четвртак, 14. јануар 2016.

"Džeri" i nostalgija

piše: Isidora Đolović


Nameravala sam da baš danas ovde postavim jednu svoju "crticu", koja je nastala na času kreativnog pisanja pre pet godina, a bila inspirisana mojim veoma dobrim drugom. Priča je odavno objavljena na portalu "Bulevar umetnosti", ali, kako su oni još uvek u fazi rekonstrukcije i arhiva do daljnjeg (zasigurno još duže vreme) neće biti dostupna, a danas je njegov rođendan, želela sam da je sačuvam od zaborava, a i pošaljem nekakav telepatski signal da mi nedostaje ono bezbrižnije, tinejdžersko doba, naša ekipa koju je u međuvremenu život razbacao na sto strana, svi oni koje godinama nisam videla i nemam pojma šta se dešava, ali se nadam da su dobro i da su srećni.

Htela sam time da svoju večitu nostalgiju barem malo ublažim, a onda sam danas čula još jednu vest o smrti poznate ličnosti, ovoga puta sjajnog glumca Alana Rikmana, pa su se te misli, uz snažne utiske od takoreći kolektivnog gubitka Bouvija pre svega nekoliko dana, pomešale u jedan kovitlac razmatranja prolaznosti i simbolike gubitka, nestajanja jednog doba...Baš je čudno počela 2016. godina! 


S pravom tužni
Danas je preminuo slavni engleski glumac Alan Rikman. Od zemljaka Bouvija stariji godinu dana, izgubio bitku protiv iste opake bolesti. Kao i mnogima, moje detinjstvo je obeležio najpre književni serijal "Hari Poter", a zatim i njegova ekranizacija. Rasla sam sa glavnim junacima, prolazila kroz njihove avanture, bajkoviti svet sa pravednim i potresnim životnim lekcijama uvijenim u magično ruho. Svakako je među najinteresantnijim i najvoljenijim likovima i meni bio profesor Severus Snejp, ambivalentna ličnost dočarana glumačkim umećem čoveka sa hipnotišućom bojom glasa, Zavolela sam ga i kao Raspućina, šerifa od Notingema, Hansa Grubera, Harija u "Love, actually". 

Štapiće gore, svi kojima je Hogwarts bio omiljena stanica! 
Farewell, prof. Snape! Hvala na ulepšanom odrastanju!

E, sad, možda je neukusno to potezati u ovako tužnim okolnostima, ali, još mi je neukusnije ono "o pokojniku sve najlepše" i masovno "RIP"-ovanje po društvenim mrežama, kako bi bili deo bizarnog trenda, a za života umetnika - nikom ništa. Bukvalno, stičem utisak da je to "RIP"-ovanje postalo moda. Šta je tu je - možda se iz toga izrodi istinska naklonost, pronalaženje sebe. Ili ne....
Recimo, nedavno oko Lemija Kilmistera. Ja nikada nisam nešto preterano volela niti slušala "Motorhead". Njega sam poštovala, ali, šta sad? Žao mi je čoveka, ali, išlo mi je na živce to prenemaganje ljudi koje je bilo briga za njega dok je bio živ. Isto i za Borisa Aranđelovića - volim "Smak" od detinjstva, stari mi je bio hipik i družio se sa tim ljudima u KG kao student, ali, nisam trubila okolo kao mnogi, koji pre toga nisu znali čak ni ko je pevao u bendu....da ne dužim. 

S druge strane, baš kao i nakon tragedije u Parizu, ne manjka komentara u stilu: "Pa, šta, imali su po 70 godina, koliko njih dnevno umre od raka i nikom ništa: da nisu poznati, ne bi vas bilo briga...." Zaista, ovo nije prvi put da ljudi, a što je najgore, nije ih uopšte mali broj, komentarišu tako ignorantski, bezobrazno i sebično. Upoređujući neuporedivo. 
Svaki ljudski život je dragocen, svaka smrt je teška i tužna, ALI, oni koji su bili u žiži javnosti bili su istovremeno i simboli, svojom izvrsnošću, svetionik za sve nas, primer, model....sa njima, jer su nas usmeravali, ulepšavali svakodnevnicu, unosili delić magije u "obične" živote, radosti, fasciniranosti, lepote...sa njima nestaje deo te magije sveta. A obeshrabruje to što dolaze novi, koji nemaju istu snagu, harizmu, dušu da nastave priču. Brine budućnost, podsećamo se prolaznosti, kao što nas dela tih ljudi, s druge strane, podsećaju na večnost.
Zato je važno, zato smo tužni i zato su ti što pišu takve gluposti ograničeni i nisu shvatili ništa.


