недеља, 11. октобар 2015.

Estradno vaspitanje

Nema sumnje, živimo u svetu čiji ubrzani razvoj diktira sve drastičnije i paničnije pokrete ljudskih života. Uz teror mladosti i lepote, kome smo na različite načine svakodnevno izloženi, možda najstrašnije nemani modernog doba predstavljaju opsesija uspehom i - zakon užurbanog sticanja. Njihove podanike regrutuju od malih nogu. 

piše: Isidora Đolović



Nedavno je Beograd, po 46. put, ugostio decu iz raznih zemalja, u okviru tradicionalne manifestacije „Radost Evrope“. Ova svetkovina stvaralaštva najmlađih opstaje i pored toga što su se vremena promenila, pa ni klinci više nisu baš bezazleni kao što su bili. Moja generacija i one pre, a i malo posle nje, odrastale su uz „Muzički tobogan“, Branka Kockicu, „Fazone i fore“, „Metlu bez drške“ i „Šešir bez dna“, Dragana Lakovića i hor „Kolibri“, bajke koje je čitao Zijah Sokolović, crtane filmove pred drugi „Dnevnik“. Naši heroji bili su pesnici i pisci koji su posećivali škole; čitali smo knjige i stripove u izdanju milanovačkih „Dečjih novina“; pred početak školske godine kupovali komplete „Zavodovih“ udžbenika, bili koliko-toliko sačuvani od neprikladnih i negativnih uticaja spolja. A njih je bilo na pretek, u godinama sankcija, inflacije, ratova i sveopšte bede, koje su odrasli sebično i koristoljubivo „zakuvali“, ostavljajući nam svet bez sigurnosti. Pa, ipak, uz neizbežne izuzetke iz oba „tabora“, sve više se čini da je naše pokolenje bilo poslednje iole normalno!


I rizikujući da me optuže za generalizovanje, moram primetiti kako su promene životnog tempa i stila, nažalost, poremetile i ritam razvoja onih koje smatramo budućnošću čovečanstva. Na vaspitavanje utiče nekoliko podjednako bitnih faktora, a pošto su porodica, školstvo i (naročito) društvo u nikad gorem haosu, ne čudi što je svaki pokušaj da se razmatranjem pronađe lekovito rešenje, predodređen na - ćorsokak. Ili barem zaplitanje u zbrku problemskih rukavaca. Kada sa strane sagledam kako izgleda današnje prosečno odrastanje, moram zaključiti kako (neprolazna) kriza ipak nema suštinsku odgovornost što se dečurlija danas sve manje IGRA, podstiče na slobodu, kreativnost, svom uzrastu svojstvenu nevinost i čistotu posmatranja sveta. 

Otprilike od treće godine, deca postaju i sama „zalepljena“ za ekran/displej uređaja kao jedine razonode, pasivna, asocijalna, izložena lošem uticaju okoline (koji upijaju poput sunđera i ponavljaju kao papagaji). Zbog toga njihov kasniji pogrešan i ubrzan razvoj ne sme nikoga da začudi. Ovom prilikom se valja zadržati na samo jednom u nizu problema - (pre)ranom uključivanju najmlađih u trku za Vorholovih „petnaest minuta slave“. Pogrešan i sasvim iskrivljen sistem vrednosti, oličen u potpunoj estradizaciji našeg društva, tako im biva usađen od najranijeg doba.
bizarne amerčke "Male Miss"
Poput zaraze su se, za svega nekoliko godina, raširili raznovrsni oblici šou-programa, sa ciljem otkrivanja novih muzičkih, glumačkih, plesnih nada. Potrage za talentima su  oduvek popularne, ali, u vremenu krize i sve težeg pronalaženja posla, njihovo dejstvo je postalo istinski katarzično i obmanjujuće. Malodušnost, bezvoljnost ili naprosto lenjost pomešana sa ničim realnim podržanom ambicijom, uslovili su da „Hoćeš `leba bez motike?“, slogan jednog rijalitija, postane primenljiv i na ostale zabavne sadržaje tog tipa. Oni posebno privlače mlade, na početku životnog puta obasjanog lakomislenim nadama, kao i već posustale (duhovne) provincijalce (uglavnom) slabog obrazovanja, kroz obećanje preokreta i iznenadnog otkrivanja životnog smisla. 

