недеља, 18. октобар 2015.

Vek od smrti Milutina Uskokovića

Jednog hladnog, tmurnog podneva pre tačno sto godina, u jeku Velikog rata i početka srpskog odstupanja iz, podmuklo napadnute i sa svih strana opkoljene zemlje, romansijer u usponu potražio je mir i utehu svojoj saosećanjem, patriotizmom i uništenim idealima skršenoj duši, u talasima mutne reke. 

piše: Isidora Đolović


Potomak boraca protiv osmanlijskih zuluma, o čemu je kao svedočanstvo ostalo porodično prezime, tvorac “beogradskog romana” rođen je 4. juna 1884. godine u Užicu. Od jedanaestoro dece trgovca Mijaila i njegove supruge Sofije, poživelo je samo petoro - Milutin je bio drugi po redu, uz tri brata i najmlađu sestru Božidarku. Očevi poslovi su brzo doveli do finansjiske propasti, pa detinjstvo i mladost budućeg pisca obeležavaju odricanja i ogromna želja za učenjem. Gimnazijski zanos i entuzijazam samo pojačavaju ove rano utvrđene sklonosti, dodajući svemu snažan rodoljubivi elan. Već od studentskih dana, biće izrazito jugoslovenski i socijalistički orijentisan, poput mnogih svojih vršnjaka. Savremenici ga pamte kao finog, obrazovanog, uzdržljivog i tihog mladića, povučenog u sebe. Veljko Petrović ga je opisao kao “oduševljenog i aktivnog člana jugoslovenske nacionalne omladine”, revolucionara i slobodara, koga su zbog melanholije i mračnog književnog izraza čak i najbliži drugovi zvali “Mita Tuga”.


Kao član prve “Politikine” redakcije iz 1904. godine, upoznaje se i druguje sa braćom Ribnikar, Branislavom Nušićem, Vladislavom Petkovićem Disom i Simom Pandurovićem. Potonja dvojica su mu bili bliski prijatelji i koosnivači Društva srpskih književnika, u septembru 1911. godine. Milan Vukasović ga se seća kao najstaloženijeg člana udruženja, ali, “osetljiva srca”. Primera radi, sa Disom se jednom prilikom posvađao toliko da su prestali da razgovaraju - pa, ipak, kada je čuvenom boemu godinu dana kasnije preminula sestra, Uskoković je prvi došao da izjavi saučešće. Kasnije će obojicu ratni vir povući u sudbinske dubine, naslućivane na stranicama koje su vizionarski ispisivali.

Ideal balkanske republike, čiji bi stožer predstavljalo srpsko-bugarsko ujedinjenje, negovao je veoma dugo. Vrhunac je predstavljao referat “Balkanska konfederacija i jugoslovenska zajednica”, pročitan na Konferenciji jugoslovenskih studenata, 1906. u Sofiji. Njegova disertacija se takođe zasnivala na temi pokušaja carinske unije između Srbije i Bugarske (1905). Utoliko će razočaranje biti veće, kada se iznenadnim obrtom u Drugom balkanskom ratu mladalački snovi poruše. Pored svega toga, Milutin će objaviti dve zbirke kratke proze (“Pod životom” i “Vitae fragmenta”), dva romana (“Došljaci” i “Čedomir Ilić”) i zbirku pripovedaka (“Kad ruže cvetaju”), zadobiti poštovanje strogog Jovana Skerlića i reputaciju najveće književne nade, doktorirati iz pravnih nauka 1910. u Ženevi. Iste godine, oženio se Babet Fišer, osam godina starijom kćerkom protestantskog sveštenika i vlasnice pansiona u kome je stanovao tokom studija.

