobitno uopšte želeo da ide u tom pravcu. Sećam se da sam negde pročitala kako nisu hteli da odu baš tako daleko, međutim, prelomili su na kraju druge sezone - videvši, valjda, kakvu neverovatnu energiju emituju Holidej i Fransoa skupa i kuda vodi priča, kuda očekivanja publike. A došlo je do činjenice da mi, koliko god bilo jezivo, u ovom slučaju gledamo sa pristankom, čak odobravanjem - kao dok si dete pa se plašiš scene u horor-filmu, a gvirkaš kroz prste kada dođe. 
Inače, slične su debate ustaljene i u vezi sa "Game of thrones" (serijom i, još više, knjigama), tj. Džejmijem i Sersei (kod kojih je još gore, pošto imaju decu i uz to su blizanci).
Mnogi podržavaju zbog odličnih glumaca, ali, meni je i dalje potpuno neprirodno i gadno. Ni u knjigama ne mogu da "svarim" to, ni u onom štivu koje govori o Bordžijama, ni u "Čoveku bez svojstava" koji takođe prikazuje vrlo visok nivo tenzije (mada nerealizovane) između Ulriha i Agate, ali, ovde.....eh, GLUMCI

3. Zašto ne simpatišemo lik Ursule Bonadeo?

Generalno imam problem sa Čezarovim ljubavnim životom i pomisliću, stvarno, da su NAMERNO pravili tako bezvezne spojeve kako bi svi navijali za njega i Lukreciju.   Kao da nije već dovoljno što empatišemo sa likovima koji spletkare, prave glupe ekscese i po svim kriterijumima su  "no-no".
Uglavnom, meni je čak i sam početak veze sa Ursulom nekako nemotivisan, "na prepad", nazor, isforsiran. Šta bi moglo biti razlog:
1. nedostatak hemije među glumcima. Zapravo, ne mogu da grešim, Fransoa je odličan i glumi strastveno - radi se o nedostatku NJENE uverljivosti.
2. priča radi same priče - bukvalno, kao da je trebalo po svaku cenu dati Čezaru ljubavnicu, a nisu to razradili kako treba. On je slučajno pogleda dok su igrali, pa kao da kaže sebi "mogao bih da se udvaram" i nekako, odjednom oboje već vide to kao neku sudbinsku, fatalnu vezu, odmah ona "baca mamac" spasi me od muža, ovaj vređa Vanocu iako je došao na svadbu kod Bordžija, a sama odluka da UBIJE čoveka zarad jedne afere, ni prve ni poslednje u Čezarovom životu, pod glupim izgovorom, tek je problematična.
Naprosto, ne deluje mi da je bilo vredno svega toga - ni sada, ni u nastavku priče, posebno zbog Ursulinih kasnijih odluka i kolebljivosti, a koja bi bila u redu da je to sad dobro preneta rastrzanost između dužnosti i strasti.
Ne ide mi to uz njegov lik, zaista.
Potpuno je jasno zašto se Paolo i Lukrecija zbližavaju. Tu nema ničeg suvišnog, čak ni istorijska verzija o Pedru/Perotu nije mnogo drugačija u svojoj suštini, ali, ovo sa Čezarom i meni ispada kao da su, eto, hteli da se nečim zabavi dok je Lukrecija daleko i dok se ostali bave bračnim savezima. Da ne bude sam. A više mi, ponavljam, prijaju njegove političko-ratničko-polemičke epizode nego ove, ljubavničke. Ne zato što je Fransoa loš u tom kontekstu, NAPROTIV, on baš izgara (Čezare) - ali, to nije dovoljno kad mu partnerke ili scenario nisu naklonjeni.

