понедељак, 18. јануар 2016.

Koreni kao ponornica

komentariše: Isidora Đolović

Tea Obreht - "Tigrova žena"

"Porođajem u tuđini, pod zamrzlim snegom,
hraniše me tvojim glasom, slabošću i negom.
Spustiše me u nemoć detinjstva, da te volim
i brigom, za Tobom, za ceo život, obolim
." (Miloš Crnjanski)

"Ovo je ovde Balkan - zemlja iz sna,
između moćnih sila dobra i zla
." (Bajaga)


Fenomen „književnosti u rasejanju“ (iliti dijaspori) zaslužuje posebnu pažnju. Koliko distanca, prostorna, generacijska, kulturološka utiče na stvaralaštvo naših iseljenika i u kojoj meri dolazi do onog iznenađujućeg prepoznavanja tipično tradicionalne matrice, motiva, odjeka nacionalnih pripovednih glasova i tehnika usred modernog izraza...pitanje značajno i izazovno. Stvar razumevanja srpske književnosti koja nosi izrazitije obeležje vremena, mesta i konteksta, stoji baš kao i sa domaćim filmovima: "stranci" ih mogu veoma visoko vrednovati i ceniti, ali, teško da će potpuno razumeti ono na čemu se zasniva njihova najveća vrednost. DUH podneblja je u pitanju.


Kada je ovaj roman neobičnog naslova i pomalo konfuznog prikaza sižea (za kojim se nipošto ne povodite, jer nemoguće je u nekoliko rečenica prepričati datu radnju) tek objavljen, bila sam i zainteresovana i oduševljena i veoma radoznala. Njegova autorka je em mlada, em naša, em nagrađena prestižnim "Orindž" priznanjem za roman godine i američku veliku nadu među prozaistima. "The Tiger's Wife" je dobio veoma povoljne ocene od zaista značajnih glasila, osvojio veliki broj tamošnje kritike i ne mnogo manji broj publike, a oni koji nisu baš bili oduševljeni opravdavali su se nerazumevanjem svih njegovih aspekata. Onih, pokazaće se, "naših". Kada su lani Balkan pogodile poplave, autorka je napisala sjajnu kolumnu za američku (i zapadnjačku) javnost, čime je dobila još mojih simpatija. I, evo, roman se pojavio u biblioteci, pa sam se konačno i neposredno upoznala sa njime. Ovako stoje stvari:

Tea Obreht (rođena Barjaktarević), poreklom Beograđanka, od svoje dvanaeste godine nastanjena u Americi, pruža nam ličnu, proživljenu, skladnu i zanimljivu priču. Obeležavaju je pre svega zaista lep stil, bliske teme, poznati dočarani svet. Iza izmenjenih naslova prepoznaju se prave lokacije, simbolima uvijena realna mesta. Iza glavne junakinje i njene porodice, stoji Teina delimična predistorija i biografija. Suviše mlada i suviše daleko da zapamti devedesete u rodnom gradu, pokazuje izuzetnu volju da ih shvati, a potom iskustvo predaka i savremenika prosledi dalje. I uspeva!
Najmlađa dobitnica književne nagrade "Orange", Tea (1985.)
Crnjanski se pitao da li je "duši mojoj Serbia bila što i zora"? Tea je upravo takva - u belom svetu, a do srži ispunjena Balkanom. Od korena je nemoguće pobeći, a oni izviru od dubina pa do vrha ove pripovedne strukture, kroz detalje poput papagaja koji deklamuje epiku i bajalica hronično bolesnih i sujeverjem zadrtih vinogradskih radnika, kroz folklorne motive i legende koje poput ponornice struje ispod asfalta i nemirne zemlje nasilno premrežene granicama, kroz svaku napisanu reč.

Priča se, najjednostavnije, može opisati kao potraga za senkama, u čijem se zagrljaju gubi ono što jesmo, iz kojih moramo otrgnuti sećanja kako bi nastavili dalje. Balkanom su protutnjali najskoriji ratovi. Mlada doktorka Natalija Stefanović koristi privremenu suspenziju (zbog pravdoljubive "lude glave", nasleđene od dede koji joj je bio očinska figura) da sa najboljom drugaricom Zorom pređe novouspostavljenu granicu i zaputi se u misiju vakcinisanja dece u franjevačkom sirotištu. Usput joj stiže vest o smrti voljenog dede, od koga je nasledila opredeljenje za lekarski poziv, životna načela i dve tajanstvene priče.