Veći nagoveštaj ove osetljive prirode, ali i strastvene privrženosti otadžbini, predstavljala je “afera Sudslavische Revue” iz 1912. godine, kada je Uskoković, uz još nekoliko pisaca, zaveden pogrešnim najavama o novom sarajevskom listu Hermana Taska. “Jugoslovenska smotra”, kako je u prevodu glasio njegov naziv, zapravo je bilo glasilo u službi austrijskih interesa i dopisnici su žigosani izdajništvom. Mada je, prozrevši istinu, odmah podneo ostavku i kasnije se sa uspehom opravdao, linč pojedinih listova poput “Politike” (čiji je saradnik dugo bio) pogodio ga je, toliko da su neki u ovim nepravednim optužbama videli glavni motiv kasnijeg samoubistva.

Zbog slabe telesne konstrukcije, nije učestvovao u Balkanskim ratovima. U junu 1914. godine prelazi u Ministarstvo privrede, a dva meseca kasnije ga unapređenje u službi vodi Trgovinskom inspektoratu Ministarstva, u Skoplje. Sa oduševljenjem dočekuje vesti o Cerskoj pobedi, optimističan prema ishodu srpskog otpora okupatoru i verujući u pomoć Francuza i saveznički trijumf. O svom entuzijazmu obaveštava Babetu, koja za to vreme radi u kačaničkoj bolnici. Uskoković se u ovom periodu, pored rada u konzulatu, aktivno bavi političkim studijama i mnogo piše. Supruga mu veoma nedostaje, jer se njeno odsustvo neočekivano produžilo do kraja avgusta 1915. Tih dana teši brata Radoja, pišući mu:” Sve što je veliko u čovečanstvu, stvoreno je u bolu”. Energičnost i preduzimljivost prožimaju i ostatak aktivne prepiske koju je vodio tokom službovanja u Skoplju.

U jesen 1915, Bugari se okreću protiv srpske vojske. Nakon što su probili deonicu Skoplje - Vranje, nateravši stanovništvo na povlačenje u dva pravca: za Solun (preko Tetova i Bitolja) ili Prištinu, Uskoković zajedno sa Branislavom Nušićem organizuje Narodnu gardu. Babet ostavlja sa porodicom Baltić, koja će je kasnije povezati sa američkom misijom ledi Lejle Pedžet. Napušta grad dva dana pre njegovog pada, 7. oktobra, povlačeći se sa izbeglicama u drugom od postojećih smerova. Zbeg u Prištini demorališe i deprimira pisca: stalno pljušti, nema ogreva, vladaju hladnoća, glad i strah, dok preki vojni sud svakodnevno strelja. Vlada se u tom trenutku nalazi u Nišu, vrhovna komanda u Kruševcu, a nada u iščekivane dobre vesti sve više kopni. Umesto nje, nadiru nove i nove kolone izbeglica. Slavni Nušić u romanu “Devetstopetnaesta” opisuje Uskokovića kao “sklonog mračnim mislima i očajnim odlukama”, sa prestravljenim pogledom i dušom pomračenom “jadom, rasulom i slomom” zatečenim u Prištini.

Književnik i tadašnji komandant saobraćaja u Prištini, Milan Vukasović, svedoči o Uskokovićevom očajničkom nastojanju da se prebaci do Niša. Ne želeći da ostane u atmosferi bunila i rasula, koje ga je ubrzano osvajalo i iznutra, nervozan od samog zvuka telefona, moli ga da mu obezbedi prevoz. Naposletku je otputovao “preko Podujeva, nekim starim automobilom u koji je stalo preko trideset putnika, zbijenih da se nisu mogli pokretati”. Uprkos skučenosti, bio je srećan što je “uspeo da se spase”. U Kuršumliju stiže 13. oktobra noću, bolestan, unezveren i prokisao. Njegov brat Aleksandar kasnije će tvrditi kako je usput oboleo od tifusa, što nikada nije potvrđeno, ali, nije ni isključeno. Tek, znaci rastrojstva su se kod pisca ispoljili već po dolasku. Neprestano je krivio sebe za slom otadžbine, a doktor Sreten Popadić bezuspešno pokušavao da ga umiri i leči. Nušić smatra da “nije imao više moralne snage da se odupre težini događaja”, pa saznavši da im je presečena odstupnica, odlučuje da krene putem koji je do tada namenjivao svojim književnim junacima. Mir je potražio u talasima mutne, nabujale Toplice.