4. Zašto ne osuđujemo Huanovu i Sančinu vezu?
Što se Sanče tiče - uopšte ne mislim da je zadovoljna odlukom da je udaju za dete. Koliko god se ona šalila na svoj račun i dobro podnosila status kraljevog kopileta, mislim da je u njenoj izjavi da će se "udati za onoga koga joj odrede" mnogo cinizma. Nejasno je zna li da je prvobitno nuđena Huanu i da je on odbio. U svakom slučaju, ona ima mnogo razloga da se upusti u tu aferu. Huan je mlad, ona mu se sviđa, odlazi u nepoznatu kuću/porodicu, zašto da ne? A tu je i "može mi se" momenat. On je njena osveta nametnutim pravilima.
Huanov slučaj je već teži. S jedne strane, logično se nameće pitanje "kako može to da uradi bratu, pa neka je i klinac, a ovamo ga voli i brine za njega"? A s druge strane, on se kaje što sam nije pristao na taj brak, pa ne želi da izgubi devojku koja mu se, na kraju krajeva, stvarno dopada. 
Tu je i najkontroverznija pretpostavka, da "sve ostane u porodici", ako već mora, jer bi Sanča svakako potražila razonodu sa nekim po godinama prikladnijim čovekom.

5. Sporedni likovi, favoriti i (crni) humor kao začin

Doza (crnog) humora ublažava potencijalno banalne, suviše naivne ili patetične scene, unosi u seriju mnogo više od uobičajenih intriga oko istorijski manje-više utemeljenih detalja, daje likovima neku novu dimenziju, čini ih....ljudskijim!
Ubedljivi šampion u "odvalama" mi je papa Rodrigo, valjda jer sve kaže sa onom ozbiljnom, čak i naivnom facom...a i epizodisti poput francuskog kralja, princa Alfonsa ili Makijavelija su pun pogodak.

Od samog glumca i načina na koji dočarava, prenosi lik, zavisi formirano mišljenje. Može neki negativac da bude tako majstorski interpretiran, sa mnogo harizme i duha, pa ga zagotiviš (npr. Čezare, objektivno vrlo problematičan lik; ili papa ili Huan) i razumeš, čak nekad i opravdavaš, a može, s druge strane, neko da bude naprosto neubedljiv, pa makar bio i sušta vrlina.
Džeremi Ajrons je toliko dobar glumac i šarmantna pojava, da i kad njegov lik pravi najveće gluposti, to čini sa karakterističnom neodoljivošću. Već sam komentarisala kako je papa smešan, čak nekako bizarno duhovit, jer sve komentariše s onim "naivnim" čuđenjem.

Pored La Belle i Sanče, volim Lukreciju. Njena transformacija mi je najinteresantnija, od bezazlenog deteta do opasne žene, ogorčene i povređene, spremne na sve - a opet, nikada nije izgubila svoju ljubav prema drugima, pa ni porodici čija je žrtva bila, ali i uzdanica. Čezare i Huan su ipak muškarci, stariji, spremni su bili na sve što dolazi - njen šok je bio veliki, iz sveta vere u jednoroge, do nasilja i zavera.
Tvorci serije su bili baš bolji prema njoj, u smislu da nisu toliko sledili istorijske glasine i stereotipe, nego su je predstavili kao saosećajnu, pametnu, a istovremeno detinjastu i privrženu ocu, majci, braći, Đuliji, kasnije Paolu...

6. Rezime sezone


Naj:

Epizode - prva, jer uvodi u priču, nikad neću zaboraviti scenu sa majmunom, pa "The art of war", koja je nekako najuzbudljivija. Volim i onu sa Džem sultanom, ne celu, nego baš te delove s njim.

Likovi: pomenuti dvojac, Rodrigo, La Bella, Miki. Od epizodista - Makijaveli, Alfonso, Sanča. 
Scena - uglavnom svaka gde se papa i sinovi prepucavaju.  Ismejem se pošteno.

Utisak sezone: papina veština da sve preokrene u svoju korist, očigledno nasledna, jer deca brzo uče. 
Poenta da je svaka emocija prolazna i površna sem porodične ljubavi. I njihova disharmonična harmonija, da se tako izrazim.