Iz godine u godinu, na barem tri takmičenja ove vrste, pogledu javnosti i sudu uglavnom krajnje nekompetentnog žirija, izlažu se sanjari, tavorenjem razočarani ili naprosto egzibicionisti manjeg ili većeg talenta. U otužnoj atmosferi začinjenoj veštački građenom napetošću iščekivanja, između prečestih i nesnosno dugih reklamnih pauza, osim nada takmičara raste i gledanost - kao i prihod od poruka omađijanih glasača. Na kraju se pobednici uglavnom izgube u moru sličnih, ali, uprkos već dokazanoj zaludnosti istupanja i, najčešće, javnog kompromitovanja, ovakve emisije su neuništive! Sa svakom sezonom ne samo brojnije, već i gledanije, beleže odziv kandidata u stalnom porastu. Jasno je da, umesto učenja i rada kao dužeg, mukotrpnijeg i neizvesnijeg puta, latiti se mikrofona zvuči neuporedivo jednostavnije, ali i glamuroznije. Posebno kada vas pevaljke iz „stručne“ ocenjivačke komisije do neba nahvale, uz pompezna obećanja blistave karijere. Problem se javlja kada u ovakve populističke farse najnižeg registra bivaju uvučena dečica, čime im se nameće potpuno iskrivljen životni model.
vaspitači i ocenjivači
Paradoksima u srpskom društvu, uvek izgubljenom negde na međi tradicionalnog i savremenog, kraja nema. Zbunjeni zahtevima XXI veka, večito lutamo od odgovornosti do pragmatizma. Dok se u školama deci sve više, do uvredljivosti, uprošćavaju nastavni sadržaji, ambiciozni i neiživljeni roditelji nastoje da vannastavne aktivnosti budu što brojnije, komplikovanije i - ekscentričnije. S jedne strane, uvedene su opisne ocene, pa umesto brojevima, đačko znanje vrednujemo leptirićima i cvetićima. Udžbenici, čak i srednjoškolski, nalikuju slikovnicama, sa što manje „zamornog i bespotrebnog“ teksta, a obiljem crteža. Lektira se „prečišćava“ od „teških i dosadnih“ dela, a nedostatak jedinstvenog izdavača samo uvećava zbrku, nestručnost i amaterstvo odgovornih. Pod izgovorom kako je neophodno osavremeniti program i približiti ga novim generacijama, preopterećenim „suvoparnim, a suštinski nekorisnim“ gradivom, povlađuje se instant-„Vikipedija“ znanju i sve više zaglupljuje banalizacijom. S druge strane, od njihovih malih glava se očekuje da, još čestito ne savladavši ni maternji jezik, od predškolskog uče barem još dva (pri čemu je engleski obavezan, što ranije - to bolje!), uz ovladavanje osnovama informatike i dve-tri muzičko-modno-rekreativne sekcije. Nije ni čudo što, na kraju dana, zbunjena i iscrpljena nametnutim, krnjim eklekticizmom lišenim spontanosti i radosti saznanja, deca ostaju bez mogućnosti da zaista imaju - detinjstvo.

