недеља, 31. јануар 2016.

(S)Misao protiv "crnih rupa"

piše: Isidora Đolović


Kako znate da se pripremaju izbori? Po tome što se javnost uskomeša i počinju različite manipulacije narodom, a u cilju prikupljanja kog poena više, osiguravanja podrške za još koji mandat, pranje od (ne)učinjenog i dodatno zamajavanje obeshrabrenog življa. Manipulacije se obično kreću u domenu podizanja nacionalnog ponosa, koketiranja sa tradicijom s jedne, a k'o fol liberalnih i kosmpolitskh vrednosti sa druge strane. Koliko god nam išli na nerve, nije suvišno ovoga puta otvoriti oči i ipak pokazati da ne kupujemo više te jeftine trikove. Ignorisanje se već pokazalo jednakim povlačenju, pa i indirektnoj podršci sunovratu. Sada nas jedino može spasiti - kritička misao.

Nije slučajno što reči MISAO I SMISAO gotovo istovetno zvuče. Jedino S MIŠLJU bližimo se SMISLU. Nije to prosta igra rečima. Pesma s početka ovog posta jasno govori.
Tradicija, na svu sreću, uspeva da se odupre rabljenju od strane manipulatora i da posluži svojoj svrsi, podsećajući nas na ono što jesmo, vraćajući samima sebi. I ona je uglavnom povezana sa modernošću svog trenutka, što čini formulu dugotrajnosti jednog umetničkog dela.
Izuzeci uvek oduševe, pa je tako čačanski Dom kulture ovoga puta u sklopu svetosavskih svečanosti uspeo da iskorači iz provincijalne "patrijarhalno-patriotske" koncepcije i priredi vrlo zanimljiv i osvežavajući program. Radilo se o koncertu etno, duhovne i akustične muzike i mada, očekivano, nije bilo previše posetilaca (ne koliko sakupe narodni glasnogovornici), reakcije su izuzetno dobre i atmosfera je bila veoma pozitivna.
Dobro osmišljenim redosledom, dužinom nastupa i odabirom repertoara, na sceni su se smenjivali ovdašnji hor Vaznesenjskog hrama, zatim etno-džez bend Mine Matijašević (koje se neki možda sećaju iz druge sezone "Idola", a u skorije vreme kao jedne od učesnica programa "Ja imam talenat" - sitna devojka moćnog glasa, koja na izvorištima tradicije pronalazi povode za eksperimentisanje  sa izrazom i zvukom) i, kao vrhunac divne večeri, grupa "S vremena na vreme". Ili, barem, njen veći deo, s obzirom da Ljuba Ninković zbog prehlade nije bio u mogućnosti da doputuje.

Kada odrastate kao dete bivšeg hipika, S vremena na vreme je obavezan deo repertoara, uz Smak, YU grupu, Drugi način i još veći broj inostranih asova kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. "Karavan" i "Janu" sam pevušila kao savim mala, "Tema classica" će me zauvek sećati ranog jutra i putovanja kolima do Beograda, na polaganje prijemnog ispita - pustili su je na radiju, a tečo (koji je vozio i koji ne priznaje ništa sem sevdalinki) je negodovao zbog te "čudne, bolesne muzike". 

Bend je osnovan 1972, u Beogradu, objavili su svega tri albuma (ali, kakva!) i ostvarili skladan spoj progresivnog rock zvuka sa uklapanjem etno elemenata, jednoglasnim pevanjem i tradicionalnim instrumentima (flauta, mandolina, orgulje), te zaista antologijskim stihovima. Njihova muzika se može opisati upravo tako, kao NEBESKA, jer nenametljivo, prijatno, a ipak se dotičući duše slušaoca i otiskujući dubok trag, treperi i struji poput nekog iskonskog otkrovenja.

Asim Sarvan, Miomir i Vojislav Đukić, besprekorno su, kao sa ploče i uz mnogo srca, pred čačanskom publikom izveli bisere iz svog repertoara. Dokazali su ne samo istrajnost na već sasvim rasutoj i propaloj sceni, već i zašto su apsolutno jedinstveni bend u muzičkoj eri SFRJ, ozbiljni i sa inteligentnim, metafizičkim traganjem kroz svoje kompozicije. Svaka nota, svaki stih "zvoni" misaonošću, mentalnim hodočašćem, stvaralačkim naslućivanjem smisla, dodirujući nas na poseban način. Sve to su postigli i ovoga puta, kroz "Biblijsku temu", "Vreme", "Živela je na sunčanoj strani ulice", "Kao vreme ispred nas"...i naravno, neprikosnovenu numeru "Tema classica"- koju smatram jednom od pet najsavršenijih, najveličanstvenijih kompozicija našeg rokenrola (možda i šire), a zatvorivši koncert optimističnom "Moj svet".
Meni lično, doneli su mnogo, mnogo više od podsećanja na zvuke detinjstva, na muziku koju ću uvek voleti - vratili su mi radost, uzdigli duh, izlečili bezvoljnost snagom umetnosti.