Nervirali:
 Sforce, Đovani i Askanio. Mada, prvog mi je bilo zaista žao nakon onog procesa, ma koliko da je zaslužio poniženje. Drugog ne, čak i na papinom zboru pokajnika imao je onu "potuljenu" facu.
Ursula, "malo hoću-malo neću". Mada se popravila u poslednjoj epizodi.

Dela Rovere i Huan su mi ovako, na drugo gledanje, mnogo simpatičniji. Nerviraju, al su mi nekako face. Zato što su dosledni u svojoj zadrtosti. Zapravo, sada ih gotivim.
Što se Dela Roverea tiče, da samo malo konsultujemo istoriju, dovoljno je pomenuti da će kada postane papa Julije, posle Rodrigove smrti, biti poznat kao "krvavi papa/kardinal" ili tako nešto - toliko o gnušanju ratovima i nasiljem. Na stranu pozitivne stvari koje je doneo, kao pokroviteljstvo nad umetnicima (za njegovog "mandata" Mikelanđelo je angažovan da oslika Sikstinsku kapelu) i razne važne spoljnopolitičke misije, nije on bio takav čistunac, ali, da bi se dočepao stolice - važi ono any means necessary

7. Pitanje žanra

Iskreno, meni je, od izvesnog broja njih potezana, sapunica malo prejak izraz. Uz sve "zašećerenosti" i istorijska odstupanja, domaštavanja - nema ih toliko, čak ih je znatno manje nego u ostalim serijama tog tipa. Plus, sapunica obično nosi podrazumevajući pogrdan prizvuk, mnooooooooooooogo epizoda, kliše zapleta i crno-belih, naivno osmišljenih likova, nekako je plitka, sav oslonac je na sentimentalnosti...."Bordžije" to svakako nisu. Ako ništa, barem je potencijalna melodramatska ravan prigušena fokusom na političkim zbivanjima, što je mnogima i učinilo seriju dosadnom, jer su očekivali da bude samo intriga, incesta i sličnog. Nema hepienda, nema razvlačenja, nema plitkih i površnih portreta."Tjudorovi" su više sapunica, a "Sulejman" tek!

Seriju bih nazvala istorijskom dramom. Od njih ne treba očekivati bogzna kakvu relevantnost, nije dokumentarac, nije ni stručna studija. Takve su priče već vekovima popularne, sam žanr istorijske drame je procvat doživeo u XIX veku, pozorišne predstave sa tematikom iz prošlosti, visokih krugova i plemstva, bili su izuzetno popularni, čak i kod nas (drame o poslednjim Nemanjićima, padu dinastije Obrenović, Starim Slovenima, Crnojevićima, itd, itd).   Pozorišta su jedno vreme tražila isključivo ovaj tip dramskih tekstova, pisci su ih prosto "štancovali". Većina nije imala nikakvu vrednost, ali je služila svrsi - da zabavi i podseti na slavnu prošlost, izmesti iz svog trenutka, baš kao što i danas čine kostimirane televizijske serije.

Predložak je odabiran iz istorije, ali nije obavezivao na potpunu verodostojnost, tim pre što ono što o tim ličnostima znamo ionako nije pouzdano i detaljno. Oni, kada jednom dođu "u ruke" piščeve mašte, zapravo prestaju da budu npr. Čezare, Lukrecija, Ričard III, Magbet, Vukašin Mrnjavčević ili kraljica Simonida. Postaju model određenih osobina, ponašanja, paradigma vladaoca, žrtve, femme fatale, uzurpatora/pretendenta na presto itd. Potrebno je približiti ih gledalištu, istovremeno učiniti univerzalnu dramu u ruhu prošlosti prijemčivom, bliskom - i očuvati vuzuelnu i epohalnu raskoš, distancu divljenja. Samim tim, odstupanja su normalna, čak, svi ti ljudi u realnosti nisu bili ni upola ozloglašeni ili idealizovani kao što ih je mašta umetnika preoblikovala, a istorija je bila ili dosadnija ili brutalnija nego što možemo da zamislimo - pa i podnesemo.
Jednostavno, format traži određene kompromise i prilagođavanja.
Poenta je - ni Šekspirov Ričard III nije bio baš takav, ni Jakšićeva Jelisaveta kneginja crnogorska, o Marku Kraljeviću i da ne govorim, ali, fikcija je jedno, istina drugo. Zna se šta publika očekuje i želi, to se i nastoji postići, u skladu sa umetničkim kriterijumom i slobodama.