Nije to najgore, jer muzičke, glumačke, plesne radionice, sportski klubovi, školice, sasvim su normalna stvar. Ali, kada njihovu ulogu preuzmu „Pink“, „Prva“ i slične komercijalne televizije, poznate po svojoj anti-prosvećujućoj misiji, a roditelji (uglavnom i sami puni divljenja prema njihovim sadržajima i akterima) oduševljeno podstiču naslednike na učešće, dolazi do sunovrata. Tada licemerno zvuči svako obrušavanje na slične američke, doduše, u potpunosti radikalizovane, izbore za „malu mis“, jer je i kod nas reč o još jednoj, za sada umerenoj, varijanti eksploatisanja detinje bezazlenosti. Napadno našminkana dečica, ponekad vidno uplašena, pevaju hitove tekstom i nastupom sasvim neprimerene svom uzrastu. Male balerinice bez ritma pocupkuju ispred (ne)stručnog žirija, koji im zbog toga što su slatke daje bodove za prolaz, dok babe iz publike ushićeno ciče. Koga briga za očiglednu nekritičnost, obmanjivanje, zloupotrebu bespogovornog ugledanja na iskompleksirane majke koje se u „bekstejdžu“ tope od miline? 
pred žirijem "Više od igre" kao pred sudom Kraljice srca!
Televizijske reklame (npr. za pelene „Puffies“, gde bebe-manekeni vrckaju na pisti) promovišu ovakav vid kvarenja podmlatka, pod izgovorom kako je to „simpatično“ i da se deci od malena pruža mogućnost „igranja odraslih“, vršenjem pripreme za budućnost - preko oponašanja starleta, pevaljki i voditeljki sa govornom manom. Ali, daleko od simpatija, sve to svojom neprirodnošću budi mešavinu tuge sa gađenjem, koja u svakoj trezvenoj osobi konačno izaziva samo bes. Čak  i „Mali dnevnik“, isprva osmišljen kao šaljivi format u stilu RTS-ovih starih, proverenih emisija za decu (gde je sama ciljna grupa ujedno bila i učesnik), počinje da podražava greške i manjkavosti „seniorskog“ informativnog programa. 
Mali reporteri i voditelji "Malog dnevnika" su uglavnom slatki i veoma profesionalni za svoj uzrast. Izuzetak je ova devojčica, čije očigledne probleme sa govorom i ponašanjem niko ne ispravlja!
Vaspitači dece, sada direktno, postaju Saša Popović, Ceca, Ana Nikolić ili napadno-neartikulisana voditeljka Marijana Mićić. Pod njihovim tutorstvom, u estradnjačkom kalupu, ličnosti se bespovratno oblikuju u mini-kopije pomenutih TV spodoba, uz praznu garanciju buduće slave. „Pinkove/Grandove zvezdice“ dobijaju čak i svoje sveske ili postaju zaštitni znak trgovinskih lanaca! Više nego Mitrovićeva imperija šunda i njoj slične, odgovornost snose: vaspitačice - „kljukanjem“ svojim omiljenim narodnjacima, babe - sa turskim serijama, roditelji - jer ih prepuštaju transu pred Internetom i kablovskom, učiteljice - kojima je bitnije da budu doterane nego to što nemaju čemu da nauče đake. Krivi su svi oni koji ne paze na ponašanje i izražavanje, nesvesni da su prvi i najveći primer najmlađima. Pomenute emisije ne bi ni postojale, da nije zainteresovanih za uzimanje udela u njima i postajanja delom srpskog živog blata.
Ana pod gasom u džinovskoj krinolini
Pesnici više nisu u modi, pa izgleda da malo ko pamti čuveni Ršumov stih da „dete nije igračka za strine i tete“. Ponajmanje je animator širokih narodnih masa. Sada im ta ista porodica, ponekad od prvog dana života, čak otvara profil na "Facebook"-u (i posle se čudi zbog pokušaja kidnapovanja). Izgovori da nam je „sve to došlo sa Zapada“, više ne prolaze. Kada jedno društvo odluči da baci ponos i moral pod noge, pa tako oslobođeno osećaja za blam krene da se kompromituje „za šaku evrića“, pojavu nazivamo strašnom. Kada se ne potrudi da toga poštedi neiskvarena bića, za koja navodno čuva i gradi bolji svet - tu već govorimo o tragičnom.