Bio je 15. oktobar pre tačno jednog veka, kada je očevidac Mile Janićijević spazio čoveka obučenog u crno, kako šeta uz reku između 11 i 12 h. Zaustavio se “pedesetak metara ispod mosta gde je bilo najdublje svrtište”(vir). Dan je bio oblačan, a reka nabujala. Ostavivši stvari na obali, Milutin Uskoković skače sa najdeblje krive vrbe. Slučajni prolaznici uzaludno pokušavaju da pozovu pomoć. Telo je pronađeno nekoliko stotina metara nizvodno, u livadi Vlajka Ilića. Piščev biograf, Radomir V. Ivanović (čija nam je monografija iz 1968. ovom prilikom bila dragocen izvor podataka) zaključuje kako je to mnoge zavelo na pogrešan zaključak o skoku sa obližnje Veljkovića ćuprije.
Članovi književnog kluba "Milutin Uskoković" na mestu tragedije; izvor: www.toplickevesti.com
Prilikom izvršenja obdukcije, kojom je rukovodio pomenuti doktor Popadić, konstantovana je tuberkuloza mozga. Bolničar Luka Kuril, pored ovog podatka, u svojoj prepisci iznosi i sećanje na poslednje sate provedene sa Uskokovićem, sećajući se piščeve nelagode pred vojnom patrolom koja ga je zamalo osumnjičila za dezerterstvo. Hapšenje bi vodilo neminovnom streljanju, međutim, Kuril se snašao rekavši im da zajedno nose hleb za vojnu bolnicu. To je ipak neprijatno pogodilo pisca, koji se sutradan utopio. Među njegovim stvarima pronađena je oproštajna beleška, sa molbom da se ostave gazdarici kod koje je stanovao i rečima: “Ne mogu da podnesem propast otadžbine”.

Kao dve najveće misterije ostaju mesto pokopa i uzrok samoubistva. Naime, pošto je tih dana u Kuršumljiji sahranjen grčki konzularni predstavnik, a Uskoković je takođe nekada radio u skopskom konzulatu, grob je pogrešno obeležen. Propust je otkriven 1920. i tom prilikom Babet podnosi, neodobren, zahtev za ekshumaciju. Mišljenja su da je, kao samoubica, sahranjen na mestu sa koga je skočio u reku. Što se uzroka tiče, postoji niz “smelih i ničim nepotkrepljenih” (R.Ivanović) verzija: od one da je izgubio poverljiva dokumenta i bio u riziku da ga optuže za špijunažu, do gubitka velike svote novca u vlasništvu Ministarstva. Sve su podstaknute nesmotrenom i neuobičajenom odlukom da se kreće mimo opšteg pravca povlačenja. Dugo je bio neutvrđen tačan datum smrti, čak i reke u čijim je talasima tridesetjednogodišnji pisac nestao - a sve to zahvaljujući neproverenim vestima iz različitih izvora.

Usled ratnih okolnosti, objava smrti je izašla u neznatnom broju novina i to sa zakašnjenjem, a nakon rata su novi događaji polako potisnuli tragičnu sudbinu darovitog Užičanina u višedecenijski zaborav. “Kolo srpskih sestara” 1936. postavlja spomen-ploču na kući u kojoj je živeo, a rodni grad mu se odužio bistom tek 1955. Ljubomir Simović razlog tome vidi u činjenici da je, zbog podsmevanja Dimitriju Tucoviću, književnik u zavičaju dugo bio nepoželjna osoba.
izvor: www.toplickevesti.com
Danas je, međutim, neophodno da oživimo uspomenu na veliki potencijal i talenat, ali i veliko srce našeg književnika. Uskoković, Dis, Bojić i još mnogi koje je odneo vihor rata, u istoriji srpske književnosti, odavno su ustoličeni kao besmrtnici.

(Tekst u celini, deo feljtona "Pisci u ratu", moći ćete da pročitate u narednom izdanju "Revije Istorija", koje je u pripremi. Hvala!)