8. Odnos prema istoriji

Moja konkretna zamerka ne bi bilo toliko demonizovanje Huanovog lika, a "pranje" (do neke granice) Čezara i pape, koliko brzina kojom je izvršen prelaz u drugoj sezoni, pa se čini kao da je niotkuda došlo do tako drastične promene: odjednom od samo iritantnog i razmaženog postaje ozbiljan "ludak", a da nije motivisano čime konkretno izazvan. Međutim, ostatak je više nego dobro urađen i doći ćemo do toga.
"Bordžije" su, uz sve nelogičnosti i preterivanja (a videćete kad u drugoj sezoni krenem da zanovetam!), ipak za nekoliko kopalja iznad ostalih serija tog tipa, negde u rangu "Vikinga" npr. Ima tog patetično-širokim masama privlačnog, ali, ne previše, više je fokus na društvenom, borbama nego ljubakanju i sentimentalnosti.
U svakoj analizi baš zato ukazujem na istorijske netačnosti i nelogičnosti, ali, opet kažem, navikla sam jer i u književnosti rade isto, prilagođavaju svojoj nameri i efektu koji teže da postignu.
Zabavlja me, ali ne vređa inteligenciju - oduševe me pojave istorijskih likova, ali ih ne uzimam zdravo za gotovo.

Istorijska je iz prostog razloga što je smeštena u određenu istorijsku epohu i za junake ima istorijske ličnosti. To što su oni sa svojim karakterima, osobinama i postupcima domaštani, druga je stvar. Nijedan pisac ne može imati uvid u misli Rodriga Bordžije npr, niti njegov radni dan, mora da izmišlja, samo je pitanje koliku slobodu sebi daje i koliko je u skladu sa osnovnim tonom dela. Isto tako, istorijska fikcija nosi taj prefiks upravo zbog pozicioniranosti u prošlost, bez obzira da li je reč o potpuno autentičnom dešavanju ili ne...ali, ne zaboravimo drugi deo sintagme - fikcija, koji je važniji.
Porodična nije, ne isključivo i ne pretežno, jer fokus nije samo na porodici Bordžija, već obuhvata još mnogo ljudi oko njih - oni su središte i stožer zbivanja, ali, ne radi se isključivo o njima.  Po toj logici, "Game of thrones" bi mogla biti multi-porodična priča, ali, nije - kao što nije ni istorijska, jer se mada inspirisana istorijom, bavi fantastičnim, izmaštanim svetom. U tome je razlika. "Vikinzi" imaju možda i više izmaštanih detalja, čak ni postojanje Ragnara Lotbroka nije sigurno, Rolo mu nije bio brat, Bjorn nije Lagertin nego Aslaugin sin - ali, serija je i dalje istorijska. Dajem samo jedan primer.
Kako kaže jedan moj profesor, Tolstojev Napoleon nije istorijski Napoleon.
Svaka knjiga koja ne predstavlja stručnu studiju ili monografiju jeste fikcija. Ako se bavi istorijom, zove se istorijska fikcija. Sve ovo nisam ja izmislila, tako je u teoriji....

Ali, istovremeno, domaštavanje i preinačavanje je očekivano, jer se ne radi o dokumentarcu ili edukativnom programu, nego seriji. Niko to nije osporio, jer se podrazumeva da niko neće učiti istoriju iz serije "Bordžije", kao što ja ne mogu dozvoliti đaku da odgovara "Anu Karenjinu" na osnovu pogledanog filma, a da nije čitao roman - otprilike, da malo uprostim.

Dakle,  just enjoy the show....Tome je i namenjena.