Poslednji put sam se ovako snuždila nakon smrti Majkla Džeksona. Gledala sam spotove, slušala pesme danima, OSEĆALA i upijala duh tog doba, istovremeno svesna da je u nepovrat nestalo. Bilo je to više od tuge za pojedincem, nikog od njih mi nismo lično poznavali, nego tuga zbog nestajanja SIMBOLA, živih podsetnika da neke vrednosti traju.
Jer, zaista nisam optimistična. Neće više biti takvih stvaralaca, jer vreme više nije isto. Biće ih primerenih ovom dobu, kakvo god ono bilo i šta god donosilo. Ali, sistem vrednosti više nije isti, kriterijumi su se promenili, smisao stvaralaštva i pojam slave je drugačiji nego onda. Poglavlje je zatvoreno.
Koliko god zvučalo kao nešto apstraktno, neporecivi duh vremena zaista više nije onaj koji je iznedrio ljude što su dušom i srcem "terali svoje", bez straha da pomeraju granice i budu inovativni. Koji su davali sebe svojoj umetnosti i time zaslužili večnu slavu i obožavanje od strane mnogih budućih generacija. Sada, nažalost, dominiraju brzina, kopije, plagijati, "semplovi" i "rimejkovi", komercijala i kvarenje, novac kao glavni pokretač, ništa originalno, trajnije....dokaz je i to što mi i sada slušamo muziku šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i što je ona još sveža, aktuelna, fascinantna...kao i filmovi, spotovi, moda iz tog doba....Čast izuzecima, ima ih, ali, oni nisu na naslovnim stranama, nisu na top-listama i na udarnim kanalima, nisu uticajni i glasni. Nije MTV više ono što je bio, ni bleda senka. Npr. neki novi "Live Aid" teško može da se ponovi.

Inače smatram tu eru (od šezdesetih do početka devedesetih) magičnom, šarolikom, eksplozijom neponovljivih lica, slobode uma i duha, kreativnosti, a, vratimo se opet njemu, Dejvid Bouvi je zaista čak i tu bio - nešto posebno. O tome svedoči činjenica da su mu se divile i jednako popularne kolege, priznavale uticaj koji je na njih izvršio. Retke su poznate ličnosti sa takvom magnetskom moći da privuku pažnju - oka i svesti, da imaju šta da kažu i pokažu, da neumorno pomeraju granice. Ali, takođe je i specifičan vremenski kontekst to omogućavao. Sada su, usled toliko mogućnosti "na klik" nekako presušili žeđ za znanjem, aktivnošću, potreba da se traga i pomeraju granice, da se šokira sa ukusom i svrhom!
Sada...ne znam, pomalo zavidim onima koji uživaju u ovom vremenu, meni je tako konfuzno, površno, pusto, iritantno sa svim kopijama, ekcesima u prazno, prebrzim gustiranjem i odbacivanjem, površnošću, instant-"kulturom"...

Svet je prezasićen, možda je u tome tajna. 
Ali, dela prošlosti nas nadahnjuju i u tome je njihova najveća snaga. 
Na njihovim primerima učimo se da postavljamo standarde u svakodnevnom životu, u svom okruženju. Da posmatramo svet kroz vizuru njihove lepote i istančanosti.
Zato, neću završiti ovaj tekst tugom, mada će seta ostati njegovo obeležje. Život i smrt su, ipak, deo jednog istog ciklusa. Slavni odlaze u legendu, ostajemo mi da čuvamo njihovu zaostavštinu. I jedni druge.