"Biblijska tema", inače, predstavlja varijaciju na "Knjigu Propovednika": 

1:2 Taština nad taštinama, veli propovednik, taština nad taštinama, sve je taština. 1:3 Kakva je korist čoveku od svega truda njegovog, kojim se trudi pod suncem? 1:4 Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvek. 1:5 Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mesto svoje odakle izlazi. 1:6 Vetar ide na jug i obrće se, i u obrtanju svom vraća se. 1:7 Sve reke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku reke, onamo se vraćaju da opet teku. 1:8 Sve je mučno, da čovek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. 1:9 Šta je bilo to će biti, šta se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.

Ovih misli bi bilo dobro da se, s vremena na vreme (!), podsetimo, naročito danas, kada smo sa svih strana zasuti banalnostima i poniženjima taštine. Da, "samo misao snagu daje"!

Drugi utisak nedelje, nadovezan na ovaj, predstavlja sinoćna, potpuno neočekivana, projekcija mog omiljenog domaćeg filma "Crni bombarder" i to na Javnom servisu. Želim da se nadam kako to nije slučajno - ili da će barem ovaj (nehotični?) potez imati malo veći efekat otrežnjenja nego obično. Na stranu to što meni on neopisivo, emotivno znači. 
Za ono vreme, a u pitanju je 1992. godina, bilo je izuzetno HRABRO snimiti TAKAV film, a njegova univerzalnost je još upadljivija kada primenimo radnju na današnje prilike. Samo, nažalost, nema više onakve energije koja bi pokrenula ljude, posebno mlade, da slede nekog novog Crnog. Nema tog i takvog duha pobune, svaka subverzivnost je danas drugačijeg tipa, manje prodorna, isfolirana. Ljudi su postali nešto još gore od zombija - pasivni su, umorni. Sve ostalo je jezivo identično: vlast, zatucano društvo, osvešćeni mladi koji traže izlaz i "vizu" za London, "demokratski mrak" i privid slobode koji nas proždire....

Ali, s druge strane, ostala sam ista ja, isti je bunt, shvatih sinoć! Ne samo po činjenici da već deceniju furam jedne "martinke" i time dokazujem da je onaj mit o njihovoj dugotrajnosti provereno tačan. Niti što se fizički i u duši zaista ne osećam ni dana starije od one Gimnazijalke kakva sam bila pre tačno deset godina, "otkidajući" na film, fantastičnu muziku i želeći da budem kao Luna (Anica Dobra). Još uvek me zanose iste ideje, još su mi utopijski Beograd sa svojim urbanim štimungom, kožnjak i rokenrol "raj na zemlji". Dok sada gledam pojedine ljude koji su deceniju unazad bili deo mog okruženja, dok posmatram njihove "odrasle" živote, ozbiljne poslove i bebe, prepuštanje bujici i odustajanje od borbe - osećam se čudno.
Možda je moj život "promašen" i možda je tužno ili nezrelo što se još uvek držim starih ideala. Možda je to samo izgubljeno vreme i "žal za mladost", a možda ostvarenje ipak čeka dosledne tu iza ugla. Ne znam. 

Ali, znam da je ironija što je upravo RTS, upravo sada, uoči predizbornog ludila, pustio baš ovaj, inače nepopularan i zbog svog izrazito buntovnog karaktera (tema koja zaslužuje poseban tekst i imaće ga) masama nerazumljiv film. Koji svakom izgovorenom replikom, svakom odsviranom notom naprosto  GRIZE, poziva da se ne toleriše represija, ne trpi nezadovoljstvo. Pa makar bili usamljeni "bombarder" i trn u oku, prizivali kišu i govorili unatraške. Bolje je i to, nego se pretvoriti u praznu ljušturu, ušuškana u obmani zadovoljstva dovršenosti života, u blaženom ništavilu "crnih rupa". 

I nije tek besmislena fraza ono što Luna izgovara, kako "uvek zna šta NEĆE". Jer, odatle se počinje. Naše želje su uglavnom, zapravo, neuobličene i otkrivamo ih "u hodu". Daleko je, čini mi se, bitnije znati na šta na tom putu samootkrivanja ili samoočuvanja ne smemo da pristanemo. To je, zapravo, možda jedino i važno. Ne odustati.

"Kad stvar dođe do nule, tad ne smeš da si u frci, tad ne smeš da si u depresiji, tad imaš jedino šansu da napraviš nešto novo..."