Dok se "u hodu" suočava sa gubitkom, Natalija kroz svoju trenutnu misiju počinje da prati dedine tragove i povezujući konce dolazi do neočekivanih otkrića o životu i smrti, porodici i povezanosti, ratu i miru, ljudima i zverima. Shvatiće zašto je deda, ugledni doktor, toliko polagao na rituale odlaska u zoo vrt vikendom, zašto je kao najveću dragocenost nosio pohabano izdanje "Knjige o džungli" i zašto nikada nije pominjao svoje rodno selo.

Dve priče su omeđile dedin život, pa samim tim i Natalijin, na njima se zasniva čitava potraga: to su povesti o „besmrtnom čoveku“ Gavranu Gajleu i gluvonemoj nevesti kasapina „tigrovoj ženi“. Najpre paralelno, autor znalački ukršta ove tokove radnje i sudbine protagonista. Tri su isprepletene priče, sve povezane Kiplingovom knjigom i jednom čudesnom šoljicom kafe. Poigravanje sujeverjem i ritualima, koji su u samoj srži narodnog duha, uvodi se od prvih stranica (četrdeset dana, talog i gatanje, razni uroci itd.), pomešano sa evociranjem junakinjinog odrastanja na asfaltu u strašnim godinama raspada države, sa legendama i gotovo epskim minijaturama, ali i momentima dobrog, pomalo crnog humora.

Sve je čudesno i neočekivano povezano, a tačka u kojoj se paralelni tokovi pripovesti ukrštaju jeste dedina uspomena, sklopljena iz tri izvora i tri različite perspektive. Lično iskustvo neminovno biva osvetljeno, produbljeno, izlečeno kolektivnim.
Gradske, ratne epizode podsećaju na stil Vesne Aleksić u romanu „Marija Modiljani“, ali i Selenićevo "Ubistvo s predumišljajem". Epizoda sa Gavom nosi glišićevski duh, Amana i Luka kao da su sišli sa stranice Andrićeve knjige. Tigar u ratu i zavejanoj divljini na čudan način priziva Džeka Londona. Pojedini epizodni likovi su naročito uspeli, poput Dariše "Medveda" i apotekara, a tema izolovanosti, nepoverenja i kobne osujećenosti koja od ljudi stvara mučenike ili zločince, oblikovana je na svež - a ipak poznat način

U pokušaju da se zabašure suviše direktna imenovanja ili asocijacije, načinjeno je nekoliko simpatičnih omaški, poput hronologije zbivanja ili činjenice da se u Srbiji na fakultet polazi sa 19, a ne 17 godina (samim tim, junakinja nikako ne može biti stažista sa 22, budući da studije medicine traju šest godina. Takođe, anatomija se polaže na prvoj, a ne na drugoj godini). Međutim, one su možda i namerna demistifikacija, a svakako potpuno irelevantne za opšti utisak. Mnogo je značajnija sigurnost i apsolutna moć autorkinog prenošenja atmosfere prostora i doba u koja nas vodi, približavanja mističnih, zamršenih, sumornih sudbina ličnosti kojih se dotiče.

Hvala, Tea! Ne samo na ovom čitalačkom uživanju u zaista sjajnoj prozi, nego i buđenju ponosa na ovu ludu slovensku, balkansku krv - koja čini da podjednako volimo, osećamo i razumemo/doživljavamo primorske mirise kao i vojvođanske snegove, mesec nad usnulom prestonicom i makedonska sela ispunjena živom folklornom tradicijom, zvuke gusala na Starom mostu i slutnju požara u opustelim dvorištima povratnika - i, da, zidine velegradskog zoo-vrta podno najčudesnije tvrđave.

Američki đak izuzetno vešto i emotivno nastavlja tradiciju srpske realističke pripovetke devetnaestog veka i kasnije Andrićeve, ali i Pavićeve proze. Ovo delo je elegantno, stabilno, pismeno i u najboljem smislu reči KLASIČNO - A MODERNO, svetsko - a naše.