Džeri*

autor: Isidora Đolović
Hvala Mariji Mladenović ("Bulevar umetnosti") na ilustraciji!
Džeri živi u predgrađu, na sumornom i zagađenom rubu zaborava. Tek što je prešao dvadesetu, a odavno već nosi neku tešku ozbiljnost. Visok je, suvonjav, bled. Istaknuta jabučica na vratu, napete žile na prozirnim šakama, nešto pomalo anemično i bolešljivo u liku. Devojački nežne crte, inteligentno čelo, setom osenčene slepoočnice. Svetlosmeđa kosa i tužne tamne oči. Glas najviše nalik na polušapat.

Nikada ne pije alkohol, na svirkama neizostavan. Na njemu pohabani džins, poneko dugme uvek fali. A ipak, besprekorno je uredan i čist. Pravo ime gotovo svakidašnje — Nebojša Milenović. Nadimak koji mu nadenuše drugovi pruža mogućnost iskoračenja u nešto drugo, različito, možda bolje. U svet za koji je karta jedna gitara, a put prebiranje po njenim žicama. Džeri nije Rundek, Džoni, a ni Bajaga. On ne ume da barata rečima — zvuci su njegovo oružje. Oni umilno teku i to su jedini trenuci kada duša započinje dijalog sa svetom. Jedino tada, dok u rukama drži voljeni instrument, otvara se ta mračna škrinja skrivena u svakodnevnici sačinjenoj od poslova i briga. Matori je gotovo uvek pijan i neupotrebljiv. Starija sestra odavno ne stanuje sa njima, tek ponekad svrati, kad ugrabi vremena od zahtevne profesije sudskog islednika. Otresita je, pragmatična i potpuno se razlikuju — u njoj nema ničeg od pokojne majke, sa čijim se gubitkom gotovo sasvim prekinula ionako slaba komunikacija među ukućanima.


Džeri ima mnogo snova, a malo izgleda za njihovo ostvarenje. Želeo je na Akademiju, ali nije bilo sredstava. Jedan plan više ostao zaturen u džepu samoukog. Sa najboljim drugom iz Trgovačke škole po povratku sa posla odlazi do pruge, kao kad su bili deca i osluškuje daleku tutnjavu lokomotive, pozdrave velikog sveta što se obećavajuće nazire negde iza brda u magli. Stidljiv je i čedan u kontaktu sa ženama. Ne ume da iskaže ono što bi želeo, nema dovoljno sigurnosti. U svom društvu, on je poslednji tihi kavaljer, od onih što se povlače I umeju da poštuju. Nikada se ne žali, ne govori mnogo o sebi. Stoički podnosi nevolje. Drugi mu se spremno poveravaju, svesni da će saslušati i dati sve od sebe da pomogne. I samo uveče, kada se vrati do oronule periferijske kuće i otključa škripava vrata, kada okači kožnu jaknu na oguljeni čiviluk i pipajući u mraku prođe do svoje sobe, pa se spusti na od jutra nerazmešten kauč, tek tada oseti da ga obuzimaju umor i potmula seta. Napolju s vremena na vreme promiču farovi u žurbi. U tom bljesku, pred očima mu zasija silueta devojke. Ni danas vozovi nisu doneli nikakav spasonosni signal. Dok u gluvo doba besano zuri u mrak i osluškuje kako vrata zacvile, a otac se onda gunđajući tetura u svoju sobu i kroz mali hodnik širi kafanski zadah, na njegovu dušu nalegne nešto teško.


Srećan rođendan, Džo! 

* Jednom prilikom mi je, tih dana, tražio da mu napišem pesmu - jer, ja sam kao srednjoškolka škrabala neke očajne stihove. Naravno, nije dolazilo u obzir da se blamiram njima, pa poslah refren jedne numere Steelheart-a, benda za koji nije ni čuo, pa nije mogao da provali podvalu. Par godina, a kao da je bilo čitav jedan život kasnije, skicirala sam ga ovako. 

I sve više mislim da su to stvarno bili "najbolji dani mog života"!