Artur Rembo, divlje dete simbolizma
Autor: Isidora Đolović
Objavljeno 08. novembra 2014. na portalu Bulevar umetnosti, povodom jubileja
Navršava se 160 godina od rođenja
„genijalnog derana iz Šarlvila‟, francuskog pesnika koji je izveo revoluciju na
planu izraza, slike i odnosa prema konvencijama, blesnuo na književnom nebu
poput zvezde repatice i odjezdio u beskraj ostavivši dalekosežni trag – a sve
to pre dvadesete godine života.
Pitajući se šta je u osnovi nečijeg
stvaralaštva, bivamo i sami upleteni u tajanstvenu mrežu sumnje, promišljanja i
asocijacija. Počinjemo da tragamo za uzrocima i izvorima inspiracije, hodajući
stopama umetnika i sledeći to klupko što se odmotava prilikom spuštanja u
mračne dubine sopstva. Magija književnosti čini da se, opijeni rečima, unesemo,
uživimo i istinski srodimo sa svetovima koje nam njihov tvorac otkriva. Na taj
način, jednim delom je ispunjena poetska misija: dotaći duše čitalaca, izvesti
ih na svetlost otkrića. Njena druga strana tiče se samog autora, koji
posredstvom sopstvenog izraza traži izbavljenje i ispunjenje. I ukoliko u tom
nastojanju padne kao žrtva, dokle god ostanu oni koji će trag prepoznati i
pratiti, nipošto nije bilo uzalud.
Ono što povezuje dvadesetovekovne pesnike poput Vladislava Petkovića Disa, Sergeja Jesenjina, Rada Drainca ili Branka Miljkovića, jeste svojevrsna boemska kob koja prožima njihove stihove i biografije. Svrstavamo ih u grupu tzv. „ukletih pesnika‟, mahom kratkog životnog veka, ali besmrtnog duhovnog nasleđa. Rodonačelnici ove duge linije prvobitno su okupljani oko pokreta francuskih dekadenata i simbolista. Njihova ideologija predstavlja svojevrsni produžetak romantičarskog kulta umetnikove ličnosti. Naime, na prelazu iz XVIII u XIX vek, figura pesnika dobija nove karakteristike, on postaje uzvišeni demijurg, samosvesni i buntovni hodočasnik, prometejski „kradljivac vatre‟, istovremeno heroj i prestupnik. Ovakvu promenu otelotvorili su i do danas njenim modelom ostali Bajron i Šeli. Međutim, trebalo je da prođe gotovo pola veka do pojave kontroverznog i čarobnog Šarla Bodlera, preteče simbolista i začetnika modernog pesništva. Od tada ništa više nije bilo kao pre. Francuska književnost ulazi u uzbudljivo i živopisno razdoblje, kakvo se samo moglo očekivati u tim burnim godinama, nakon serije političkih revolucija i glasno izražene narodne želje za nesputanošću. Novonastale kulturne i društvene prilike, ali i dodir zvezdane, sudbinske predodređenosti, oblikovale su novu pojavu – mladog pesnika koji je bezmalo istog trenutka postao fenomen.
Jedan esej Nikole Bertolina kritički se postavlja prema vremenom izgrađenoj
legendi o pesniku, a koja u znatnoj meri oblikuje našu percepciju i često
banalizuje shvatanje njegovog opusa, svodeći ga na rezultat kontroverznog
životnog puta. Šta uglavnom svi znamo o Rembou? Problematično detinjstvo,
odsustvo očinske figure i već legendarna zahtevna majka; dečaštvo u znaku
ubrzanog intelektualnog razvoja i rane genijalnosti; nekoliko burnih godina
tokom kojih stvara, skandalizuje i izgara; nagli preokret i rastanak sa
književnošću, ulazak u trgovačke vode, i krajnje prozaična smrt nalik na
Bajronovu (a otprilike i u istoj životnoj dobi). Najčešće se priča zaustavlja
na odnosu saVerlenom i uprošćava složena, svestrana umetnikova ličnost.
Međutim, možda je rešenje na sasvim drugoj strani – odgonetku krije upravo
njegova poezija.
Na književnom planu, već Bodler
nagoveštava u kom se pravcu kreću stremljenja novih generacija od pera. U
svojoj pesmi „Putovanje‟ iznosi zahtev da se spusti makar i na dno samog pakla,
„ne bi li pronašli Novo‟. U skladu sa tim, novouspostavljenu estetiku više ne
zadovoljavaju uobičajene pesničke slike. Potreban je drugačiji izraz,
originalnija i efektnija rešenja – traženje nepoznatog zahteva novu formu.
Rembo je, pogotovo u kasnijim fazama svog stvaralaštva, izrazito hermetičan
pesnik. Po sopstvenom priznanju, „sakrio je ključ‟ i nije tražio, ni očekivao
od čitalaca da ga protumače, razlože njegovu poeziju. Ideal mu je bilo
sazvučje, celovitost, kasnije simbolistički dominantno pružanje raznovrsnih
kvaliteta pojavnim stvarima. Primera radi, u njegovom čuvenom i neiscrpno
interpretiranom sonetu „Samoglasnici‟, boja je postala kvalitet zvuka,
percepcija se širi na sinesteziju.
Iako ga danas svrstavaju u
predstavnike simbolizma, Rembo im zapravo prethodi. Zalagao se za stvaranje
poezije koja nagoveštava, a ne objašnjava, koja je oslobodila reči pojmovnosti
– a zauzvrat ih obogatila čulnošću i muzičko-vizuelnom dinamikom. Smatrao je da
je za pesnika neophodno upoznavanje i istraživanje svoje svesti. Njegove ideje
intenzitetom i uobličenjem obnavljaju romantičarsku zamisao o pesniku koji je
kadar da otvori „dveri imaginacije‟ i sagleda budućnost. „Alhemija reči‟
podrazumeva sposobnost da se bilo koji sadržaj preobrati u nešto lepo i
plemenito. Iz tih razloga se nesputano služio ironijom, parodijom, estetikom
ružnog, ismevanjem i istovremenim podražavanjem parnasovskog ideala (npr. u
„Pesniku povodom cveća‟, upućenoj Teodoru de Banvilu). Dok je ovaj „cinični
mali boem‟ s vremenom sve manje mario šta će mu biti objavljeno, njegovi
savremenici postepeno otkrivaju i mnogo preuzimaju od njegovih pesničkih
postupaka. Na kraju krajeva, nije suvišno pomenuti, „Marina‟ (iz „Iluminacija‟)
je prva francuska pesma nastala u slobodnom stihu.
Za Remboovu poeziju karakteristični
su efektni i zreli stihovi, stilska uglačanost i preciznost, čak i pri
eksperimentisanju. Posedovao je i izražavao nepatvoreni doživljaj prirode,
interesovanje za arhetipsko, primitivno, čak varvarsko. Novitet je i
ambivalentni lirski subjekt, a za to nam najbolji primer pruža čuvena pesma
„Pijani brod‟, u kojoj progovara „iznutra‟, iskazujući potrebu za slobodom i
samostalnošću, ali i težnju za samouništenjem. Primetna je i velika autorova
načitanost, koja se ispoljava preko mnoštva intertekstualnih veza (npr.
„Ofelija‟). Njegova programska pisma predstavljaju prvi autentični manifest
moderne poezije. Predstavnik poznog simbolizma, Pol Valeri, ističe da je sva
znana literatura pisana „zdravorazumskim jezikom‟ – sem Remboove. Uticao je na
dadaiste i nadrealiste, njihovu tehniku tzv. automatskog pisanja i korišćenje
zaumnog rečnika. Nagovestio je ekspresionizam i fovizam. Alber Kami će ga
nazvati „najvećim pesnikom pobune‟.
Inspirisao je brojne stvaraoce:
Pikasa, Ginsberga i Keruaka (predstavnike tzv. „bit-pokreta‟), Nabokova,
Henrija Milera, Boba Dilana (interesantni omaž provučen je i kroz film „I'm not
there‟), Pati Smit i Džima Morisona (pretpostavlja se da je Remboovim životom
nadahnuta pesma „Dorsa‟ „Wild child", na Morisonovu poeziju je bez sumnje
višestruko uticao, a sam „Kralj guštera‟ je za sebe govorio da je „Rembo u
kožnoj jakni‟). Plagirao ga je čak i Kiki iz „Pilota‟! Na velikom platnu ga je
majstorski oživeo Leonardo di Kaprio (na slikama gore; nakon što mu je zapala uloga prvobitno
predviđena za prerano preminulog Rivera Finiksa). Ima ga i u briljantnom romanu
„O junacima i grobovima‟. Jedan od glavnih likova, Fernando Vidal, sveznanje i
ključnu ulogu u svetskom poretku pripisuje „Sekti slepih‟, kao nekakvim
zakulisnim upravljačima. Rembo je naveden kao poznavalac njihove veštine zbog
svoje čuvene teorije o postizanju (pesničke) vidovitosti. Naime, pošto je
uveren da slepima upravo gubitak vida izoštrava ostala čula i dovodi ih u
specifično stanje „nadznanja‟, po istoj analogiji smatra Remboa za nekoga ko je
morao poznavati ovaj (fiktivni) metod. Dakle, Ernesto Sabato ukršta istorijsko
sa fiktivnim, čineći tako umetnuti spis (pronađeni ogled) prividno autentičnim,
jer je argumentacija potkrepljena primerom iz realno postojećeg sveta – pa još
umetničkog.
Da se vratimo na pitanje s početka
teksta, samo zakoračivši i (nadajmo se) zagolicavši maštu nekih budućih
čitalaca za Remboovo stvaralaštvo, zaključićemo da je u njegovoj osnovi upravo
ona „prejaka reč‟, magična formula za kojom je „alhemičar‟ tragao, prepustivši
je u amanet sledbenicima.
* Za priču o Remboovom životu i biografske detalje, pogledajte moj članak koji je objavljen u "Politikinom Zabavniku", broj 3273: http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/tekstovi/na-djonovima
* Preporučujem i film "Total Eclipse", sa Leonardom DiKapriom u ulozi Remboa i Dejvidom Tjulisom kao Verlenom: http://www.imdb.com/title/tt0114702/
* Za priču o Remboovom životu i biografske detalje, pogledajte moj članak koji je objavljen u "Politikinom Zabavniku", broj 3273: http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/tekstovi/na-djonovima
* Preporučujem i film "Total Eclipse", sa Leonardom DiKapriom u ulozi Remboa i Dejvidom Tjulisom kao Verlenom: http://www.imdb.com/title/tt0114702/